Ljubav znaci da ste blizu kraja, i da ego ne postoji u svemu tome. Kada god nemate osjecaj “Ja”, tu je

ljubav. Tad jednostavno dajete i ne razmišljate da li ce vam se uzvratiti - to postaje nevažno. Dajete, jer je

davanje predivno, dijeljenje je cudo nad cudima - tada pogadanja nema, nema nikakvog cjenjkanja. A kada

nema ega, kada nema pogadanja oko sitnica, ljubav otpocinje plov - jer više niste smrznuti, zaledeni iznutra.

To topljenje mora se nauciti, jer samo kada niste više kao ledeni brijeg postajete dostojni molitvenog stanja.

Isus kaže svojim ucenicima: ... ako molite” - naglasak je na “vi - “biti cete prokleti...” On svoje

ucenike zna vrlo dobro... “a ako dajete u milostinju, uciniti cete zlo svom duhu”.

Jeste li primijetili, što se dešava u vama kada nekom prosjaku udijelite milostinju? Da li je vaše

davanje iz suosjecanja i ljubaznosti ili iz ega. Ako ste sami na ulici i ako vam prosjak pride, vi ga maltene

otjerate - jer vas nitko ne vidi, pa vam zato ego nije u opasnosti ni na koji nacin. A i prosjaci su sjajni

psiholozi; oni vam nikada ništa nece tražiti na ulici koja je pusta, bez svijeta. Ako ste na ulici sami sa njim, on

ce vas mimoici – shvatiti ce da to nije pravi trenutak. Cim vas sretne s prijateljima, uhvatiti ce vas za rukav i

izvuci ono što inace nikada ne bi dobio.

Prosjak ce vas presresti na nekoj tržnici, tamo gdje je puno svijeta, jer oni znaju da, ako kažete “Ne

dam”, svi ce oko vas pomisliti: “Tako si okrutan i neljubazan, strašno!” Kada osjetite kako ce okolina reagirati,

vi izvadite neku bijednu sitninu, samo da biste sacuvali jedinstvo vlastitog ega. Vi novac ne dajete prosjaku,

to ne potice iz vašeg suosjecanja. A zapamtite dobro: prosjak kome ste preko volje udijelili sitninu ispricati ce

svim ostalim prosjacima kako vas je prevario. Ismijavati ce vas, jer on dobro zna zašto ste dali - zbog

suosjecanja se sigurno niste mašili za džep.

Ljubaznost se daje drugima iz drugacijih razloga: vi osjecate bijedu drugih, osjecate tudu nesrecu tako

duboko da jednostavno postajete dio sveopceg jada. I ne samo da osjecate to, vec vas prožima i

odgovornost: “I ja nekako snosim krivicu za bijedu ovog prosjaka - jer cjelina je odgovorna za dijelove: ja

sam taj koji pomaže ovom društvu da se prosjaci umnože. Ja samo pomažem vladi koja izrabljuje, te sam,

samim tim, dio svega toga; ovaj prosjak je samo žrtva našeg koristoljublja”. Ne osjecate, dakle, samo

ljubaznost i suosjecanje, nego i odgovornost: morate uciniti nešto. I ako mu udijelite štogod, vi ne želite da

vam se on zahvaljuje. Osjecate da ste vi onaj koji se mora zahvaljivati, jer vi znate da je vaša pomoc

jednostavno ništavna.

Društvo nastavlja po svom, a vi ste dio, sastavni dio onoga što stvara prosjaka. Vi i dalje jako dobro

znate da ste dio strukture u kojoj ce siromasi morati postojati, jer buržuja ne bi moglo biti ako ne bi bilo

siromaha. Takoder, vama je jasno kako je i vaša ambicija da se jednoga dana obogatite. Osjecate kako se

iracionalna krivica uvlaci u vas, kako vas sramota preplavljuje - ali onda je davanje u potpunosti drugacije.

Ako imate utisak da ste ucinili nešto strahovito znacajno samim tim što ste dali nekoliko dinara jednom

prosjaku, onda slušajte što vam Isus kaže: “... uciniti cete zlo svom duhu”. Jer, istinu govoreci, vi nemate

pojma što radite.

Dijelite iz ljubavi - ali vi tada ne dajete prosjaku, i tada to nije milostinja, vec poklon prijatelju. Kada

jedan prosjak postane prijatelj, sve je drugacije u trenutku: vi niste nešto “iznad” njega, i ego poklonom nije

ispunjen do vrha. Upravo suprotna stvar se dešava... osjecate: “Ništa ne mogu uciniti - ovaj sitan novac

teško da ce ikome pomoci”.

Jednom se dogodilo: Zen Majstor je živio na nekom brdu koje se nalazilo na par kilometara od grada.

Lopov se ušuljao u njegovu kolibu; baš je bila noc punog mjeseca. Majstor je bio duboko zabrinut, jer nije

imao što dati tom lopovu - samo jedan pokrivac koji mu je bio prebacen preko ramena - i sada, što da se

radi? Kod vrata, odmah tu do njih, ostavio je pokrivac, i sam se sakrio u jednom uglu.

Cim je ušao, lopov se osvrnuo na sve strane - i zaista, nije bilo nicega. Poražen, osujecen

neuspjehom, vec se okrenuo da izade, jer mraku nije ni vidio pokrivac kraj sebe. I onda, odjednom, pravo i

svog ugla, shvativši da ce ovaj uskoro otici, Majstor je povikao: “Ali cekaj malo! Cekaj! Pa uzmi bar ovaj

pokrivac. Prešao si toliki put, i sada nije lijepo da se iz moje kolibe vratiš praznih ruku. Sljedeci put kada

budeš dolazio, obvesti me da sredim neke stvari. Ja jesam siromah ali nešto cu dobaviti kako bi mogao da

kradeš kao covjek. Sažali se sada na mene... hajde, molim te, uzmi ovaj pokrivac - ne odbijaj me”

45

Lopov jednostavno nije mogao vjerovati vlastitim ušima. Što se to dešava? Misleci i premišljajuci - jer

Majstor je postupio kao nitko do tada, njegovo ponašanje stvarno je bilo zapanjujuce – lopov je na kraj ipak

uzeo pokrivac i istrcao u hladnu noc.

Majstor je te noci napisao pjesmu. Sjedeci kraj prozora - ledena noc pun Mjesec visoko na nebu - i

rijeci su krenule: “Kakav predivan Mjesec - kada bih mogao da ga poklonim jednom lopovu!” Majstor je

plakao, iznutra osjecajuci kako se lopov, sam u mrkloj noci udaljava, neznano kuda.

Poslije je saznao da su ga uhvatili. Bilo je nekoliko optužbi protiv njega - a i Majstorov pokrivac

takoder je naden. Taj pokrivac su svi znali, jer Majstor je bio nadaleko poznat. Zbog toga su ga pozvali na

sud, i tužilac mu je samo rekao: “Ti trebaš reci tek jednu jedinu rijec - da je ovaj lopov ukrao iz tvoje kolibe to

i to; samo reci da, to je sve”

“Ali on nije lopov”, uzviknuo je Majstor, “i od mene nije ukrao ništa. Ja ga dobro poznajem. Jednom me

je posjetio, ali, naravno, ništa nije odnio. Ja sam mu poklonio pokrivac, i još uvijek negdje, duboko u sebi,

osjecam krivicu, jer ništa drugo nisam imao da mu poklonim. A pokrivac je toliko star da ne vrijedi ni

prebijene pare. Kažem vam da je covjek dobar - prihvatio je pokrivac. I ne samo da ga je prihvatio cak sam u

njegovom srcu osjetio neizmjernu zahvalnost”.

Isus rece: “... a ako dajete u milostinju, uciniti cete zlo svom duhu” - jer vi cete davati zbog

potpuno pogrešnih razloga. Vi možete ucinit dobro djelo zbog loših motiva, i tako cete promašiti citav smisao

darivanja.

“I ako odete u bilo koju zemlju i lutate po krajevima, i ako vas ljudi prime jedite što vam

ponude, i iscjeljujte bolesne medu njima”.

Dvije stvari kaže Isus svojim ucenicima... “što god da vam se da, prihvatite, i ne stvarajte nikakve

posebne uvjete”.

Dainski monasi ne mogu nigdje ici. Budisti su se stvarno raširili - gotovo je pola svijeta prihvatilo

Budizam - ali Daini su ostali zatvoreni u okviru jedne jedine zemlje, i nema ih više od tri milijuna.

Mahavir i Buddha... isti kalibar - pa zašto onda Daini nisu uspjeli da i u druge zemlje prenesu svoju

poruku? Zbog obicaja dainskog monaha; on nece ici ako za njega ne budu ispunjeni posebni uvjeti: takav i

takav tip hrane, pripremljen na taj i taj nacin, poslužen ovako, predat onako, i tako dalje i tako dalje. Otkud bi

on mogao negdje otici? Cak i u Indiji, Dain se može kretati samo po onim mjestima u kojima žive Daini, jer

on hranu nece uzeti od bilo koga. Zbog toga je Mahavirova poruka postala beskorisna za svijet.

Isus kaže svojim ucenicima da idu gdje god hoce: “... ako vas ljudi prime, jedite što vam ponude i

iscjeljujte bolesne medu njima”. Ne stvarajte nikakve uvjete, u smislu: “Ja cu jesti samo to i ništa drugo”.

Vaše kretanje u svijetu mora biti bezuvjetno. Cim stvorite bilo koji uvjet, postajete teret. Zbog toga

Isusovi ucenici nikom nisu bili na teretu: jeli su ono što su im davali, nosili su odjecu koju su mogli pronaci,

živjeli su na svim meridijanima, miješajuci se sa svim vrstama ljudi. Samo zbog toga se Kršcanstvo raširilo

kao požar: samo zbog bezuvjetnog stava Isusovih ucenika.

A Isus kaže samo jednu stvar: “... i iscjeljujte bolesne medu njima”. Nije im rekao: “Objasnite im što

je istina!” Ama, ne! To je apsolutno beskorisno! Nije ih savjetovao: “Prisiljavajte ih da vjeruju u moju poruku” -

to je beskorisno, kažem - “samo iscjeljujte bolesne medu njima. Jer, kako može bolestan covjek cuti istinu?

Kada duša nije zdrava, kako može da primi poruku? Iscjeljujte bolesne! Ucjelovite ili, to je sve”. Jednom

kada je covjek ceo, spreman je da cuje istinu, sposoban razumjeti Isusa i njegove rijeci.

“Budite sluge, iscjelitelji, i samo pomažite ljudima da ozdrave. Psihološki, svi su bolesni. Fiziološki, još

poneko zdrav i se može pronaci, ali nitko nije zdrav što se uma tice - zbog toga, potrebna je pomoc na nivou

bolesti, to jest, na nivou uma”. Isus svojim ucenicima savjetuje da postanu terapeuti i da, koliko mogu,

izlijece umove ljudske.

Pokušajte shvatite u cemu je osnovni problem što se uma tice ako je podijeljen, bolestan je; zdrav je

samo nepodijeljen um. Ako je mnogo proturjecnih stvari unutar uma, onda je bolestan, lici na razbijenu

gomilu, slijepu silu, poludjelu masu. Iscijeljen je onaj um koji je kristaliziran iznutra. Um ce ostati nezdrav sve

dok postoji kao nešto neujedinjeno.

Postoje odredeni trenuci kada vam se um spontano ujedinjuje, ali oni se dešavaju gotovo slucajno:

ustajete rano ujutro, Sunce se rada i sve; svježe i cisto; citav pogled tako je lijep da vas to jednostavno

zgušnjava. Zaboravljate na tržnice i urede, zaboravljate da ste Kršcanin, Muhamedanac ili Hindus, da ste

majka, otac ili sin - citav ovaj svijet odjednom je iza vas. Jutro je beskrajno svježe, Sunce je predivno, vi

ulazite u to i prizor vas ujedinjuje. U tom trenutku, kada ste se ujedinili um je zdrav i citav, pa se iz toga

pomalja blaženstvo koje vas preplavljuje. Sve se to desilo skoro slucajno, ali vi možete biti u stanju da to

svjesno izvedete.

Kada god je um jedan, jedan i jedini, viši se kvaliteti ispoljavaju, dok se oni niži povlace i išcezavaju.

To je baš kao... upravnik je u školi, i ucitelji rade svoj posao kako treba. Zbog prisustva upravnika, ucenici

mogu savladati gradivo i red je uspostavljen. Ali, kada upravnik izade u škole, onda su ucitelji vrhovna vlast.

Sada nema nikog narocitog reda, i niže energije, drugim rijecima, preuzimaju vladarsku palicu: razulareni

razredi piju, puše, odlaze s sata, ogovaraju i cine tisucu i jednu glupost. Kada su makar ucitelji tu, ucenici

pokazuju kakvu-takvu disciplinu, ali cim nadzora nema - pocinje kaos, sve se ruši u param-parcad. Kada se

ucitelji vrate, stvari se mijenjaju, viša sila uspostavlja vlast, i kaos, maloprijašnje ludilo, polako išcezava.

46

Uglavnom, svaki kaos govori o odsustvu više sile. Sklad i ravnoteža ukazuju na to da je viša sila

napokon uspostavljena. Vaš um je i potpunom kaosu, iznutra je potpuni nered: potrebna je viša tocka vlasti,

jedna viša kristalizacija. Vi ste baš kao daci prvaci, kao jedan obezglavljeni razred, a ucitelja nema. Kada

god ste koncentrirani, to je samo znak o prisustvu više sile.

Isus kaže: “Iscjeljujte!” rijec “iscijeliti” (“heal” - prim. prev.) dolazi iz istog korijena kao i rijec “cjelina”

(“whole” - prim. prev.), a takoder isti korijen s njima dijeli i rijec “sveto” (“holy” - prim. prev.). Iscijelite covjeka,

neka postane ceo, a kada god je netko ucjelovljen, on je svet. Iz toga se sastoji citav proces. Um je bolestan,

jer nikakvo središte ne postoji u njemu. Imate li ikakav centar u sebi? Možete li reci: “Ja sam ovo središte”?

U svakom trenutku izloženi ste promjeni: cim ste se probudili bili ste ljuti, pa vas je to prošlo. Predvecer ste

bili ispunjeni naklonošcu, i taman kada ste namjeravali poistovjetiti se s ljubavlju, izjutra ste opet shvatili kako

vas osujecenost nastanjuje. I sada - ima li stvarno nekog središta u vama? Ili ste samo jedna razularena

gomila?

Još uvijek nema centra - a covjek kome to nedostaje bolestan je da bolesniji i ne može biti. Zdrav

covjek je onaj sa aktivnim središtem. Isus kaže: “Dajte ljudima središte!” - jer tad kaos pocinje da se gubi, jer

tad centar pocinje biti jedino stalno prisustvo u covjeku. Ta neprekidnost pretvoriti ce se vremenom u nešto

slicno sopstvu.

Gledajte na sve to iz ovog kuta: postoje tri nivoa postojanja. Jedan sloj je ovaj objektivni svijet u

svakom trenutku cula nas obavještavaju o prisustvu tog nivoa. Objektivni sloj je prvi, najpovršniji nivo

postojanja; ako se izgubite u tom sloju postati cete zadovoljni najglupljim mogucim stvarima. Drugi je sloj u

vama, i to je nivo uma: misli, emocije, ljubav, ljutnja, osjecaji. Prvi nivo je dostupan svima - ako držim kamen

u svojoj ruci, svako ce biti u stanju vidjeti ga - to je ta objektivnost.

Kada me vidite, vi u stvari ne vidite mene, nego moje tijelo. I ja sam takoder u stanju da vidim samo

vašu tjelesnost. Nitko ne vidi da je um unutar tijela. Svako može vidjeti tek ponašanje: kako radite to što

radite, kako reagirate, i tako dalje i tako dalje. Covjek može vidjeti crvenilo i ljutnju na vašem licu, okrutnost

koja vas je obuzela, nasilje u ocima, ali ne i ljutnju unutar uma. Svako je u stanju vidjeti izraze ljubavi,

pokrete koji govore o naklonosti, ali nitko ne može vidjeti ljubav samu po sebi. A možda vi samo kretnjama

glumite - možda ljubavi uopce i nema. Ponašanjem možete zavaravati mnoge - vi ste to i radili od

pamtivijeka.

Svi mogu vidjeti vaše tijelo, ali ne i um. Objektivni svijet dostupan je svima, i to je svijet nauke. Nauka

smatra da je to jedina stvarnost koja postoji, jer ona tvrdi: “Mi ništa ne možemo znati u vezi misli - postoje li ili

ne postoje. Ti kažeš da ili ima, ali one nisu dostupne svima. Govoriš nam da jesu, ali to je možda prijevara.

Možda nas lažeš - tko to zna?” Vaše misli nisu stvari, ali vi dobro znate da postoje. Nema samo stvari - tu su

i misli, takoder, ali one su osobne, privatne, i nisu izvana dostupne.

Vanjski sloj, onaj prvi, najpovršniji nivo, ta površna stvarnost, stvorila je nauku. Drugi sloj, sloj misli i

osjecaja, stvorio je filozofiju, poeziju, umjetnost. Ali - je li to sve? Materija i um? Ako je to sve što postoji,

onda nikada necete biti usredišteni, jer um je uvijek bio, jeste i bice jedan tok, oticanje. Središte ne postoji:

jucer ste imali jedne, danas imate druge misli - a sutra cete imati tko zna koje. Sve to podsjeca na rijeku, bez

središta u sebi.

Unutar uma ne možete pronaci nikakvo središte, osjecaji se mijenjaju, misli dolaze i prolaze: to je tok.

Ako je to sve - samo materija i um - onda nikada necete biti usredišteni, nikad ucjelovljeni. No, tu postoji još

jedan, najdublji sloj. Prvi nivo je objektivni svijet, svijet nauke; drugi je svijet misli - filozofija i poezija, osjecaji,

emocije, misli. Nakon ova dva svijeta, dolazimo i do treceg - to je svijet svjedoka, svijet religije - dolazimo u

dodir sa bicem koje može posmatrati misli, svjedociti osjecaje. Svjedok podjednako posmatra i stvari i misli -

za njega su oba sloja sasvim površna.

Svjedok je jedan jedini, jer dva svjedoka ne postoje u vama. Bez obzira na to da li gledate kucu ili

neku sliku, bez obzira na to da li ste sklopili oci i gledate misli, posmatrac u vama ostaje jedan te isti. Bez

obzira na to da li posmatrate ljubav i ljutnju, svjedok ostaje nepromijenjen. Nije uopce važno da li ste tužni ili

presretni, da li vam je život cista poezija ili nocna mora- posmatrac ostaje isti, svjedok se ne mijenja. Taj

svjedok je središte o kojem Isus govori, taj svjedok je onaj svijet, svijet religije. .

Kada Isus kaže, “Idite i iscjeljujte ljude”, on u stvari govori: “Idite i podarite im njihovo vlastito središte;

nacinite od njih svjedoke. Tad nece biti upetljani ni u ovaj svijet ni u onaj svijet - njihov ce korijen tad biti u

njihovom bicu”. I jednom kada ste ukorijenjeni u tom trecem sloju, tada se sve mijenja, mijenja se kvaliteta

svijesti- i tek tada možete moliti, ne iz bijede, nego iz ljubavi.

Ali vi tada necete moliti iz pogrešnih razloga - tada ce vaša molitva biti tek vidljivi dio neizmjerne

zahvalnosti. Tad necete biti u stanju da molite kao prosjak, vec kao imperator koji ima i više nego što mu

treba. Tada cete darivati, ali ne iz ega, vec iz suosjecanja. Davati cete, jer je dijeljenje jednostavno predivno.

Tad cete postiti, ali ne zbog toga što ste prethodno postali opsjednuti hranom; vaš post ce tada bit potpuno

drugaciji.

Takav je Mahavirov post - on nema veze s vašim gladovanjem. Vi cete ponekad zaboraviti tijelo u

tolikoj mjeri da cete jednostavno zaboraviti na osjecaj gladi. Toliko cete se udaljiti od tijela da vam ono nece

biti u stanju saopciti kako je gladno. Na Sanskrtu, rijec “post” je zaista predivna - upawas. U toj se rijeci

uopce ne spominje hrana; rijec nema veze s gladovanjem, jer rijec u slobodnom prijevodu znaci “biti bliži

sebi samome”. Dolazi trenutak kada ste toliko usredišteni u sebi da je tijelo u potpunosti zaboravljeno, i kao

47

da je tjelesnost volšebno išcezla. Tad ne možete ni naslutiti glad, i post se dešava spontano - ali to je

zbivanje, a ne vaše djelanje.

U tom središtu možete ostati po nekoliko dana. Tko zna koliko se puta to isto desilo Ramakrišni: ušao

bi u ekstazu i po šest, sedam dana bio kao leš koji diše. Tijelo mu se ne bi ni pomicalo. Ako bi ga to stanje

opsjelo dok je bio u stojecem položaju, ostajao bi da stoji po tjedan dana. Ucenici bi ga na jedvite jade

položili u krevet, i morali su ga hraniti i pojiti na silu - ali on kao da ni postojao nije. To je post: jer tad više

niste tijelo.

Iako u tijelu, vi niste tijelo. Ali, bilo kako bilo, vi to ne možete raditi. A i kako bi? Sva se djelatnost

obavlja kroz tijelo. Post se ne može izvesti, jer se ne dešava - post je bestjelesnost. Ona se može dogoditi -

desila se Mahaviru, desila se Isusu, i Muhamedu takoder - dakle, i vama se ona može dogoditi.

Isus kaže: “Ako vas ljudi prime, jedite što vam ponude i iscjeljujte bolesne medu njima”. Ono

što ulazi u vaša usta nece vas ukaljati, ali ce vas ukaljati ono što izlazi iz njih”.

Ova je izreka veoma znacajna, i zato nemojte mnogo lupati glavu u vezi toga da li je hrana cista ili

necista, i da li ju je nedodirljivi šundra dodirnuo ili ne, i da li je sjenka neke žene koja ima mjesecno cišcenje

prešla preko vašeg obroka. Stvar nije u tome što unosite, vec što iznosite iz sebe. Kako preobražavate ono

što je u vama - eto, u tome je stvar.

Lotos se rada iz blata; to je u stvari prljavština preobražena u cvijet. Lotos nikad ne govori: “Ja necu

jesti ovo smrdljivo blato!” nece to nikada reci, jer zaista, stvar nije u tome. Ako ste lotos, onda prljavština ne

postoji. Ako imate snagu jednog Isusa, njegovu sposobnost da pretvarate blato u mirisni cvijet, onda znate

tajnu. Ali, ako ne znate u cemu je stvar, onda cete, makar u zlatu živjeli, samo prljavštinu iznositi u svijet.

Dakle, ne radi se uopce o tome što unosite u sebe - to pitanje je prosto-naprosto besmisleno i nevažno.

Stvar je u tome da, ako ste usredišteni u sebi, onda se preobražava sve što ulazi u vas. Sve što dopre od

izvana, preuzima unutrašnju kvalitetu i izlazi van obogaceno.

Jednom se desilo da je Buddha pukim slucajem bio otrovan. Neki siromašak ga je pozvao na veceru.

Oko cetiri sata izjutra našao se ispod drveta pod kojim je Buddha spavao - cekao ga je danima, i napokon ga

je pronašao. Cim je otvorio oci, siromašak mu je rekao: “Prihvati moj poziv! Cekao sam te mjesecima,

pripremao sam se za tebe tko zna koliko vremena. Ja jesam siromašan, ali je moja želja dociš u moju kolibu

velika - i zato, budi moj gost”. Buddha mu je obecao da ce obavezno doci.

Poslije nekoliko minuta, taman kada je siromašak otišao potpuno sretan, pjevajuci i poskakujuci,

ispred Buddhinog drveta zaustavila se kraljevska kocija. Kralj je izašao, poklonio se Buddhi i saopcio mu

svoju molbu: “Molim te dociš u moju palacu kao gost, jer ja te pozivam...”

“Teško”, rece mu Buddha, “moji ce ucenici prihvatiti tvoj poziv, ali ja stvarno ne se mogu na njega

odazvati – jer jedan je covjek bio baš par minuta ispred tebe. On me je prvi pozvao, i zato cu prvo morati biti

njegov gost”.

Kralj je, nakon tih rijeci, pokušao na sve nacine da promjeni Buddhinu odluku: “Pa taj covjek je

siromašan da siromašniji ne može biti. Što bi on mogao da ti da za jelo? Njegova djeca gladuju, jer

siromašak nema dovoljno hrane cak ni za sebe”.

“Stvar nije u tome”, odgovori mu Buddha. “Pošto me je pozvao, morati cu se odazvati”. I tako je

Buddha ostao pri svom.

A što je siromašak ucinio? U Biharu i ostalim siromašnim dijelovima Indije ljudi skupljaju raznorazne

stvari za vrijeme kišne sezone. Ljudi skupljaju gotovo sve što nikne iz zemlje. Jedna vrsta cvijeta, kukarmura

se zove, i podsjeca na bijeli kišobran, iznikla je baš u to vrijeme. Ljudi to skupe, osuše, i cuvaju citave

godine. To je jedino povrce koje su u stanju nabaviti, ali je problem u tome što je taj cvijet ponekad otrovan.

Covjek je sakupio nekoliko cvjetova kukarmure, osušio ih, pripremio, i kada je poceo jesti, Buddha je

primijetio da je jelo veoma gorko - samim tim, i potpuno otrovno. Ali, to je bilo jedino pripremljeno jelo, i ako

bi Buddha skrenuo pozornost na ukus jela, jadni covjek bi se osjecao pogodenim, jer on stvarno nije imao

ništa drugo. Zbog toga je Buddha nastavio da jede, i nicim nije pokazao da je jelo užasno gorko, smrtonosno.

Covjek je u sebi jednostavno plesao od srece. Kada se Buddha oprostio od njega, otrov je poceo

djelovati. Doktor koji ga je pregledao mogao je samo konstatirati jednu stvar: “Ovo je veoma težak slucaj.

Otrov je odavno ušao u krv i sada je nemoguce ispraviti situaciju - smrt je potpuno izvjesna”.

Prvu stvar koju je Buddha ucinio nakon toga je: skupio je sve svoje ucenike i mirno im saopcio: “Onaj

covjek je nešto posebno - prvu hranu dobio sam od majke, a posljednji obrok od njega - u neku ruku, on je

veoma slican mojoj majci. Zato je moja želja da ga poštujete, jer on je stvarno rijedak covjek”.

“Jednom u tisucu godina na Zemlji se inkarnira bice Buddhine velicine, i samo dvoje ljudi imaju rijetku

priliku: prva je majka koja pomaže Buddhi doci na ovaj svijet, a posljednji je covjek koji mu pomaže da ode

sa ovoga svijeta. Zbog svega toga, idite i proširite radosnu vest - slavite covjeka koji je moja posljednja

pomoc - on je nešto posebno!”

Ucenici su bili silno uznemireni, jer je njihova prva namjera bila da covjeka rastave od života, da ga

ubiju. Kada su svi ucenici otišli, Ananda je iz ocaja saopcio Buddhi: “To što nam govoriš za nas je stvarno

previše. Poštovati covjeka koji te je otrovao!? Pa on je ubica! Zato nam nemoj govoriti da ga slavimo. Zašto

nam uopce govoriš takve stvari?”

48

“Ja znam”; rece Buddha drhtavim glasom, “da biste ga vi ubili kada bili vam to dozvolio - zbog toga

vam i kažem da ga slavite. Idite do njega i poštujte ga koliko možete. Rijetka je prilika da se Buddhi pripremi

njegov posljednji obrok”.

U Buddhu ulazi otrov, iz Buddhe izlazi ljubav. To je cista alkemija: osjetio je suosjecanje prema

covjeku koji ga je gotovo ubio. Cak i ako mu se otrov pripremi, ljubav ce se iznjedriti iz njega.

Isus kaže: “Usmjerite svoju pozornost na ono što izlazi iz vas, i ne brinite mnogo o stvarima koje

unosite u sebe”. To bi morali zapamtiti, jer cete stvar postaviti naglavacke. Stalno razmišljate o onom što

ulazi u vas, i zbog toga nikada ne razvijate sposobnost da pretvarate blato u lotosov cvijet. Tada se sve

mijenja: sve je cisto, cista hrana: nitko vas ne može uprljati. Tad citava ta igrarija u vezi hrane postaje

najobicnija glupost! Ne radi se o onom što unosite, nego o onom što iznosite iz sebe. Morate preobraziti ono

što ulazi u vas.

Isus kaže da vas nece ukaljati ono što ulazi u vas, pa makar to bio i otrov sam po sebi - “ali ce vas

ukaljati ono što izlazi iz njih”. Ne zaboravite preobraziti stvari: netko vas je nahranio ljutnjom, ali zapamtite

- nece vas ukaljati ako uspijete pretvoriti prljavštinu u vrijednost. Što sada izlazi iz vas? Kako da ljubav izade

kao konacno djelo, ako je sirovina mržnja? Kako da se stvari preobrate?

Jednom se desilo Shankaracharyji: izjutra je u Gangesu obavljao ritual procišcenja - bio je u Benaresu

- i mislio je, kao što svaki brahmanski tip uma može misliti, kako ce ga rijeka uciniti cistijim iznutra. Kada se

vracao s rijeke jedan šundra, pripadnik kaste nedodirljivih, slucajno ga je dodirnuo. Sankaracharya se

strahovito razljutio: “Što si to uradio? Sada cu se morati opet procistiti u rijeci - ti si me ukaljao svojim

dodirom!”

Prica se nastavlja i kaže da mu je šundra odgovorio: “Onda su svi tvoji Gangesi potpuno besmislene i

beskorisne. Moj dodir je jaci i od svete rijeke - jer ti kažeš da sam te ukaljao jednim jedinim dodirom. To

samo upucuje na jedan jedini zakljucak: ja sam utjecajniji od Gangesa, zar ne?”

Zatim je nastavio: “I koji si ti tip znalca? Jer, ja sam cuo kako pricaš da u svakom postoji jedno te isto.

Zato mi dopusti da te upitam: zar je moguce da te je moj dodir ukaljao - jer to znaci da moje tijelo ima

sposobnost da dotakne tvoju dušu. Ali, ti tvrdiš da je tjelesnost iluzija, samo jedan san, a kako može san

dotaknuti stvarnost? Kako jedna iluzija može ukaljati ono što jeste? Ono što ne postoji da ukalja ono što

postoji - stvarno zapanjujuce. Ali, ako tvrdiš da te ja nisam ukaljao tijelom nego svojom dušom - jer samo

duša može dodirnuti dušu - ja onda nisam Brahman, Apsolut. Ako ipak jeste, hajde reci mi što te je to

ukaljalo?”

Kaže se da je Shankaracharyja pao pred njegove noge, i da je zapanjen promucao: “Sve do sada sam

samo pricao o onom jednom i jedinom, ali sve je to bila samo šuplja filozofija. Ti si me uputio na pravi put -

sada me stvarno nitko i stvarno ništa, ne može ukaljati. Sada sve potpuno razumijem: jedno postoji, samo

jedno jedino jeste. Ono što je u meni nalazi se i u tebi a sve što ti jesi, i ja jesam.

Nakon toga, Shankaracharya je na sve moguce nacine pokušao otkriti tko je taj covjek, ali to mu nije

pošlo za rukom. Možda je to bio Bog glavom i bradom, sam izvor postojanja... no, bilo kako bilo, nakon tog

susreta u Benaresu, na obali Gangesa, bio je preobražen.

Sve ono što ulazi u vas ne može da ukaljati, jer ništa ne ulazi u vas nego tijelo. Cistoca je apsolutna,

jer svaka hrana prodire u tijelo, a ne u svijest. Ali, sve ono što izlazi iz vas nosi sa sobom vašu vlastitu

kvalitetu, nosi miris vašeg bica - a to nešto govori, to pokazuje nešto. Ako ljutnja dopire iz vas, ona pokazuje

da ste iznutra ozbiljno bolesni. Ako mržnja dolazi iz vaše unutrašnjosti, ona kaže da ste neucjelovljeni.

Dokaz da ste napokon cijeli, da ste dostigli istinski unutrašnju zgusnutost, je ljubav i samilost koja spontano

izviru iz vas.

Nadam se da cete sada shvatiti ovu cudesnu izreku. Lako je sve to potpuno pogrešno protumaciti, a

Isusove rijeci izazivaju razlicite vrste nerazumijevanja - jer izreke nose istinu u sebi a ona je uvijek paradoksalna

zbog toga što vi niste u stanju slušati, zbog toga što niste usredišteni u sebi.

Vaše razumijevanje dolazi kroz um, a on je uvijek zbrkan, sluden, naopako. Pošto um sve interpretira

po svom, ova Isusova ucenja mogu biti opasna za vas. Moram vam reci da ova izreka nije ukljucena u

zvanicnu verziju Biblije - izbacena je, jer svecenici su znali koliko je opasna! Ona je zabilježena, ali ne u

Bibliji u koju Kršcani vjeruju. No, mnogi su pamtili sve što je Isus govorio - ucenje je pronadeno prije

dvadeset godina, u nekoj egipatskoj pecini.

Sve te izreke o kojima ovdje razgovaramo pripadaju tom izvoru. One nisu izvucene iz one zvanicne

verzije, jer ona nikada ne može biti istinita - to je jednostavno nemoguce! Zbog toga što, jednom kada se

nešto organizira, kada se organizira religija, duh umire. Organizirajte bilo što, i organizirana stvar ce

išceznuti. I onda preživljavaju samo smiješni interesi: kako jedan Papa može kazati: “... ako budete postili,

navuci cete grijeh na sebe”? Ako to kaže, onda nitko nece postiti. “... ako budete molili biti cete

prokleti...”, pa onda nitko nece da ide u crkvu da se pomoli. “... a ako dajete u milostinju uciniti cete zlo

svom duhu”. Pa onda nikom nece ni pasti na pamet da priloži svoj novac za crkvu i kako ce onda tolika

organizacija preživjeti bez dobrovoljnih priloga?

Kršcani imaju ubjedljivo najvecu organizaciju: samo je katolickih svecenika preko milijun - oni imaju na

tisuce crkava širo zemljine kugle. Sve su one izgradene da bi ljudi mogli moliti. Najbogatija organizacija na

svijetu je Katolicko Kršcanstvo; cak ni savezne vlade ne se mogu usporedit s tom organizacijom, jer svaka je

49

vlada pred bankrotom. Ali, vatikanski Papa je ubjedljivo najbogatiji covjek na svijetu, sa najjacom svjetskom

organizacijom iza sebe - ta internacionalna država nije vidljiva, ali milijuni ljudi rade za nju.

Kako se to moglo dogoditi? Sve je ostvareno kroz dobrotvorne priloge, i ako sada Kršcani shvate kako

Isus porucuje da se milostinjom navlace grijesi, što ce onda biti? Sve su katedrale napravljene da bi se ljudi

molili u njima, a sada Isus kaže: “Nemojte se moliti, jer cete time navuci grijeh na sebe”. Pa kome ce onda

molitva uopce pasti na pamet? A ako nema molitve, ako nema posta, ako nema dobrotvornih priloga, kako

ce onda svecenici preživjeti? Isus ruši sam temelj svekolike organizacije - i ako se ona razbije u

paramparcad, postojati ce Isus, ali ne i Kršcanstvo.

Ove izreke nisu smele biti zabilježene, i zato su skrivene - nitko ih nije shvatio. I vi ih takoder možete

ne razumjeti, ali ako možete osjetiti o cemu govorim, do pogrešnog tumacenja sigurno nece doci. Isus nije

protiv molitve, protiv posta i milostinje - ono protiv cega Isus ustaje je laž, maska, umjetno lice.

Ono što je stvarno jednostavno mora se iznjedriti iz vašeg bica. Prvo se morate promijeniti, preobraziti,

i tek nakon toga, sve što budete ucinili bice ispravno da ispravnije i ne može biti.

Netko je upitao Svetog Avgustina: “Što trebamo raditi? Ja nisam ucen covjek, pa te molim da to kažeš

u samo par rijeci, jer u suprotnom slucaju necu moci da te shvatim”.

“Onda voli”, rece mu Sveti Avgustin. “Samo jedna rijec je dovoljna voli! Tada, što god budeš radio,

bice da bolje ne može biti”.

Ali ako volite, naravno, grijeha ne može biti, no ako ne volite, svako ce djelo - makar i najplemenitije -

biti besmisleno, glupo, bez srca.

Ljubav znaci samo ovo: budi bez ega! Centriraj se! Ostani blažen.

Budi zahvalan svemu i svacemu! To je ljubav. Živi kroz bice, a ne kroz djelanje. Jer, svaki je cin

površan, dok je bice dubina svih dubina.

Neka stvari izviru iz bica. Ne pokušavajte uredivati i kontrolirati akcije - bolje vam je preobraziti bice.

Istina nije u onom što cinite nego u onom što jeste.