Najava treće knjige - PLOD ČUDESNOG SJEMENA - prve hrvatske trilogije iz područja ezoterije - autora Slavomira Miljevića

(našeg člana pod nick-om - 'cune')

 

Prva hrvatska trilogija iz područja ezoterije – sa specifičnom i nestandardnom strukturom.

Dok je uobičajeno da se trilogije razvijaju od početka s istim sudionicima u različitim okolnostima, u konkretnom primjeru riječ je o uvjetnom značenju ovoga pojma.

Radi se, naime, o tomu da je riječ o zajedničkom području osobnog i sve- polja svijesti, a sve ostalo su faze (ili stepenice na usponu) njegovog otkrivanja.

Pod tim uvjetom moguće je reći, da je prva knjiga (Sijači čudesnog sjemena) imala težište na otkrivanju i korištenju instrumentarija (metoda, tehnika i pristupa) neophodnog za osvještenje i kretanje kroz uspostavljenu strukturu osobnog polja, do nedosegnutih razina realnosti.

Druga je knjiga (Čudesno sjeme) ponudila dio opisa dosegnutih razina kao rezultata korištenja tog instrumentarija; te stavila težište na otvaranju mogućnosti novih spoznaja o strukturi osobnog polja kao modela s kojim je, zbog zajedničkih elemenata i zakonitosti, postalo moguće razumijevati i mnogo složenije strukture dijelova polja svijesti za koje se dotad nije ni slutilo da postoje.

I konačno, kao rezultat usamljeničkih (često i ne ugodnih) osobnih doživljaja jedne ljudske jedinke, knjiga koju predstavljamo, koristeći prethodno otkriveni „zajednički nazivnik“ ili temeljna načela, nudila je mogućnost spoznaje o budućnosti ljudskoga roda kao cjelovitog morfogenetskog polja.

 

Slavomior Cune Miljević

 

 

Isječak iz knjige (4) 

 

PLOD ČUDESNOG SJEMENA

 

Nama ostalima i dalje je bilo dopušteno razmišljati o zakonitostima kao relativno stabilnim, no ponavljajućim procesima uvijek u istom obliku, kad god se uspostavi ravnoteža između okolnosti koje ih uzrokuju.

Bili smo slobodni o njima razmišljati kao o formaliziranim pojavnim oblicima tih okolnosti i unutar njih uspostavljenih odnosa.

 

Zbog činjenice da smo u dijelu tih odnosa i sami sudjelovali, često smo imali mogućnost iznositi vlastite promatračke kutove ili nuditi neke nove aspekte njihovih tumačenja.

 

Premda i dalje zadržavajući osnovnu funkciju u grupi – poput moje učiteljske – nismo se osjećali inferiornim ili nepozvanim ponuditi i vlastito mišljenje.

 

Posebno je to dolazilo do izražaja kada se rasprava vodila u „trećem krugu upravljanja“ koji je i imao zadaću prepoznavanja korijena nastalih problema ili početnih načela za njihovo rješavanje.

 

Pri tomu, ne treba posebno naglašavati, kako je baš čin sudjelovanja u izgradnji ili tumačenju pojedinog zakona, uspostavljao i nove osjećaje pripadanja zajednici i podizao mogućnost zajedničkog utjecaja na njenu dobrobit.

 

Načela i njihova uloga hranjive podloge, odnosno osnove iz koje niču sve zakonitosti uvijek su morali biti okosnicom ili glavnom točkom oslonca bilo koje od eventualnih budućih konstrukcija.

 

Jesu li te konstrukcije u svojoj osnovi bile logičke, emotivne, ili praktične naravi, za njihovu konačnu višu kvalitetniju razinu, bilo je svejedno.

 

U dnevnim situacijama od nebrojenog broja elemenata koji ulaze u sveprisutne interakcije i u najjednostavnijim procesima, pa time i odnosima koje tvore, apsolutno je nemoguće sve ih uzimati u obzir prilikom pokušaja njihovog razumijevanja.

 

Ocjenjivanja, još i manje.

 

Stoga se pravo praktično rješenje moralo tražiti u procesu pojednostavljenja i maksimalnom korištenju upravo načela.

 

Za takvu praksu morala je vrijediti izreka:

 

„Ako ne pomaže znanje, pomaže logika; ako ne pomaže logika, pomoći će načelo“!

 

Uistinu, teško će se zalutati na bilo kojem razvojno-procesnom putu, ako se od samog početke slijedi pripadajuće mu načelo.

 

Činjenica, da se njegovim praćenjem vrlo brzo stiže do razine zakonitosti i zakona samo će dodatno olakšati putovanje i potvrditi ispravnost odabranog puta.

 

Podsjećajući se kako se je, s početka - prije tri-četiri tisuće godina - cjelokupni društveno-pravni sustav ljudske zajednice temeljio samo na 52 načela rimskog prava, nama je posao postao umnogome olakšan.

 

Imajući u vidu, da nam je priroda ponudila deseterostruko manje načela, te da je svaki pojedinac bio u stanju prepoznati i štiti barem jednoga od njih, ništa se neobično nije događalo kada bi takvi pojedinci svojim argumentima uspijevali nadvladati one ponuđene sa strane specijalističkih uloga.

 

Upravo obrnuto; mogla je samo rasti razina njihove praktičnosti i kvalitete.

 

U ulozi svojevrsne ravnoteže, to je istovremeno ozbiljno upozoravalo kako bi eventualno pogrešan odabir početnog načela imao za posljedicu apsolutnu ništavost kompleta postupka odlučivanja i cjeline odnosa pomoću njega izgrađenog!

 

A posljedica onoga što jest ili se proglašava ništavnim ta je, da kao da nikada nije ni postojalo.

 

Sve skupa postalo je razlogom da su se sva načela, u svom izvornom obliku, morala poznavati od strane i zadnjeg od žitelja naše zajednice.

 

Samo je njihovo posjedovanja od strane svih, moglo ostvariti mogućnost potpune realizacije preduvjeta za uvođenje novog ili održanja bilo kojega od starih.

 

To tim prije, jer se u njihovom međusobnom odnosu ništa drugo i nije moglo događati a da se to već nije događalo na bilo kojoj od promatranih prirodnih razina ili njihovih pojavnih oblika.

 

Na taj smo način ubrzo uspostavili i zadnje kriterijsko pitanje, bez čijega odgovora nije smjela biti zaključena niti jedna rasprava u kojoj je bilo suprotnih mišljenja.

 

Ako ponuđeno rješenje, sa čije god da je strane prijedlog dolazio, nije moglo potvrditi pravilo da: „…u novome odnosu opstaje, raste i razvija se samo onaj novonastali dio koji je optimalnim stupnjem svoje sukladnosti uključen u, od njega viši, pojavni oblik odnosa“, ništa nije imalo šansu biti prihvaćeno ni u jednom od krugova odlučivanja.

 

Takva je praksa, moglo bi se reći, jamčila doslovnu samoregulaciju svakog organizacijsko-funkcionalnog dijela.

 

Mogla se je ona ostvariti bez da se, zbog insistiranja samo na subjektivnom pogledu postavljenog pitanja, izazove - ili još gore – zadrži žar ispod prividno ohlađenog pepela konačne odluke.

 

Bez obzira da li bi se eventualni remetilački impuls pojavio kao svjesni ili nesvjesni čin; bez obzira s koje je od razina on stizao, jednostavno nije imao šansu za uspostavljanje, a kamo li za razvoj, svog rušilačkog utjecaja.

 

Nakon tih primjera, postalo je moguće ustvrditi da sve međuuvjetovanosti koje vrijede na razini načela, vlastitoj liniji razvoja prvo moraju omogućiti stizanje do tzv. „općih zakonitosti“.

 

Tek iza i preko njih stiže se do zakona koji pripadaju samo određenim razinama.

 

Pri takvom redoslijedu putovanja, izbjegnuta je pojava realno moguće kontradikcije iz tvrdnje da: „dio može kreirati cjelinu“; misleći pritom samo na neupitnost njegovog neposrednog sveobuhvatnog utjecaja kao dijela cjeline, čija promjena započinje promjenom i najmanjeg od njih.

 

Takvo što je postalo moguće, već samo zbog čina postojanja kapljice koja zbog vlastite uklopljenosti ne može a ne biti i ocean… što još uvijek ne znači da sama raspolaže svim njegovim potencijalima. 

 

Na isti način i ljudsko biće sa svojom sviješću, kao dio univerzalne cjeline svijesti, može biti i cjelinom samom… na svojoj, ali i na svim ostalim razinama.

 

Tek nakon uspostavljanja takve organičke strukture supostojanja svakoga sa svime; u odsustvu bilo kojeg početka i kraja, svakog uzroka i posljedice, zakoni, umjesto uloge prisile započinju snažno igrati ulogu orijentacijske točke neophodne našem umu za snalaženje u tom super složenom kolopletu odnosa i uspostavljenih procesa.

nastavlja se...