Amelie Chagnon rođena je u Francuskoj 1874. Kao dijete je bila duboko privržena Djevici Mariji. Kada je imala 13 godina, stopalo joj je počelo crveniti i otjecati. Iako je 1889., otišla u Lourdes, ondje nije ozdravila.
Kada je imala 17 godina, oboljela je od tuberkuloze, uslijed čega joj je počela propadati kost u stopalu. Ta je kost omekšala, a zglobovi su se počeli odvajati od ostalih kostiju stopala. Oko kosti se oblikovala duboka, gnojna rana. Osim toga, otjecalo joj je i koljeno. Liječenje u bolnici u Poitiersu nije bilo uspješno i činilo se da je njezina bolest neizlječiva. Tri mjeseca je nepokretno ležala u krevetu. Tijekom tog razdoblja, izrazila je želju da još jednom ode u Lourdes i odbijala je daljnje liječenje." (Boissarie, 1933., str. 10-14).
Amelie je stigla u Lourdes 21. 08. 1891. Bila je toliko sigurna da će ozdraviti da je sa sobom donijela par novih cipela, premda 4 godine nije mogla nositi cipele. Jednom je zaronila u izvorsku vodu, no ništa se nije dogodilo. Međutim, kada je zaronila drugi put, osjetila je iznenadan škljocaj u koljenu i intenzivnu bol koja se širila iz stopala. Ozdravila je. Boissarie piše (1933., str. 10-11): "Trulež, rane, tuberkuloza kosti, oštećena artikulacija - sve je nestalo za nekoliko trenutaka. Na mjestu rane pojavio se tvrd ožiljak. Raspadnuta, klimava kost, koja je ostavila plavkast trag ispod kože, zacijelila je i očvrsnula. Bila je spojena sa susjednim dijelovima.
Koljeno više nije bilo natečeno i bolno, već se potpuno oporavilo."
Jedna od Amelienih njegovateljica gospoda de la Saliniere, prisjeća se: "Nas 6 pridržavalo je plahtom djevojku u vodi... Između dva zarona, u trenutku kada smo je dignuli na plahti da je izvadimo iz vode, jasno sam vidjela ranu na njezinom stopalu. Amelie je zahtijevala: Ako me vratite u vodu, sigurno ću ozdraviti, na što smo ponovno sišli trima stubama u vodu ... Koliko smo se iznenadili kada smo, nakon otprilike dvije minute, vidjeli djevojku kako skače s plahte i počinje hodati, govoreći: Više ništa ne osjećam; Blažena Djevica me izliječila. Odmah sam kleknula da joj pregledam stopalo, na kojemu sam jasno vidjela ružičastu površinu, koja je izgledala kao da je nedavno zacijelila."
Amelie Chagnon je nakon toga otišla u medicinski ured, gdje su je pregledali liječnici, uključujući dr. Boissariea, koji je rekao (1933., str. 15-16):
"Pokazala nam je liječničke potvrde u kojima je pisalo da ima bijelu oteklinu na koljenu i ranu. te da joj se raspada kost. Uzalud smo tražili tragove tih oboljenja. Nismo ih pronašli ni na stopalu, ni na koljenu ... Ozdravljenje ... je bilo trenutačno."
Liječnici koji su liječili Amelie Chagnon u Poitiersu dali su svoja svjedočanstva.
Doktor Dupont je rekao: "Nekoliko mjeseci sam liječio gospođicu Amelie Chagnon od truljenja kosti stopala i bijele otekline na koljenu.
Odlučio sam izvaditi cijelu oboljelu kost i ubrizgati cinkov klorid u koljenična tkiva. Mlada me djevojka preklinjala da odgodim to liječenje do njezina povratka iz Lourdesa. Dan prije odlaska, toliko je patila da sam se zabrinuo hoće li izdržati putovanje. Nekoliko mjeseci nije izašla iz kreveta.
Kada se vratila ... stopalo joj je zacijelilo ... Više nije osjećala bol u kosti. Koljeno je mogla pomicati bez ikakvih poteškoća i boli. Djevojka je kleknula, ustala i hodala bez ikakvih patnji." (Boissarie, 1933., str. 16). Dodao je:
"Primio sam više od stotinu pisama ljudi koji su me molili da im pružim informacije o tom slučaju. Autori većine tih pisama bili su kolege liječnici.
Svima sam odgovorio: 'Bolest i ozdravljenje su neosporni.'" (Boissarie, 1933., str. 16). Medicinski ured u Lourdesu također je prikupio izjave sestara koje su njegovale Catherine u Poitiersu, kao i hodočasnika koji su je pratili u Lourdes.
Marie Briffaut je oboljela u 8.mj. 1888. Četiri je godine nosila gips na nozi i nije mogla ustati iz kreveta. Bolovala je od koksalgije, bolova u kukovima. Kosti zgloba su joj se raspadale i na njima se pojavila gnojna rana iz koje su ispadali komadići raspadnute kosti. Čitava joj je noga otekla i neprestano je osjećala veliku bol. Osim toga, infekcija joj je trovala krv (Boissarie, 1933., str. 22-23). Opisujući njezino stanje, Briffaut je rekla: "Dvije godine jezik mi je bio crne boje, usta suha i povraćala sam sve što bih popila, jer nisam mogla normalno jesti. Jednoga dana, kada su mi željeli promijeniti plahte, leda i noga su mi se prilijepili za gips, radi čega su mi morali oderati kožu kako bi me mogli dići; tijelo mi je bilo prekriveno krvlju ... Liječnici su postupno prorijedili svoje posjete. Proglasili su me neizlječivom i rekli su mi da ću uskoro umrijeti." (Boisarrie, 1933., str. 23).
Budući da nije mogla hodati, u Lourdes je otputovala u kutiji nalik kovčegu.
Susjedi su mislili da će na putovanju umrijeti. No, nekako je uspjela izdržati putovanje duže od 1000 km. i u Lourdes je stigla u 9.mj. 1893.
Prvo kupanje u lourdskom jezeru nije bilo učinkovito. Kada su je sljedeći dan zaronili u vodu, osjetila je da se nešto događa: "Bolovi su prestali. Noga mi više nije bila teška. Činilo se kao da je netko s mene uklonio golemi uteg koji me pritiskao." (Boissarie, 1933., str. 23). Nakon što su je izvadili iz vode, rekla je: "Izliječena sam." (Boissarie, 1933., str. 23). Njezine su je njegovateljice pregledale. Marie Chagnon je rekla: "Rana je nestala; noga više nije bila crna, ni otečena; kada su je dotaknuli, nisam osjetila nikakvu bol - bila sam izliječena!" (Boissarie, 1933., str. 23).
Ruth Cranston, protestantska istražiteljica, 50-ih god. 20. st. ishodila je pristup dokumentima BCM-a u Lourdesu, na temelju kojih je napisala knjigu o tamošnjim ozdravljenjima, naslovljenu The Miracle of Lourdes (1955.). Slijedi opis jednog slučaja koji je zabilježila. Charles McDonald iz Dublina, obolio je 1924., od tuberkuloze. Sljedeće mu se godine zdravlje malo poboljšalo i odselio se u Južnu Afriku, gdje je 1931., ponovno obolio.
Vratio se u Dublin, gdje mu se stanje pogoršalo i liječnici su ga proglasili neizlječivim. U 11.mj. 1935., premješten je u hospicij kako bi se ondje pripremio za neizbježnu smrt. Stoga je odlučio posljednju nadu pronaći u Lourdesu. U to je vrijeme bolovao od Pottove bolesti, koja mu je uništila kost u dvanaestom torakalnom kralješku, što je dovelo do iskrivljenja kralježnice.
Kost desnog ramena pokazivalo je simptome tuberkuloznog artritisa, a bolovao je i od nefritisa, akutne upale bubrega. McDonald je stigao u Lourdes 5. 09. 1936. Tada već nije mogao hodati. No, dan nakon kupanja u lourdskom izvoru, prohodao je, a kada se vratio u Irsku, liječnici su utvrdili da je izliječen i od tuberkuloze, artritisa i nefritisa. Nakon što je prošao ispitivanja od strane BCM-a, vratio se u Lourdes godinu dana poslije, u 9.mj. 1937. Trideset dva liječnika BCM-a pregledala su ga i proučila njegova medicinska izvješća, među kojima je bila i izjava njegova liječnika koji je potvrdio da je McDonald otišao u Lourdes u uznapredovanom stadiju tuberkuloze s različitim popratnim komplikacijama. BCM je utvrdio da McDonaldov slučaj odgovara njegovim kriterijima čudotvornog ozdravljenja (Rogo, 1982., str. 287-288).
U izvješću BCM-a je pisalo: "Charles McDonald bolovao je od:
1.) tuberkuloze lijevog ramena ...;
2.) tuberkuloze leđne kralježnice ...;
3.) kroničnog nefritisa uz obilno gnojenje, krvarenje i albumen.
Ta tri stanja bila su u punom razvoju u trenutku njegova hodočašća u Lourdes... Napredovanje im je iznenada zaustavljeno 7. 09. [1936.]. Trenutačno funkcionalno ozdravljenje uslijedilo je samo 4 dana nakon kupanja u bazenu ... povratkom normalnog urinarnog izmeta bez zaraznih bakterija; prestankom boli, djelomičnim povratkom pokreta lijeve ruke i lumbalnog područja ...
S gledišta današnje znanosti, to je medicinski neobjašnjivo; s obzirom na izvanredno brzo izlječenje tih tuberkuloznih oboljenja, koje su stručnjaci proglasili neizlječivima i na čije je simptome upućivala opća infekcija, a u razvijenom stadiju lokalna okoštavanja." (Rogo, 1982., str. 288-289).
Doktor Pierre Cot je 4. 07. 1921., podnio sljedeću izjavu o medicinskom stanju gospođice Irene Salin, koja je tada imala 21 godinu, kako bi ishodio dopuštenje za njezino hodočašće u Lourdesu: "Ja, gore potpisani Pierre Cot, doktor Fakulteta u Montpellieru, s prebivalištem u Maussanneu, izjavljujem i potvrđujem da sam dvije godine skrbio o gospođici Irene Salin, koja je bolovala od Pottove bolesti u lumbalnom području. Ustvari, pacijentica predstavlja dokaz o postojanju bolesti u posljednja tri lumbalna kralješka, s neprestanim bolovima u čitavom području. Primorana je nositi gipsani steznik." (Marchand, 1924., str. 51). Pottova bolest je tuberkuloza kralježnice s uništenjem kostiju, koja rezultira iskrivljenjem kralježnice.
Dijagnozu Pottove bolesti, koju je postavio dr. Cot, potvrdila su 4 druga liječnika, kao i priložene rendgenske snimke." (Marchand, 1924., str. 55).
Stanje Irene Salin bilo je toliko loše da nije mogla samostalno hodati.
Doktor Cot je nije osobito podržavao u njezinoj želji da ode na hodočašće u Lourdes. To joj je dopustio samo pod uvjetom da ostane u svom gipsanom stezniku i da na vratu nosi tzv. 'Bonnetovu udlagu' te da putuje u napravi nalik kolijevki, koja se zvala gouttiere. Irene je nakon mukotrpnog putovanja stigla u Lourdes 18. 08. 1921. Ondje se dva puta okupala u jezeru, no bez trenutačnih rezultata. Stoga se 23. 08. ukrcala na vlak za Provansu, izrazivši nadu da će jednoga dana doista ozdraviti u Lourdesu.
Tijekom putovanja ustanovila je da može hodati. A dok se vozila u kočiji iz željezničke postaje do svoje kuće, dr. Cot, koji je onuda slučajno prolazio svojim autom, iznenadio se kada je vidio da je ozdravila. Posjetio ju je 26. 08., kada joj je uklonio udlagu i ustanovio da su svi simptomi bolesti nestali.
Doktor Cot je 14. 09. napisao: "Dvadesetjednogodišnja Irene Salin, koja je bolovala od Pottove bolesti u lumbalno-križnom području, nosila je Bonnetovu udlagu od 03/1919. do 06/1920.; nakon toga, budući da bolni simptomi nisu prestajali i nije mogla hodati, stavljen joj je gipsani steznik, koji je nosila od 5. 04. 1921. do 26. 08. iste godine. Toga sam joj dana skinuo gipsani steznik i izjavljujem da gospođica Salin tada više nije pokazivala nijedan klasičan simptom Pottove bolesti. Pokreti pret i postfleksije kičme, kao i lateralni pokreti, bili su potpuno slobodni i bezbolni.
Pacijentica je hodala bez napora i nije se umarala. S obzirom na to, obvezan sam jamčiti, potpuno nepristrano, kako i udostoji ovakvim potvrdama, da je takvo potpuno i trenutačno ozdravljenje moguće protumačiti samo kao nadnaravno." (Marchand, 1924., str. 54).
Liječnici bolnice 'Saint-Louis' u Parizu 1927., su dijagnosticirali tuberkulozu trinaestogodišnjoj Louise Jamain. Godine 1930. operirana je u drugoj bolnici, no taj zahvat nije zaustavio širenje bolesti. Godine 1937., na rubu smrti, bolujući od plućne, crijevne i trbušne tuberkuloze, primljena je u bolnicu Laennec. Premda se nije mogla sama hraniti i iskašljavala je krv, odlučila je otići u Lourdes. Ukrcala se na vlak 28. 03. U vlaku i nakon dolaska u Lourdes, imala je žestoke napadaje kašlja s iskašljavanjem krvi.
Dana 1. 04. odvedena je na večernju procesiju koja se održavala u Lourdesu. No, ondje se onesvijestila, radi čega je odvedena u bolnicu, gdje je ležala nepokretna, gotovo kao mrtva. Louise Jamain poslije je pripovijedala:
"Bilo je 3 h ujutro i ležala sam u krevetu u bolnici 'Saint-Michel' u Lourdesu. Tri prijatelja koja su stajala pokraj mog kreveta, razgovarali su o poteškoćama oko organizacije mog sprovoda i otpremanja mojeg tijela natrag u Pariz. Sjetili su se da nemam obitelj, da mi je otac mrtav, jer je poginuo u ratu od trovanja plinom, te da su mi majka i 4 brata umrli od tuberkuloze. Ali ja sam zatražila da mi daju nešto za jelo. Moji su mi prijatelji donijeli šalicu bijele kave. Možete samo zamisliti koliko su bili iznenađeni, budući da su me 6 mjeseci hranili intravenozno i serumima."
(Agnellet, 1958., str. 110). Nakon što je popila kavu, Louise je zaspala. Sljedeće jutro je ustala iz kreveta gladna i spremna da nešto pojede.
Nakon toga je otišla u BCM. Liječnici su bili iznenađeni njezinim oporavkom.
Kada se nekoliko sati poslije ukrcala na vlak za Pariz, svi znakovi bolesti su nestali. U Parizu je primljena u bolnicu Laennec. Agnellet piše (1958., str. 111): "Osoblje se iznenadilo kada je vidjelo da hodnikom odjela za plućne bolesti hoda pacijentica, koja je prema svim pravilima već trebala biti pokopana. Neki zaposlenici odjela na kojemu je nekoliko dana prije ležala na samrti, u nevjerici su zahtijevali provjeriti njezino izlječenje, a možda ga i opovrgnuti. No, njihovi su napori bili uzaludni. Na rendgenskim snimkama nisu se vidjeli znakovi plućne lezije, kao ni tragovi Kochovih bacila u slini. Njezin je oporavak klinički utvrđen, a svojim su ga potpisima potvrdili dr. Bezancon i dr. Cachin, posljednje osobe od kojih bi se očekivalo da bi primili mito od Bazilike u Lourdesu." Crkveni dostojanstvenici proglasili su 1951., ozdravljenje Louise Jamain čudom.
Gerard Baillie rodio se 1940., u Francuskoj. Kao dječak je oslijepio od korioretinitisa. Agnellet piše (1958., str. 118): "To je progresivna bolest infektivne degeneracije unutarnjih slojeva oka, CHOROID i mrežnice. Dok se "čunjevi" i "štapići" koji oblikuju osjetilne živčane nastavke u oku i mrežnicu postupno uništavaju, vidno polje se sužava, kao da se pred okom zatvara okrugla blenda fotoaparata. Kada se uništi unutar-okularni kraj optičkog živca, dolazi do atrofije samog živca. To dovodi do potpune i neizlječive sljepoće, budući da se živčane stanice, nakon potpunog uništenja njihove jezgre, više nikada ne obnavljaju. Samo se axon može obnoviti, a u slučaju korioretinitisa propada čitava stanica."
Dvogodišnji Gerard Baillie smješten je u Ustanovu za slijepu djecu u Arrasu. Tamošnji su stručnjaci potvrdili da boluje od korioretinitisa. Dvije godine poslije, roditelji su ga odveli u Lourdes. Agnellet piše (1958., str.
119): "Činjenica da je Gerard pri dolaska u Lourdes bio potpuno slijep, potvrđena je na temelju 15 dokumenata i svjedočanstava stotinu svjedoka."
Nakon nekoliko dana provedenih u Lourdesu, Gerardu se postupno počeo vraćati vid. To su potvrdili liječnici Medicinske ustanove, kao i drugi oftalmolozi. Godine 1950., vid mu se potpuno vratio, a liječnički pregled: "... pokazao je da su se slojevi mrežnice i optički živci potpuno obnovili."
Gertrude Fulda i njezina sestra bile su poznate varijetetske plesačice u Austriji. Gertrude je 1937., osjetila strašne bolove u trbuhu. Operacijom se ustanovilo da boluje od zapletaja crijeva i upale potrbušnice, membrane koja obrubljuje trbušnu šupljinu. Nekoliko dana poslije, oboljela je od nefritisa, teške upale bubrega. Infekcija se proširila na nadbubrežne žlijezde.
koje su prestale funkcionirati, uslijed čega je nastupila Addisonova bolest.
Gertrude je razvila uobičajene simptome te bolesti. Koža joj je poprimila smeđkastu boju i izgubila je tek. Uskoro je počela gubiti gotovo sve meso s tijela. Sedam je godina izbjegavala smrt jedino zahvaljujući hormonalnim injekcijama. No, liječnik je napokon objavio njezinoj baki da će Gertrude uskoro umrijeti. Baka joj je poslala bočicu vode iz Lourdesa, kojom se Gertrude oprala, no bez rezultata. Stoga je odlučila otići u Lourdes. No, to je uspjela tek 1950. Liječnici BCM-a pregledali su je 10. 07. i preporučili joj hormonsku terapiju, ne dopustivši joj odlazak u Lourdes. Gertrude je odbila terapiju i rekla da će umrijeti ne dopuste li joj da se okupa u vodama Lourdesa. Liječnici su 8. 08. pristali i Gertruda je trenutačno ozdravila. Agnellet piše (1958., str. 141-142): "Nije bila riječ o progresivnom poboljšanju zdravstvenog stanja ili oporavku. Gertrude Fulda je trenutačno ozdravila. BCM je zabilježio njezino izlječenje 16. 08. 1950., a u tom izvješćuje pisalo da su svi simptomi bolesti nestali usprkos obustavljenim terapijama. Koža je ponovno poprimila normalnu boju, nestali su bolovi i sve organske funkcije su počele normalno djelovati. Analiza krvi potvrdila je ozdravljenje i krvni tlak joj se normalizirao. Nadbubrežne žlijezde, koje su uništavali granulomi koji su se oblikovali oko bubrega, odjednom su se obnovile i iznova su počele izlučivati normalnu količinu hormona u krv, koji su se do tada morali umjetno ubrizgavati u krvotok." Gertrudino ozdravljenje potvrdio je i njezin liječnik u Beču, kao i liječnici iz BCM-a u Lourdesu, kada se ondje vratila 1952.
bglavac
edin.kecanovic
