Lourdes je gradić koji leži u podnožju Pireneja u južnoj Francuskoj. To je jedno od najpoznatijih mjesta marijanskih ukazanja, koje se počelo poistovjećivati i s čudotvornim ozdravljenjima. Ozdravljenja u Lourdesu ne događaju se posredovanjem ljudi, kao što je Ivan od Boga. Ondje neki entitet naizgled izravno djeluje na pacijente. Taj entitet, čini se, bez obzira je li doista riječ o Djevici Mariji, prebiva na višoj razini kozmičke hijerarhije od duše običnog preminulog čovjeka.

Tri djevojčice iz Lourdesa (Bernadette Sourbirous, njezina sestra i prijateljica) 11. 02. 1858., otišle su u šumu po drva za ogrjev. Dok su druge dvije djevojčice prelazile potok Gave, Bernadette, koja se bojala da će se prehladiti, ostala je na drugoj strani potoka i promatrala ih. Kada je ostala sama, ugledala je zlatni oblak kako izlazi iz špilje u stjenovitom brežuljku na drugoj strani potoka. Usred tog zlatnog oblaka nalazila se prekrasna djevojka u bijeloj odjeći. Bernadette je kleknula i počela moliti. Kada su se druge dvije djevojčice vratile, ugledale su je kako kleči, ali nisu vidjele ništa.

Bernadette im je ispripovijedala što je vidjela i zamolila ih da to nikome ne kažu. Djevojčice je nisu poslušale. Prvotno nitko u Lourdesu nije povjerovao toj priči. Bernadette je, stoga, odlučila vratiti se u špilju, što je i učinila 14. 02., u pratnji nekoliko svojih sugrađana. Ondje je opet ugledala entitet, no njezini sugrađani nisu. Isto se dogodilo i 18. 02. Tijekom tih posjeta, ljudi koji su je pratili vidjeli su kako Bernadette zapada u stanje nalik ekstazi i odgovara na riječi nevidljivog entiteta, kojeg je samo ona mogla vidjeti i čuti. Svakim novim posjetom oko špilje se okupljao sve veći broj ljudi (Rogo, 1982., str. 284-285).

Bernadette je 25. 02. kao i obično kleknula na zemlju i ušla u stanjeekstaze. U jednom je trenutku ustala, nakratko hodala i opet pala na zemlju.

Potom je počela kopati i iz rupe koju je iskopala, počela je izlaziti voda.

Poslije je objasnila: "Dok sam molila, Gospa mi je rekla prijateljskim, ali ozbiljnim glasom: 'Idi, pij i operi se u izvoru.' Budući da nisam znala gdje je izvor, a nisam mislila ni da je to bitno, otišla sam do Gave. Gospa me pozvala natrag i prstom me uputila da odem ispod špilje na lijevu stranu; poslušala sam je, no ondje nisam vidjela nikakvu vodu. Stoga sam počela kopati zemlju i voda se pojavila. Nakon što sam pustila da se očisti od mulja, malo sam ispila i oprala se." (Estrade, 1958., str. 94). Tijekom sljedećih nekoliko dana, voda je i dalje istjecala iz rupe, postupno oblikujući jezero.

Čudotvorna pojava izvora osnažila je vjeru ljudi, koji su se ondje okupljali.

Drugi paranormalan događaj zabilježio je dr. Pierre Romain Dozous, koji se nalazio pokraj špilje tijekom jedne od Bernadettinih ekstaza. Izjavio je: "U lijevoj je ruci držala krunicu, a u desnoj blagoslovljenu svijeću, koja je gorjela ... Odjednom se zaustavila i stavila svijeću ... pod svoju lijevu ruku. Prsti su joj bili dovoljno rastvoreni da kroz njih prođe plamen ... ali na koži joj nisam vidio nikakve tragove opeklina ... pogledao sam na sat i promatrao je kako stoji u tom položaju 15 minuta ... Bernadette je ustala i krenula prema izlazu iz špilje. Zadržao sam je na trenutak i zamolio da mi pokaže svoju lijevu ruku, koju sam pažljivo pregledao. Na njoj nije bio ni najmanji trag opeklina." (Bertrin, 1908., str. 49-50).

Drugi su svjedočili sličnim epizodama s Bernadettom i upaljenom svijećom. Zanimljiva je činjenica da joj koža na dlanovima nikada nije bila spaljena. Bertrin piše (1908., str. 50-51): "Iako nervoza može uzrokovati neosjetljivost, ne može spriječiti vatru da spali kožu s kojom je u dodiru ... postoji li takav luđak koji može staviti dlan iznad plamena i držati ga ondje 15 minuta, a da se pri tome ne spali?"

Stanovnici Lourdesa počeli su uzimati kući vodu iz izvora u špilji i tvrdili su da ozdravlja najrazličitije bolesti. Danas se na tome mjestu nalazi crkva i iskopane su brojne kupelji s izvorskom vodom. Hodočasnici koji ondje dolaze u nadi za ozdravljenjem strogo se nadziru, a liječnici iz Medicinske ustanove ('Bureau des Constantations Medicales' (BCM)) od 1884., podrobno bilježe ozdravljenja. Članovi Medicinske ustanove nisu samo pripadnici katoličke vjeroispovijesti. Ured je smješten u Lourdesu, a u Parizu se nalazi i savjetni odbor, koji ispituje osobito zanimljive slučajeve (Rogo, 1982., str. 285-286).

Rogo opisuje procedure zaposlenika BCM-a pri dokumentiranju slučajeva ozdravljenja (1982., str. 286-287): "Kada neki hodočasnik iz Lourdesa vjeruje da je izliječen, bez odlaganja se odvodi u ured BCM-a, gdje ga pregledava liječnik, koji mu uzima i sva medicinska izvješća i dokumente koje je možda sa sobom donio. Ta početna procjena od strane BCM-a ima svrhu utvrđivanja je li pacijent bio stvarno bolestan ili ozlijeđen u vrijeme putovanja, je li stvarno ozdravio u svetištu i je li izliječen na medicinski neobjašnjiv način. Ukoliko pacijentovo izlječenje doista odgovara tim trima zahtjevima, BCM o tome izvješćuje liječnika iz pacijentova grada ili okruga.

Nakon toga se pacijent šalje kući, a liječniku kojeg mu odrede nalažu da ga godinu dana redovito pregledava. Ta procedura služi kao mjera opreza radi sprječavanja mogućnosti povratka bolesti, koju su službenici iz Lourdesa možda previdjeli. Osim toga, od liječnika se očekuje da ispita pacijentova osobnog liječnika i od njega prikupi sva medicinska izvješća o njegovu slučaju, ukoliko postoje. Nakon toga se pacijent upućuje da se nakon godinu dana vrati u Lourdes, gdje će ga iznova pregledati službenici BCM-a. Tek nakon što se svi liječnici, koji sudjeluju u toj procjeni, slože da je njegov slučaj medicinski neobjašnjiv, tretira se kao čudesno ozdravljenje.

Pri izradi te konačne procjene, BCM ispituje nekoliko značajki po kojima se, prema mišljenju njegovih stručnjaka, čudesno ozdravljenje razlikuje od biološkog. Pri tome provjeravaju je li ozdravljenje bilo trenutačno, je li dovelo do njegova potpunog oporavka, je li se njegovo stanje mijenjalo sukladno normalnim procesima koji se odvijaju prilikom biološkog liječenja, i je li se dogodilo u trenutku kada pacijent više nije bio podvrgnut uobičajenim metodama liječenja. Isto tako, toj strogoj analizi podvrgavaju se slučajevi čudesnog oporavka oštećenog uda ili organa - kao što je trajno oštećen vid."

Godine 1868., Belgijanac Pierre de Rudder iz Jabbekea, slomio je nogu pri padu s drveta. Liječnici su mu iz rane morali izvaditi velike komade kosti. Budući da zbog nedostatka kosti nisu mogli spojiti dijelove slomljene noge, održavala se na mjestu samo mišićima i kožom. Liječnici su preporučili amputaciju, na koju de Rudder nije pristao. Nakon što je osam godina trpio velike muke, otputovao je u belgijski grad Oostacker u kojemu se nalazi kip Naše Gospe iz Lourdesa. Prije odlaska posjetio je dr. van Hoestenberghea u Jabbekeu. Liječnik je zamijetio otvorenu ranu na mjestu prijeloma i da između dva komadića slomljene kosti razdvaja prostor širine 3 cm. De Rudder je otputovao u Oostacker u velikim bolovima, jer mu je iz rane istjecao gnoj i krv. Tri su mu čovjeka pomagala da izađe iz vlaka. Kada je hodajući na štakama stigao u svetište Naše Gospe iz Lourdesa, počeo je moliti. Usred molitve osjetio je kako ga obuzima neobičan osjećaj.

U tom je trenutku ustao i počeo hodati bez štaka. Slomljena nožna kost potpuno je zacijelila (Rogo, 1982., str. 293-294).

Kada se de Rudder vratio u Jabbeke, dr. van Hoestenberghe ga je pregledao i zapanjio se promjenom na nozi, nakon čega je napisao sljedeće izvješće liječnicima u Lourdesu: "Pierre je bez dvojbe ozdravio. Vidio sam ga više puta tijekom posljednjih 8 godina i, moje mi stručno medicinsko znanje govori da je takvo izlječenje posve neobjašnjivo. Ponavljam, ozdravio je potpuno, iznenada i trenutačno, bez razdoblja oporavka. Osim što su se kosti iznenada spojile, čini se da se stvorio djelić kosti koji je zamijenio one komade, koje sam osobno vidio kako izlaze iz rane." (Rogo, 1982., str. 294).

De Rudder je umro 1898., a dr. van Hoestenberghe je 1900., ishodiodopuštenje za ekshumaciju i obdukciju njegova tijela. Svoje je studije dokumentirao i fotografijama. Rogo piše (1982., str. 294): "Te fotografije jasno pokazuju da su 2 dijela de Rudderove nožne kosti međusobno spojena novim fragmentom zdrave kosti, duge oko 2,5 cm koja se naizgled trenutačno oblikovala preko njezinih slomljenih krajeva. Takav rast ili obnova kosti medicinski je neočekivana... Danas se de Rudderove nožne kosti čuvaju na Sveučilištu u Louvainu u Belgiji."

Liječnik iz BCM-a, dr. Prosper Gustave Boissarie, opisao je slučaj Joachime Dehant, na čijoj se nozi: "... 12 godina nalazila rana duga 30 cm i široka 15 cm, koja je sezala do kosti, uzrokujući gangrenu." (Boissarie, 1933., str. 3). Ta je rana nastala kao posljedica kolere i tifusa. Joachime Dehant imala je 29 godina i bila je teška samo 27 kg.

Joachimeu Dehant, koja je živjela u Belgiji, poslali su u Lourdes na zahtjev grofice Limminghea. Dehantica je bila toliko sigurna da će ondje ozdraviti, da je željela kupiti cipelu i čarapu za svoju ozljeđenu nogu. No, rekla je: "Nitko mi nije mogao izmjeriti bolesnu nogu i stopalo. Velika rana duga oko 30 cm, protezala se od gležnja do koljena, prekrivajući mi nogu i stopalo, koje je bilo potpuno iskrivljeno, te tanje i manje od drugog stopala.

Stoga sam se trebala zadovoljiti mjerama drugog stopala." (Boissarie, 1933., str. 3).

Joachime Dehant je otputovala iz Belgije 10. 09. Putovanje vlakom bilo je veoma naporno jer su joj iz rane neprestano istjecali krv i gnoj, ispuštajući strašan smrad. Povremeno bi promijenila zavoje, pri čemu je svaki put izvadila komadiće mrtvog tkiva. U Lourdes je stigla 13. 09.

Odvedena je u kupelj, no prije toga je još jednom promijenila zavoje: "To je trajalo sat vremena. Uklonila sam komadiće raspadnute kosti i gangrenozno meso, koje sam ostavila na podu." (Boissarie, 1933., str. 4). Prvo kupanje nije rezultiralo ozdravljenjem. Sljedeće je jutro, stoga, ponovno otišla na kupalište i u vodi je ostala 27 minuta. Kada je izašla, njezina prijateljica, Leonie Dorval, uklonila joj je zavoje s noge i rekla: "Joachime, rana je nestala. Ozdravila si!" Joachime je odgovorila: "Blažena Naša Gospa od Lourdesa! Vidiš kako dobro zna posao! Osim što mi je stavila novu kožu na nogu, stvorila je i novo meso i list!" (Boissarie, 1933., str. 5). Svi koji su vidjeli Joachime Dehant prije njezina ozdravljenja bili su zapanjeni. Dr. Boissarie je rekao da je iz vode izašla (1933., str. 3): "... potpuno zdrava, a rana je bila prekrivena kožom."

Joachime se sljedećeg dana opet okupala u izvorskoj vodi. Tom se prilikom dogodila druga nevjerojatna preobrazba. Osim rane na nozi, Joachime je patila i od deformacije kuka, koljena i stopala. Opisujući što se dogodilo nakon izlječenja rane na nozi, Bertrin je napisao (1908., str. 105-106):

"Obje su vidjele kako joj se deformirano stopalo izravnava, sve dok nije bilo uspravno poput kazaljki sata. Noga se ispravila na pravu dužinu, mišići više nisu bili skvrčeni i koljeno je povratilo svoj normalan oblik. U trenutku je osjetila stravično bolan trzaj. Joachime se onesvijestila, a Leonie je pomislila da umire. No, nekoliko trenutaka poslije se osvijestila i otvorila oči. Sve je bilo gotovo. Bol je potpuno nestala, a tijelo, koje je toliko dugo bilo deformirano, ispravilo se i postalo okretno."

Kada se vratila u Belgiju, Joachime je pregledao dr. Gustave Froidbise, koji je potvrdio njezino ozdravljenje. Isto tako, posvjedočio je da je vidio ranu na njezinoj nozi prije nego je otputovala iz Belgije, odbacivši, tako, svaku dvojbu da se izliječila prije odlaska u Lourdes." (Boissarie, 1933., str. 8). Slijedi tekst njegove izjave, koju je dao nakon što je pregledao Joachime neposredno prije odlaska iz Lourdesa: "Ja, dolje potpisani Gustave Froidbise, doktor medicine, itd., u Oheyu u pokrajini Namur, Belgija, izjavljujem da sam pregledao gdicu. Joachime Dehant, 29 god., rođenu u Wanfercee-Bauletu s prebivalištem u Gesvesu, i potvrđujem sljedeće: Dislokacija desnog kuka. Retrakcija lateralnih mišića goljenice desne noge, koja uzrokuje hromost (talipes varus). Čir koji prekriva dvije trećine vanjske površine desne noge. To je moja trenutna izjava, Ohey, 6. 09. 1878. Dr. G. Froidbise" (Bertrin, 1908., str. 106). Tom je dokumentu priložio rezultate pregleda Joachime Dehant, koji je izvršio onoga dana kada se vratila iz Lourdesa:

"Ja, dolje potpisani doktor medicine, itd., u Oheyu, pokrajina Namur u Belgiji, izjavljujem da sam pregledao gospođicu Joachime Dehant, 29 god., rođenu u Wanfercee-Bauletu s prebivalištem u Gesvesu, i potvrđujem da su lezije, opisane u priloženom dokumentu, potpuno nestale. Na mjestu gdje se prije nalazio čir vidljivo je samo crvenilo. - Doktor G. Froidbise. Gesves, 19. 09. 1878." (Bertrin, 1908., str. 107). Doktor Henri Vergez s medicinskog fakulteta Sveučilišta u Montpellieru, izjavio je: "Iznenadno iscjeljenje rane ili, točnije, prestanak širenja kroničnog čira koji je bio u stanju izrazitog raspadanja, kao i spontana redukcija dislokacije kuka, činjenice su koje nadilaze prirodno objašnjenje." (Bertrin, 1908., str. 107).

Neki skeptici su čak pretpostavili da Joachime Dehant nije uopće bila bolesna. Ali, te su dvojbe otklonila svjedočanstva brojnih pouzdanih svjedoka.

Profesor prava pri Katoličkom sveučilištu u Louvainu, Simon Deploige i liječnik, dr. Royer, podrobno su istražili dokaze o postojanju rane.

Doktor Boissarie opisuje njihove metode (1933., str. 8-9): "Polazeći od izjave dr. Froidebisea dane 6. 09., slijedili su anamnezu čira, recimo tako, od sata do sata, sve do trenutka njegova nestanka. Ispitali su ...:

1. Susjede Joachime Dehant, koji su vidjeli čir neposredno prije njezina odlaska u Lourdes;

2. Putnike u vlaku;

3. Upravitelje hotela u Lourdesu u kojemu je Joachime odsjela. Nijedan od tih svjedoka nije bio rodbinski povezan s djevojkom  ... Svi svjedoci ispitani su u njihovim kućama bez prethodne obavijesti, što je otklonilo mogućnost dosluha među njima. Svi su pročitali svoje izjave i potvrdili njihovu istinitost i točnost."

Deploige i Royer su zaključili: "Čini se da su istragom utvrđene dvije činjenice:

1.) Činjenica da se na tijelu gospođice Joachime, barem do 12. 09. 1878. u 22 h, a možda i ujutro 13. 09., nalazio čir koji je prekrivao gotovo cijelu nogu od koljena do gležnja, otkrivajući meso s bubuljicama, koje je mjestimice bilo upaljeno i tamne boje, gadnog izgleda, iz kojega je obilno istjecao gnoj, ispuštajući strašan smrad i, kako proizlazi iz medicinskih izvješća, nije se mogao izliječiti prirodnim putem za 13 dana i nije pokazivao nikakve znakove oporavka.

2.) Činjenica da je 13. 09. prijepodne ili, najkasnije oko 21 ili 22 h uvečer, isti čir potpuno nestao i na njegovu je mjestu narasla nova, suha koža." (Boissarie, 1933., str. 9). Nakon što su pregledali medicinske dokaze, crkveni dostojanstvenici su proglasili njezino ozdravljenje čudotvornim.

U početku povijesti čudotvornih ozdravljenja u Lourdesu, neki su tvrdili da su ona možda posljedica ljekovitih svojstava vode. Kemijska analiza je pokazala da se mineralni sastav te vode ne razlikuje od ostalih voda u tom području (Bertrin, 1908., str. 116). Drugi su tvrdili da uzrok ozdravljenja počiva u sugestivnoj moći samih pacijenata. Ali, čak i veoma mala djeca, koja nisu sposobna razumjeti takve sugestije, bila su izliječena od tjelesnih mana.

Bertrin piše (1908., str. 142-143): "George Lemesle, star dvije godine i sedam mjeseci, izliječio se od dječje paralize (1895.); Fernand Balin, star dvije godine i šest mjeseci, izliječio se od iskrivljenog koljena (1895.); mali Duconte, star dvije godine, kojega je voljena majka odnijela gotovo mrtvog u špilju (1858.), ozdravio je; Yvonne Aumaitre, koju je njezin otac liječnik uronio u čudotvornu vodu, usprkos njezinim krikovima, izašla je iz vode izliječena od hromosti (1896.); A. Mertens, stara devetnaest mjeseci, izliječila se od paralize desne ruke (1895.); dojenče Pierre Estournet, vratio je vid (1864.); i, naposljetku, jednogodišnjem Paulu Mercereu zacijelile su dvije slomljene kosti (1866.). Naravno, ta ozdravljenja ne mogu se objasniti psihoterapijom." Dr. Alexis Carrel, dobitnik Nobelove nagrade za medicinu i fiziologiju 1912., odlučno je podržavao ozdravljenja u Lourdesu (Rogo, 1982., str. 261).

U 11.mj. 1882., vojnik Francois Vion-Dury zaradio je opekline na licu dok je spašavao ljude iz požara, koji je izbio u hotelskom restoranu u Dijonu. Opekline su mu oštetile očne rožnice, uslijed čega je gotovo potpuno oslijepio. Otpušten je iz vojske 11. 07. 1884. U postupku ishođenja većeg iznosa mirovine, pregledao ga je dr. Dor iz Lyona, koji je 16. 09. 1884., izjavio: "Premda se rožnica lijevog oka oporavila, to oko još uvijek nije u mogućnosti razlikovati dan i noć. Gospodin Vion-Dury desnim okom teško uspijeva nabrojati prste ruke udaljene 30 cm. Radi toga je nesposoban za rad i valja se smatrati potpuno i neizlječivo slijepim na oba oka."

(Agnellet, 1958., str. 52). Vion-Dury je 1890., primljen u bolnicu u Confortu.

Tamošnje redovnice su ga uvjerile da se moli Našoj Gospi od Lourdesa i dale su mu bočicu s vodom iz Lourdesa. Sljedećeg dana nakon molitve, premazao je oči tom vodom. Poslije je rekao: "Vid mi se u trenutku vratio.

Ni sam nisam mogao vjerovati." (Agnellet, 1958., str. 53). Doktor Dor, koji je bio protestant, izvijestio je sljedeće na konferenciji oftalmologa održanoj u Parizu: "Vion-Dury je bio gotovo potpuno slijep. Oštrina vida svakog oka iznosila je otprilike 1/50 ... Odvajanje rožnica dijagnosticirao je velik broj stručnjaka i to je oštećenje odolijevalo svim metodama liječenja. Nakon toga mu se, bez ikakvog posebnog tretmana ... vid gotovo u potpunosti vratio."

(Agnellet, 1958., str. 53). Crkva je priznala ozdravljenje Viona-Duryja čudotvornim.

Catherine Lapeyre je 1887., oboljela od raka jezika. Iako joj je liječnik preporučio operaciju, Catherine je otišla u Lourdes. Međutim, nakon što je prvi put isprala usta vodom i oprala se, nije ozdravila. U 1.mj. 1889., primljena je u bolnicu u Toulouseu. Nakon neuspješnih pokušaja liječenja, kirurg je odlučio ukloniti tumor s jezika, koji je fotografiran prije operacije.

Boissarie je rekao da je na fotografiji prikazan (1933., str. 40): "... maligni, nepravilan tumor na jeziku, koji je vegetirao." Tri mjeseca nakon operacije, tumor se vratio. Kirurg je preporučio drugu operaciju, koju je Catherine odbila. Otišla je iz bolnice i unajmila sobu u Toulouseu. U srpnju 1889., nisu joj dopustili da ode na hodočašće u Lourdes, budući da je ondje već bila 1887. Njezini su je prijatelji savjetovali da im se pridruži u molitvama Bogorodici tijekom 9 dana. Catherine je pristala, a oprala se i vodom iz Lourdesa. Devetog je dana ozdravila. Boissarie je rekao (1933., str. 41): "Tumor se smanjio i nestao. Žlijezde na vratu više nisu bile otečene; mogla je jesti i govoriti. Strašna bol u glavi, koja se širila do živaca jezika i uzrokovala je dodatne bolove u uhu, potpuno je nestala. Nakon samo nekoliko sati, te su patnje i bolest, koja se činila neizlječivom i koja se vratila nakon operacija, nestale, ostavivši za sobom samo mali ožiljak." I dodao je (1993., str. 42): "S obzirom na to, na temelju izjava liječnika i uznapredovanog tumora vidljivog na fotografiji, koja jasno pokazuje stanje stvari, nema nimalo dvojbe da je Catherine Lapeyre bolovala od tumora na jeziku i, neizlječive bolesti koja bi nakon kratkog razdoblja neizbježno rezultirala smrću. Njezin oporavak, koji se dogodio nakon samo nekoliko sati, bez ikakvog liječničkog tretmana, suprotstavlja se svim očekivanjima. S takvim se rezultatima ne susrećemo u medicinskoj praksi." Kada su Catherine Lapeyre 1897., pregledali liječnici iz Lourdesa, ustanovili su da joj je jezik potpuno izliječen i da se tumor sigurno neće vratiti.