Poglavlje četvrto

Nada u ozdravljenje

Opisno etiketiranje neće doprinijeti razumijevanju uzroka.

Robert. L. Taylor, Mind or Body

U prvom poglavlju vidjeli smo koja metafora leži u srcu pojma "ispiranje mozga": metafora vode koja čisti i razbistruje. Sada se okrećemo drugoj metafori koja je s njom tijesno povezana: metafori ozdravljenja. Otkada je izraz nastao postoje i analogije između ispiranja mozga i liječenja bolesnog uma. Edward Hunter, primjerice, pravi tu usporedbu već na početku svoje knjiga Brain-washing in Red China, kada opisuje kako je intervjuirao kineskog studenta Chi Sze-chena, koji je prošao reformi- ranje uma. Chijevi opisi bude Hunterova sjećanja na "najsuvremeniji sanatorij" u Americi, u kojem je Hunter jednom prilikom posjetio bolesnog prijatelja. Naročito se sjeća jednog psihijatra:

Upravo je bio ostvario veličanstvenu pobjedu - pobjedu u bici za um jednog čovjeka - i osjećao je da sada može preporučiti otpuštanje svog pacijenta iz bolnice. [...] Taj je pacijent u djetinjstvu doživio jedan bolan dogadaj, za koji je liječnik znao, iako ne od samog pacijenta. Ne bude li u stanju smjestiti taj nesretni dogadaj u pravu perspektivu, složiti dijelove tako da njegov mentalni mozaik bude potpun, neće se moći reći da je sigurno izliječen. Nitko drugi ne može to učiniti umjesto njega; on to mora učiniti svojevoljno. Nije bilo valjanog razloga da pacijent prikriva dogadaj, budući da je rekao neke pojedinosti koje mnogo više razotkrivaju. Njegovo "izlječenje" može nastupiti samo ako iskreno prizna činjenice - ako "bude iskren", ako "reformira svoj um". Sve su to bili izrazi kojima

se služio i kineski student kojeg sam intervjuirao. [...] Osjećaji koji su me obuzeli u onoj najmodernijoj ustanovi, dok sam razgovarao s psihijatrom, bili su isti kao i osjećaji koje je u meni izazvala Chijeva priča: imao sam isti uznemirujući dojam da sam zakoračio na opasan teren. Chijevo iskustvo iz sjeverne Kine bilo je slično iskustvu paci- jenata u američkoj ustanovi. Kao da je ona najnaprednija duševna bolnica sa svojim psihijatrima prestala liječiti duševno bolesne i počela liječiti samo zdrave, a da pritom nije promijenila terapiju.

Liječnici  i demoni

Mnogi komentatori su već isticali vezu između metoda "psihičkog liječenja" u psihologiji, psihoterapiji i psihijatriji, te prisilnih metoda ispiranja mozga i njegove preteče, mučenja. Ta veza može biti i obrnuta: oni koji primjenjuju prisilne metode uvjeravanja mogu svjesno opravda- vati svoje postupke služeći se medicinskim modelom, te prisilu opisati kao nešto što koristi "pacijentu" (to jest žrtvi). Taj jezik "liječenja" i "zdravlja" može se miješati i s drugim modelima. Uobičajeni je model jezika "kajanja" i "grijeha" evangeličkog vjerskog preobraćenja, gdje je cilj spas pacijentove/žrtvine duše. Drugi je jezik bitke, poput onoga u ranije opisanom primjeru, koju vodi iscjelitelj/ispirač mozga protiv neprijateljskih sila (suparničkih ideologija) koje su preuzele ili iskvarile pacijenta/žrtvu. U tom slučaju cilj je osloboditi osobu tih lažnih učenja, praktički slijedeći izreku sv. Ivana "upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi" (Ivan 8:3). Ne treba ni spominjati da onaj koji vrši ispiranje mozga polaže monopol na istinu.

George Orwell, uvijek izvanredno svjestan moći jezika, donosi jasne primjere kako te "kreposne" modele (izlječenje, spašavanje, oslobađanje) mogu kooptirati oni koji zlorabe moć. Tako se, na primjer, u 1984., mučitelj Winstona Smitha, O'Brien, služi eksplicitno medicinskim modelom kad opisuje što Partija želi postići kod Winstona. "Da ti kažem zašto smo te ovamo doveli? Da te izliječimo! Da te urazumimo! Moraš shvatiti, Winstone, kako nitko koga dovedemo na ovo mjesto ne odlazi iz naših ruku neizliječen. Nas ne zanimaju glupi zločini koje si počinio. Partiju ne zanima očiti čin: nama je stalo jedino do misli. Naše neprijatelje ne uništavamo, mi ih mijenjamo."

Isti medicinski model izričito se koristi u kineskom komunizmu, odakle je izraz "ispiranje mozga" i potekao. Edward Hunter opisuje

dramu po imenu The Question of Thought, prvi put predstavljenu kineskoj javnosti 1949., koja nije bila namijenjena za strane uši i u kojoj se emocionalno prikazuje reforma uma. U toj drami, medicinski model alternativnih ideologija kao otrova za um miješa se s evangelič- kim modelom reforme uma kao procesa preobraćenja. Pa tako voda skupine, gospođica Tsao, opaža sljedeće:

Reakcionari su poraženi. Bolesni sada primaju terapiju: a ako i dalje ne priznaju, ako i dalje ne govore iskreno o svojoj prošlosti za vrijeme ovog razdoblja liječenja, ako još uvijek ne žele spasiti same sebe i pokajati se za svoje grijehe, ne mogu kriviti nikoga drugog nego sebe.

Hunter, Brain-washing in Red China

Oni koji se služe totalitarističkim metodama uvjeravanja mogu poželjeti pojačati svoj kredibilitet usvajanjem jednog ili više tih kreposnih mo- dela: međutim, mogli bismo reći kako je to u svakom slučaju različito od stvarnog liječenja (ili spašavanja, ili oslobađanja). Profesionalci koji se bave duševnim zdravljem, u najvećem broju slučajeva, svoju dužnost shvaćaju vrlo ozbiljno i daju sve od sebe kako bi pomogli svojim pacijentima, služeći se najboljim metodama liječenja koje su im na raspolaganju. Pa ipak, društveni sustav koji podvrgava duševne bolesnike određenim postupcima može imati golemu moć nad njima. Upravo te ovlasti dovele su do optužbi za ispiranje mozga.

Izazov  antipsihijatrije

Liječnici su se unutar svoje profesije oduvijek suočavali s kritikama. Postoje stručnjaci za mentalno zdravlje koji bi na retoričko pitanje Michela Foucaulta: "Sto je čudno u tome da zatvor nalikuje na tvor- nice, na škole, na kasarne, na bolnice, a da sve to opet nalikuje na zatvor?"1 odgovorili: "Ni najmanje." Prema mišljenju Foucaulta i vodećih ljudi antipsihijatrijskog pokreta iz šezdesetih i sedamdesetih godina, kao što su R. D. Laing i Thomas Szasz, bit procesa kojima se neka osoba definira kao mentalno bolesna nije nužno ozdravljenje; tu je više riječ o moći koju država ima nad pojedincima koji se ponašaju

na društveno devijantne načine.2 Argument tih kritičara je da život u društvu izlaže neke ljude pritiscima koje oni ne mogu izdržati, što ih navodi da se ponašaju na način koji je štetan za njih i za druge. Laing ide tako daleko da shizofreno ponašanje definira kao 'specijalnu stra- tegiju koju neka  osoba  izmisli kako  bi mogla živjeti  u situaciji u  kojoj joj je to nemogućeU  idealnom slučaju,  "izliječiti"  te  ljude  značilo bi reformirati društvo tako da se uklone štetni pritisci; no lakše ih je definirati kao devijantne, lude ili bolesne. Taj jezik ih definira kao "ne-ljude", a to je, kao što smo naučili od Roberta Liftona (u prvom poglavlju), opasan potez. Ne samo da ne-ljudi mogu biti lišeni svojih prava, institucionalizirani i/ili podvrgnuti prisilnom liječenju (teoretski za vlastito dobro, ali uglavnom zato što društvu tako odgovara), nego zahtjev za čistoćom u široj skupini "normalnih" inzistira da ih se na taj način ukloni iz društva. Kao što kaže Thomas Szasz:

Danas je prošireno uvjerenje da baš kao što neki ljudi pate od bolesti jetre ili bubrega, drugi pate od bolesti uma ili osobnosti; da su osobe pogođene tim "mentalnim bolestima" psihološki i socijalno inferi- orne onima koji to nisu; te da o "mentalnim bolesnicima", budući da su navodno nesposobni "znati što je za njih najbolje", moraju brinuti njihove obitelji ili država, čak i ako takva skrb zahtijeva intervencije koje im se nameću protiv njihove volje ili zatvaranje u duševnu bolnicu.

Cijeli taj sustav međusobno spojenih pojmova, vjerovanja i po- stupaka smatram lažnim i nemoralnim.

Szasz, The Manufacture  of Madness

Szasz ne govori da "čudno" ponašanje ne postoji. Ne govori čak ni to da ljudi koji se čudno ponašaju ne žele ili ne trebaju pomoć, dok nastoje, poput Shakespeareova Macbetha, "Iz svijesti uvriježenu iščupati tugu, U mozgu zapisane izbrisati smetnje."4 Szasz želi jasno reći da njegova kritika nije upućena psihoterapiji ili "ugovornoj psihijatriji" gdje pacijent slobodno stupa u ugovorni odnos i izravno plaća tera- peutu za usluge mentalnog zdravlja, i gdje postoje kazne za terapeuta koji pribjegava sili ili prijevari. Meta njegove kritike je ono što on naziva "institucionalnom psihijatrijom", u kojoj je "institucionalni psihijatar birokrat čije usluge plaća neka privatna ili javna organizacija

(a ne pojedinac koji je njegov tobožnji klijent); najvažnije društveno obilježje takve psihijatrije je primjena sile i prijevare". Ono čemu se on prvenstveno protivi je prisila - pretpostavka da je neobično ponašanje neke osobe dovoljno opravdanje da se istu liši njezinih sloboda. Kao što kaže Laing: "Savršeno prilagođeni pilot bombardera može biti veća prijetnja opstanku vrste nego hospitalizirani shizofrenik koji umišlja da je bomba u njemu."

Robin Dawes, pišući četvrt stoljeća poslije, povlači ista pitanja u svojoj knjizi House of Cards, u kojoj se tvrdi da prevelik dio psihologije i psihoterapije leži na znanstveno dvojbenim temeljima. Raspravljajući o postupku kojim Američko udruženje psihologa (American Psychological Association) daje dozvolu za rad svojim članovima, konstatira:

Profesori i "organizacijski" ili "industrijski" psiholozi koji rade za tvrtke ili jedinice državnog sektora izuzeti su. Njihov argument je da takvi ljudi ne rade za individualne klijente same po sebi. Ta se ideja kosi s etičkim kodeksom APA-e, u kojem stoji da bi psiholog trebao raditi za pojedinca kojeg procjenjuje ili liječi.

Dawes, House of Cards

Poput Szasza, Dawes ističe da takvi državni namještenici mogu imati veliku moć nad onima čije stanje procjenjuju. Ta moć može ići sve do razine krojenja sudbine, na primjer kada procjenjuju stanje osuđenih ubojica. Kao što primjećuje Dawes: "Za psihologe koji odlučuju da ubojice treba smaknuti kao "nepopravljive" [...] teško se može reći da rade u interesu tih ljudi." Oni rade za društvo koje je sklonije uklanjanju (fizičkom - metodom smrtne kazne, ili socijalnom - lišavanjem slobode) nego rehabilitaciji onih pojedinaca kojima odriče, kao što je Hitler odrekao Zidovima, bilo kakvu sposobnost iskupljenja. To podsjeća na totalitarističke stavove o kojima je bilo riječi u prvom poglavlju.

Na drugom kraju spektra, nasuprot antipsihijatrijskih hipoteza o "društvenoj moći", leži sadašnji moćni biološko/medicinski model psihijatrije, koji tvrdi da su mentalne bolesti podskup fizičkih bolesti.5 To je nedvojbeno točno u slučaju više od tri stotine definiranih sta- nja iz službenog i često kritiziranog priručnika američke psihijatrije,

I diagnostics and Statistical Manual (DSM) ili njegovog ekvivalenta u europskoj psihijatriji, International Statistical  Classification  of  Disea- ses and Related Health Problems Svjetske zdravstvene organizacije.6 Kao što je opazio Dawes, neka stanja navedena u DSM-u, baš kao i bolesti, imaju "uzrok koji prilično dobro razumijemo, fiziološke su naravi, popraćena su odredenim oblicima ponašanja (simptomima) i imaju odredeni vremenski tijek". Psihotični simptomi koji katkad prate imunološki poremećaj lupus takve su vrste.

I'a ipak, aktualna verzija DSM-a uključuje dijagnoze koje se protežu od poznatih (depresija, shizofrenija) do onih koje su upravo bizarne (na primjer, poremećaj tjelesne dismorfije, kada pacijenti traže da im se kirurškim putem odstrane zdravi dijelovi tijela). Neki "poremećaji"

-   kao što je poremećaj čitanja, poremećaj ponašanja i različiti poreme- ćaji ličnosti - pokazali su se kao krajnje kontroverzni. Mnogi roditelji dislektične djece oštro bi se usprotivili ideji da njihovoj djeci treba po- staviti psihijatrijsku dijagnozu, a mnogi komentatori poremećaja ličnosti zabrinuti su zbog toga što se cijela ličnost definira kao bolest. Tako je, na primjer, u slučaju antisocijalnog poremećaja ličnosti (i njegove "mlade verzije" poremećaja ponašanja), teško zamisliti kakva bi osoba bila bez svog "poremećaja"; isto ne vrijedi i u slučaju, recimo, halucinacija u shizofreniji. Kriteriji za antisocijalni poremećaj ličnosti uključuju prijetvornost, nesposobnost planiranja unaprijed, agresivnost, neod- govornost i odsutnost kajanja. Iako se antisocijalni poremećaj ličnosti dijagnosticira na temelju ponašanja, te iako su ovi termini zapravo opisi ponašanja, mnogim ljudima oni zvuče kao crte karaktera, i to vrlo neugodnog karaktera. Ljude koji "pate" od antisocijalnog poremećaja ličnosti (često nije jasno da doista pate od toga, barem dok im zakon ne stane na rep) katkada zovu psihopatima, iako je psihopatija izraz "definiran istodobno skupinom karakteristika osobnosti i socijalno devijantnim ponašanjem".7 Drugim riječima, psihopata se može ocijeniti kao osobu okrutnog, nemilosrdnog i prijetvornog karaktera, jednako kao i osobu koja se loše ponaša. Uopće nije jasno u kojoj se mjeri okrutnost, nemilosrdnost i prijetvornost mogu povezati s teškoćama u funkcioniranju mozga, ili pak liječiti lijekovima ili drugim metodama, kao što implicira biomedicinski model. Liječiti nekoga s poremećajem ličnosti bez njegova pristanka, "silom ili na prijevaru", znači opasno

se približiti prisilnom mijenjanju uma kakvo se povezuje s ispiranjem mozga.

Neki komentatori protive se strogom odvajanju mentalnog zdravlja i ludila kakvo se implicira i u modelu društvene moći i u biomedicinskom modelu mentalne bolesti.8 Drugi su kritizirali prisilnu primjenu terapija kao što je lobotomija9  te osporavali djelotvornost farmakoterapije (primjene lijekova)1" ili psihoterapije.11  Suvremeni pokret za mental- no zdravlje ima u vlastitim redovima cijeli niz kritičara - pa ipak je uspješniji nego ikada prije. Zašto je tako? Mnogi odlučno prebacuju krivnju na "autoritet", jedno od Cialdinijevih oružja utjecaja opisanih  u trećem poglavlju. Time se ne želi reći da je namjera stručnjaka za mentalno zdravlje vršiti pritisak na svoje klijente i varati ih; medu njima ima varalica, ali u golemoj većini su dobronamjerni. No onaj koji vrši utjecaj ne mora imati prijevaru na umu: autoritet može biti stvaran (liječnik koji zagovara neki lijek), jednako kao i lažan (glumac koji glumi liječnika u poznatoj televizijskoj seriji zagovara neki lijek). Stručnjaci za mentalno zdravlje smatraju da je njihov autoritet auten- tičan - država ga odobrava, a godine iskustva potvrđuju. Možemo opet citirati Dawesa, koji kaže da prihvaćamo njihov autoritet zato što "neprestano slušamo da su oni stručnjaci, zato što smo skloni prihvatiti riječi onih koji tvrde da su autoriteti". Kako bismo razumjeli zašto je autoritet tako moćno oružje utjecaja, trebamo se ponovno vratiti na socijalnu psihologiju.

Moć  autoriteta

hoc volo, sic iubeo, sit pro ratione voluntas

[To je moja želja, moja zapovijed; moja volja je dovoljan razlog]

Juvenal, Satire VI

S istraživanjem autoriteta započelo se na samim počecima socijalne psihologije, uvelike i zato što su neka od najvećih imena ove discipline došla u Sjedinjene Države bježeći od autoritarnog režima - točnije, nacističke Njemačke. Theodor Adorno i njegovi suradnici definirali su ideju "autoritarne ličnosti" (mjerenu Adornovom F-ljestvicom): osobe koja je pretjerano pokorna autoritetima i neobično neprijateljski

raspoložena prema svakome tko ne pripada istoj skupini. Tvrdili su da neka djeca pretjerano strogih roditelja preusmjere svoju prirodnu agresivnost na slabije mete, umjesto da je iskazuju izravno roditeljima. Kako ta djeca odrastaju, u njih se razvija psihološka sklonost da se pokoravaju autoritetu - koji simbolizira roditelje - potreba da budu u nekoj hijerarhiji i da uživaju položaj autoriteta u odnosu na druge. Premda je kasniji rad bacio sumnju na to što F-ljestvica zapravo mjeri,12 pojam autoritarnosti ostao je utjecajan. Istraživanje Miltona Rokeacha proširilo je tip ličnosti dalje od pristaša desničarskih ideologija (slovo "I " u F-ljestvici znači "fašizam"). Ne samo da su izrazito autoritarni pojedinci obično pokazivali visoku razinu dogmatičnosti i predrasuda, nego su takve ocjene postizali bez obzira na svoju sekularnu ili vjersku ideologiju. Velečasnog Simona, o čijem je preobraćenju na komunizam bilo riječi u prvom poglavlju, Robert Lifton je opisao kao autoritarnu ličnost. Rokeach je tvrdio da je bitan tip i struktura uvjerenja, a ne njegov konkretan sadržaj.13

Teorija autoritarne ličnosti uskoro je naišla na osporavanje. Kritičari su tvrdili da ta teorija s predrasudom pristupa "dinamici individualne ličnosti, čime podcjenjuje važnost aktualnih društvenih situacija u oblikovanju stavova ljudi",14 da zanemaruje sociokulturne i povijesne faktore koji utječu na predrasude, te da kao teorija individualnih razlika ne objašnjava nadmoćnu prisutnost autoritarnosti u društvima kao što je nacistička Njemačka. Usto, da su samo odredeni tipovi ličnosti podložni slijepoj poslušnosti, svatko tko ima sreće da živi u slobodnoj zemlji koja potiče liberalne roditelje mogao bi otkloniti svaku opasnost da se u njegovoj sredini pojavi neki diktator.

Upravo to su mnogi ljudi i vjerovali - sve dok u Dvoranu slavnih psihologa nije ušao Stanley Milgram. U nizu slavnih eksperimenata osporio je ideju da su samo neki ljudi podložni autoritetu, pomičući tako fokus s ličnosti na ponašanje i pokazujući da bi čak i visokoobrazovani i liberalni američki studenti (tradicionalna suprotnost Nijemcima koji vole autoritet) bili spremni podvrgnuti ljude opasno jakim elektro- šokovima ako bi takve bile upute psihologa. U tim eksperimentima, u kojima se tobože ispitivao učinak kažnjavanja na uspjeh u učenju, ispitanik je mislio da daje elektrošokove drugom dobrovoljnom sudio- niku, "učeniku" (zapravo studentu-glumcu koji se pretvarao da prima elektrošokove). Ispitanik je studentu zadao gradivo koje je ovaj trebao

naučiti, a kada bi student kod provjere znanja napravio (unaprijed dogovorenu) "pogrešku", ispitanik bi mu dao elektrošok. Ako bi počeo oklijevati, eksperimentator bi ga poticao da nastavi.

U okviru Cialdinijevih oružja utjecaja o kojima je bilo riječi u trećem poglavlju, vidimo da Milgram nije iskorištavao samo autoritet, nego i obvezu i dosljednost. Razina navodnog elektrošoka isprva je bila vrlo niska; kako je eksperiment napredovao postupno su jačali do opasne razine. Tako je ispitaniku bilo relativno lako preuzeti prvobitnu obvezu sudjelovanja u eksperimentu i prijeći prvih nekoliko razina elektrošoka. No svaki put kada je ispitanik pristao povećati razinu šoka, upadao je sve dublje u stupicu obveze i dosljednosti, zbog čega mu je bilo sve teže odbiti. Ovakvo hvatanje u zamku omiljena je metoda vršitelja utjecaja, zbog čega vojnike kojima prijeti opasnost od zarobljavanja i ispitivanja često uvježbavaju da daju svoje ime, čin i broj - i ništa više.

Milgram je tražio od "psihijatara, postdiplomanata i profesora biheviorističkih znanosti, studenata druge godine i odraslih pripadnika srednje klase"15 da predvide koliko će ispitanika biti sasvim poslušno i dati onaj najjači, potencijalno smrtonosan elektrošok. Odgovori su se kretali oko jedan do dva posto, što je prilično dobra procjena broja sadista u stanovništvu. Nažalost, Milgram nije proučavao sadizam. U njegovim eksperimentima, čak je dvije trećine ispitanika bilo potpuno poslušno. Protivno stajalištu da se slijepa poslušnost može pripisati manjini koja ima "pogrešnu" ličnost, Milgram je zaključio sljedeće:

To je možda najvažnija lekcija naše studije: obični ljudi, koji samo rade svoj posao i koji sami ne gaje nikakvo neprijateljstvo, mogu postati činitelji u strahovito destruktivnom procesu. Povrh toga, čak i kada destruktivni učinak njihovih postupaka postane sasvim očigledan, i kada se od njih zatraži da provedu u djelo postupke koji se protive temeljnim moralnim standardima, relativno malo ljudi u stanju je oduprijeti se autoritetu.

Milgram, Obedience to Authority

Milgramovo tumačenje rezultata usredotočuje se na ono što je on na- zvao "pomak prema pokoravanju". On je ljude (i druge vrste) zamislio kao bića koja mogu djelovati u dva stanja: "autonomnom" i "stanju

pokornog izvršavanja". Kada djeluju autonomno, ljudi su sebični i slobodni; njihovi postupci su pod njihovim nadzorom i služe njihovim potrebama. Kada bi se društvo sastojalo isključivo od takvih neovisnih pojedinaca, život bi se vjerojatno približio slavnoj Hobbesovoj viziji prirodnoga stanja: "usamljenički, siromašan, prljav, težak i kratak".16 Mi Igram tvrdi da samo koegzistiranje na istom području zahtijeva da takve jedinice ograniče svoje sebično ponašanje; moraju naučiti, primjerice, ne napadati jedna drugu. On vjeruje da ta inhibicija leži u temelju individualne savjesti.

I .judi žive u krajnje kompleksnim skupinama, koje im donose znatne prednosti za opstanak. Jednom kad postanu dio složenog društvenog sustava, zajedno mogu postići mnogo više nego što bi mogli postići indi- vidualno. Društveni sustavi obično se organiziraju u hijerarhije, budući tla hijerarhija omogućava odredenom broju pojedinaca da njihovim postupcima koordinira netko tko je na višem položaju. Međutim, ta koordinacija (kontrola) može biti djelotvorna samo ako svaki pripadnik žrtvuje dio osobne autonomije, jer bi u protivnom individualna kontrola mogla doći u konflikt sa sistemskom kontrolom. To bi bilo neugodno za pojedinca i štetilo bi efikasnosti skupine. Zbog toga je potreban pomak u ponašanju i stavovima - pomak prema pokoravanju, kako ga opisuje Milgram: "Konkretno, osoba koja ulazi u sustav autoriteta prestaje sebe doživljavati kao nekoga tko djeluje vodeći se vlastitim ciljevima i počinje se smatrati posrednikom za izvršenje želja druge osobe." Primjer takvog razmišljanja nalazimo kod Toma Lehrera, koji na satiričan način prikazuje Wernhera von Brauna, jednoga od mnogih nacističkih znanstvenika koji su nakon Drugog svjetskog rata došli raditi za Amerikance:

"Koga je briga gdje će pasti, jednom kad polete.

To nije moja domena", reče Wernher von Braun za rakete.

Lehrer, "Wernher von Braun"

U posljednjih nekoliko desetljeća na Zapadu je prisutan trend ospora- vanja tradicionalnih autoriteta. Liječnici, svećenici, radnici u javnom sektoru i političari - svi su donekle izgubili na vrijednosti. Kako su se

domene religije i javnog sektora smanjivale, kako su se mnogobrojni pipci New Agea uvlačili na područje medicine, tako se smanjivala moć tradicionalnih autoriteta. Pa ipak, autoritet, osim što je iznimno koristan onima koji ispiru mozak, i dalje je rašireno i nužno obilježje društava diljem svijeta.

Poslušnost autoritetu usađuje se (i ovdje, kao i u prethodnom poglav- lju posuđujem od Louisa Althussera) putem širokog spektra ideoloških i represivnih državnih aparata, uključujući - ali ne ograničavajući se na njih - obitelj, medije, vjerske i političke organizacije, te sustave obra- zovanja i kaznenog pravosuđa. Budući da je ključna za održavanje svih ideologija, za poslušnost se može reći da je "metaideološka", to jest da je iznad i onkraj bilo koje pojedine ideologije. Pokornost se nagrađuje, često promicanjem na viši položaj u društvenom sustavu, "na taj način istodobno motivirajući osobu i perpetuirajući sustav". Neslaganje se ne odobrava i može se kazniti. Milgram opaža da ako želimo biti poslušni, moramo autoritet smatrati legitimnim i relevantnim: te su prosudbe ovisne o kontekstu, kao što su i zapovijedi autoriteta ovisne o kon- tekstu. "Dakle, u nekoj vojnoj situaciji, zapovjednik može zapovjediti podređenom da provede krajnje opasnu borbenu akciju, ali ne može mu zapovjediti da zagrli svoju djevojku." U krajnjoj liniji, autoritet će biti prihvaćen samo ako je sveobuhvatno ideološko opravdanje (kod Milgramovih eksperimenata to je stajalište da je znanost "legitiman društveni pothvat") također prihvaćeno. Dakle, poslušnost prema autoritetu nije slijepa poslušnost: ona ključno ovisi o psihološkom i društvenom kontekstu, te uvjerenjima određene osobe.

Milgram sažima svoj rad nabrajajući nekoliko tema koje se stalno ponavljaju i koje karakteriziraju "stanje pokornog izvršavanja" poslušne osobe. Prva je koncentriranje na izvršavanje zadatka i tehničke pojedino- sti umjesto na širu sliku ili moralno stajalište. Moralnost se usredotočuje na poslušnost, koja se definira kao sama po sebi dobra. Pojedinac je sklon veliku vrijednost pridavati disciplini, dužnosti, odanosti i spo- sobnosti - te su vrline "jednostavno tehnički preduvjeti za održavanje šireg sustava". Jezik se mijenja; eufemizmi skrivaju moralne implikacije postupaka. Odgovornost se raspršuje kroz hijerarhiju, a organizacije raspoređuju komponente moralno dvojbenih postupaka na pojedince: nacisti su pazili da oni koji biraju žrtve u logorima smrti budu daleko od ljudstva koje radi u plinskoj komori. Ljude se počinje tretirati kao

sredstvo, što se opravdava pozivanjem na "neki viši ideološki cilj"; nikakvo neslaganje, pa ni komentar, se ne odobrava.

Zvuči poznato? U tim temama čuje se prizvuk Liftonove rasprave o totalitarizmu (vidi tablicu 1): jezik se opterećuje eufemizmima, doktrina postaje važnija od osobe kako se autonomija pojedinca potiskuje za dobro sustava, sveto znanje ideologije bespogovorno se prihvaća, a krojenje sudbine manifestira se u smrtonosnim elektrošokovima koji bi se (po svemu sudeći) davali nedužnim neznancima. Čini se da Milgra- movo "stanje pokornog izvršavanja", izazvano priznavanjem legitimnog i relevantnog autoriteta, uvelike olakšava totalitarističko funkcioniranje. Drugim riječima, totalitarizam nije neka bizarna aberacija, nego trajna opasnost koji proizlazi iz istih onih psiholoških mehanizama koji nam omogućuju da uopće imamo uređeno društvo. Primjena tog zaključka na središnju temu ovog poglavlja vodi do sljedeće presude: u onoj mjeri u kojoj utjecaj stručnjaka za mentalno zdravlje ovisi o njihovu autoritetu, ti su stručnjaci izvrgnuti riziku totalitarističkog razmišljanja. Njihov posao je da mijenjaju tudi um. Može li se i njih onda optužiti za ispiranje mozga?

Totalitarizam   i ispiranje  mozga

Strah od ispiranja mozga je strah od gubitka kontrole, pa čak i strah od gubitka vlastitog identiteta. Taj strah je izražen na različite načine u svakoj od domena ljudskoga života koje su se našle optužene za ispiranje mozga. Suvremena zapadna kultura proizvela je neke moćne simbole: Mandžurijski kandidat (politički), 1984. (medijski), Vrli novi svijet (farmakološki) i The Wall Pink Floyda (obrazovni). Stručnjaci za mentalno zdravlje, koji etiketiraju, kontroliraju i liječe devijantno ponašanje, donose još jedan simbol: film Paklena naranča redatelja Stanleya Kubricka, ekranizaciju istoimenog romana Anthonyja Burgessa, u kojem mladog i nasilnog protagonista muče tako da ga podvrgavaju averzivnoj terapiji. Kao što smo vidjeli, pripadnici antipsihijatrijskog pokreta iz šezdesetih i sedamdesetih godina tvrdili su da institucio- nalna psihijatrija jest totalitarna: ne samo da služi širenju i održavanju ideologije onih koji imaju moć, nego to čini na okrutno represivan način. Je li to opravdano?

f

Robin Dawes, kao i drugi prije njega, tvrdi da stručnjaci za mentalno zdravlje doista previše ovise o moći autoriteta. A kada se autoritet združi s našom sklonošću da definiramo vlastite i vanjske grupe, njegovo djelovanje kao društvene sile može postati uistinu toksično. Međutim, to može biti više prirodna posljedica ljudske naravi, nego neporeciva činjenica o psihijatriji i psihoterapiji. Privatna terapija koja se naplaćuje izuzeta je, primjerice, iz kritika Thomasa Szasza: on zvoni na uzbunu samo kad nastupi prisila. Može se činiti da institucionalna psihijatrija ima totalitaristička obilježja, ali opet, totalitarizam nije pitanje stupnja, niti kategorizacija da/ne. A profesije koje se bave mentalnim zdravljem međusobno se uvelike razlikuju - od blagih i kratkoročnih terapija sa ili bez primjene lijekova, sve do zatvaranja u ustanovu i prisilnih operacija. Ne može se jednostavno ustvrditi da su sve terapije totalitarističke; neke su u većoj mjeri totalitarističke od drugih.

Vezano za obrazovanje, u trećem poglavlju ustvrdila sam kako je ono, premda u stvarnosti često nije na visini ideala, u svom idealnom obliku antitotalitarno: nastoji povećati, a ne smanjiti osobnu autonomiju i in- telektualnu slobodu. U svojoj knjizi Thought Reform and the Psychology ofTotalism,  Robert Lifton iznosi analogan argument za psihoterapiju. Premda priznaje da "psihoterapija u svojim organizacijskim aspektima

- kao i svaki drugi revolucionarni pokret, bio on znanstveni, politički ili vjerski - ima poteškoća u održavanju izvornog oslobadajućeg duha", on tvrdi da je "etos psihoanalize i psihoterapija izvedenih iz nje u izravnoj suprotnosti s etosom totalizma. Štoviše, pažljivo i blagonaklono istraživanje pojedinačnih ljudskih umova psihoanalizu izravno smješta u tradiciju onih zapadnjačkih intelektualnih struja koje su, povijesno gle- dano, učinile najviše u djelovanju protiv totalizma: tradiciju humanizma, individualizma i slobodnog znanstvenog propitivanja." Naglasak koji psihoterapija stavlja na ljudsku jedinstvenost svakako je čista suprotnost stereotipnim generalizacijama koje se primjenjuju u totalističkom načinu razmišljanja. Naravno, iznimno je naporno neprestano razmišljati na taj način - napokon, stereotipi postoje kako bi našem mozgu olakšali život - pa nimalo ne iznenađuje što psihoterapeuti, kao i pedagozi, mogu iznevjeriti svoje ideale.

Nešto suvremeniji primjer od psihoanalize je bihevioristička te- rapija, čiji je cilj poučiti pacijenta djelotvornim načinima da ispita i promijeni nepoželjne ideje, kao što su "automatske misli" koje muče

depresivne pacijente. Te misli, "automatske" zato što same nepozvane "iskaču", najvećim su dijelom negativne, a karakterizira ih krivnja, osjećaj bezvrijednosti, samoprezira, pa čak i pomisao na samoubojstvo, liihevioristička terapija pomaže pacijentu da zastane i razmisli. Umjesto da nekritički prihvaća negativne misli (koje tako utječu na raspoloženje i ponašanje), pacijent uči kako da ih počne smatrati obilježjem depresije koje ne treba shvaćati jednako ozbiljno kao "normalne" misli. Tako se njihov utjecaj na raspoloženje i ponašanje može postupno smanji- ti. Kao što ćemo vidjeti poslije, sposobnost da se zastane i razmisli karakteristična je za sve antitotalitarne "intelektualne struje" i otpor prema totalitarnim režimima. Cilj je biheviorističke terapije da pojača tu sposobnost i tako osnaži pacijentov osjećaj kontrole.

Sažetak  i zaključci

Profesije koje se bave mentalnim zdravljem govore nam o stvarima koje nastojimo zanemariti: o zastrašujućoj krhkosti te postupno izgrađene mješavine ideja koju nazivamo svojim ja. Snaga straha koji pobuđuju objašnjava zašto se na tom bojnom polju vodi tako žestoka bitka da se opovrgnu optužbe za ispiranje mozga. No kao što smo vidjeli u prvom poglavlju, ispiranje mozga ima mnogo aspekata - možemo ga gledati kao proces, simbol ili jedino preostalo rješenje. U ovom poglavlju vidjeli smo kako je, kad je riječ o profesijama koje se bave mentalnim zdravljem, socijalna psihologija mnogo toga objasnila, umanjujući potrebu za traženjem jedinog preostalog rješenja. Naše sve bolje ra- zumijevanje oružja utjecaja, osobito autoriteta, te fenomena socijalne psihologije, kao što je difuzija odgovornosti, znači da čarobni proces ispiranja mozga možemo zamijeniti skupom znanstvenijih koncepata koji, premda ih još uvijek ne shvaćamo u potpunosti, mogu mnogo toga objasniti i predvidjeti.

No razumjeti ispiranje mozga ne znači samo racionalno ga objasniti. Ono najužasnije u Paklenoj naranči nije visokoestetizirano nasilje njezi- nih nasilnika, nego ono što se jednome od njih čini u ime terapije. Mi ne razumijemo same sebe, a što manje razumijemo, to se više bojimo da nećemo moći zadržati svoje slobode suočimo li se s onima koji bi ih poželjeli ograničiti. Ispiranje mozga simbol je naše bespomoćnosti u sferi

našeg uma koji nam je toliko prirastao srcu. Ono napada naš osjećaj da je naše ja sakrosanktno, da je naš mozak jedino mjesto na kojem možemo biti na miru. Predstavlja duboku strepnju, koja je prisutna u svima nama, da ćemo se ponašati na način koji nam nije svojstven ili je izvan naše kontrole, ili da ćemo se u jednom trenutku probuditi i usta- noviti da smo učinili nešto strašno, poput lojalnih njemačkih građana kad su se probudili iz noćne more nacizma. Ispiranje mozga predstavlja mračnu stranu poslušnosti i sve dok se stručnjaci za mentalno zdravlje budu tako snažno oslanjali na autoritet, strah od ispiranja mozga neće moći uminuti. Štoviše, bilo bi bolje ne odagnavati ga, jer on motivira zdrav skepticizam koji nas potiče da izrazimo sumnju u autoritet, da svedemo na minimum primjenu sile u psihijatriji i preispitamo motive i metode onda kada se sila primjenjuje, da ograničimo pružanje pomoći na one koji tu pomoć žele ili trebaju, a da ostalo prepustimo zakonima koji nas sve obvezuju. Utoliko koliko nam psihijatrija i psihoterapija pomažu da bolje razumijemo same sebe, one su antitotalitarističke i vjerujem da su mnogi profesionalci s tog područja iskreno motivirani tim liberalnim duhom. Kao i obrazovanje, s kojim dijeli mnoge zajed- ničke ciljeve, terapija uma ima plemenite ideale, iako ih u stvarnosti možda ne uspijeva dostići.