Nada je važna jer ona sadašnji trenutak može učiniti podnošljivijim. Ako vjerujemo da



će sutra biti bolje, možemo da izdržimo tešku današnjicu. Ali to je najviše što nada



može za nas da uradi da neku teškoću učini lakšom. Kada dublje razmislim o prirodi



nade, vidim nešto tragično u njoj. S obzirom da se oslanjamo na nadu u budućnost,



nedovoljno energije i sposobnosti usredsređujemo na sadašnji trenutak. Koristimo



nadu da bismo povjerovali da će se nešto bolje dogoditi u budućnosti, da ćemo dostići



mir ili Božije kraljevstvo. Nada postaje neka vrsta prepreke. Ako se uzdržite od nade,



možete biti potpuno u sadašnjem trenutku i otkriti da je radost već tu.



Prosvjetljenje, mir, i radost nam neće niko pokloniti. Njihov izvor je u nama i ako



dovoljno duboko kopamo u sadašnjem trenutku voda će poteći. Moramo se vratiti



sadašnjosti da bismo bili zaista živi. Kada vježbamo svjesno disanje, vraćamo se



sadašnjem momentu u kome se sve i događa.



Zapadna civilizacija stavlja preveliki naglasak na ideju nade i na taj način žrtvuje



sadašnji trenutak. Nada se odnosi na budućnost. Ona nam ne može pomoći da



otkrijemo radost, mir ili prosvjetljenje u sadašnjem trenutku. Mnoge religije svoje



uporište imaju u nadi, pa učenje o uzdržavanju od nade može izazvati burne reakcije.



Te reakcije bi mogle donijeti nešto pozitivno, kao na primjer saznanje da nada nije



dovoljna, da ona može biti i prepreka. Ne mislim da ne treba da se nadate, ali nada nije



dovoljna. Nada se može pretvoriti u prepreku i ako ste ispunjeni energijom nade nećete



moći da se vratite u sadašnji trenutak. Ako tu energiju preusmjerite na svjesnost o



događanju u sadašnjem trenutkubićete u stanju da predrete u sadašnji trenutak i u



njemu otkrijete radost i mir, u vama i oko vas.



A. Dž. Mast, američki vođa mirovnog pokreta sredinom dvadesetog vijeka, rekao je:



"Nema puta u mir. Mir je put." To znači da možemo dokučiti mir baš sada, pogledom,



osmjehom, riječima, našim djelovanjem. Dostizanje mira nije sredstvo. Svaki korak



koji činimo treba da je mir. Svaki naš korak treba da bude radost. Ako se



usredsredimo, možemo to postići. Nije nam potrebna budućnost. Možemo se smiješiti i



opustiti. Sve što želimo nam je dostupno baš sada.



Cvijet prosvjetljenja



Postoji jedna priča o cvijetu, dobro poznata među sljedbenicima zena. Jednoga dana



Buda je podigao cvijet pred auditorijumom od 1250 monaha i monahinja. Dosta dugo



je ćutao. Tišina je bila savršena. Izgledalo je da svi duboko razmišljaju, tražeći



značenje Budinog gesta. Tada se Buda odjednom nasmijao. Nasmijao se jer se neko od



prisutnih smiješio njemu i cvijetu. Ime tog sveštenika je bilo Mahakašiapa. Jedini se



smiješio i Buda mu je uzvratio smiješkom i rekao "Blago svog uvida prenio sam na



Mahakašiapu." Mnoge generacije zen učenika su razgovarale o ovoj priči. Za mene je



njeno značenje vrlo jednostavno. Ako neko drži cvijet i pokazuje vam ga, on želi da vi



taj cvijet vidite. Osoba koja nije bila zaokupljena svojim mislima, koja je jednostavno



ono što jeste, bila je sposobna da se sretne sa cvijetom i da se nasmiješi.



To je problem života. Ako nismo potpuno u sadašnjem trenutku, propuštamo sve. Ako



se pojavi nasmijano dijete, a vi niste potpuno ovdje, već ste preokupirani prošlošću, i



budućnošću ili nekim drugim brigama, dijete nije zaista tamo za vas. Da biste uistinu



bili živi, morate se vratiti sebi i dijete će se pojaviti kao predivna stvarnost. Tada



možete vidjeti njegov osmijeh, primiti ga u svoj zagrljaj.



želim da podijelim sa vama pjesmu mog prijatelja koji je u dvadeset osmoj godini



umro u Sajgonu, prije trideset godina. Nakon njegove smrti, ljudi su našli mnogo



njegovih lijepih pjesama, a ja sam bio dirnut kada sam čitao ovu. Ima samo nekoliko



stihova, ali je divna:



Smiješiš se osmijehom čudesnim,



Pokraj ograde stojeći mirno.



Bez riječi sam,



Čula su mi preplavljena zvucima



Tvoje divne pjesme



Bez kraja i početka.



Duboko ti se klanjam.



"Ti" se ovdje odnosi na cvijet, na daliju. Tog jutra, prijatelj je prošao pored ograde i



zaista vidio mali cvijet. Dirnut tim prizorom, zaustavio se i napisao ovu pjesmu.



Uživam u njoj. Možda mislite da je pjesnik bio mistik, jer je način na koji gleda i vidi



stvari veoma dubok. Ali on je samo običan čovjek, kao bilo ko od nas. Ne znam kako



ili zašto je on bio u stanju ovako da gleda i vidi, ali to je način na koji mi praktikujemo



svjesnost. Pokušavamo da budemo u kontaktu sa životom, da otvaramo oči dok pijemo



čaj, dok hodamo, sjedimo ili aranžiramo cvijeće.