Na ledu

U ono doba svijet mije drukčije izgledao. Bilo mije dvanaest i pol
godina i još sam živio usred raznobojnoga, bogatoga svijeta dječačkih
radosti i maštarija. No sada, u mojoj začuđenoj duši po prvi je puta,
plaho i puteno, svitalo meko, daleko plavetnilo blažeg, intimnijeg
mladalaštva.
Bila je duga, oštra zima i našaje lijepa schwarzwaldska rijeka
tjednima ležala pod tvrdim ledom. Ne mogu zaboraviti onaj neobični
osjećaj jeze i ushićenja s kojim sam prvoga užasno hladnoga jutra
stao na rijeku, jer bila je duboka, a led tako bistar da se kao kroz
tanko staklo ispod sebe moglo vidjeti zelenu vodu, pješčano dno i
kamenje, fantastično spletene vodene biljke, a povremeno i taman
hrbat ribe.
Po pola dana znao sam se s prijateljima naganjati po ledu, zažarenih
obraza i pomodrjelih ruku, srca ustreptala od snažnih, ritmičnih
klizačkih pokreta, prepun one čudesne, nehajne snage kojom se uživa u
dobu dječaštva. Vježbali smo utrke, skok u dalj, skok u vis,
bježanje, lovljenje, a oni medu nama koji su još nosili staromodne
koštane sklizaljke uzicama pričvršćene na čizme, nisu bili najlošiji
trkači. No jedan od nas, sin nekog tvor-ničara, posjedovao je par
"halifaxica" koje su bile pričvršćene bez uzice ili remena i mogle su
se u tren oka obuti ili izuti. Riječ halifax otada je godinama
stajala na mome božićnome popisu želja, ali bez uspjeha. A kada sam
dvanaest godina kasnije poželio kupiti par doista lijepih i dobrih
sklizaljki, morao sam se bolno suočiti s gubitkom jednog ideala i
djelića svoga dječjeg vjerovanja, jer tada su mi, naime, sa smiješkom
objasnili daje halifax zastario sustav i odavno više nije najbolji.
Najradije sam sklizao sam, često do prvoga mraka. Jurio sam, učio se
pri najvećoj brzini na bilo kojoj točci zaustaviti i okrenuti, s
užitkom letača lebdio sam balansirajući u lijepim lukovima. Mnogi su
moji prijatelji vrijeme na ledu koristili jurcajući za djevojčicama i
udvarajući se. Za mene djevojke nisu postojale. Dok su im drugi
viteški služili, čeznutljivo i plaho ih oblijetali ili smjelo i
spretno vodili u parovima, ja sam sam uživao u radosti sklizanja. A
na "vodiče djevojčica" gledao sam tek s porugom ili sažaljenjem.
Naime, iz ispovijedi nekih prijatelja vjerovao sam da znam koliko su
njihovi galantni užici u biti bili dvojbeni.
A onda, već potkraj zime, jednoga dana do ušiju mi dopre vijest koja
se širila među učenicima, daje Nordkaffer nedavno prilikom skidanja
sklizaljki nekoliko puta poljubio Emmu Meier. Ta mi vijest u hipu
natjera krv u glavu. Poljubio! To je ipak bilo nešto drugo negoli oni
dosadni razgovori i sramežljivi stisci ruku koji su inače bili
hvaljeni kao najveći užici pri vođenju djevojaka na ledu. Poljubio!
To je bio zvuk iz nekog stranog, zatvorenog, bojažljivo slućenoga
svijeta, to je odisalo slasnim mirisom zabranjena voća, u sebi imalo
nešto tajnovito, poetično, bezimeno, pripadalo onom mračno-slatkom,
jezovito primamljivom području koje smo svi prešućivali, no sluteći
ga poznavali načuvši ponešto o fantastičnim ljubavnim pustolovinama
bivših ženskara izbačenih iz škole. "Nordkaffera",
četrnaestogodišnjeg učenika iz Hamburga, koji se bogzna kako k nama
dotepao, veoma sam cijenio, a njegova slava, koja je cvjetala i
daleko izvan škole, često mi je remetila san. A Emma Meier nesporno
je bila najzgodnija učenica u Gebresauu, onako plavokosa, vižlasta,
uznosita i moje dobi.
Od toga dana u glavi sam vrtio planove i brige. Poljubiti djevojku,
to je ne samo nadilazilo sve moje dotadašnje ideale, već je i bilo
zabranjeno i zapriječeno školskim zakonom. Brzo mije postalo jasno da
mije, ipak, jedina prava prigoda otmjena viteška udvornost na
klizalištu. Najprije sam nastojao stoje moguće bolje ugladiti svoju
vanjštinu. Vrijeme i brigu posvećivao sam frizuri, krznenu kapu nosio
pristojno na pola čela, a od sestara uspio namoliti ružičast svilen
rubac. Nekako u isto vrijeme na ledu sam počeo uljudno pozdravljati
djevojke, koje sam donekle imao u vidu, i činilo mi se da su tu moju
neuobičajenu ljubaznost primjećivale, s čuđenjem doduše, ali ne i bez
zadovoljstva.
Mnogo teži bio mi je prvi kontakt, jer još nikada u životu nisam
"zamolio" djevojku. Pokušavao sam osluhnuti kako moji prijatelji
obavljaju tu ozbiljnu ceremoniju. Neki bi se samo naklonili i
ispružili ruku, drugi bi nešto promrmljali, no velikaje većina rabila
elegantnu frazu: "Imam li čast?" Ta mije formula silno imponirala te
sam ju uvježbavao kod kuće u svojoj sobi praveći ispred peći naklone
i izgovarajući svečane riječi.
I tako je došao dan prvoga teškoga koraka. Još jučer imao sam namjeru
zamoliti neku djevojku, no ne smogavši hrabrosti, vratio sam se kući
klonula duha. Danas sam bio naumio bez oklijevanja učiniti ono čega
sam se koliko plašio toliko i za tim čeznuo. Srce mije snažno tuklo i
smrtno tjeskoban, poput kakva zločinca, pošao sam na klizalište. Dok
sam navlačio klizaljke ruke su mi se tresle. A onda, u velikom luku
jurnuo sam u mnoštvo nastojeći na licu zadržati uobičajeno
samopouzdanje i sigurnost. Dvaput sam najvećom brzinom proletio
cijelom dugačkom pistom uživajući u oštru zraku i snažnim kretnjama.
Iznenada, točno ispod mosta, svom silom u nekoga udarim i
zaprepašteno zateturam u stranu. Na ledu je sjedila lijepa Emma i
vidljivo susprežući bol prijekorno me gledala. Pred očima mi se
zavrtjelo.
"Pomognite mi da ustanem!" govorila je svojim prijateljicama. Crven u
licu kao rak, skinem kapu s glave, pa kleknem do nje i pomognem joj
ustati.
Stajali smo uplašeni i smeteni jedno naspram drugoga i šutjeli.
Krzneni kaput, lice i kosa te lijepe djevojke opijali su me neobičnom
blizinom. Neuspješno sam tražio riječi isprike,i dalje držeći kapu u
ruci. A onda, najednom, dok su mi oči bile kao nekim velom zastrte,
ja napravim mehanički dubok naklon i pro-mucam: "Imam li čast?"
Ne odgovorivši ništa, nježnim prstima primila me za ruku i sa mnom
otklizala. Osjećao sam se kao u neobičnom snu. Osjećaj sreće, stida,
topline, radosti i zbunjenosti gotovo mije oduzeo dah. Nekih četvrt
sata klizali smo zajedno. A onda, na jednome stajalištu, lagano
oslobodivši svoje ručice reče: "Hvala lijepo", udaljavajući se sama,
dok sam sa zakašnjenjem skidao svoju krznenu kapu i još dugo ostao na
istome mjestu. Tek mi je poslije palo na pamet da čitavo vrijeme nije
rekla ni riječ.
Led se otopio i svoj pokušaj više nisam mogao ponoviti. Bila je to
moja prva ljubavna pustolovina. Proći će, međutim, još godine prije
negoli mi se ostvari san i usnama dotaknem rumena djevojačka usta.
(1909.)