NA KROVU SVIJETA

Hladna sitna kišica pomiješana s ledom udarala je šištajući u šator. Bebek je još uvijek spavao kad sam se probudio. Navukoh kožne čizme i kapu od jakove kože i iziđoh van.

Svjetlo se naziralo, no dan još nije svanuo. Logor je spavao. Umorni konji izvaljeni jedan do drugoga gurkali su se namještajući se udobnije tu i tamo dižući gusto obrasle glave, dobacujući mi nezainteresirane poglede. Jedino potpuno budno stvorenje u logoru bio je pas Lon, veliki tibetski mastif — dočekao me mahanjem repa kao starog prijatelja.

Himalaya zavijena u guste oblake nevidljivo je uzdisala zvukovima rijetkih naleta

vjetra. Pred nama više od šest tisuća metara visok prijevoj Marsimilk, posljednji prije Lanaka i ulaza u Tibet.

Lagano, poput dana koji se rađa, logor se vraćao u život. Molitva poglavara vodiča

Tandre poput tužnog psećeg zova, Bebekov glas nošen vjetorm dok dobacuje  uputstva nosačima koji pospremaju opremu. Lavež pasa, konji na nogama, sunce se rađa i polazak. Ovo je bio najopasniji prijelaz staže isprekidane čestim odronima i stalna opasnost od elektromagnetskih oluja i lavina.

Lagani udarac u gong i visoki Tandra u kožuhu vodi kolonu. Pet sati penjanja. Noge i leđa nas bole kao da smo isprebijani. Pluća su halapljivo gutala kisik, a uzdisaji konja, gotovo pri lipsanju, obavijali su nas zvukom nalik na vodu koja grguće kroz poluzačepljen umivaonik.

S desne strane planine u zrak se dizala para vrućih podzemnih voda topeći rupe u

zamrznutom snijegu. Bijeli glečeri kao ogromni, kilometrima dugački jezici nalik na gromade rastopljenog stakla, pružali su se na sve strane. Nebo bez oblačka, dok se sunce presijavalo u ledu zaslijepljujući nas i životinje. Oko 11 sati osjećali smo da ne možemo dalje, gubili smo volju i mi i vodiči, i tražili od Tandre da logorujemo. No o logorovanju još nije bilo govora. Došlo je vrijeme uzimanja himalajskih gljiva, kojima Tibetanci savlađuju visoke uspone. Kratak predah i Tandra je uz objašnjenje podijelio sivo sitno grumenje pomiješano s ječmom. Gljive su služile za svladavanje obeshrabrenja i to tako što su zadavale neizdržive boli u tijelu u stanju mirovanja. Jedini izlaz bilo je stalno kretati se u pravcu određene točke, točke blagostanja. Bilo je potrebno u daljini odabrati točku i uvjeriti se da će se samo približavanjem toj točki smanjiti bol. Bebek, postojan ili tvrdoglav, odbio je gljive. No meni nije bilo do inata. Vjerovao sam da Tibetanci znaju što rade i zašto to rade. Poput ostalih uzeo sam gljive i žvačući krenuo s kolonom. Osjećao sam prestanak bolova i neku euforiju koja me obuzimala pri svakom primicanju točki blagostanja. Najteže je bilo pomicanje s točke blagostanja. Svaki je put bilo potrebno odretiti novu točku i započinjati cijeli proces nanovo. Nekoliko puta morali smo stati zbog Bebeka kojega je hvatala vrtoglavica i nesvjestica od umora, no bodreni Tandrinim primjerom nastavljali smo put.

Nebo je naglo mijenjalo boje, razdoblja savršene kristalne čistoće izmjenjivala bi se s naletima oblaka, tuče i snijega nošenih oštrim vjetrovima, da bi opet zasjalo sunce. U tim trenucima goleme planine bljesnule bi poput fleša fotografskog aparata. Mučnina je prestala i uspon, iako sve strmiji, postajao mi je sve laganijim. U daljini već se nazirao vrh prijevoja. Bilo je oko dva poslije podne, još nekih dva sata hoda dijelilo nas je od vrha i zakotline koja je značila mir, odmor, logorovanje i kraj najteže etape. Konji kao da su osjećali skori svršetak uspona, dobro su koračali ubrzavajući dahtanje. Zahvaćeni poletom, nismo ni primijetili prvi

udar elektromagnetske oluje. Tek neko blago šištanje na koje ni Tandra nije obratio pažnju. No konji, oni su znali. Kao ukopani stali su u mjestu njišteći kao da se nalaze pred plamenim zidom. Na kristalno čistom bijelom nebu nije bilo ni oblačka. Naglo, kao da se cijepa plahta, nebo se raspuklo. Velike razlike u temperaturama nastalim u sjajnim, suncem obasjanim glečerima i sjenom zakrivljenim dolinama stvaraju te strašne himalajske oluje koje se javljaju bez najave, kao udarci groma iz vedra neba. Šištajući  zvuk, poput onoga pri stiskanju golemog kovačkog mjeha, ispunio je planinski prolaz. Plahte snijega gotovo u trenu zakrile su nebo. Brzina vjetra naglo se povećavala. Konji su postajali histerični. Brzi kao strijele, dvojica tibetskih vodiča zabijali su klinove u zemlju vezujući uvježbane konje koji su polijegali na zemlju.

-   Tsen do Pai — izvikivao je Tandra upustva.

Trebalo se odmah zakopati u snijeg. Bacili smo se na lopate kopajući rupe u snijegu, razbijajući led. Vjetar je već kotrljao gromade stijena i leda koje su tutnjale oko nas rušeći se u provaliju. Dugački, žuto plavi vatreni jezici parali su zrakom, elektromagnetske munje osvjetljavale su sve tamniji klanac. Vjetar je čupao stijene i komade leda bacajući ih strahovitom brzinom. Urlik konja pogođenog santom leda u glavu na tren je nadglasao šištanje vjetra. Ugurali smo se u naše jame gledajući kako sante leda udaraju na sve strane. Pogođen konj uspravio se na noge, istrgnuo konopac i bjesomučno jurnuo gore prema prijevoju. Novi udarac sante smrskao mu je glavu, no nije stigao ni pasti na tlo. Snažan nalet vjetra zahvatio mu je tijelo i bacio ga preko ruba klanca dolje, daleko u bezdanu provaliju. Ostali konji ščućurili su se na zemlji, dok su psi polijegali oko naše rupe stvarajući živi zid, štiteći svoje gospodare. Snažni praskovi i eksplozije kao paljba bojnog broda u pomorskoj bici. Bljeskovi eksplozija, crni oblaci i plahte tutnjajućeg snijega. Negdje u daljini čula se tutnjava lavine. Prestrašeni, čekali smo kada će se vrhovi iznad nas rastvoriti obasipajući nas vječitim snijegom i ledom.

Naglo, kao što je i došao, vjetar je iznenada prestao. Krpe snijega i leda iznad glava

nanovo su se rascijepile obasipajući nas sniježnim iglicama. Nekih desetak minuta toga pljuska i sunce je opet zasjalo, planina se smirila kao da se ništa nije dogodilo.

-   Bogovi planine primili su našu žrtvu — izjavio je Tandra, — bili su  blagonakloni,

uzeli su samo jednog konja. Od sada na dalje neće više biti oluje.

Njegovo samopouzdanje bilo je toliko da se nismo usudili sumnjati u njegove riječi.

Tibetanci kao da su cijelo vrijeme čekali tu oluju, kao krčmar s računom na kraju večere. Krčmar je došao, prošao, račun je bio prihvatljiv i plaćen i njihovo samopouzdanje, gotovo zadovoljstvo prešlo je i na nas. Pogledali smo na sat. Pola tri. Tek punih trideset minuta trajalo je to naplaćivanje računa!

Psi su veselo zalajali, a konji se dizali na noge. Još dva sata do prijevoja, dva sata kojih se više ni Tibetanci ni psi nisu bojali. S tom olujom kao da je nestao težak osjećaj depresije koji je pratio karavan još od kada smo iza sebe ostavili kobaltnoplavo jezero Pangog. Oko četiri sata poslije podne stigli smo do prijevoja. Zahvalni vodiči kružili su oko kamenog stupa, spomenika bogu vjetrova, izvršavajući tradicionalni obred cirkumambulacije svetih točaka na prijevojima. Zahvalio sam se i ja tradicionalnom mantrom „Om Šiva Šiva Om”. Sunce je još uvijek sjalo i nekih desetak metara uzdizao se vrh iznad Marsimilka. Željeli smo baciti pogled na Himalaye zaklonjene deset metara visokom liticom. Ostavljajući vodiče koji su pripremali logor, uspinjali smo se tih zadnjih desetak metara do preko šest kilometara visokog vrha. Još samo par metara do ruba. Nismo željeli baciti pogled prema dolje.

Do samog vrha još pet metara. I konačno, noga je stala na cilj.

-Stari, na krovu smo svijeta — vikao je uzbuđeno Bebek.

-   Čekaj, čekaj još tren — viknuo sam — zatvori oči. — Zatvorio sam oči i izgovorio

„Om Šiva Ram”.

Nekoliko sekundi stajali smo kao okamenjeni osjećajući tople zrake sunca. Molitva,

osmijeh Šive, “Om Om Šiva Ram”. I onda polako, žmirkajući, skinuh naočale i otvorih oči. Prizor je bio neopisiv. Snažan val uzbuđenja prošao mi je tijelom. Kao bijelo, vjetrom namreškano, uzgibalo kristalno more prostirao se golemi lanac Himalaya. Kristalno čist zrak omogućavao je fantastičnu vidljivost. Stotine oštrih vrhova, blagih kupola i oblina prelijevalo se u krasnom poslijepodnevnom suncu. U daljini, Tibetska visoravan kao ploča neke čarobne pulsirajuće energije. Daleko iza nas, vruća, nevidljiva, tropska Indija i onda Ocean i daleko, daleko još dalje Zagreb, i Jugoslavija. Ispred nas čarobni Tibet i nevidljiva Kina i dalje, još dalje Sjeverni pol i veliki krug oko svijeta i natrag ovdje u središte svijeta, na krov nad krovovima. Sunce je zalazilo u pravcu Sovjetskog Saveza, planine kao da su oživjele. Oštri stakleni vrhovi sjali su poput šume novogodišnjih, raznobojnim žaruljama okićenih jelki. Glečeri poput staklenih kristalnih kuglica, vlati magle — vilina kosa. Kao djevica u bijeloj odjeći pred svadbenim oltarom kočila se Himalaya dok ju je sunce obasipalo konfetima tisuća boja. Dan je umirao, a u meni rastao je osjećaj zbog kojega živim.

Da, sve se to ipak isplati. Negdje, tu na Himalayi, negdje, tu u meni, kao i u dalekoj

Jugoslaviji gori neka vatra, vatra života koja se javlja u svakom čovjeku spremnom da je traži. Meni na Himalayi, djevojci pred svadbenim oltarom, ratniku u jurišu, pekaru u žaru krušne peći.

Svi smo mi gosti na predivnom piru života.