Na Gotthardu

Ma koliko često odlazio u planine do sada sam tek četiri puta vidio
suroga orla. Prvi put, tada skoro još dječak, kada sam u srebrnastim
visinama spazio sigurno i lijepo kruženje velike ptice i saznao daje
to orao, srce mi stade jače tući i ja u tom kraljevski otmjenomu letu
vidjeh pjesmu i simbol. Slijedio sam ga žedna pogleda zauvijek ga
sačuvavši u sjećanju. Otada nikada više nisam odlazio u planine bez
tihe čežnje da ga ponovno vidim, i stotinama sam puta na visinskim
stazama dizao pogled gajeći djelomičnu nadu. Ta se nada rijetko
ispunjala, no ostala je u meni jednako živa. Postoje stvari i želje
uz koje vezujem svu zadihanu životnu radost i predodžbu o
najpoželjnijoj zemaljskoj slasti; a tu prije svih ubrajam ove tri:
zvjezdanu zimsku noć u visokome gorju, večernju vožnju barkom po
venecijanskoj laguni, te vrebanje orla iznad planina. Kad god me umor
svlada od brige i razočaranja, a isprazan me i ružan dan ojadi i
ukoči, ja utočište tražim u tim slikama, i mada one najčešće ostaju
tek neostvarive želje, moja je žudnja u njima ipak našla čvrst i čist
cilj, a to je već polovica ozdravljenja.
Nedavno sam proveo tjedan dana u Zurichu da bih prekinuo dugu zimu i ponovno udahnuo kulturu, vidio ljude i osjetio se suvremenikom. To su
bili lijepi, ispunjeni dani: vidio sam nove Weltijeve slike, slušao
Beethovena, Mozarta i Huga Wolfa, družio se s prijateljima slikarima,
pjesnicima, urednicima, vidio ulice pune svijeta, brza kola i lijepo
odjevene žene, a noću pijuckao vino uz živahne razgovore. Uživao sam
u tome da me u trgovinama dobro posluže (premda poznajem i ljubaznije trgovce od zuriških), priuštio si temeljito i ugodno brijanje, zatim izvrsnu saunu, a predvečer sjedio u vrlo prometnoj kavani s
francuskim i talijanskim žurnalima, elegantnim gostima, poletnim
konobarima i dobrim biljarom. Istodobno sam sa zadovoljstvom bio
svjestan činjenice da od srca i iskreno uživam u svemu što je
gradskim ljudima već odavno postalo dosadno i svakodnevno, i tih sam
dana vjerojatno bio najzadovoljniji čovjek u gradu.
Krajem tjedna učini mi se daje za ovaj puta dosta i da bi sada bilo
dobro opet sjediti kod kuće između jezera i šume, spavati u svom
krevetu i ponovno misliti na posao. Ljudi su mi sve manje imponirali,
sve manje mi se činili puni živosti i duha, a osjetih i potrebu da
svakodnevne umjetničke užitke sada na miru ponovno proživim jer su se jedan s drugim počeli miješati i pomalo blijedjeti. Dakle, kući!
No kako sam tih osam dana preko Zuriškoga jezera gledao blijede, tihe
Alpe, s nastupajućim umorom i zasićenjem u meni se snažno budila
pjesma o surome orlu i zimskoj noći u visokome gorju koju već dugo ne
čuh. Novac za put dostajao je još za dva, tri dana i odlučih skoknuti
do Gottharda koji još nikada, osim u prolazu, zimi nisam vidio.
Zimske čizme i ostalu opremu imao sam sa«sobom, pa mije preostalo još samo da kupim kartu i ukrcam se.
Dan je bio siv, kroz prozor vagona, osim najbližih stabala,
brežuljaka i kuća, ništa se nije dalo razaznati. Sve se rasplinulo u
blijedoj izmaglici koja je svjetlost primala još samo od svježega,
čistog snijega. Čudilo me što se Zugerško jezero ne pojavljuje, sve
dok nisam otkrio daje zaleđeno i zameteno snijegom. S nestrpljenjem
sam čekao tračak sunca i kidanje magle. Čekao sam ih u Arthu, u
Brunnenu, u Fliielenu, a kada smo prošli Erstfeld -već se bližilo
podne - a mi još uvijek u oblacima i sumraku, počeo sam gubiti vjeru
i razočarano se pomirio da će gore padati snijeg i dočekati me tmurno
vrijeme. Rijetko sam se kada s toliko napete pozornosti uspinjao
gotthardskom željeznicom, no Amsteg je bio u magli, Gurtnellen je bio
u magli, smioni mostovi na rijeci ReuB bili su u magli, a kada
prošavši kroz Wassen ni tamo nisam našao sunce, napustio sam nadu i
svalio se u sjedalo. Planine su uvijek lijepe i kadšto volim i u
magli uživati, no kada znaš kako u Alpama izgleda sunčan dan, a
preostala su ti još samo dva do tri, teško ti pada uzaludno
iščekivanje modroga neba.
A kad sam već počeo razmišljati nije li moj izlet obično, brzopleto
rasipanje novaca, vlak je iznad Wassena izišao iz tunela, a u
sumaglici i sivobijelom snježnom svjetlu učini mi se da vidjeh tračak
modrine i sunca. Hitro skočim, otvorim prozor i stanem zuriti u nebo.
Tamo se, polako i nesigurno, kroz oblake crvenkasto probijala visoka
litica s kosim snježnim brazdama bivajući sve jasnija i bliža, iza
nje još jedna, a poviše i treća. S vrhova planinajurišao je vjetar u
snažnim zapusima, poderani su se oblaci mrvili bivajući sve tanji i
sablasniji, a začas se cijelo gorje raskrilo, i razdragano, suncem
obasjano, zablistalo na prozirnome, blagom zraku, dok se nad njim
prostiralo bistro, tiho, skoro ljubiča-stomodro nebo. Obuze me sreća,
a u sjećanju mi se probudiše stotine sličnih zimskih dana u planini,
zlatnih i sjajnih, i svaki je bio dragulj. Sada više nisam mislio na
orla i noć obasjanu mjesečinom; lako poput dječaka iskočio sam u
Goschenenu iz vagona i pohitao ususret toj plavetnoj ljepoti.
Svi grebeni i vrhovi bili su tako čudesno jasni i bliski, kakve se
vidjeti može samo za odabranih zimskih dana, s dugim, ljubičastim
sjenama i blještavilom snježnih polja. Zapuše umjeren fen, a suncem
natopljen zrak stopli se kao s proljeća. I opet sam, kao i prije za
mnogih dugih šetnja, često stajao tiho i gledajući oko sebe imao
osjećaj kao daje sve čarolija koja bi u tren oka mogla iščeznuti.
Ponovno me obuze onaj neobično blaženi, gotovo tjeskobni osjećaj koji
izletniku govori: Ovako uzvišenu Zemlju nikada više nećeš gledati!
Drvenim saonicama razrovanom, snažnim vjetrom čas razmetenom, čas posve zatrpanom cestom pokrivenom smrznutim, metar visokim snijegom, uspinjao sam sepolako uz brdo, boreći se s vjetrom, prema
Schollenenu3 i Đavoljemu mostu. Slavna, veličanstvena cesta i cijeli
taj dio divlje doline rijeke ReuB zimi su nemjerljivo ljepši, negoli
sam ih ljeti vidio. I kao u bajci, mlada rijeka ReuB što se ispod
plaviča-stih, na mnogim mjestima probijenih ledenih kora hučeći valja
niza snijegom zameteni klanac, jedini je život u toj bijeloj grobnoj
tišini. A nad malim slapom iznad Đavoljega mosta, poput svoda što
naizgled slobodno u zraku lebdi, nadvio se sa stotinama grotesknih
šiljaka ledeni baldahin od sićušnih kaplja.
Andermatt kao vremenska razdjelnica bio je pravi doživljaj. Iz
divljega, gruboga, vjetrom propuhanoga klanca izašao sam kroz kratki
tunel koji tamo pokriva cestu u sunčan krajolik za-sljepljujuće
bjeline. Široka planinska dolina toplo se sjala, na njezinu kraju,
uplavičastoj sjeni, uzdizala se litica, tiha Hospen-ska dolina s
crnim langobardskim tornjem spavala je skutrena i mračna između
visokih snježnih zidina, na lijevoj strani pogledom sam tražio
zavijanu i mjesecima snijegom zakrčenu ulicu Furka. Čudno su u
Andermattu izgledali prazni hoteli, zatvoreni i do prizemnih prozora
zatrpani u snijegu iz kojeg su stršili još samo vršci željeznih
vrtnih ograda. U "Kruni" sam popio kavu i ugrijao se na kamenoj peći
koju je prije šezdesetak godina sazidao tadašnji vlasnik Kolumban
Camenzind. Njegovo i ženino ime stoji starinskim slovima napisano na
središnjoj ploči.
Spuštala se večer i snijeg stade crvenkasto sipiti. Krenuo sam natrag
i tada, visoko u brdima, još iznad najvišega zavoja gornje ceste,
primijetih pticu u letu. Velik suri orao tiho je i lagano kružio
zrakom, aja sam ga, zastavši, dugo promatrao neobično zatečen
ispunjenjem te gotovo već zaboravljene želje. Sada sam znao da neće
izostati ni vedra, mjesečinom obasjana noć, jer fen je i dalje puhao
umjerenom jačinom, a prema jugu nebo je bilo tako bistro modro kao
otvorena časka proljetnoga gorčaca.
Spuštanje natrag niz dolinu prema Goschenenu više nije predstavljalo
napor. U RoBliju sam naručio vino i jelo i malo otpoči-nuo, sve dok
se oko jedan sat iznad strmoga grebena nije pomolio gotovo pun
Mjesec. Tada sam omotao dokoljenice, navukao rukavice, pa krenuo
usnulim selom kraj stare crkvice čudesno mirnim putom kroz usku
postraničnu dolinu prema glečeru Dam-ma i goschenenskom pašnjaku.
Hodao sam bez cilja i bez napora koliko god je staza dopuštala, a
zatim, umorivši se, polako krenuo natrag. Na mekome snježnom putu
nisam čuo svojih koraka niti kakvih drugih zvukova, a u visini pod
noćno modrim nebom prigušeno se blistao snježni glečer, bijela je
mjesečina ispunjala dolinu i bila tako svijetla da sam mogao vidjeti
ploču, koja je kod Frutta jedva virila iz snijega, a bila je
posvećena nekom šesnaestogodišnjaku nastradalom u lavini. Krupne i
treperave stajale su zvijezde u noći, i nikada neću zaboraviti
njihovo svjetlo, bijelom mjesečinom obasjan krajobraz i muk umornih
vrhova.
Kad sam ujutro ustao nakon nekoliko sati dubokog sna i prišao
prozoru, gornji se vrh glečera ponovno kupao u suncu. No ono nije
dopiralo u dolinu, fruttske kuće i posljednja, s ove strane smještena
seoska imanja Goschenena od kraja listopada do kraja veljače ne prime
ni zraku sunca. No sprijeda u selu i niz dolinu rijeke ReuB moralo je
još prije podneva biti sunčano. Odlučili dio puta kući prevaliti na
gorskim saonicama. Mogao sam, doduše, još ovaj dan ostati ovdje gore,
no izgledalo je kao da će se vrijeme sutra promijeniti, a nisam želio
ta dva sjajna dana okončati sumornim rastankom. Stoga sam, s noge na nogu, prošetao do Schollenena i natrag, oko podneva se oprostio i
otišao unajmivši jake gorske saonice koje sam obećao vratiti vlakom.
Odmah s druge strane željezničke pruge sjeo sam u saonice i otisnuo
se jurnuvši iznad klanca rijeke ReuB i, uz samo dva prekida, za pola
se sata spustio do "Wassena. Ispred Wassena i kroz njega put se neko
vrijeme uzdizao, a zatim sam udario čudesnom dionicom do Gurtnellena, pa preko čarobnoga mosta, spuštajući se najvećom brzinom skoro bez zaustavljanja. Ne postoji, osim brzoga jedrenja i skijanja, ništa uzbudljivije i prštavije od jurnjave niz brijeg na niskim saonicama uza zvižduk zraka, pokraj snježnih litica, sa suncem u zatiljku, a ispred tebe moćni planinski vrhovi koji odvažni i hladni miruju na toplome modrome nebu.
Moja se vožnja završila. Stigao sam taman na vrijeme da još predam
saonice i uskočim u vlak. Prije dan i pol, kada sam stizao ovamo,
donja dolina rijeke ReuB i obala jezera kantona Uri još je bila pod
snijegom. Fen koji snježnim masama u visini još nije mogao nauditi,
ovdje dolje u međuvremenu je marljivo radio. Što smo dalje odmicali
prema dolini, sve je tanji bivao ovdje već razvodnjeni snijeg, a u
Altdorfu i Fliielenu svi su pašnjaci na mlakome podnevnom zraku već
bili vlažni i sivozeleni.
(1905.)