Na Božić

U životu prosječna čovjeka našeg doba proslava onih nekoliko
općeprihvaćenih blagdana zapravo je njegov jedini ustupak idealu. On
Novu godinu proslavlja vrteći glavom ili sentimentalno uzdišući nad
prolaznošću života, nad brzim protokom vremena, Uskrs i Duhove slavi
kao svetkovine proljeća i obnove, a na blagdan Svih svetih posjećuje
groblja. Božić svetkuje tako da si priušti jedan ili više dana
odmora, ženi daruje novu haljinu, a djeci igračke. Poneki se načas i
obraduje dječjemu veselju; promatra sjajno božično drvce s pomalo
sjetnom uspomenom na vlastito djetinjstvo i gledajući djecu kako se
raduju darovima misli: Da, radujte se i uživajte, veoma brzo život će
vam oduzeti radost i nevinost.
On ne pita: Da, a zapravo zašto? Zašto mi se čini neupitnim da je
"život" zla sila koja iz svijeta djetinjstva vodi u krivnju,
razočaranje i nevoljen posao? Zašto radost i nevinost nužno moraju
pasti žrtvom "života"?
No toga dana, kada se doista to upitao, prestao je biti prosječan
čovjek i zakoračio prema novom životu. Nastavi li tim putom, svaki će
mu dan života ubuduće biti vredniji, sadržajniji i značajniji negoli
svi prijašnji blagdani sa svojim prolaznim sjajem i trunkom
poluiskrene zamišljenosti. Uvidjet će da mu nije "život" uzeo
nevinost, radost i ideale i da je bilo nepravedno i smiješno za to
život optužiti. Jer, sam se bio obmanuo.
Ne postoji "nužnost" ni "struja vremena" koja bi pojedinca mogla
prisiliti da materijalnim dobrima da prednost pred duhovnima, a
prolaznima pred neprolaznima. Tko je načinio takav presudan izbor, ne
smije za to kriviti nikoga doli sebe sama.
"Ta otkud vam to," uzvratit ćete, "ovo naše vrijeme nije idealno i ne
možemo mijenjati ni njega ni sebe."
Da, to je ona stara fraza koju jedni ponavljaju od drugih i svatko
misli da joj mora vjerovati. Da naše vrijeme nije idealno! A zašto
ne? Zato što se novac zarađuje uočljivije, bezobzirnije i neukusnije
nego prije? No pitanje je kako će jednom budućnost prosuđivati naše
doba. Uvjeren sam da nitko neće reći: bilo je to doba kada je ugljen
bio skup, doba u kom su izumljeni druker i kada s vodenom masažom,
doba posljednjih poštanskih kočija i prvoga električnog tramvaja. Ja,
naprotiv, vjerujem da će se mnogo vjerojatnije govoriti: bilo je to
doba mnogih pjesnika, doba brojnih i vrlo religioznih pokreta. Sve
ono što vam se danas čini ugodnom razbibrigom i luksuzom, dapače, ono
što mnogi od vas jednostavno nazivaju budalaštinom i tlapnjom, to će
preživjeti i postojati i imati svoju vrijednost i značaj i onda, kada
sav vaš ogorčeni, ozbiljni rat za vreću novaca bude davno, davno
zaboravljen.
Ne poznajete li Božić, praznik ljubavi? svetkovinu radosti? Zar ne
priznajete ljubav i radost kao nadmoćne sile kojima posvećujete
osobite, svete, od države zaštićene blagdane? Što je kod nas s
ljubavlju i radošću? Da biste tijekom godina nekoliko dana ili
najviše tjedana imali malo sreće, vi tri četvrtine svoga života
provedete u prašini i znoju čemerna posla koji vas ne oplemenjuje,
već tlači. I kad umorni od njega stanete žudjeti za svjetlom i
radošću, većina ju ne može pronaći u sebi samima, već ju mora
kupovati - u kazalištu, jeftinom kabaretu, u krčmi. A što je s
ljubavlju? Čovjeku koji deset do dvanaest sati potroši na stjecanje
novca, dva do četiri sata na gostionicu ili drugo zadovoljstvo, za
ženu mu i djecu, braću i sestre preostaje tek pokoji trenutak.
Čudesna je, ali jednostavna tajna životne mudrosti svih vremena, da
nas svaka, i najmanja nesebična predanost, svako sudioništvo, svaka
ljubav obogaćuje, dok nas svekolika težnja za posjedom i moći čini
slabijima i siromašnijima. Indijci su to znali i naučavali, a zatim
mudri Grci, pa onda Isus čiji blagdan danas slavimo, a otada još
tisuće mudraca i pjesnika djela kojih su nadživjela epohe, dok su
bogataši i kraljevi iz toga doba nestali i prošli. Bilo da vam je
bliskiji Isus ili Platon, Schiller ili Spino-za, posvuda ćete naći
onu istu posljednju mudrost da nas sretnima ne čini ni moć, ni
posjed, ni spoznaja, već samo ljubav. Svaka nesebičnost, svako
odricanje iz ljubavi, svako djelatno suosjećanje, svaka samozatajnost
doimlje se kao davanje, lišavanje sebe, no tako se postaje bogatiji i
veći i to je jedini put koji vodi naprijed i u visine. Drevna je to
pjesma, a ja loš sam pjevač i propovjednik, no istine ne
zastarijevaju, one su uvijek i posvuda istinite, propovijedali ih mi
u pustinji, opjevali u pjesmi ili otisnuli u nekom listu.
(1907.)