Myers, Gurney, Podmore i utvare
Frederic Myers, jedan od utemeljitelja Društva za parapsihološka istraživanja, napisao je 1900.: "Moramo priznati da imamo mnogo više zajedničkog s onima koji možda kritiziraju ili napadaju naš rad stručnom revnošću, nego s onima koji ga možda uznose i preuveličavaju bez pridavanja pažljivog rada. Moramo neumorno vršiti pokuse; moramo nastaviti uklanjati laži i istodobno prikupljati istinu; ne smijemo se pomiriti s ispraznim misticizmom, kao ni s polusvjesnom prijevarom." (Gauld, 1968., str. 143). Njegovo je stajalište odražavalo stavove njegovih kolega, koji se nisu uklapali u današnju banalnost istraživača parapsihologije kao sentimentalnih laika.
Myers se u svojim istraživanjima usredotočio na besmrtnost svjesnog 'ja'. To je dokazao u dva sveska svoje studije
Human Personality and Its Survival of Bodily Death (1903.). Vjerovao je da ćemo, nakon što prihvatimo postojanje izvanosjetilne percepcije, prirodno, progresivnim nizom dokazivanja i umovanja, uvidjeti da tu sposobnost: "... potiče nešto u nama, što ne izvire iz materijalnih elemenata, niti je sputano mehaničkim ograničenjima, ali ipak može opstati i netaknuto djelovati u duhovnom svijetu."Dakle, Myers je u spomenutoj knjizi započeo niz dokazivanja parapsihološkim pojavama kao što je telepatija, koja počiva u svijesti pojedinca. Nakon toga je dokazivao fantazmičke projekcije - slučajeve kada ljudi vide utvare živih ljudi. Nakon toga je prešao na ukazanja u trenutku smrti, a potom na ukazanja ili kontaktiranje s mrtvima. Svaku kategoriju fenomena potkrijepio je brojnim primjerima. Za potrebe ove rasprave, koja je usredotočena na dokazivanje postojanja elementa uma povezanog s ljudskim organizmom, koji može djelovati na načine neobjašnjive danas prihvaćenim zakonima fizike, usredotočit ćemo se na njegov dokaz postojanja telepatije, fantazmičkih projekcija i ukazanja u trenutku smrti. Dokaz postojanja duhova mrtvih i komuniciranja s mrtvima, uglavnom se odnosi na postojanje svjesnog 'ja' odijeljenog od tijela, koju ćemo temu razmotriti u 8. poglavlju. U nekim Myersovim istraživanjima ukazanja živih ljudi sudjelovali su i njegovi kolege iz Društva za parapsihološka istraživanja, Edmund Gurney i Frank Podmore. Njihovi su rezultati objavljeni u knjizi
Phantasms of the Living (Gurney i dr., 1886.). U nastavku ćemo razmotriti neke od najreprezentativnijih slučajeva.U zoru 2. studenog 1868. u Indiji, gospodin R. V. Boyle je usnuo živopisan san. Stajao je na pragu kuće u Brightonu u Engleskoj. Vidio je oca svoje žene, Williama Hacka, kako leži na krevetu, uz koji je mirno stajala njegova (Hackova) žena. Boyle je bio siguran da mu je punac mrtav. Nakratko
se probudio, a kada je iznova zaspao, usnuo je isti san. Taj ga je san toliko zapanjio, da ga je zapisao u svom dnevniku. Petnaest dana poslije primio je brzojav iz Engleske, u kojemu su ga obavijestili da mu je punac umro 1. 11. u Brightonu. William Hack je imao 72 godine kada je umro, no Boyle ili njegova supruga nisu u Indiji primili nikakve vijesti o njegovoj bolesti.Vrijeme kada je Boyle sanjao te snove u Indiji odgovara večeri 1. 11. u Engleskoj. Član Društva za parapsihološka istraživanja, Edmund Gurney, potvrdio je Boyleov naputak u dnevniku. (Myers, 1903., sv. 1, str. 138-139).
Dana 18. 12. 1883., M. T. Meneer, ravnatelj Torre Collegea u Torquayu, Engleska, ispripovijedao je događaj koii se zbio 26 godina prije. U to je doba brat njegove žene, gospodin Wellington, živio u Sarawaku sa Sir Jamesom Brookeom, britanskim pustolovom koji je postao radža. Jedne se večeri Meneerova žena probudila i ispripovijedala mu strašan san koji je usnula. Meneer je izjavio: "Vidjela je svog bezglavog brata kako stoji uz krevet, dok mu je glava ležala na kovčegu pokraj njega." Isti je san usnula i kasnije te večeri. Poslije, u Engleskoj, primili su vijest da je gospodin Wellington ubijen i da mu je odsječena glava tijekom ustanka koji su Kinezi u Sarawaku podigli protiv Brookea, pri čemu su očito zamijenili gospodin Wellingtona za Brookeova sina. Od tijela je ostala samo glava, koja je poslije pokopana. Meneer je izjavio: "Izračunao sam približno vrijeme i ustanovio da se podudara s nezaboravnom večeri o kojoj sam govorio." (Myers, 1903., sv. 1, str. 424-425). Član Društva za parapsihološka istraživanja, Henry Sidgwick, intervjuirao je Meneera koji mu je rekao da njegova žena nije imala razloga sumnjati da joj se brat nalazi u nekoj opasnosti (Myers, 1903., sv. 1, str. 425).
Jedne nedjelje uvečer, u 11.mj. 1881., gospodin S. H. B. je pokušao projicirati svoju sliku u prisutnosti svojih poznanica, dviju mladih dama, dvadeset petogodišnje gospođice L. S. Verity i jedanaestogodišnje gospođice E. C. Verity. Tijekom tog pokusa, one su spavale u svojim sobama na drugom katu kuće u Hogarth Road br. 22 u Kensingtonu, London. Gospodin B je tada živio u ulici Kildare Gardensu br. 23, udaljenoj oko 5 km od njihove kuće. Pritom nijednoj od dama nije odao svoj naum. Ustvari, za njega se odlučio nakon što je otišao na spavanje te nedjeljne večeri. U jedan sat ujutro odlučio je pokušati izvesti svoj pokus. Napisao je: "Sljedećeg sam četvrtka posjetio spomenute dame i, tijekom razgovora (bez ikakvih pomisli na tu temu), starija mi je gospođica rekla da se prošle nedjelje uvečer prestrašila kada me ugledala kako stojim pokraj njezina kreveta, i da je vrisnula kada joj se prikaza počela približavati, čime je probudila svoju mlađu sestru, koja me također vidjela. Upitao sam je jeli tada bila budna, na što je odlučno odgovorila potvrdno, a kada sam je zamolio da mi kaže kada se to dogodilo, rekla je oko 1 h ujutro. Ta je dama na moj zahtjev napisala i potpisala izjavu o tom događaju." (Gurney
et al, 1886., sv. 1, str. 105).Slijedi izjava gospođice L. S. Verity, datirana 18. 01. 1883.: "Jedne nedjelje uvečer, oko 1 h, prije oko dvanaest mjeseci, jasno sam vidjela gospodin B. u svojoj sobi u našoj kući u Hogarth Roadu, Kensington. Bila sam potpuno budna i veoma prestrašena. Vriskom sam probudila svoju sestru, koja je i sama vidjela prikazu. Tri dana nakon toga, kada sam vidjela gospodin B., rekla sam mu što se dogodilo. No, trebalo mi je dugo da se oporavim od toga šoka, sjećanje je toliko živo da ga nikada neću zaboraviti."
(Gurney i dr., 1886., sv. 1, str. 105).
Jedan od autora knjige
Phantasms of the Living, podrobno je ispitao sestre Varity, od kojih je saznao da gospođica L. S. Verity nikada prije nije imala halucinacije. Njezino izvješće potvrdila mu je i gospođica E. C. Verity.Druga sestra, gospođica A. S. Verity sjećala se da su joj sestre ispripovijedale da su vidjele neobičnu prikazu gospodin B. u svojoj sobi u 1 h ujutro, koji je bio odjeven u pidžamu. Autor izvješća rekao je i da gospođica L. S. Verity:"... ne vjeruje čudima, a opisano ju je čudo osobito užasnulo." (Gurney i dr., 1886., sv. 1, str. 105).
U 2.mj. 1850., gospođa Georgiana Poison je organizirala večernju zabavu u svom domu u Woolstone Lodgeu u Woolstoneu, Berkshire. Pritom je otišla na drugi kat kako bi svojoj sluškinji dala neke upute o dužnostima druge sluškinje, djevojke iz Cornwalla. Gospoda Poison je poslije izjavila:
"Kada sam stigla na vrh stubišta, pokraj mene je prošla žena, koja nas je nedugo prije napustila. Bila je odjevena u crnu svilenu haljinu, dok joj je iznad glave i ramena lebdio crni 'oblak' od muslina, iako sam mogla čuti šuštanje svile, uspjela sam joj samo letimično vidjeti lice. Brzo je i bešumno otklizala (osim što se čulo šuštanje svile) pokraj mene i potom iščezla na dvjema stubama na kraju dugog prolaza, koji je vodio samo u moj osobni budoar. Tek što sam uzviknula: "O, Caroline", osjetila sam da nije stvarna i žurno sam odjurila natrag u salon, gdje sam se onesvijestila pokraj suprugovih nogu. Osvijestila sam se nakon dugo vremena." (Gurney i dr., 1886., sv. 1., str. 178). Caroline (gospođa Henry Gibbs) bila je nećakinja gospođe Poison, koja je nekoliko dana prije toga odsjela u njihovoj kući, a gospođa Poison joj je počela pisati pismo, koje nije dovršila.
Sljedeće je jutro gospođa Poison saznala da je njezina sluškinja iz Cornwalla također vidjela tu prikazu. Jedan je sluga izvijestio gospođu Poison da je djevojka vidjela: "... ženu u crnom, koja je sjedila pokraj nje, obasjane glave i ramena, dok su joj ruke bile prekrižene na prsima." Sljedeće ih je jutro posjetio gospodin Tuffnell, susjed koji živi u Uffingtonu pokraj Faringdona.
Kada je saznao za to ukazanje, zapisao ga je u teku i savjetovao gospođu Poison da se raspita o zdravlju svoje nećakinje. Potonja je bez odlaganja poslala pismo svome stricu, vlč. C. Crowleyu, koji je živio u Hartpuryju pokraj Gloucestera, koji joj je odgovorio da je:'"... Caroline u Belmontu, teško bolesna i da se ne očekuje njezino ozdravljenje." Gospođa Poison je poslije saznala da je Caroline umrla: "... one večeri kada me posjetila."
Bilo je to 16. 02. 1850., kako je objavljeno u osmrtnici u londonskom
Times-u. (Gurney, i dr., 1886., sv. 1, str. 178).U razgovoru s jednim od autora knjige
Phantasms of the Living, gospođa Poison je potvrdila da prije, kao ni nakon Carolineina ukazanja, nije doživjela nikakve halucinacije. U vrijeme kada je to pismeno posvjedočila, 1883., gospođa Poison je živjela u kući u Nouvelle Route de Villefranche br. 4 u Nici. Guvernanta koju je zaposlila potvrdila je 11. 01. 1884. sljedeće: "Jedne večeri, prije mnogo godina, sjedila sam s gospodin i gospoda Poison i njihovom djecom u salonu kuće u Woolstoneu. Usred večeri, gospođa Poison je izašla iz sobe, no uskoro se vratila. Kada sam je pogledala, onesvijestila se i pala na tepih. Kada se osvijestila, rekla nam je da je vidjela gospođu Gibbs ispred sebe u dugom hodniku. Sjećam se da je djevojka iz Cornwalla rekla da je vidjela istu prikazu." (Gurney i dr., 1886., sv. 1, str. 179).Uvečer 21. 08. 1869., gospođa James Cox je sjedila u sobi u kući svoje majke u Devonportu, Engleska. Otprilike između 20 i 21 h, njezin sedmogodišnji nećak došao je u njezinu sobu i prestrašeno joj rekao: "O, ujno, upravo sam vidio svog oca kako hoda oko moga kreveta." Gospođa Cox mu je odgovorila: "Nemoguće, zacijelo si sanjao." Ali dječak joj je rekao da nije sanjao i nije se htio vratiti u svoju sobu. Gospođa Cox ga je polegla na svoj krevet, gdje je nastavio spavati, dok je ona bila budna. Gospođa Cox se prisjeća: "Otišla sam spavati između 22 i 23 h. Otprilike sat vremena poslije pogledala sam prema kaminu, gdje sam zaprepašteno vidjela lik svoga brata koji je sjedio u stolcu, a osobito me iznenadilo što mu e lice bilo smrtno blijedo (Moj je nećak u to vrijeme čvrsto spavao.). Bila sam veoma prestrašena, jer sam znala da se moj brat tada nalazio u Hong Kongu u Kini. Plahtama sam prekrila glavu, a nedugo potom sam jasno čula kako mi tri puta zaziva ime. Kada sam ponovno pogledala, više nije bio ondje." Sljedeće je jutro gospođa Cox rekla majci i sestri što se dogodilo, i zabilježila je neke pojedinosti tog događaja. Sljedećom poštom iz Kine stigla je vijest o smrti njezina brata, koji je umro 21. 08. 1869., u Hong Kongu. To je poslije službeno potvrđeno pismom admiraliteta. Gospođa Cox je 26. 12. 1883., u Summer Hillu u Queenstownu, Irska, napisala izvješće. Dana 21. 02. 1884., gospodin James Cox, odazvavši se istragama jednog od autora knjige
Phantasms of the Living, potvrdio je u ime svoje supruge gore opisane pojedinosti njezina izvješća. Gospodin Cox je bio tajnik glavnog zapovjednika mornarice u Devonportu. U drugom razgovoru s autorom knjige Phantasms of the Living, gospođa Cox je izjavila da nikada prije nije doživjela ništa slično (Gurney i dr., 1886., sv. 1, str. 235-236).Neki su skeptici pripisali takva priviđenja slučaju, čime su potaknuli statističke studije koje su imale cilj dokazati da najvjerojatnije nisu samo slučajna. Naprimjer, William James je citirao studije koje su pokazivale da se takva priviđenja događaju 440 puta češće nego li se može pripisati slučaju (James, 1897.; u: Murphy i Balio u, I960., str. 35-36). Iz toga proizlazi da se priviđenja mogu pripisati nekoj moći uma da prima čulne osjete iz udaljenih mjesta, izvan opsega uobičajeng shvaćanja.
Osim istraživača Društva za parapsihološka istraživanja i drugi su zabilježili izvješća o priviđenjima iz istog razdoblja. Sljedeći slučaj prikazanja žive osobe, osobito je zanimljiv zbog svog reciprociteta. Godine 1863., gospodin M. R. Wilmot putovao je brodom iz Europe u Sjedinjene Države.
Dijelio je odjeljak s prijateljem W. J. Taitom. Uvečer je Wilmot spavao na nižem, a Tait na gornjem krevetu. Raspored kreveta bio je neobičan. Umjesto da je bio smješten neposredno iznad nižeg, gornji je krevet bio pomaknut prema stražnjem dijelu. Jedne je večeri Wilmot u snu vidio kako u sobu ulazi njegova supruga odjevena u spavaćicu. Poslije je izjavio: "Činilo se kao da je na vratima ustanovila da nisam sam u sobi, radi čega je nakratko zastala i potom mi se primaknula, zaustavila se i poljubila me, te me nekoliko trenutaka nježno milovala, nakon čega se tiho povukla." Sljedeće je jutro Tait prekorio prijatelja što je uvečer doveo ženu u sobu. Pritom je opisao ono što je vidio, a što se točno podudaralo s Wilmotovim snom.
Kada se Wilmot vratio kući, supruga ga je pitala je li ju vidio prošlog utorka.
Wilmot je rekao da je to nemoguće budući da se on nalazio na brodu.
Supruga je odgovorila: "Znam, ali čini mi se da sam te posjetila." Rekla je mužu da je bila zabrinuta za njega i osjetila je kako u umu leti iznad mora sve dok nije pronašla brod. Ondje je ušla u njegovu kabinu i zamijetila neobičan raspored kreveta, od kojih je jedan bio pomaknut više unatrag od drugog. Prisjetila se: "Na gornjem krevetu ležao je muškarac koji me gledao, pa sam na trenutak oklijevala ući u sobu, no ubrzo sam se približila tvom krevetu, sagnula se, poljubila te i zagrlila, te potom otišla." (Griffin, 1997., str. 225-226).
Filozof David Ray Griffin rekao je sljedeće o tim priviđenjima (1997., str. 211): "Većina ljudi koji su o njima izvijestili, nikada poslije nisu doživjeli drugo priviđenje; priviđenja se ne mogu pripisati bolesti ili morbidnosti sudionika, a telepatska priviđenja uglavnom su vizualna (za razliku od luđačkih halucinacija, koje su prije svega slušne)."
bglavac
irida
edin.kecanovic
