20.          MUZEJ RELIGIJA

Danas, kao i skoro svake nedjelje, Sai Baba ne poziva nego cijeli dan posvećuje svojim mališanima iz osnovnih škola. Dječaci i djevojčice, uredni i disciplinirani, sjede uz hram i čekaju da se učitelj umiješa među njih. A Baba ne pušta da ga dugo čekaju. Malo nakon daršana se uputi među njihove redove kako bi im podijelio slatkiše, olovke i teke. Lijepo je vidjeti Babu usred djece: njegovo lice postaje nježno i rado zastaje kako bi popričao ili se poigrao sad s jednim sad s drugim.

Odlučujemo posjetiti muzej religija. Po dolasku nailazimo na dugi red posjetitelja. Kada konačno uđemo ostajem iznenađen onim što vidim. Svaka je religija donijela svoj vlastiti simbol: budisti su donijeli „kotač reinkarnacije”, kršćani čitav oltar i kalež, muslimani veliki prikaz Meke.

„Moram reći da sve ovo, viđeno u ovom svijetlu, miriše na poganstvo!”

„Sve religije imaju taj miris, jer pripadaju formalnom, vanjskom, i služe isključivo zadovoljenju ljudskih potreba”.

„Ovo je prvi muzej religija ikada postavljen na svijetu, istina? Tko zna zašto mu je palo na um da osnuje taj muzej!”

„Pokušaj razmisliti. Gdje bi mogle završiti religije kad procvjeta duhovnost?”

„Misliš li da u budućnosti čovječanstva neće biti religija?”

„Nema drugog izbora. Ili će  procvasti duhovnost i usmjeriti čovjeka prema pravom cilju života ili propada svrha unutarnje potrage”.

„Ali Baba (i oprosti na upornosti) kaže da treba slaviti vlastitu religiju. Po tome se čini da ih želi održati na životu”.

„Sai Baba nastoji ujediniti religije. Ujediniti znači i odstraniti dijelove u korist cjeline. Ako je čovjek potaknut na unutarnje traženje neizostavno mora napustiti vanjsko. Sve se mora dogoditi postepeno. Baba najprije kaže da treba poštovati vlastitu religiju kako bi onaj koji je još u osnovnoj školi završio to školovanje. Onda kaže da ih želi ujediniti kako se nitko ne bi osjetio odbačenim i time potvrđuje jednakost svih religija. Na kraju sve religije stavi u jedan muzej i počinje učenje koje se temelji isključivo na duhovnosti i razinama svijesti. Stupnjevanje tog puta je sasvim jasno”.

„No čini se da Sai poklonici nisu shvatili plan!”

„Nisu razumjeli oni koji su još uvijek zaslijepljeni negativnom religioznošću i u vlastitoj religiji vide jedinu čuvaricu vječnih istina. Kada završe osnovnu školu i oni će spoznati da duhovnost nema ničeg zajedničkog sa religioznošću i da je traganje za Apsolutom nešto sasvim drugo nego religija”.

„Pada mi na um, gledajući sve ove religije sakupljene u ovoj sobi, ono što tvrde mistici to jest da je mikro sadržano u makro i obrnuto. Ako je i lako razumjeti da se mikro nalazi u makro, malo je teže shvatiti kako se makro nalazi u mikro!”

„Veliko se nalazi u malom: tako kaže Sai Baba i tako kažu sveti spisi. Pokušat ću ti postavku objasniti primjerom. Ako laser zraka prođe bridom nekog prizora i padne na zaslon postavljen iza njega primijetit ćemo da je sobom donijela ne samo sliku brida, nego cjelokupnog prizora. Ma koji dio zraka zahvatila projekcija na zaslonu će uvijek pokazivati cjelokupni prizor. Ako je lik nekog čovjeka potpuno prekriven i ostavljeno je slobodno samo jedno uho, laser koji pogađa to uho će na zaslon projicirati cijelog čovjeka. Kako je to moguće? Moguće je jer laserskom zrakom upravlja svijest. Kad ne bi bilo prisutnosti svijesti u trenutku u kojem laser pogađa dio, ne bi imali cjelinu. Kad ne bi bilo promatrača, nikad ne bi imali nikakvu pojavu. Pojava je vezana uz prisutnost promatrača. Pojavni svijet postoji jer postoji promatrač, to jest svijest. Kad bi se odjednom ugasile sve svijesti na svijetu svemir bi istog trena nestao. Svaka subatomska čestica u sebi nosi sjećanje na cjelovitost. Zbog toga se kaže da mikro sadrži makro. Sustavi se ponavljaju u beskraj. Najmanja se struktura ponavlja u onoj većoj. Sustavi su uvijek isti, prošireni ili suženi, povećani ili smanjeni. Svemir podržavaju samo dvije osnovne stanice, bilo da se razmatra najviše brdo na zemlji ili najmanji virus. Dvije stanice prenose pamćenje o svemu što jeste i svemu što bi moglo biti.”

Posjetitelja pri njegovom hodočašću iz jednog područja religije u drugo prati nježna glazba. U tim je sobama urekla sastanak čitava povijest religioznosti svijeta. Veliki budistički kotač potiče na razmišljanje o nestalnost i zemaljskih stvari i ropstvu kojem smo podvrgnuti, dok nas svijetli ogromni prikaz Meke skoro nagrađuje za dugo neumorno traganje za Bogom.

Po izlasku spoznajemo da je temperatura porasla i vrućina počinje pritiskati. Neki nam trgovac nudi još nezrele plodove koje, naravno, odbijamo. Neka nam žena, sjedeći uz jedan zidić, pokazuje dijete u prnjama, vjerojatno i bolesno. Pitam se koliko još tom djetetu preostaje života.

„Je li moguće znati u koji će svijet nakon smrti netko stići?”

„U tome može biti koristan samo senzitivac koji može vidjeti iz kojeg dijela tijela izlazi energetski naboj koji oživotvoruje to tijelo. Ako energija izlazi iz vrha kralježnice, kaže Sai Baba, duša će biti u brahmaloki (Kraljevstvo nebesko, boravište Apsoluta) i više se neće vratiti na ljudsku razinu. Ako izlazi iz prsne šupljine ići će u candraloku (još prividni mentalni svijet) i vratiti će se ponovno. Koji će to senzitivac vidjeti energetski tijek koji u trenutku smrti izlazi iz tijela? Bilo tko nam može pričati laži koje nikada ne ćemo moći prihvatiti. Senzitivac koji to tvrdi mora dokazati svoje sposobnosti kroz nadnaravnost, kao što to čini Sai Baba. Ako to ne čini, onda nije vjerodostojan ni prihvatljiv. Možda uistinu vidi energetski snop kako izlazi iz tijela, no kako možemo znati je li to što priča plod njegove mašte, njegova špekulacija ili stvarnost?”

Silazimo niz prilaz koji vodi do glavne ašramske ulice. Neke žene su ostale prikovane uz hram u nadi da će još jednom vidjeti Sai Babu. Baba se obično poslije daršana povlači u svoje odaje i ne izlazi osim ako ide u posjet školama, slonici ili bolnici.

Sai Baba vodi samostanski život. Već u tri je na nogama, jer se tada poklonici sakupljaju ispred hrama kako bi pjevali Omkar i simbolički probudili Boga. Tko bi uz svu tu galamu i mogao spavati? Kažu da Baba nikada ne spava, no to ne bi uspio ni kada bi htio! U jedanaest na večer gasi svjetlo samo da bi izbjegao da poklonici čitavu noć sjede pod njegovim prozorima u nadi da ga ugledaju.

„Zašto Sai Baba vodi isposnički život kada zna da izvanjskost sama po sebi nema nikakvu važnost?”

„Sai Baba je primjer kojeg treba slijediti zbog čega vodi život bez želja. No razlog zbog kojeg vodi isposnički život ne treba tražiti samo u činjenici da mora biti primjer za oponašanje, nego njegov besprijekoran život nikome ne daje povoda za napade. Sai Baba, poput svih mistika, zna da bi ga pripadnici religija, da ne slijedi lokalne svete spise, prvi napali. Zbog toga vrlo pomno slijedi hinduske obrede kao i one

kršćanske ili muslimanske. Nitko ne smije imati razloga predbaciti mu bilo kakvu nepravilnost u društveno- kulturnom sastavu u kojem djeluje. Zbog toga je vegetarijanac, osim što prehranom prenosi suptilnu poruku, zbog toga vodi život u celibatu, zbog toga sam ništa ne posjeduje, i zbog toga živi u jednoj sobi. Da živi u Italiji koristio bi uobičajenu odjeću da ne odskače od drugih, nosio kabanicu a ne bijelu ili narančastu tuniku kao što to sada čini, slavio kršćanske obrede da ne uđe u sukob sa eklezijastičkim institucijama koje drže vlast u rukama. Prva stvar koju poučava je  poštovanje  društveno-kulturalnog okoliša u kojem se djeluje. Čini se da Sai Centri nisu to shvatili. Tako su učinili pogrešku uvozeći kulturu koja im ne pripada i indijske običaje koji se teško kose sa zapadnom kulturom. Sai Baba i pri poučavanju primjenjuje veliko suosjećanje”.

„Je li zbog toga Babi bilo potrebno 60 godina da počne otvoreno govoriti o Bezobličnom Bogu? Iz samilosti prema onima koji ne bi uspjeli shvatiti poruku?”

„I Sai Baba, poput svih muslimanskih, budističkih i kršćanskih mistika, poput Isusa, Buddhe i drugih duhovnih voditelja, koristi jedan jezik kada se obraća masi i taj je jezik svima razumljiv, i poučava načelima etike i ponašanja kako bi zadovoljio svačije potrebe a naročito kako ne bi doveo u neugodnost neznalicu. Jednom je muslimanskom mistiku kazao da je savršeno uzaludno pokušavati nagovoriti magarca da progovori. Jedino što ti preostaje je da ti naučiš magareći jezik. To je ono što radi Sai Baba i što su činili veliki Učitelji istine u prošlosti. Mi smo, u našem beskrajno drskom neznanju, ti koji očekujemo da svi ostali u trenu razumiju postavke visoke metafizike koju neki tragatelji smatraju gotovima. Baba s onim tko je već dostigao određenu razinu svijesti koristi drugačiji jezik. Drugi ga ne bi razumjeli. Kada je pokušao govoriti tako sa nekom grupom neki su ga razumjeli, a neki ne. Isto je tako sada jedan dio njegovih poklonika shvatio da je neophodno prijeći sa religioznosti na duhovnost, od lika boga na onog bezličnog, od izvanjskosti na nutrinu, jer tamo se sakriva istina. Od sada nadalje ćemo sve više čuti o stanjima svijesti, o Svijesti i Spoznaji, jer Bog je samo stanje spoznaje”.

Prizor žene s djetetom u ritama me ne napušta i razmišljam o tome koliko jadnika u ovom trenutku po cijelom svijetu umire, mučen ratom ili glađu, bolestima ili tuđom i našom ravnodušnošću.

„Zašto Sai Baba trpi da su ljudi nasilni ili da milijuni ljudi stradaju u prirodnim nesrećama ili da ratovi unište čitave narode, kad tvrdi da posjeduje moći kojima može pretvoriti zemlju u nebo i obratno?”

„Samo si budale postavljaju takva pitanja, kaže Sai Baba. Refren je uvijek isti. Svaki je pojedinac osuđen na smrt, kaže Baba, a mjesto za njega je već spremno i čas označen. Plan se sudbine ne može mijenjati. Kada čovjek ispuni svoju karmu mora umrijeti, a Bog poštuje tu odluku jer on prvi mora poštovati zakone koje je sam postavio činom stvaranja. Zakonodavac, kaže Baba, mora prvi poštovati zakonik koji je propisao naciji, inače nema vjerodostojnosti”.

„Bog, znači, ne djeluje na naš svjetovni život!”

„Bog je samo svjedok onoga  što  se događa  u  ovoj  prividnoj  stvarnosti, upravo  zato jer se radi o stvarnosti. Posljednja je istina nepromjenjiva i Sebstvo ništa, bez obzira na sve što se u svemiru događa, ne može dotaknuti. Tako je bilo na početku i tako će biti na kraju vremena. Život je igra, svemir je njegov stadion. Život je komedija, kaže Baba, a svemir je njegova pozornica. Bog je samo gledatelj svoje vlastite predstave. Glumci se uspinju na pozornicu i glume svoju ulogu: pate, raduju se, rađaju i umiru; i na kraju predstave silaze sa bine i ponovno postaju ono što su bili na početku. Ništa se nije promijenilo. Svemir je samo projekcija našeg vlastitog uma”.

Kraj nas prolazi budistički monah u pratnji Hindusa sannyāsina. Lijepo je vidjeti kako se duhovni tragatelji raznih religija ujedinjuju u traženju Boga. Mi smo zapadnjaci naviknuti na postojeće razlike između svećenika različitih vjera, na ratove koje vode crkve pripadajuće raznim religijama, mada se u posljednje vrijeme pokušava povesti, još nejak, ekumenski razgovor.

„Što pripadnici religija misle o Sai Babi?”

„Možemo reći ono što mi mislimo, no ne znamo što uistinu misle crkve jer bi se o tome morali izjasniti njihovi poglavari. Crkva koja se nađe pred njoj sasvim stranim postavkama može reagirati samo na jedan način. Sai Baba poučava da smo mi unutarnje Sebstvo, da je Bog imanentan, da je u svim imenima i svim likovima; da su putovi koji vode do Boga mnogi i da je jedan od njih vršenje svojih dužnosti na najbolji mogući način. Za Sai Babu nema nesuglasja između slavljenja Isusa ili Alaha, ili Jehove ili toga da se Boga vidi u nekom totemu, stablu ili hrpici zemlje. Bog je imanentan, i na svakom mjestu, kao što je to govorio Isus: ‘Podigni kamen i naći ćeš Boga, posijeci drvo i u njemu ćeš naći Boga’. Sai Baba podržava stvarnost reinkarnacije, dok je kršćanska Crkva tu postavku napustila 500 godine na svom koncilu”.

„I muslimanski sufiji u to tvrdo vjeruju! No kako se treba ponašati prema onome tko pokazuje nevjericu?”

„Ako novopridošlica pokazuje nevjericu ili pretjeranu vezanost ili ovisnost o crkvi, kažite mu neka se savjetuje sa svojim župnikom ili ispovjednikom, pa tek onda izabere. Na taj ćemo način dobiti prirodni odabir. Onaj tko je spreman će doći, onaj koji nije će još pričekati, no izbjeći ćemo neprilike. Problem nije naš: on je u osobi i crkvi od koje ona traži savjet. Sai organizacija nije crkva ni religija, mada ima i onih koji u tom duhovnom pokretu žele pod svaku cijenu vidjeti pokušaj stvaranja neke nove religije. Sai Pokret

zanima duhovna tematika koja je različita od one općenito prihvaćene religijske. Crkve često  nameću dogme. Sai organizacija svakome prepušta da vjeruje u omiljeni lik i ime. Jer ma koji bio lik i ime, Bog je uvijek isti. Sai organizacija si, za razliku od starih institucija, postavljana vrlo visoku razinu služenja bližnjima i postizanja božanskosti načinima koje nam predlaže Baba, a to su isti oni koje je Isus nudio prvim kršćanima, Muhamed muslimanima a Buddha svojim posvećenicima: ljubite bližnjeg, služite mu i gledajte u drugima same sebe. Za crkve je njihov utemeljitelj jedini primjerak božanskog roda koji je ikada sišao na zemlju, te je njihova misao dakle nepodudarna sa Babinom prisutnošću na zemlji. Mislimo da su to, uglavnom, mogući uzroci nesporazuma koji bi mogli nastati između Saija i crkava hegemonijskih religija. No problem nije u čistom duhovnom tragatelju, nego u pripadniku religije. Svi ljudi imaju zajamčeno pravo da postignu Boga i ne postoji religija koja ima istinu u džepu, mada sve posjeduju djelomične istine”.

„Vraćam se uvijek na isto: Sai Baba o religijama nikada ne govori ružno, nastoji nas, naprotiv, učvrstiti u našem vjerovanju, mada ono i nije tako blisko istini”.

„Sai Baba ne poštuje toliko doktrine koliko našu razinu svijesti, zbog koje nekome kaže da je Isus umro na križu a drugome da je umro u Kašmiru; nekome će reći da je Buddha prosvijetljeni, a drugome da je bio prisiljen više se puta vraćati u tijelo. Kaže da treba moliti krunicu, a drugom da sve to pusti i misli radije na to da djeluje na terenu; nekom će reći neka čvrsto drži bombu koju mu je stavio u ruku sve dok ona ne eksplodira; nekom neka je brzo baci u more dok mu nije, eksplodirajući, opržila ruku. Svatko je od nas potpisao svoj ugovor sa sudbinom. Sai Baba savršeno pozna našu starodrevnu povijest, sadašnju osobnost, potrebe, dugove i kredite koje smo sakupili, i zbog toga će njegovo učenje biti prilagođeno našoj razini svijesti, to jest onome što smo u stanju usvojiti. Što je više razvijen naš intelekt, to je razvijenija i naša duhovnost i to će biti više i naše učenje”.

„Netko bi mogao misliti da Sai Baba pripovijeda laži. Kako se snaći kad on nekom kaže da je Isus umro na križu, a drugom da je umro u Kašmiru?”

„Malezijcima, indijcima i općenito tragateljima nije jako važno znati je li Isus umro na križu ili je li Buddha ostvario odmah ili je bio prisiljen vratiti se na zemlju. Svatko od nas dobiva poduku postepeno u skladu s onim što može pojmiti. U tome nema proturječnosti. Svatko sakuplja ono što želi sakupiti”.

„Znači svatko pojmi ono što je u stanju razumjeti izbjegavajući tako da upadne u krizu. Jednog ćemo dana svi pojmiti istinu onkraj svih dogmatizama. Nije li tako?”

„Kada dijete pita majku otkud se pojavio njegov mali brat majka mu kaže da ga je donijela roda. U tom trenutku dijete nije u stanju shvatiti mehanizam oplodnje. Kada poodraste roditelji će mu objasniti da je za dobivanje djeteta potreban brak dvije osobe suprotnog spola koje će zajedno oploditi jajašce”.

„Znači, Sai Baba za tebe nije proturječan, nego poštuje stupanj i razinu ljudskog razumijevanja kako bi im prištedio nepotrebne patnje”.

„Upravo tako!”

„Znači, svaki se puta kad te Sai Baba primi dobiva novo učenje?”

„Ne, nije tako. Ne dobiva se svaki puta kad nas primi novo učenje, nego svaki puta kad se naša razina svijesti uzdignula do točke da bez patnje i upadanja u krizu može prihvatiti novu metafizičku istinu. Ima onih koji već petnaestak godina primaju isto učenje bez da su od Sai Babe dobili velika otkrića. Jednog će dana, kad i oni savladaju prve stepenice, imati svoj kruh svagdašnji.”

„Savršeno razumijem što mi želiš reći, no razumijem i one koji smatraju da je Sai Baba proturječan”.

„Uzmi, na primjer, prividno proturječnu informaciju koju Sai Baba daje o Isusovoj smrti. Nije li Nazarećanin možda uistinu za narod Palestine umro onog dana u kojem je prikovan na križ? Nije li možda u tom trenu umro za sve kršćane koji su slijedili doktrinu izraelskih sljedbenika? Priča o rodi se ponavlja i ponavljati će se do kraja svijeta. Učenje uvijek mora biti postepeno. Sai Baba zna kome i kako pružati znanje”.

„Uvjeren sam da susret sa Sai Babom uistinu potiče čudne, tajnovite mehanizme. Ti dakle misliš da susret s Babom može uistinu pomoći u duhovnom traganju?”

„Sljedbenik neizbježno susreće Učitelja onda kada je za to spreman. Bespotrebno je pokušavati to ranije. Kada nismo spremni susretati ćemo uvijek prepreke koje će nas spriječiti da stignemo u djelokrug djelovanja. A kada dođemo u dodir sa njegovim energetskim poljem, ono što dobijemo će biti povezano sa razinom svijesti koju smo dostigli u tom određenom trenutku, ni manje ni više. Na određenom ćemo stupnju u Sai Babi vidjeti samo sveca ili čudotvorca što se dogodilo većini ljudi koji su susreli Isusa. Kasnije ćemo reći da je nadljudska sila. Na razini više svijesti ćemo u njemu prepoznati velikog proroka kao što se to dogodilo Pavlu VI koji je Babu nazivao velikim prorokom Indije. Ako naša razina svijesti bude oslobođena predrasuda i naš um otvoren, tada ne možemo a da u Sai Babi ne prepoznamo duhovnog vođu koji se utjelovljuje iz ere u eru u raznim tjelesnim obličjima. Ako je naša razina svijesti niska, a ipak smo ga, nagovoreni od nekog prijatelja ili potaknuti znatiželjom zbog milijuna hodočasnika koji svake godine dolaze k njemu, željeli sresti, tada možemo u njemu vidjeti samo opsjenara ili jednog od onih gurua kojih je Indija prepuna. Putovali smo uzalud i izgubili veliku priliku: no nezrele se plodove, kaže Sai Baba, treba ostaviti da sazriju na stablu: u

pravom će trenutku pasti sami. Sve je suodnosno izvornoj duhovnosti koju nosimo u sebi. A pod duhovnošću ne mislim na onu hegemonijsku tipičnu za neke religije, nego onu otvorenog i poštenog tražitelja”.