10. POGLAVLJE

MUNJEVITI RAT IZ MILOSRĐA

NEIZBJEŽNA SUDBINA

"Moj sveukupni plan apsolutno je siguran. Naši neprijatelji nikad se neće moći oduprijeti njegovoj brutalnoj i jednostavnoj sili. U rukama bezobzirnog i odlučnog zapovjednika ne može se izjaloviti."

General von Schlieffen

General Von Moltke našao se pred teškom odlukom. U svjetlu svog novostečenog razumijevanja istinskog značenja osobne sudbine u tijeku povijesnog procesa, smrt svakog pojedinog vojnika, bilo da je riječ o Nijemcu, Francuzu, Rusu ili Englezu, osjećao je kao osobnu tragediju.

A ipak, u ovako kritičnom trenutku bilo je nezamislivo napustiti službu vrhovnog zapovjednika. Već dvije godine sva strategija i taktika kao i planovi za mobilizaciju cijele njemačke vojske bili su usmjereni na pobjedničku bitku, koju treba realizirati pomoću Schlieffenova plana. A budući da je on osobno plan poboljšao, tako da će omogućiti munjevit prodor kroz Belgiju i da je poznavao svaku sitnicu u njemu, bilo je sâmo po sebi razumljivo da je morao zadržati zapovjedništvo.

U skladu sa Schlieffenovim planom Pariz je trebao biti osvojen, a francuska armija nadjačana i 36. dana nakon prve zapovijedi za mobilizaciju prisiljena na kapitulaciju. Ukoliko čeličnom rukom i čvrstom odlučnošću preuzme inicijativu, još je uvijek postojala mogućnost izbjegavanja iscrpljujućeg rata koji bi stajao milijune ljudskih života.

Iz milosrđa se odlučio za munjeviti rat.

Kada je odluka jednom bila donesena, general Von Moltke čudio se što njegovo duhovno prosvjetljenje ni na koji način nije izmijenilo njego vu osobnu sudbinu. Sve se odvijalo kao i ranije; promijenio se tek motiv za način njegova postupanja. I tako se dogodilo da je djelovao slično kao i rimski centurion Longinus, koji je ratničko djelo također počinio iz milosrđa.

Brutalna i robusna jednostavnost Schlieffenova plana, kada su njemačke trupe presjekle srce Belgije i upale u Francusku, pokazala se izuzetno djelotvornom. Dok su male borbene postrojbe zaustavile ruske armije na Istočnoj bojišnici, masa njemačke zapadne armije jurišala je prema naprijed i poput kose kojom je zamahnula divovska ruka opkolila Metz. Na krajnjoj desnoj strani armija generala Von Klucka prešla je Marnu i zauzela položaje 'u vidokrugu' Pariza.

"Pobjeda u skladu s planom bila je, činilo se, izvan svake sumnje. General Von Moltke podnio je dnevno izvješće: Neprijatelj potučen na cijeloj liniji povlači se na svim točkama i ne može pružiti nikakav ozbiljniji  otpor njemačkom prodiranju."

Potom se tijekom jednog jedinog dana zbila cijela serija misterioznih nesporazuma i događaja koji će svoje krvave tragove ostaviti na stranicama povijesti.

San generala Schlieffena bio je ponavljanje Hanibalove "bitke kod Kane".

Ali, budući da desnom krilu nije uspjelo opkoliti francuske i britanske armije, sve je krenulo drugim tokom.

General Von Kluck, koji je bio tašt i hvalisav i rado se uspoređivao s hunskim vođom Atilom, propustio je pridržavati se danih mu zapovijedi.

Razmišljao je samo o vlastitom prestižu i dao se namamiti da napadne nezaštićeno krilo francuske armije što se povlačila. Tako je pred Parizom skrenuo, umjesto da ga opkoli. Ta taktička greška nije prouzročila samo kobnu prazninu između nadirućih njemačkih kolona, nego ih je izložila i strjelovitom protunapadu pokretljivijih francuskih i britanskih vojnih odjeljenja.

Njemačke trupe bile su iscrpljene dugim napredovanjem; pojavile su se teškoće s opskrbom, a taktička je situacija bila nepregledna. General Von Moltke najednom se našao u situaciji u kojoj je bezuvjetno morao ubaciti rezervni korpus armije kako bi popunio kobne praznine između svojih očajnički zakrećućih armija. No, sada mu takve rezerve više nisu bile na raspolaganju, jer već se bio uljuljao u sigurnost te je sve suvišne snage poslao na Istočnu bojišnicu ne bi li ovladao opasnom situacijom što se ondje nazirala u borbi s Rusima.

Iz vrhovnog vojnog zapovjedništva u Luksemburgu, više stotina kilometara udaljenog od bojišnice, Von Moltke je odaslao stožernog časnika koji je trebao procijeniti Von Kluckov taktički položaj i pomalo brzopleto dao mu je pune ovlasti da odluči između daljnjeg napredovanja i trenutnog povlačenja.

Tog provjerenog časnika, pukovnika Hentschea, naglo su spopali snažni bubrežni bolovi, koji su mu, čini se, zamutili moć prosuđivanja.

Umjesto da donese sasvim razumljivu odluku i naredi po svaku cijenu neposredno probijanje, u skladu s prvobitnim planom, savjetovao je privremeno povlačenje preko Marne kako bi na taj način dobio vrijeme za  kratko pregrupiranje kao pripremu za konačni napad.

Bila je to prekretnica rata. Nestale su sve nade u munjeviti rat. Francuski otpor strašno se pojačao i neprijatelj je divljom hrabrošću uzvratio udarac. Nakon trke do obale počeo je smrtonosni "pat" rovovskog rata čije su se linije poput nagorjelih rana provlačile prostranstvima francuskog krajolika. Moderna oružja pokazala su se tri puta učinkovitijima u obrani nego u napadu, i sada je počeo uzajamni rat iscrpljivanja, do tada nepoznatom ogorčenošću.

Sada su u Flandriji predstojale četiri godine smrtonosne borbe između izrešetanih ostataka drveća i rupa od granata. Jedina utjeha preostala vojnicima svih nacionalnosti, koji su sudjelovali u toj rovovskoj bitki, bila je slabašna nada da vode rat koji bi mogao spriječiti buduće ratove.

Klopka se zatvorila. Ono što svijet nije htio dragovoljno čuti, sada je silom prilika morao učiti, ispijajući gorki kalež sudbine. Milijuni koji su u dubini duše bili protiv rata, sada su morali gledati kako u jednom jedinom danu bivaju ubijene stotine tisuća ljudi da bi osvojili deset metara teritorija i da bi rov pun štakora zamijenili drugim rovom.

General Von Moltke, slomljen čovjek, razriješen dužnosti zapovjednika, plakao je zbog svijeta u kojem je bilo potrebno krvoproliće takvih golemih razmjera kako bi se spoznao u skrovitosti vladajući duh.