Muhamedanstvo - moć militantne religije

Kao što smo vidjeli u prvom poglavlju ove knjige, prirodom i svemirom upravljaju zakoni. Cijelim svemirom, uključujući i našu malu planetu, vladaju zakoni, koji su

univerzalni, čvrsti, neelastični i uvijek isti.

Među ovim zakonima prirode je i zakon opstanka, koji se odlučno primjenjuje i na ljudske rase. Mnoge rase su dolazile i odlazile i više ih nema. Neke od njih danas umiru pred našim očima. Sve vrste, pa i ljudske rase, imaju svoja posebna sredstva obrane i napada, uključujući i različite vrste parazita. Među ljudskim rasama postoji visoko razvijena vrsta parazita, poznata kao vječni Židov. Jedna od istaknutih specifičnosti, koju je Židov razvio radi vlastitog opstanka, je umjetnost prijevare, lukavstva i obmane. Židov je majstor prijevare. S obzirom da je najveći parazit, on je razvio religiju kao najjače oružje kojim vara, kontrolira, porobljava, iskorištava i uništava.

Židov nije samo “majstor laži” i vješti manipulator promidžbom, već je vrlo rano u svojoj povijesti, tisućama godina, shvatio koliko je religija moćno oružje. Religija je moćno sredstvo za ujedinjavanje rase prema zajedničkom cilju. Židovi su to postigli radi dobra vlastitog naroda. Koristili su religiju da bi uništili svoje neprijatelje, a njihovo najveće dostignuće u povijesti čovječanstva je pronalazak kršćanstva kojim su uništili Rimljane.

Židov je, ukratko, izmislio Stari zavjet da bi ujedinio svoju rasu, da bi joj dao tradiciju, cilj i svrsishodni program kojim će iskoristiti i uništiti ostale rase. Da bi postigao ovaj cilj, Židov je drugim rasama, a posebno bijeloj, dao religiju odnosno kršćanstvo, koje će svojim žrtvama uraditi upravo suprotno od onoga što judaizam čini Židovima. Bijeloj rasi je dao vjeru koja će je zbuniti i sluditi, podijeliti, iscjepkati i razoriti, čineći od nje lak plijen za nasilne Židove. Činjenica da je uspio u ovoj fantastičnoj zavjeri, najbolji je mogući dokaz da je on strpljivo i pažljivo planirao da nas uništi. U prethodnim poglavljima već smo iznijeli obilje dokaza kako nas je uništavao, a nastavit ćemo i u slijedećim.

Spomenuli smo tu divnu, veliku rimsku civilizaciju, kako je Rim osvojio svijet, bio nadmoćan i bez konkurencije. Pokazali smo da je Rim uživao u periodu mira i napretka, koji je trajao 200 godina i bio poznat kao Pax Romana, kada je razorna judeo-kršćanska filozofija počela širiti svoj virus po rimskoj imperiji. Povijest nam govori da je 313. godine car Konstantin postao prvi kršćanski car, proglasivši kršćanstvo službenom religijom carstva. Vidjeli smo da Rimljani, koji su podlegli ovom samoubilačkom nagovoru i postali fanatični kršćani, više nisu imali volje braniti svoje domove, svoju zemlju i svoju imperiju. U narednih 150 godina, do 476. godine nove ere, rimska imperija potpuno je smrvljena i raspala se. Također znamo da je, sa pojavom kršćanstva, Bijela rasa, uključujući ostatke rimske imperije, kao i cijele Europe, pala u tisućugodišnje Mračno doba.

Pošto su izazvali ovu užasnu katastrofu, nekada ponosne i moćne rimske imperija, Židovi nisu željeli da ostave na miru Bijelu rasu. Kao što su tisuću godina ranije potpomogli miješanje rasa u egipatskoj civilizaciji, tako su i sada željeli pokvariti Bijelu rasu u Europi i uništiti je zauvijek.

Da bi to postigli, stvorili su treću religiju, muhamedanstvo.

Više je od slučajnosti da judaizam, kršćanstvo i muhamedanstvo potječu sa relativno malog prostora u Aziji, koje se širi od Palestine do Saudijske Arabije, ili, drugim riječima, od Jeruzalema do Meke. Židovi su, kao što je to istaknuo Benjamin Franklin, Azijati. Ovo malo područje, naseljeno Semitima, koja leži istočno od mediteranskog i Crnog mora, iznjedrilo je tri religije, od kojih je svaka imala razoran utjecaj na Bijelu rasu.

Da li je Muhamed bio Židov povijest ne otkriva sa sigurnošću. Tako je mala razlika između semitskog Židova i semitskog Arapa, da izuzev njihove religije, vrlo ih je teško razlikovati. Muhamed je bio Semit, to znamo. Prije nego što je postao prorok i osnivač muslimanske religije, bio je oženjen sa izrazito bogatom udovicom koja je bila Židovka. Da je čitava Židovska rasa imala značajan  utjecaj  u  stvaranju  i  širenju  muhamedanstva,  nije  samo  potvrđeno  u  povijesnim

događajima, već je glasno proklamirano od strane samih Židova. Naša je svrha ovdje pokazati kako su oni oblikovali muhamedanstvo u moćno oružje sa ciljem da unaprijede svoj drevni cilj mongreliziranja i uništavanja Bijele rase.

Kršćanstvo je uspjelo slomiti rimsku imperiju i izazvati krvoproliće, tako da Rima, poslije

476. godine, više nije bilo. Ali, što se događalo slijedećih nekoliko stoljeća koji su uslijedili nakon pada Rima?

U to vrijeme, Bijela rasa je bila slabija i razjedinjenija nego što je ikada bila. Uporni i podli Židov nije želio da ispusti ovu zlatnu priliku kako bi zadao smrtni udarac Bijeloj rasi. Što je učinio? Opremio je i organizirao obojene rase novom agresivnom i nasilnom religijom koja je bila potpuno suprotna onoj koju je ubrizgao u krvotok Bijeloj rasi.

I dok je Rimljanima usadio religiju koja im je govorila: okreni drugi obraz; voli svoje neprijatelje; prodaj što je tvoje i daj sirotinji; ne opiri se zlu; ne sudi prestrogo, Arapima je dao dinamičnu religiju koja je bila potpuna antiteza kršćanstvu.

U vremenu kada je Bijela rasa bila u stanju najveće konfuzije i podijeljenosti u povijesti, muslimanska religija se pojavila sa žestokom i agresivnom filozofijom koja je inspirirala njene sljedbenike da osvajaju i preobraćaju mačem. Sljedbenicima ove grube nove religije rečeno je da je raj divan zeleni vrt pun svijetlosti. Tamo duša vjernika, obučena u zelene haljine, drijema na zelenim jastucima, uživa u oprostu, voću, vinu, a služe je predivne crnooke djevojke zaobljenih bokova i prelijepih grudi. Onima koji su prešli u muslimane rečeno je da će, ako poginu u borbi, odmah otići u taj blještavi raj. Ovo je nadahnulo Arape gorućim fanatizmom, pa su hrlili u bitke, ne mareći da li će poginuti ili ne.

Ova pustinjska plemena, zapaljena religijskim fanatizmom, širila su islam od Indije do Španjolske, Egipta, Sirije, Male Azije i sjeverne Afrike. Španjolska i Carigrad su pali pred navalom muslimanske imperije. Arapi su pobjednički napredovali, prešli Španjolsku i stigli do srca Francuske, tako da su mogli osvojiti cijelu bijelu Europu. Samo zahvaljujući milosti sudbine 732. godine, veliki bijeli heroj, Karl Martel pobijedio je Arape u bitci kod Toursa u Francuskoj i spriječio osvajanje Europe.

Kako je drugačija mogla biti povijest Zapadne Europe da su je muslimani osvojili!

Ipak, osvojili su Španjolsku i doveli sa sobom crne Maure iz Afrike i arapsku semitsku krv. Tako je bilo sve do 1492. godine, kada ih je herojska bijela kraljica Španjolske, Izabela, protjerala. To je bila velika godina za Španjolsku. Ne samo da je kraljica Izabela uspjela izbaciti Maure iz Španjolske, nego su iste godine izbačeni i Židovi, a Kolumbo je zaplovio prema Americi.

Pošto je protjerala Maure i Židove, Španjolska je zakoračila u najveći i najsjajniji period svoje povijesti, pa se sljedećih sto godina mogu smatrati zlatnim dobom Španjolske.

Ipak, šteta je učinjena. Gotovo tisućugodišnja maurska vladavina Španjolskom i Portugalom dovela je do trovanja krvne loze ove dvije nesretne nacije, pa se trajna šteta u njihovoj rasi uočava i do dana današnjeg. Moje uvjerenje je da su Židovi nagnali Arape na osvajanja da bi se ovi razasuli po Europi i zagadili sve narode Zapadne Europe crnom krvlju Afrike. Za taj neuspjeh možemo zahvaliti sretnoj zvijezdi i Karlu Martelu, herojskom bijelom vođi, koji se hrabro držao u bici kod Toursa.

Bizantsko carstvo, sa glavnim gradom Carigradom, bilo je istočna polovica Rimskog carstva od šestog stoljeća. Preživjelo je skoro tisuću godina duže od zapadne polovice, sa Rimom na čelu, koja je propala. Razlog njegovog opstanka leži u tome što je imao čvrst stav protiv židovskog utjecaja u svojoj sredini. Židovima je zabranjivano da imaju bilo kakvog udjela u vladi, obrazovanju ili medicini i na mnogim drugim poljima, gdje je bio ograničen njihov utjecaj. Ipak, 1453. godine, Turci, koji su u to vrijeme bili dio muslimanskog carstva osvojili su Carigrad i okončali Bizantsko carstvo, a time i dominaciju bijelih ljudi u Maloj Aziji.

Na osnovu te muslimanske volje za moći, možemo naučiti kakav ogroman utjecaj ima agresivna, dobro usmjerena religija na rascjepkane i neorganizirane grupe ljudi, pa čak i kada su tako primitivni kao što su to bila arapska plemena sjeverne Afrike i Arabije. Kada je došla religija koja je ujedinila i okupila amorfnu masu arapskih i beduinskih plemena, položeni su temelji za

Muhamedanstvo - moć militantne religije

uspon arapske imperije. Ne samo da je ta religija sazdala ogromnu imperiju, koja se prostirala kao neprekinuti pojas od obala Zapadne Afrike do Filipinskih otoka, nego su muslimani postali najbrojniji u Africi, Bliskom i Srednjem istoku, u Indiji i jugoistočnoj Aziji. Oni također žive u velikom broju na Kavkazu, u Sovjetskoj centralnoj Aziji i u Kini. Čak i u Europi ima oko tri milijuna muslimana, koji uglavnom žive na Balkanskom poluotoku.

Ne samo da je Muhamed stvorio novu religiju, čija je sveta knjiga Kuran, nego je izgradio muslimansko carstvo, a sa njim i cjelokupnu arapsku kulturu koja je opstala i do danas. Islam ispovijeda jedna petina čovječanstva i on stalno privlači nove sljedbenike više nego bilo koja druga religija.

Nemoguće je iskazati kakav ogroman izvor energije jedna religija može biti kada se na pravi način nametne narodu koji je kasnije prihvati. Neka Bijela rasa ponovno nauči ovu lekciju i neka je nauči dobro.