Mudrost biljaka

Već smo raspravljali o složenom odnosu biljaka s tlom i Sunčevom svjetlošću. Čini se da SLI milijuni godina  suživota  na  istom planetu  doveli  do toga  da su biljke, ljudi i životinje razvili jaku simbiotsku vezu. Biljkama ne smeta ako ljudi i  životinje jedu njihove plodove jer im to koristi tako što širi njihovo sjeme za buduće generacije. U stvari, biljke su «zainteresirane» da netko pojede njihove plodove, ah samo kad su zre­ li. Kao što sam već rekla, cilj svih biljaka je produženje njihove vrste i pružanje odgovaraJLićih Livjeta za život njihovim potomcima. To je razlog zašto SLI skoro svi plodovi na svijetu okruglog oblika, kako bi se mogli otkotrljati i započeti no v život. Iz istog razloga biljke su naučile svoje plodove učiniti upadljivo obojenima, ukusnima i hranjivima,  kako bi  osigurale da njihovi potrošači ne pojedu samo jedan plod, već da se vraća­ ju po još. Ta je strategija vrlo uspješna i svo voće bude pojedeno. Jeste li ikada primijetili koliko detaljno pticem «očiste» stabla trešnje ili kako vjeverica nastavlja raditi na hrastu sve dok ne ostane nijedan žir? Što se događa nakon toga? «Jedači» probavljaju svoju hranu i izbacu­ ju izmet daleko od matične biljke, pa sjeme biva pre­ kriveno izvrsnim «organskim gnojivom«. Sjeme dobi­ va savršen početak. Unutar ploda sjemenke su mudro zaštićene od probave tvrdom ljuskom i inhibitorima. Obratite pozornost na to kako biljka svoje plodove drži vrlo neukusnima, bezbojnima i bez privlačnog mirisa sve dok sjemenke ne postanu zrele, kako ih nitko ne bi pojeo prije nego što sjemenke sazru.

Sljedeći primjer ilustrira koliko biljkama znači na­ stavak njihove vrste. U jednoj nedavnoj studiji prove­ denoj u Rusiji biolozi su otkrili da «Kada stablo predo­ sjeti svoju smrt, ono prikupi svu svoju energiju i ulo­ ži tu energiju u stvaranje sjemena  po  posljednji put. Na primjer, hrast koji je slomila oluja ili cedar kojem je kora oguljena s debla, u oproštajnom naporu prije nego što zauvijek umru, daju svoje rekordne prinose žirova i sjemenki.«60

Nasuprot  prethodnom  primjeru,  kad je  biljka  ge­

namijenjeno mikroorganizmima tla, kao što smo obja­ snili u prethodnom poglavlju. Stabljika je s razlogom prekrivena tvrdom i gorkom korom. A što je sa zele­ nim dijelovima? Opet, biljke pokazuju svoju savršenu sposobnost razvijanja simbioze s raznim stvorenjima. Biljke    ljudima i životinjama «dopuštaju»da jedu svo njihovo voće, ali samo dio njihovog lišća, jer biljke mo­ raju imati lišće za vlastite potrebe - a  to je stvaranje klorofila. Međutim, biljke ovise o pokretnim stvorenji­ ma iz mnogih razloga kao što su oprašivanje, gnojidba tla i boravak u blizini kako bi pojela zrelo voće. Iz tog razloga biljke u svojim listovima akumuliraju mnogo hranjivih elemenata,  ali te hranjive sastojke kombini­ raju ili s gorkim tvarima ili vrlo malim količinama al- kaloida (otrova). Na taj način prisiljavaju životinje da stalno rotiraju svoj meni, i zato sve životinje u prirodi brste.  Pojedu  manju  količinu nečega,  a zatim  pređu na mnoge druge biljke tijekom dana. Tijelo je u stanju detoksificirati male količine vrlo velikog broja otrov­ nih tvari. Čimpanze također rotiraju zelene biljke koje jedu. Tijekom jedne godine hrane se s približno 117

netski  izmijenjena,  namjerno ne stvara  sjeme.  Takva

različitih biljaka.

Mi ljudi trebamo naučiti jesti što je

biljka sebe učini neplodnom kako bi spriječila budu­ će nezdrave generacije. Lubenice bez sjemenki obično nemaju mirisa ni okusa, jer poremećena biljka nije mo­ tivirana da joj plodovi budu slatki, mirisni ili na bilo koji drugi način privlačni. Uvjerena sam da nije zdra­ vo jesti biljke bez sjemena, jer su čitava njihova kemija, elektromagnetski naboj i tko zna što još, izmijenjeni. Draže mi je platiti dvostruko za ekološki uzgojene lu­ benice ili rajčice sa sjemenkama.

«Zele» li biljke da jedemo njihove stabljike i korije­ nje? Ne. Zato je korijenje skriveno u zemlji. Korijenje je

moguće raznovrsnije zelenje, umjesto da jedemo samo

salatu ledenku, špinat i rimsku salatu.  Uspjela  sam naći samo 40 vrsta različitog zelenja, uključujući jesti­ ve korove, dostupnog u mojoj državi Oregon. Nadam se da će naši poljoprivrednici naučiti uzgajati veći broj vrsta zelenog lisnatog povrća kako bi proširili naše izvore zelenja. Slijedi popis zelenja koje je moja obitelj rotirala u prehrani tijekom prošle godine.

Divlje jestive biljke često sadrže više vitamina i minerala od komercijalno uzgojenih biljaka. Korove nije «razmazila» briga poljoprivrednika, za razliku od

«dobrih» vrtnih biljaka. Kako bi preživjeli usprkos ne­ prekidnom plijevljenju, čupanju i prskanju, korovi su morali razviti jaku sposobnost opstanka. Na primjer, kako bi preživjeli bez zalijevanja, većina korova razvi­ la je nevjerojatno dugo korijenje. Korijenje lucerne na­ raste u dužinu preko šest metara i doseže najplodnije slojeve tla. Kao rezultat toga, sve divlje biljke imaju više hranjivih tvari od komercijalno uzgojenih biljaka.

Sad se osjećam tako bedasto kad se sjetim kako sam uvijek iz svog vrta čupala «groznu» lobodu kako bi moja «dragocjena» salata ledenka mogla rasti.

Najbolji način da naučite koji su korovi jestivi je da se prijavite za šetnju kroz bilje s iskusnim vodičem iz vašeg lokalnog područja.  Na taj način možete naučiti prepoznavati određene jestive biljke dodirujući ih, mi- rišući i kušajući, kako biste bili u stanju sami skupljati svoje «divlje povrće». Također, na internetu ima mno­ go članaka i fotografija jestivih korova. Mogu se naći i brojne knjige koje će vam pomoći da identificirate je­ stive biljke u vašem kraju.

Radi raznolikosti u našu smo prehranu uključili ne­ koliko vrsta klica, ali nikada više od jedne šake, i samo jednom do dvaput tjedno. Otprilike od trećeg do šestog dana svog života, klice sadrže visoke razine alkaloida kao zaštitu da ih životinje ne bi odgrizle i ubile.62 To ne znači da su klice otrovne ili opasne, već samo da ne možemo živjeti samo na klicama. Većina klica bogata je B vitaminima i ima sto puta više hranjivih tvari od potpuno razvijene biljke, budući da klicama treba više hranjivih tvari za njihovo razdoblje brzog rasta.

S vremena na vrijeme pročitam u novinama ili pri­ mim e-mail o tome kako kelj, špinat, peršin ili bilo koje drugo zeleno povrće ima neki toksičan sastojak i da je stoga opasno za ljudsku potrošnju. Sve je to istina, ali ne u tolikoj mjeri da bismo trebali isključiti bilo koje zelenje iz naše prehrane. Naučimo povećati raznoli­ kost zelenja u našoj prehrani i neprestano ih rotirati radi boljih prehrambenih  rezultata.

Postoji još nekoliko načina na koje se biljke štite od uništenja. Neke biljke imaju trnje umjesto alkaloida, a

na jednoj vrsti akacije u Africi žive kolonije vrlo agre­ sivnih mrava čiji je ubod bolan.

Bodljikave biljke, poput kaktLisa i koprive, uopće ne sadrže alkaloide, što ih čini vrijednim dodatkom našoj prehrani. Naravno, prvo moramo otkriti kako ih možemo jesti. Ja sam često uspješno dodavala koprivu mojim zelenim kašastim sokovima.

Mlade žitarice sadrže vrlo malo ili nimalo alkalo- ida zato što nastoje privući jelene, divlje konje, koze i druge životinje na livadu kako bi dobile gnojivo od tih životinja.  Lišće trave evolucijom je razvilo grubu strukturu i teško je probavljivo, prisiljavajući tako ži­ votinje da u žvakanju provedu cijeli dan na livadi.

Kad razmišljam o svim tim malim trikovima koje su biljke razvile radi svog preživljavanja, osjećam ogromno poštovanje i divljenje prema prirodi. Naša simbioza s biljkama razvijala se tijekom više milijuna godina, a mogli bismo je uništiti LI samo nekoliko de­ setljeća. Vjerujem da još uvijek možemo popraviti naš odnos s prirodom. Povratak našoj izvornoj prehrani jedan je od nužnih koraka ka tom cilju.