Prvi  dio

Mučenje  i zavođenje                                                                                                                                                                            

Poglavlje prvo

Rođenje riječi

Sustavno i često prisilno eliminiranje iz čovjekova uma već formi- ranih ideja, osobito političkih, kako bi drugi sklop ideja mogao zauzeti njihovo mjesto; taj proces, shvaćen kao svojevrsno prisilno preobraćenje, kojem neki totalitarni režimi podvrgavaju političke disidente.

Definicija pojma "ispiranje mozga" u Oxfordskom rječniku engleskog jezika

Namjera je radikalno promijeniti um, tako da njegov vlasnik postane živa lutka - ljudski robot - a da se ta strahota ne vidi izvana. Cilj je stvoriti mehanizam od krvi i mesa, s novim uvjerenjima i novim misaonim procesima umetnutim u zarobljeno tijelo. Tu je zapravo riječ o potrazi za porobljenim narodom u koji se, za razliku od drevnih porobljenih naroda, moguće pouzdati da nikada neće dići pobunu, da će uvijek poslušno slijediti naredbe, baš kao što kukac slijedi svoje instinkte.

Edward Hunter, Brainwashing

Izraz "ispiranje mozga" rođen je u vrtlogu rata. I to ne Drugog svjet- skog rata, kao što bi se možda očekivalo - iako se retrospektivno primjenjivao i na nacističke metode - nego Korejskoga rata. Taj je ratni sukob izbio 1950. godine, kada je Sjeverna Koreja, uz potporu kineskog komunističkog režima, napala Južnu Koreju, u koju su tada još mladi Ujedinjeni narodi poslali medunarodne snage. U Sjedinjenim Državama, glavnome sudioniku tih združenih snaga, ubrzo su opazili da se nešto čudno dogada s američkim vojnicima koje bi zarobio neprijatelj. Neki su iz logora za ratne zarobljenike izlazili kao naizgled preobraćeni komunisti, spremni osuđivati domovinu i veličati maoi- stički način života. Dakako, fenomen zatvorenika koji su bili prisiljeni hvaliti svoje uznike nije bio nov. No neki od tih vojnika su nastavili sa svojom bizarnom - i strastvenom - nelojalnošču čak i nakon što su se oslobodili komunističkih šaka. Iznervirani njihovim ponašanjem i zabrinuti zbog potencijalnog štetnog djelovanja na moral, u Sjedinjenim Državama počeli su istraživati ono što je operativac CIA-e Edward Hunter pedesetih godina službeno okrstio kao "ispiranje mozga". Sam Hunter veoma jasno izražava svoje negativne reakcije opisujući jednu žrtvu tog neobičnog novog fenomena.

Oni koji su ga ispitivali bili su zbunjeni i užasnuti ne samo onim što je rekao [...] nego i neprirodnim načinom na koji je govorio. Njegov se govor doimao kao da je snimljen na ploču koju treba odsvirati od početka do kraja, bez promjene ili stanke. Činilo se kao da ga neka čudna, neprirodna prisila tjera da nastavi s cijelim tijekom misli, od početka do kraja, čak i kada bi to postalo apsurdno. Primjerice, govorio je kako nisu na njemu primjenjivali silu čak i nakon što je ga je netko upozorio da su ga vidjeli okovanog. Nije [...] više bio sposoban služiti se slobodnom voljom ili se prilagoditi situaciji za koju nije bio uvježban;  morao je nastaviti  po svom kao da njime upravljaju samo i isključivo instinkti. To je bila partijska disciplina proširena na um; u tome je bilo elemenata transa. Obuzimala me jeza od toga.

Hunter, Brainwashing , str. 14-15.

Da rat, kao i druge ekstremne situacije, mogu ljudima učiniti čudne stvari bilo je poznato već stoljećima. William Shakespeare govori o ludilu rata; Biblija također. U novije doba, knjiga Williama Sarganta Battle for  the Mind, napisanal957., potanko opisuje njegov rad kao liječnika i psihijatra s veteranima Drugog svjetskog rata. Mnogi od tih ljudi patili su od onoga što se nekoć zvalo "šok od granate" ili "borbena iscrpljenost", a danas je poznato pod imenom posttraumatski stresni poremećaj. Sargant bilježi ekstremne promjene ličnosti, neobuzdane fluktuacije raspoloženja i ponašanja, uznemirujuće povećanu sugesti- bilnost i gubitak samokontrole koji se manifestirao i kod vojnika i kod civila koji su doživjeli traumatska iskustva. Bilo je jasno da ratni stres može imati katastrofalno djelovanje na ljudski mozak.

Ali ispiranje mozga više je od neuroze ili psihoze. Takva stanja mogu biti izazvana u sklopu procesa ispiranja mozga, no ona su samo jedan korak na putu do cilja - a cilj je prisiliti žrtvu da podlegne propagandi onih koji mu ispiru mozak. Knjige Edwarda Huntera, Brain-washing in Red China i Brainwashing, i same lijepi primjeri propagande, naglašavaju namjernu, rutinsku zlobu komunističkog neprijatelja. Ispiranje mozga karakterizirano je isključivo u negativnom smislu, kao svojevrsno mentalno silovanje: žrtvi ga na silu nameće napadač čija je namjera razoriti njezinu vjeru u prijašnja uvjerenja, napraviti od nje praznu ploču kako bi mogla usvojiti nova uvjerenja.

Podrijetlo  i srodnici

Sama riječ, prema Hunteru, prijevod je kineskog pojma xi-nao ili hsi- nao (kineski ideogrami prikazani su na slici 1.1). To je bio kolokvijalni izraz za szu-hsiang-kai-tsao ("reforma uma"; vidi sliku 1.2), izraz kojim su kineski komunisti službeno nazivali svoje metode. Međutim, pojam hsi-nao ili "ispiranje srca" pomoću meditacije, mnogo je stariji od ko- munizma. Hunter tvrdi da potječe od vremena Meng K'oa (na zapadu poznatog pod imenom Mencius), konfucijanskog mislioca iz četvrtog stoljeća prije Krista. Ako je to točno, riječ je o ranom primjeru duge tradicije u kojoj se metafora pranja i čišćenja primjenjuje na ljudski um, duh ili dušu. Na engleskom jeziku tu tradiciju dobro ilustrira Lucy Hutchinson, pjesnikinja iz sedamnaestog stoljeća, koja je pisala dugo nakon Menciusa, ali gotovo tri stoljeća prije Edwarda Huntera. Ta predana kršćanka, nakon što je prevela djelo filozofa Lukrecija i ocijenila ga kao "blasfemično protivna Bogu", piše kako je "držala

 

Slika l.i .  Kineski  ideogrami  za  pojam xi-nao,  koji  se  prevodi  kao  "ispiranje  mozga"

 

Slika 1.2. Kineski ideogrami za pojam shu-hsiang-kai-tsao, koji se prevodi kao  "reforma uma"

prijeko potrebitim uteći se izvoru Istine kako bi isprala sve ružne, grube dojmove i očvrsnula um snažnim lijekom protiv svih otrova ljudskog uma i mudrosti u koji sam zagazila".1

Nije baš rekla "ispiranje mozga" ali gotovo da jest. Hutchinsonova, međutim, svoj pojam koristi u pozitivnom smislu - izvor (kršćanske) Istine koji ispire njezin mozak i čisti ga od pokvarenosti prouzročene prevođenjem poganina Lukrecija. Mnogi Maovi sljedbenici također su svoje tehnike "preodgoja" i "reforme uma" doživljavali u pozitivnom svjetlu, budući da je njihov cilj bio izribati i oprati otrov imperijalističkih i reakcionarnih misli. Kao što kaže psihijatar Robert Jay Lifton u svom utjecajnom djelu na tu temu, "osobito je važno da budemo svjesni toga da ono što mi smatramo nizom postupaka prisilnog manipuliranja, ki- neski komunisti smatraju  iskustvom  koje oplemenjuje,  uspostavlja  sklad i koje je u znanstvenom smislu  terapeutsko"}  Pejorativni  smisao  koji mi danas povezujemo s preodgojem, reformiranjem uma i ispiranjem mozga potekao je od SAD-a, Maovog tadašnjeg protivnika, iskrivljujući izvorno značenje.

Rođenje izraza "ispiranje mozga" odražavalo je potrebu da se etiketiraju pojave koje su se smatrale zastrašujućim novim opasnostima. Ta je potreba postajala sve veća sa sovjetskim montiranim procesima tridesetih godina, kada su diskreditirani bivši vode Komunističke partije s naizgled neobjašnjivom iskrenošću javno osuđivali cijelu svoju kari- jeru, politiku i uvjerenja. Kada su se Amerikanci u Kini i Koreji počeli slično ponašati, trebalo je hitno pronaći objašnjenje. Etiketa koju je ponudio Edward Hunter bila je dovoljna da prekrije papirom, ako ne i da ispuni, taj konceptualni jaz: sama činjenica da postoji ime za tajan- stvene stvari koje su se događale u kineskim zarobljeničkim logorima ublažila je strah od nepoznatog u američkoj javnosti. Neki tvrde i da je pojam ispiranja mozga omogućio Amerikancima da izbjegnu suočiti se s idejom, impliciranom u kršćanskoj doktrini istočnoga grijeha (i posljedicama Hirošime i Nagasakija), da su i oni sami sposobni počiniti veliko zlo. Kao što opažaju Scheflin i Opton u knjizi The Mind Mani- pulators., ispiranje mozga "zvuči kao objašnjenje", naizgled prebacuje odgovornost drugamo i uklanja potrebu da bolje pogledamo same sebe; ta sposobnost da umiri čini ga "neobično privlačnom idejom".

Ispiranje mozga izvorno je koncipirano kao proces koji kontrolira država, a primjenjuje ga totalitarni režim na disidentima, bilo da je riječ o vlastitim građanima ili strancima. No takav je izraz bio previše koristan da bi ostao na svom izvornom političkom terenu, te se "ispi- ranje mozga" kao pogrdni izraz uskoro počeo primjenjivati na manje skupine, pa čak i na pojedince. Izrazito politička narav izraza "ispiranje mozga", odražava jedno od središnjih pitanja o ispiranju mozga. Postoji li ono doista, ili je riječ o totalitarnoj fantaziji koju je izmislio američki novinar, želeći opisati opasnost koja prijeti od jedne strane kulture? U svakom slučaju, taj se izraz danas često koristi kada se usputno želi ocrniti bilo kakav pokušaj utjecanja na tudi um. Oglašavanje i mediji, obrazovanje, religija i profesije koje se bave mentalnim zdravljem - svi su oni bili optuženi za ispiranje mozga, čime se širilo i devalviralo značenje Hunterova izraza. Robert Lifton žali zbog toga što "skupine koje se protive praktički svemu, od fluoridiranja vode za piće do zakona o mentalnom zdravlju, neodgovorno rabe taj izraz optužujući svoje stvarne ili zamišljene protivnike".3 Njegova je knjiga prvi put objavljena 1961., samo jedanaest godina nakon što je termin "ispiranje mozga" ušao u jezik. Danas, međutim, ispiranje mozga često nije ništa više od usputnog pogrdnog izraza koji se često koristi u ironičnom smislu.4

No u grozničavoj antikomunističkoj paranoji koja je pedesetih godina vladala u Sjedinjenim Državama ispiranje mozga bilo je sve samo ne olako shvaćeno. Ispiranje mozga pobuđivalo je golemi strah - strah od gubitka kontrole, slobodne volje, pa čak i identiteta.5 Omraženo kao još jedan smrtno opasni oblik Crvene opasnosti, ubrzo je poslužilo kao način da se dolije ulje na vatru bijesa javnosti. U tom smislu slično je konceptu zla - još uvijek popularnog jednostavnog objašnjenja - i starijim konceptima vještičarenja i demonske opsjednutosti koji progone Ameriku još od salemskih suđenja vješticama i prije toga.6 Iako je ideja o opsjednutosti gubila na snazi kako se društvo sve više sekulariziralo, moguće je da je ispiranje mozga zapravo njezin sekularni ekvivalent

-     opsjednutosti kao ispiranja mozga od strane natprirodnog, umjesto ljudskog faktora djelovanja. Dakako, koncept ispiranja mozga povremeno se pojavljivao u svijesti javnosti sve od trenutka svog nastanka, obično kao reakcija na neke dogadaje popraćene velikim publicitetom, koje naizgled nije bilo moguće nikako drugačije objasniti: kao jedino preostalo objašnjenje, veo navučen preko jedne od mnogih rupa u našem razumijevanju samih sebe.

Kao što je već rečeno, Hunterov pojam nije se pojavio niotkuda. Ljudi pokušavaju jedni drugima promijeniti um još otkako su prvi put postali svjesni da ga imaju. Cesto su to radili s najboljim na- mjerama: grčka riječ eucryyeAiov (euangelion) - dobra poruka - dala nam je "evangelizam", dok je od latinske riječi propago - širiti, saditi

-      došao naziv za congregatio de propaganda fide, vijeće kardinala Rimokatoličke crkve koje nadgleda misije u inozemstvu. "Edukacija" potječe od educere - što doslovce znači "izvlačiti"; "reedukacija" je jednostavno drugi pokušaj tog istog. Slično tome, "reforma uma" ima pozitivan prizvuk poboljšanja spoznajnih sposobnosti. "Indoktrinacija", koja je poprimala sve negativnije značenje otkada je u sedamnaestom stoljeću ušla u engleski jezik, dolazi od latinske riječi doctrina, koja znači korpus znanja ili nauka. A "kondicioniranje" koje je proslavio Ivan Pavlov, dresirajući pse da počnu sliniti na zvuk zvona,7 potječe od riječi condicere: imenovati, odrediti ili dogovoriti. Sirenje dobrih vijesti, izvlačenje onog najboljeg iz ljudi, učenje, dogovaranje. Sto bi moglo biti bezazlenije od toga? Samo "prisilno uvjeravanje", približni sinonim za reformu uma kojim se služi psihijatar Edgar Schein u svojoj istoimenoj knjizi, nagovještava mračniju stranu metoda utjecaja.8

Ako se netko ne slaže s vama, možete ga, naravno, ubiti, no to je riskantno. Već su najranije skupine ljudi tražile alternativne metode. Lifton ih razlikuje četiri: prisilu, opomenu, terapiju i ostvarenje. Prisila kaže: "Moraš se promijeniti onako kako mi to kažemo, inače..."; ta metoda može uključivati smrt kao krajnju kaznu. Opomena se poziva na argumente višeg moralnog autoriteta: "Trebao bi se promijeniti, u smislu koji mi predlažemo, kako bi postao bolja osoba." Terapija kaže: "Možeš se promijeniti, uz naše vodstvo, kako bi postao zdrav i oslobodio se patnje." Napokon, ostvarenje kaže: "Možeš se promijeniti, i s vremenom izraziti svoj puni potencijal, ako si spreman suočiti se s novim idejama i pristupima." Poput mnogih metoda uvjeravanja, refor- miranje uma kakvo prakticiraju kineski komunisti služi se elementima iz sve četiri kategorije. Međutim, ono što Lifton naziva "ideološkim totalizmom" - sklonost k ekstremnim načinima razmišljanja prema načelu "sve ili ništa", karakterističnim za totalitarne režime - "u većoj se mjeri oslanja na prve dvije", prisilu i opomenu.

U vrijeme kada su plemena počela pokoravati druga plemena, sve vrste umijeća uvjeravanja već su bile na cijeni. U starozavjetnoj Knjizi Izlaska (4:10-16) piše kako je Mojsije, kada se suočio s planom koji je Bog pripremio za njega, molio da ga izuzme rekavši: "Ja sam u govoru spor, a na jeziku težak." Bog mu odgovara: "Zar Aron, Levijevac, nije tvoj brat? Znam da je on vrlo rječit... Neka on mjesto tebe govori narodu." Još ranije u biblijskoj povijesti nalazimo Abrahama, najvećeg židovskog patrijarha, kako u jednom trenutku pregovara s Bogom oko sudbine grada Sodome i uspijeva izvući obećanje kako će grad biti pošteđen nade li se u njemu barem deset nevinih ljudi. To polemično ponašanje prolazi nekažnjeno, iako - na žalost Sodome - u gradu nalaze samo jednog dobrog čovjeka, Abrahamova nećaka Lota. Ipak, "tako se Bog, dok je zatirao gradove u ravnici u kojima je Lot boravio, sjetio Abrahama i uklonio Lota ispred propasti" (Postanak 19:29). Uvjeriti Svemogućeg da promijeni mišljenje postignuće je o kojem suvremeni "frizeri informacija" mogu samo sanjati. (Može se uočiti da je, kao i u slučaju reforme uma, u Starome zavjetu mnogo lakše naći primjere prisile i opomene nego terapije i samoostvarenja).

Kako su carstva rasla, a teret upravljanja njima postajao sve veći, sve je veća bila i potreba za kontroliranjem podaničkih naroda. Vojno nasi- lje bilo je krajnja prijetnja; ali vojska nije mogla biti svugdje. Usto, kao što su ustanovili u Rimskom Carstvu kada su se sukobili sa Zidovima, stvaranje prevelikog broja mučenika moglo je biti kontraproduktivno. U nekim sustavima, poput Perzijskoga Carstva (oko 550.-330. pr. Kr.) zauzimali su pragmatično liberalan stav: plaćaj porez, čuvaj mir, a tvoji bogovi i običaji su tvoja stvar. Drugi su bili više diktatorski nastrojeni. Svaka kultura je razvila vlastite oblike sve sofisticiranijih načina kon- trole: špijunske mreže, upravne hijerarhije koje su vodile računa da novac od poreza nesmetano dotječe, metode prisile ili podmićivanja mjesnih voda te pravne i društvene institucije. Mnogi od njih uvelike su se oslanjali na metode prisile kao što je mučenje, koje je moglo biti brutalno fizičko ili suptilnije, psihičko. Iz tog bogatog naslijeđa prisile potječu mnoge tehnike koje se povezuju s ispiranjem mozga: štoviše, crta koja razdvaja ispiranje mozga i psihološko mučenje može biti tako tanka da je nema smisla niti povlačiti. Ovom ću se temom opširnije baviti u petom poglavlju.

Aspekti  ispiranja  mozga

Jasno je da treba reći nekoliko stvari o terminu "ispiranje mozga". Prvo, želimo li razmišljati o ispiranju mozga ne možemo izbjeći raspravu o politici: to je dvoje međusobno isprepleteno. Ispiranje mozga, baš kao i Bog, ljubav ili sloboda, različitim ljudima znači različite stvari, ovisno o njihovom podrijetlu i prioritetima. To samo po sebi ne diskreditira ovaj izraz. Kad bismo mogli objasniti sve različite mehanizme kojima  se ljudi služe kako bi jedni drugima promijenili mišljenje, bi li nam još uvijek bio potreban Hunterov izraz? Mislim da bi. Možda postoje ateisti koji su u stanju izbjegavati riječ "Bog", deterministi uvjereni da je slobodna volja iluzija i koji nikada neće reći "odlučio sam" te fiziolozi koji umjesto strastvenih izjava kažu: "Draga, doživljavam navalu hormona", ali većina nas ipak se služi jezikom ljubavi, izbora i vjere - pa i onda kada je ta vjera sasvim slaba. Slično tome, uporaba termina podrazumijeva više od procesa koji ga možda objašnjavaju.

Drugo, ispiranje mozga javlja se u više različitih aspekata. Osim političke funkcije koju ima kao pogrdni izraz, može se koristiti i kao funkcionalni opis jednog ili više znanstvenih procesa za postizanje takve kontrole. Oni skeptici koji tvrde da su sve to "budalaštine" protive se ideji da takvi znanstveni procesi postoje: da je ljudski um ikada bio u potpunosti pod nečijom dominacijom kao što se to sugerira u Mandžurijskom kandidatu, čiji protagonist ispranog mozga ubija kada mu tako narede, čak i kada je meta djevojka koju neizmjerno voli.9 Skepticima ću se vratiti kasnije. Zasad vrijedi istaknuti da takvi prigovori zanemaruju sve osim krajnje mehaničkih aspekata ispiranja mozga. No ispiranje mozga nije samo niz tehnika. Ono je također i san, vizija krajnje kontrole ne samo ponašanja, nego i razmišljanja, o tome kako bi bilo posjedovati tajne vještine kakve imaju Cigani Matthewa Arnolda:

... umijeća da bismo po želji vladali Svim što mozak satka čovječji.

A povezat mogu se u misli kakve god.

Arnold, The Scholar-Gipsy, stihovi 45-7.

Ispiranje mozga ambicioznije je od običnog uvjeravanja i u njemu je prisutniji element prisile. Usto, za razliku od svojih starijih srodnika, kao što je indoktriniranje, postao je usko vezan za suvremenu, mehanističku tehnologiju.10 Riječ je o sistematičnom procesu koji se primjenjuje na neposlušnima i koji, ako je uspješan, preoblikuje sam njihov identitet. Takvo povezivanje masovne tehnologije sa psihološkim ili fizičkim zatiranjem ljudskih bića jedno je od najgnusnijih naslijeđa dvadesetog stoljeća - Auschwitz i Hirošima bacili su tamnu sjenu na poslijeratne godine. San o stjecanju kontrole može biti moćna determinanta akcije; takve snove ne bismo smjeli olako zanemariti.

Konačno, pojam ispiranja mozga može se pojaviti i kao jedino preostalo objašnjenje, paravan iza kojega skrivamo bezdan svog ne- znanja. Pozivamo se na nj kada nemamo drugog objašnjenja, ili kada nismo motivirani tražiti drugo objašnjenje.11 Kada se suočimo s nekom izvanrednom pojavom, kao što je dobrovoljno masovno samoubojstvo ili naklonost nekih žrtava otmice prema otmičarima, prvi nam je poriv mrtve iz Jonestowna ili Patty Hearst opisati kao ljude kojima je ispran mozak; moramo tu pojavu nekako nazvati, a ne znamo kako bismo je drugačije nazvali. Na Jonestown ću se vratiti u sljedećem poglavlju, dok će priča o Patty Hearst biti prvi od pet primjera koji ilustriraju kako se koncept ispiranja mozga koristio tijekom pedeset godina od njegova nastanka.12

Analiza slučaja: Patty Hearst

Dana 4. veljače 1974. organizacija koja je sebe nazivala Symbionese Liberation Army (SLA) otela je Patriciju Hearst, nasljednicu i unuku moćnoga američkog medijskog magnata Williama Randolpha Hearsta. Nekoliko tjedana držali su je zatvorenu u ormaru, vezanih ruku i s povezom na očima, tukli, prisiljavali na seks i prijetili joj smrću. U međuvremenu, SLA je od tvrtke Hearst Corporation tražila otkupninu, i to ne samo u novcu, nego i u donacijama hrane u vrijednosti više milijuna dolara, a zahtijevali su i oslobađanje dvojice svojih članova koji su bili u zatvoru zbog ubojstva.

Dana 14. travnja iste godine Patty Hearst izazvala je senzaciju sudje- lujući u oružanoj pljački banke u San Franciscu zajedno sa članovima SLA. Kada su je naposljetku uhitili, u rujnu 1975., nakon najmanje još jedne oružane pljačke i okršaja s policijom u kojem je poginulo šest članova SLA, kao svoje zanimanje navela je "urbano gerilsko ratovanje" i objavila svoja revolucionarna uvjerenja. Na njezinu suđenju, glavno pitanje je bilo je li u vrijeme pljačke djelovala dobrovoljno. Dvostruki argument obrane - da je bila prisiljena na to i da su joj isprali mozak

-   dovela je ispiranje mozga u središte pozornosti. Optužba je tvrdila da ako je u vrijeme pljačke banke djelovala pod prisilom, znači da joj nisu isprali mozak, a ako su joj isprali mozak, nije ju trebalo prisiljavati.

Optužba se također usredotočila na očevidne činjenice: da je Patty mjesecima živjela odvojeno od članova SLA; da je imala nekoliko prilika za bijeg - i vatreno oružje; da na snimci pljačke banke u San Franciscu izgleda kao da točno zna što radi; i da se četrdeset i dva puta pozvala na Peti amandman (pravo da odbije odgovoriti na pitanje ako bi je odgovor mogao inkriminirati ili biti opasan za nju). Porota se priklonila optužbi i poslala Patty Hearst u zatvor.13

Jesu li Patty Hearst isprali mozak? Njezin slučaj ilustrira četiri važna aspekta kad je riječ o konceptu ispiranja mozga: njegovu svrhovitost, "kognitivnu razliku" između žrtvinih uvjerenja prije i poslije navodnog ispiranja mozga, vremenski okvir u kojem dolazi do promjene uvje- renja i već spomenuto pribjegavanje ispiranju mozga kao "jedinom preostalom rješenju".

Svrha

Ispiranje mozga je namjeran čin, to jest namjera onoga koji vrši ispiranje mozga dio je biti ispiranja mozga. Ta namjera ne mora biti zla - onaj koji vrši ispiranje mozga može iskreno vjerovati da će žrtva imati koristi od "preodgajanja" - no hoćemo li neki čin osuditi kao zlonamjeran uvelike ovisi o perspektivi, pa zlonamjernost nije najhitniji element. Ono što je važno jest da je postupak smišljen i proveden s ciljem da se žrtva promijeni.

Međutim, namjerni pokušaj da se promijeni nečiji um sam po sebi ne čini ispiranje mozga, inače bi američke vlasti pedesetih godina uhitile svakog odvjetnika u zemlji (u sustavu pravosuđa kakav je američki ili britanski, koji podrazumijeva sukob dviju suprotstavljenih strana, ključnu ulogu igra sposobnost da se promijeni mišljenje porote ili suca). Što je još potrebno? Možemo razlikovati tri druge važne komponente koncepta ispiranja mozga.

Kognitivna razlika

Prva od njih je neobičnost novih uvjerenja u odnosu na stara. Zamislite fanatičnog nogometnog navijača koji tvrdi da su mu isprali mozak u namjeri da ga uvjere kako je kapetan njegove omiljene momčadi zapravo najbolji nogometaš na svijetu. Vjerojatno ne bi naišao na mnogo suosjećanja ili zanimanja okoline. Ali mlada američka nasljednica koja je prvo oteta, a zatim uhvaćena u oružanoj pljački posve je druga priča. Nesklad između njezina dotadašnjeg života u raskoši i ideala Symbionese Liberation Army bio je tako golem da je ispiranje mozga postalo popularno objašnjenje u vrijeme njezina suđenja.

Vrijedi također napomenuti da novostečena uvjerenja žrtve ispiranja mozga mogu ali ne moraju biti uvjerenja kojih se u trenutačnim okolno- stima "razumno" držati. Za ljude u kineskim logorima za reformiranje uma prihvaćanje prevladavajućeg (komunističkog) sustava mišljenja bilo je jedini izlaz iz ekstremne deprivacije i torture. Pa ipak, neki su se javno nastavili držati tih "neprijateljskih" uvjerenja čak i kada su se vratili u Sjedinjene Države. S obzirom na animozitet koji je u to vrijeme vladao prema svemu što ima veze s komunizmom, to nije bilo baš mudro. Uvjerenja stečena ispiranjem mozga, baš kao i ona stečena uobičajenijim metodama, ne moraju biti u interesu onome tko ih zastupa. U nekim slučajevima mogu biti zapravo štetna.

Vremenski okvir

Uvjerenja i osobnost neprestano se mijenjaju kako čovjek sazrijeva. Moje uvjerenje o postojanju Djeda Božićnjaka danas je dijametralno suprotno uvjerenju koje sam imala kad sam bila dijete. Jesu li mi odrasli isprali mozak? Ne. Jednostavno sam odrasla i s vremenom postupno prihvatila činjenicu da osoba kao što je Djed Božićnjak ne postoji. No uzmimo za primjer mog prijatelja Keitha, čija je kršćanska vjera izuzetno jaka. Kada bi Keith na mjesec dana nestao i zatim se vratio kao žestoki ateist, posumnjala bih da je bio pod nečijim neprimjerenim utjecajem. No u slučaju da Keitha ne vidim deset godina, to što je izgubio vjeru najvjerojatnije bih pripisala prirodnim uzrocima. Drugim riječima, što je kraće vrijeme promjene - između starih i novih uvjerenja - to je vjerojatnije da je došlo do nekog oblika ispiranja mozga.

Jedino preostalo rješenje

Naposljetku, kao što je ranije rečeno, termin "ispiranje mozga" (kada ne predstavlja uvredu) često je u funkciji "jedinog preostalog rješenja", na koje se obično pozivamo samo onda kada se naizgled ne nudi nijedno drugo objašnjenje. U slučaju Patty Hearst, argument da joj je bio ispran mozak poslužio je kako bi se premostio jaz između njezina dotadašnjeg života kao potomka uzorne kapitalističke dinastije i njezina naizgled dobrovoljnog priključivanja radikalnoj i nasilnoj ljevičarskoj skupini.

U obzir treba uzeti i dva druga aspekta ispiranja mozga. Prvi od njih je snaga uvjerenja i njihova povezanost s emocijama, kako za vrijeme samog ispiranja mozga tako i poslije, kad žrtva reagira na napad na njezina nova uvjerenja. Ljudi koji rade sa žrtvama kultova često opažaju da su nova uvjerenja povezana sa snažnim emocijama. Racionalno osporavanje takvih uvjerenja teško je, ako ne i nemoguće. Žrtva ne samo da svako takvo osporavanje doživljava kao napad, nego odbija svaku racionalnu raspravu; svoja nova uvjerenja smatra "svetima" i izvan dosega razuma. To je nešto što u odredenoj mjeri svi mi činimo, ali otpor navodne žrtve ispiranja mozga može biti ekstreman. Sadržaj novih uvjerenja može njenoj okolini također djelovati bizarno - premda je i to stvar perspektive.

Cesta je pretpostavka da ispiranje mozga podrazumijeva prelazak s jednog niza čvrstih uvjerenja na drugi. No to ne mora nužno biti slučaj. Amerikanci, šokirani svojim sunarodnjacima ispranih mozgova, pretpostavili su da je početna vjera u američki način života bila jednako snažna kao i vjera u komunizam koju su ti ljudi kasnije prihvatili. To može i ne mora biti točno. Amerikanci su bili pobjednici Drugog svjetskog rata; njihov način života bio je sve dominantniji. U relativno slobodnom društvu koje je upravo dobilo rat i u kojem se sloboda i individualnost doživljavaju kao važni ideali, uvjerenja ne moraju biti tako čvrsta kao u autoritarnom društvu koje vanjski svijet doživljava kao prijetnju, kao što je to bio slučaj s kineskim komunistima. Treba također napomenuti da su u slučaju one nekolicine ljudi koji su se u Sjedinjene Države vratili kao preobraćenici na komunizam, njihova čvrsta stajališta s vremenom počela blijediti, što je često bilo popraćeno sve većom zbunjenošću te u nekim slučajevima mentalnom bolešću.

Drugi aspekt je primjena sile i terora, to jest element prisile u prisilnom uvjeravanju. Kod ispiranja mozga kakvo su navodno prošli američki zarobljenici u Koreji, primjena sile bila je itekako bitna. Stražari su htjeli slomiti svoje zarobljenike; u tu svrhu služili su se i psihičkim i fizičkim metodama mučenja. Međutim, iako je sila često sastavni dio ispiranja mozga, to nije nužno. Mnogi kultovi zavode svoje žrtve ljubavlju, a ne brutalnošću. Usto, izrazito je teško definirati što je sila a što nije, kao što pokazuje slučaj Patty Hearst. Ono što najviše zbunjuje kod nekih žrtava navodnog ispiranja mozga jest njihovo že- stoko inzistiranje na tome da posjeduju slobodnu volju, da su odabrali svoju sudbinu, a ne da su je bili prisiljeni prihvatiti.

Moj sljedeći primjer jasno ilustrira ta dva aspekta ispiranja mozga. Također pokazuje da se mnoge od tehnika koje se povezuju s izrazom Edwarda Huntera nadovezuju na mnogo starije metode, osobito one koje se primjenjuju kod mučenja. Riječ je o jednom nesavršenom primjeru ispiranja mozga koji se dogodio gotovo četiri stoljeća prije nastanka samog termina. Žrtva je bio engleski protestantski nadbiskup i teolog Thomas Cranmer.14

Analiza  slučaja: Thomas  Cranmer

Nadbiskup Cranmer bio je vodeći učenjak i protestantski reformator za vrijeme vladavine Henrika VIII. Nakon što je na englesko prijestolje došla Henrikova kći Mary, žestoka katolkinja, Cranmer je 14. rujna 1553. dospio u londonski Tower. Rođen 1489., imao je više od šezdeset godina, starac prema tadašnjim mjerilima. Na suđenju zbog izdaje, održanom 13. studenoga bez prisustva branitelja, osuđen je na smrt. No zbog Cranmerove simbolične važnosti za protestante i krhke vlasti kraljice Mary, njegovo smaknuće je odgođeno. Umjesto toga, pokušali su ga sustavnim nastojanjima natjerati da se javno odrekne svoje vjere i prihvati katoličanstvo.

U ožujku 1554. Cranmer i dvojica drugih zatvorenika, biskupi Latimer i Ridley, prebačeni su u Oxford. Otada pa do svoje smrti, dvije godine poslije, Cranmer je živio u neprestanoj neizvjesnosti, a kvaliteta njegova života mijenjala se u velikim i nepredvidivim skoko- vima. Bio je u vlasti drugih ljudi koji ga nisu lišili samo slobode nego i povlastica koje su mu mnogo značile, kao što su knjige. Odvojili su ga od bliskog kruga prijatelja na koje se oduvijek oslanjao. Osamljen, ponižen i prestrašen, podvrgnut je intenzivnom psihološkom pritisku, uključujući javne osude, povjerljive pokušaje uvjeravanja i teološke rasprave koje su predstavljale napad na njegovo intelektualno i duhovno samopouzdanje.

Povremeno bi taj pritisak prerastao u otvoreno teroriziranje, kao kada su ga prisilili da gleda kako Latimer i Ridley u mukama umiru na lomači. Taj ga je prizor užasnuo; pokoleban, počeo je potpisivati potrebne dokumente. Zatim je saznao da njegov pomirbeni potez neće biti nagrađen i da se uzalud nada kraljičinoj milosti. Uvjeren da njezina strogost znači da je njegov pokušaj da je udobrovolji neade- kvatan, slomio se i u potpunosti se odrekao svojih uvjerenja. Zauzvrat, prihvaćen je i toplo primljen u Katoličku crkvu. Svećenici koji su dotad bili njegovi progonitelji, počeli su se prema Cranmeru odnositi s naklonošću, kao prema spašenome grešniku. Iako ga je smrt i dalje čekala, duša mu je bila spašena.

No, to nije bilo dovoljno. Ne samo da mu nisu ni na koji način omogućili da izbjegne smrtnu kaznu (ipak zastrašujuće bolnu pomisao, ma kako snažna bila vjera u besmrtnost vlastite duše), nego su njegovi tamničari, kako se čini, napravili i dvije kobne pogreške. Prvo, dopu- stili su mu da kontaktira sa svojom sestrom, protestantkinjom snažne vjere. Nije poznato što mu je rekla, ali teško da je okrijepila njegovo preobraćeničko samopoštovanje.

Druga je pogreška bila oštra reakcija jednoga od svećenika kada se Cranmer rasplakao sjetivši se svoga sina. "Otac" se narugao tuguju- ćem ocu; je li Cranmer u svojoj boli bio svjestan te ironije? Srdačna dobrodošlica na koju je naišao preobrativši se, tako važna očajnički osamljenom starcu, morala se iznenada doimati tako lažnom. Malo sućuti moglo je biti dovoljno da ga pridobije, ali taj brutalni prezir prema njegovoj boli potkopao je sve rezultate prijašnje prisile. Cran- merova nelagoda zbog vlastitih psiholoških akrobacija zacijelo je porasla - a budući da mu nisu ponudili milost, nije imao što izgubiti. Na užas svojih tamničara, prije smaknuća održao je govor u kojem porekao svoje ranije odricanje od vjere, te je umro iznimno hrabro i bez kajanja.

Cranmer je mjesecima prolazio ono što bismo mogli nazvati psiho- loškom torturom. Lišili su ga povlastica, prijatelja i naposljetku nade, napadali njegove intelektualne temelje - i sam njegov identitet kao vjernika protestanta. Gledao je kako mu kolege skončavaju istom onom užasnom smrću kakvom su i njemu prijetili. Strah, tuga, osamljenost

- jasna je ključna uloga emocija i prisile. Čini se da su intelektualni napadi na njegova uvjerenja uzdrmali Cranmera, ali to nije bio jedini razlog njegovoj odluci da se pokori svojim tamničarima. Pokorio se zbog strahovitog pritiska kojem je bio izložen: vječno neizvjesna sudbina, gubitak knjiga i prijatelja koje je volio, strah i užas koje je doživio vidjevši kako mu kolege žive spaljuju. U tome su igrale ulogu i pozitivne emocije, budući da se Cranmer još uvijek nadao da će po- puštanjem udobrovoljiti kraljicu i tako izbjeći smrt na lomači. Svladan i iscrpljen svim tim snažnim osjećajima, odlučio se za jedini mogući izlaz iz tog vrtloga: poslušnost. Slično tome, čini se da su kasnija dva snažna emocionalna podražaja - susret sa sestrom i svećenikov prezir prema Cranmerovim očinskim suzama - najviše doprinijela neuspjehu njegova prisilnog preobraćenja.

Cranmerov primjer pokazuje da se tehnike ispiranja mozga nisu odjednom stvorile u Korejskom ratu. One su dio duge tradicije prisilnog uvjeravanja koje je često uključivalo fizičku i psihičku torturu. Kao što ćemo vidjeti u petom poglavlju, mnoge metode koje se koriste kod ispiranja mozga usavršavale su se stoljećima i u Cranmerovo doba već su bile dobro razvijene. Nesigurnost kao psihološko oružje; izloženost skupini ljudi koji žele preobratiti žrtvu na svoja uvjerenja; udaljavanje žrtve od prijašnje sredine i od svake mogućnosti da potvrdi stara uvje- renja, primjerice u razgovoru s prijateljima; prijetnja smrću, tjelesnom boli ili jednim i drugim; osamljnost, nedostatak privatnosti i žrtvin osjećaj da ne može upravljati vlastitom sudbinom - svime time su se sasvim smišljeno služili svećenici zaduženi za Thomasa Cranmera.

Situacija u kineskim logorima za preodgoj, na suprotnoj strani svijeta  i četiri stoljeća poslije, bila je vrlo slična. Zatvorenici su bili odsječeni od doma i od prijatelja, katkada izolirani i od drugih zatvorenika, katkada pod prijetnjom smrću ili fizičkim maltretiranjem. Cesto im je vlastita sudbina bila nejasna, kao što je bila i Cranmeru većinu vremena što ga je proveo u zatočeništvu. Pojedince bi obično smještali u skupinu "vjernika" i podvrgavali dugotrajnim raspravama, zahtijevajući od njih da detaljno kritiziraju sebe i ostale članove skupine. Cilj toga kritizira- nja, koje su trpjeli i kineski građani, a ne samo ratni zarobljenici, bio je "iznošenje političkih i ideoloških stajališta" te "prevladavanje pogrešnih misli, ispravljanje različitih ideoloških pogrešaka, podizanje partijske svijesti kod članova Partije te pomaganje drugovima."15 Dnevnici, ako su ih zatvorenici trebali voditi, bili su javni dokumenti: pregledavali su se na satancima kako bi se procijenio ideološki napredak; skučeni životni uvjeti posve su onemogućavali privatnost. I konačno, kao što su naglasili mnogi istraživači, samo beskrajno ponavljanje jednih te istih stvari otupljivalo je um onih koji su prolazili kroz reformiranje. Satima  i satima svakoga dana, katkada mjesecima ili čak godinama, partijski je aparat kroz predavanja, postere, emisije ili grupne rasprave, neprestano prenosio svoje ideološke poruke. Cista je iscrpljenost nedvojbeno doprinosila psihološkoj predaji žrtava. Zacijelo je i Cranmer u svojim dugim i zamornim verbalnim duelima s katoličkim teolozima osjećao jednaku iscrpljenost.