Poglavlje osmo

Mreže i novi svjetovi

Zlaćanu mrežu gdje se love muška srca Još čvršće nego mušice u paučinu.

William Shakespeare, Mletački trgovac

Ispiranje mozga nastoji promijeniti tuda uvjerenja. Dakle, kako bismo razumjeli ispiranje mozga, nužno je razumjeti što su to uvjerenja i kako se mijenjaju. U prethodnom poglavlju objasnila sam kako se naše men- talne aktivnosti reprezentiraju u neuronskim vezama koje su združene u vrlo promjenjive obrasce i koji se s vremenom mogu grupirati u sheme, a to se događa ako su neuroni unutar obrasca mnogo puta izloženi nekom podražaju koji ih istodobno aktivira. Sto nam takvo shvaćanje moždanih aktivnosti govori o čovjekovim uvjerenjima? Za početak ću uvjerenjima pristupiti na tradicionalan način, kao mentalnim (a ne neuroznanstvenim) konstrukcijama, te saznati što psihologija o tome govori. Kako nastaju, koji faktori na njih utječu i kako ona utječu na ponašanje?

Što je uvjerenje?

Uvjerenje je jedan od onih duboko ukorijenjenih pojmova koje intui- tivno shvaćamo ali nam ih je prilično teško definirati. Uvjerenja mogu biti o predmetima ili o situacijama, a podrazumijeva se da onaj koji usvaja uvjerenje prihvaća konstatacije o tim predmetima ili situacijama kao istinite. Ako ja, na primjer, vjerujem da moj šef ima menadžerske

sposobnosti električne jegulje, ja tu procjenu, ma kako ona bila me- taforična, uzimam kao valjanu reprezentaciju ponašanja mog šefa. To uvjerenje ovisi o mojim drugim uvjerenjima - o tome što su to dobre upravljačke sposobnosti, o tome kako se moj šef ponašao u prošlosti i o tome kako se ponašaju električne jegulje. Tijekom vremena, na temelju iskustva, moguće je da sam stvorila vrlo složenu mrežu takvih uvjerenja.

Složenost te mreže, dakako, nije jamstvo da su uvjerenja od kojih se ona sastoji ujedno i istinita. S novim informacijama možda ću morati modificirati ili čak napustiti neko od njih. Na primjer, moja pretpo- stavka da električne jegulje samo lamataju naokolo - o kojoj ovisi metafora o upravljačkim metodama mog šefa - možda neće opstati nakon što pogledam dokumentarni film i saznam da su električne jegulje zapravo vješti i učinkoviti grabežljivci. Ako prihvatim zaključke iz dokumentarnog filma, morat ću promijeniti ne samo svoja uvjerenja o električnim jeguljama, nego i ono koja se tiče mog šefa.

Drugim riječima, bilo kakva promjena jednog uvjerenja može po- većati ukupnu razinu nedosljednosti u različitim dijelovima mreže čiji je to uvjerenje dio. Modificirano uvjerenje ("električne jegulje su učinkovite") sada je u konfliktu s drugim povezanim uvjerenjima ("moj šef je poput električne jegulje"), što rezultira stresnom situacijom koju je psiholog Leon Festinger nazvao "kognitivna disonanca".1 Čovjek je, dakako, sasvim sposoban održavati nekompatibilna uvjerenja - kako bi se inače toliki ljudi mogli protiviti pravu na pobačaj, a podupirati smrtnu kaznu ili obrnuto?2 Unatoč tome, često osjetimo nelagodu kada smo prisiljeni uočiti nekompatibilnost, osobito ako je riječ o uvjerenjima koja su nam važna. Disonanca koja nastaje zbog konflikta snažnih uvjerenja može postati velika motivacijska sila koja može zahtijevati promjene na cijeloj mreži ako želimo postići ukupnu dosljednost između uvjerenja od kojih se mreža sastoji. A dosljednost je krajnje poželjna vrijednost. Pretpostavka da naš svijet, ako već nije racionalan, barem nije eklatantno proturječan, temeljna je potreba koja je vrsti Homo sapiens bila od velike koristi tijekom stoljeća. Stoga ako opazimo da naša uvjerenja - za koja ipak držimo da predstavljaju stvarnu sliku svijeta - sadrže proturječnosti, možemo s opravdanjem pretpostaviti da je nešto pošlo krivo s našim reprezentacijama stvarnosti. Netočna uvjerenja mogu biti vrlo opasna za onoga čija su, što su mnogi pripadnici

kultova i članovi njihovih obitelji otkrili na vlastitoj koži. Zbog tog« će se ljudi često prilično potruditi da uklone nedosljednosti do kojih dode između njihovih dubljih uvjerenja.

Kad je riječ o manje vrijednim uvjerenjima, ne treba uložiti veliki napor da bi se mreža izmijenila. Takva slaba uvjerenja obično su slabo povezana s drugima (ne znam mnogo o električnim jeguljama i ne provodim mnogo vremena razmišljajući o svom šefu). Najveći stupanj promjene uključuje samo ono uvjerenje o kojem se u nekom trenutku radi (moram promijeniti svoje negativno mišljenje o električnim jegu- ljama) i ona koja su s njime izravno povezana (moram svog šefa opisati na drugi način). Kako se odmičemo dalje od te žarišne točke, potreba za prilagodbom brzo se smanjuje (ne moram promijeniti svoju teoriju o tome što su to dobre upravljačke sposobnosti, niti svoje mišljenje o tome posjeduje li moj šef te sposobnosti). Slaba uvjerenja su dakle podredena stvarnosti, to jest ako se pojavi nova informacija koja bi zahtijevala da se ona promijene, ona će se i promijeniti, a osoba u tu promjenu neće morati uložiti poseban napor.

No ako opasnost zaprijeti (zbog nove informacije koja traži da ga preispita) nekom od dubokih i čvrstih uvjerenja, ishod može biti znatno drugačiji. Čvrsta uvjerenja su čvrsta zato što su potvrđena ili u mnogo navrata, ili vrlo snažnim podražajima - ili i jedno i drugo. Najčešće su duboko usađena u kognitivni krajolik, isprepletena u mreži brojnih veza s drugim uvjerenjima. Ako netko predano vjeruje u Boga, to njegovo uvjerenje nije izolirano od svih ostalih; štoviše, ono mu pruža emocionalni temelj u životu. Mijenjanje takvih uvjerenja može biti iznimno teško. U ekstremnim slučajevima, čovjek kojemu stvarnost nameće promjenu uvjerenja može aktivno odbiti da prihvati stvarnost, te se povući u psihozu i u neke druge svjetove istkane od snova. Analogija s mrežom prikladna je kad o tome govorimo. Kad odbacujemo slabo uvjerenje, to je kao da smo izvukli nit s ruba mreže: na samoj mreži neće se uočiti razlika. Kad mijenjamo čvrsto uvjerenje, to je kao da smo izvukli jednu od osnovnih niti: cijela struktura mreže može se promijeniti, ili čak uništiti.

Jedna digresija:  terminologija

U ovom poglavlju zasad sam upotrebljavala dva termina kako bih opisala obrasce povezivanja uvjerenja: veze i mreže. Čitatelj je zacijelo opazio sličnost tih opisa s opisima shema iz prethodnog poglavlja. Sheme, kao i uvjerenja, odnose se na predmete i situacije; predstavljaju aspekte svijeta - ili nas samih - na koje možda želimo utjecati, te na metode kojima to možemo postići (planovi djelovanja). I uvjerenja i sheme utjelovljene su u uzorcima neuronskog povezivanja, a ukupnost njihovih međusobnih veza tvori naš kognitivni krajolik. Nedostaje nam neki općenitiji termin koji obuhvaća i sheme i uvjerenja: termin koji označava veze između različitih mentalnih objekata (uvjerenja, planova djelovanja itd.) Prihvatit ću metaforu mreže, to jest primijeniti termin "kognitivna mreža".

Snaga  uvjerenja

Da bismo shvatili zašto je tako teško promijeniti čvrsta uvjerenja, moramo prvo ustanoviti što je to što neko uvjerenje čini manje ili više čvrstim. Jednako kao i shema, neko uvjerenje je onoliko čvrsto koliko su čvrste veze između njegovih komponenti. Te komponente predstavlja električna aktivnost neurona koji primaju signale od drugih neurona ili od mnogih sučelja putem kojih mozak komunicira s ostatkom tijela i s vanjskim svijetom. Neuronski signali od osjetilnih ulaza protječu našim mozgom do izlaza čiji signali iz mišića upravljaju našim ponašanjem. Neuroznanstvenici najčešće navode i proučavaju klasični primjer vidnog podražaja koji izaziva reakciju. Jabuka reflektira svjetlo, koje pada na dvije Evine mrežnice, potičući nastanak signala (živčanih impulsa, to jest akcijskih potencijala) koji od mrežnice putuju duž aksona vidnog živca prema mozgu; ti se signali obraduju u vidnom području mozga, gdje se interpretiraju kao signal koji predstavlja jabuku (a ne samo obojeni uzorak), a zatim se šalju u područje za motoriku, koje pak šalje signale mišićima, što na kraju rezultira pokretom ruke koja poseže za jabukom.

No taj proces prijenosa signala mnogo je složeniji nego što bi se dalo zaključiti iz tog primjera. Ulazni signali mogu stići do mozga iz vanjskih osjetilnih organa (kao što su oči), iz unutarnjih senzora (poput

onih koji nam služe za održavanje ravnoteže ili nam govore gdje su nam ruke i noge), ili pak iz raspršenijih izvora kao što je krvotok. Hormoni, lijekovi, narkotici, hrana ili kemijski spojevi koje oslobađa naš imunosni sustav - svi oni mogu dospjeti u cerebrospinalnu tekućinu u kojoj plivaju neuroni, te na taj način utjecati na aktivnost mozga. Slično tome, izlazni signali mogu kontrolirati mišiće naših udova, ili unutrašnje mišiće poput onih koji okružuju utrobu i pluća, ili pak same organe: izravno, putem živaca koji ulaze u te organe, ili neizravno, oslobađajući kemijske spojeve iz mozga, primjerice hormon rasta. Drugim riječima, i ulazni i izlazni signali mogu se sastojati od kemijskih spojeva (koji se mogu vezati na receptore na neuronima i tako utjecati na njih) ili od neuronskih signala (koji su i sami kemijski) koje prenose neurotransmiteri onako kako je opisano u sedmom poglavlju.

Ta sposobnost neurona da reagiraju na utjecaj, ne samo neurotrans- mitera nego i drugih molekula u svom okolišu, znači da se veze između neurona, a tako i kognitivne mreže (uvjerenja, planovi djelovanja i slično), mogu razlikovati ovisno o stanju organizma kao i o signalima iz vanjskog svijeta. Emocije, kao što ćemo vidjeti u devetom poglavlju, su manifestacije ulaznih signala iz tijela, ali na njih mogu utjecati i manje vidno uočljiva stanja organizma. Jedan od primjera je odnos između hormona stresa i kognicije. Razina glukokortikoidnih hormona, koji utječu na percepciju stresa i sposobnost izvođenja složenih zadataka, varira u različito doba dana i od osobe do osobe. Neki ljudi ("tip ševe") u najboljoj su formi ujutro, a neki ("tip sove") optimum dosežu u drugom dijelu dana. Eksperimenti su pokazali da će se "sove" koje su prisiljene donositi socijalne prosudbe rano ujutro vjerojatnije oslanjati na stereotipe i predrasude nego ako iste prosudbe donose poslijepodne ili navečer. Isto tako, "ševe" donose promišljenije prosudbe ujutro, a sklonije su predrasudama navečer.3 Drugim riječima, koja ćemo uvjerenja u nekoj situaciji prizvati (i tako ih potvrditi) može varirati ovisno o razini hormona u našem krvotoku.

Veze između neurona ovise o tempiranju njihovih ulaznih signala: kao što je rečeno ranije, neuroni se moraju aktivirati istodobno da bi veze između njih ojačale. Veze također ovise o učestalosti i važnosti (ili "upadljivosti") dolaznih signala koje ti neuroni primaju. Upadljivost je pritom relativna, a ne apsolutna veličina. Neuroni koji šalju signale reagirajući na jaku svjetlost ne signaliziraju apsolutnu jakost podražaja

kao što bi to učinio fotografov mjerač svjetla. Umjesto toga, služe se mnogim vezama s okolnim neuronima kako bi signalizirali relativnu jakost svjetla - razliku između svjetlosti i pozadine. Sto je veća razlika, ili kontrast, to je podražaj upadljiviji. To našem mozgu omogućava veliku fleksibilnost: možemo čitati izblijedjeli tekst nekog drevnog rukopisa u polumračnoj knjižnici, ili čitati roman dok ležimo na podnevnom suncu. Također možemo - a redovito nam se to i događa - pasti kao žrtve prodavača koji iskorištavaju načelo kontrasta. Robert Cialdini navodi primjer prodaje odjeće:

Pretpostavimo da neki muškarac ude u pomodnu trgovinu muškom odjećom i kaže da želi kupiti trodijelno odijelo i džemper. Da ste vi prodavač, koje biste mu odijelo prvo pokazali kako biste ga naveli da potroši najveću svotu novca? U trgovinama osoblje dobiva uputu da prvo pokaže najskuplji artikal. Zdrav razum možda bi upućivao na suprotno: ako je čovjek već potrošio mnogo novaca na odijelo, možda neće htjeti potrošiti više na kupnju džempera; ali trgovci znaju bolje. Oni se ponašaju u skladu s onim što sugerira načelo kontrasta. Prvo prodaj odijelo, jer kada dode vrijeme za biranje džempera, čak se ni cijena onih skupih neće doimati visokom u usporedbi s cijenom odijela.

Cialdini, Influence

Učestalost, upadljivost, tempiranje, ono što se nalazi u našoj cere- brospinalnoj tekućini... jačina naših sinapsi podložna je, kao i mi sami, mnogim utjecajima. Jedan faktor koji još nisam spomenula jest tehnologija - umjetni pokušaji da se promijeni jačina sinapsi. Na tu temu ću se vratiti u četrnaestom poglavlju. Također je važna i trenutačna snaga sinaptičkih veza kognitivne mreže, budući da su slabe kognitivne mreže sklone većim promjenama nego one čvrste.

Još jedna sličnost između kognitivnih mreža i ljudskih bića u tome je što i jedni i drugi žive u zajednicama. Kognitivne mreže pod velikim su utjecajem svog okoliša: njihovo aktiviranje - putem podražaja ili drugih kognitivnih mreža - ovisi o onome što ih okružuje. (Upravo ta relativistička tendencija da sve utječe na sve ostalo ono je što znanost općenito, a neuroznanost konkretno, čini tako vraški kompliciranom.) Uzmimo za primjer neko nedovršeno umjetničko djelo, sliku ili sim- foniju. Neki dijelovi su detaljno razrađeni (u njima je visoka gustoća

molekula boje ili glazbenih nota), dok su drugi samo skicirani (malo boje ili samo nekoliko orkestralnih ulomaka). U kognitivnom krajoliku, gustoću odreduje broj povezanih uvjerenja. Na područjima visoke gu stoće (kao što su, u mom mozgu, područja povezana s neuroznanošću) krajolik je lijepo definiran, sa čvrstim nakupinama gusto isprepletenih kognitivnih mreža, bogat detaljima. Na područjima niske gustoće (na primjer onima gdje se nalaze uvjerenja vezana za električne jegulje), samo nekoliko kognitivnih mreža ocrtava teritorij.

Gustoća je važna zato što ulazni signali, kada stignu do kognitivne mreže, mogu aktivirati i obližnje kognitivne mreže u kognitivnom krajoliku. Sto su te druge kognitivne mreže bliže, to je veća vjerojatnost da će se i one aktivirati. A što se češće aktivira neka kognitivna mreža i one oko nje, to će sličnija biti snaga njihovih veza. Baš kao što su u prirodnim krajolicima nagibi uglavnom postupni (blagi obronci, obli brežuljci i lagane padine brojniji su na onim predjelima Zemlje koji su izloženi vremenskim uvjetima nego na stjenovitim područjima), tako se i u kognitivnom krajoliku "nagibi", to jest jačina veza, mijenjaju uglavnom postupno. Velike razlike u jačini obližnjih veza vjerojatnije će se naći na područjima manje gustoće, gdje se nije nakupilo mnogo uvjerenja. To su oni mračniji, neistraženiji kutci našeg uma, mjesta koja nisu bila pod velikim utjecajem atmosferilija našeg uma.

Atmosferilije  uma:  neuronska  aktivnost  i  uloga  svijesti

Za stjecanje navike možemo reći da je slično stvaranju vodotoka.

Bertrand Russell, Religion and Science

Sljedeće pitanje koje proizlazi iz analogije s kognitivnim krajolikom je ovo: kako se taj krajolik oblikuje? Sto su mentalni ekvivalenti atmosfer- skih sila i erozije? Odgovor je jednostavan: neuronska aktivnost oblikuje naš kognitivni svijet, baš kao što je voda oblikovala naš planet.4 No ta jednostavna konstatacija ima neke izvanredne implikacije. Kako bismo ih uvidjeli, analogiju između neuronske aktivnosti i vodenog toka treba odvesti malo dalje, a pritom se možemo poslužiti s pet općih opažanja o vodi i njezinom toku. Ta se opažanja odnose na veličinu kanala kojima voda teče, njihovu protočnost, brojnost, oblik i promjenjivost susjednih kanala tijekom vremena.

Širina kanala

Zamislite spremnik ispunjen vodom koji ima jedan izlazni kanal (na primjer cijev ili rupu na stijenci). Ako je kanal uzak (ima mali presjek), voda će istjecati brže nego ako ja kanal širi (ako samo pritisnete cijev za polijevanje vrta i tako je suzite, voda će istjecati brže). Zamislite, nadalje, da je kanal načinjen od nekog materijala koji erodira i da se njegove stijenke polagano ispiru kako kroza nj prolazi sve više i više vode. S vremenom će se kanal proširiti, a brzina protoka smanjiti. Ali kako voda bude sporije protjecala, brzina širenja kanala (zbog erodiranja stijenki) također će se smanjiti. Na kraju voda neće više protjecati dovoljno brzo da bi mogla uočljivo utjecati na stijenke kanala. Drugim riječima, postoji uzročno-posljedična veza između veličine kanala i brzine protoka. Uz jednaku brzinu protoka vode, veći kanali mijenjat će se u manjoj mjeri od manjih. Ako na spremniku postoje dva izlazna kanala različite veličine, voda će jače istjecati kroz manji (koji će stoga vjerojatno više erodirati). Eto zašto je produbljivanje rijeka (to jest uklanjanje mulja) uobičajena metoda prevencije poplave.

U toj metafori, protok vode odgovara kognitivnim mrežama, širina kanala jačini kognitivne mreže, a erozija odgovara metodama kojima mozak pojačava snagu sinapsi. Kada ih aktivira neki podražaj, snažne kognitivne mreže vjerojatno se neće promijeniti, a ako se i promijene, bit će to u manjoj mjeri nego kod slabijih kognitivnih mreža. Ja mogu u potpunosti promijeniti svoje mišljenje o električnim jeguljama nakon kratke televizijske emisije - bez mnogo napora i bez velike štete. Ali jako puno bi trebalo da me se uvjeri kako trebam promijeniti mišljenje o upravljačkim sposobnostima svog šefa, formirano na temelju više- godišnjeg promatranja.

Protočnost

Kako voda teče preko tla, s vremenom troši prepreke na koje putem nailazi i ostvaruje bolju protočnost. Isto vrijedi i za neuronsku aktivnost. Neuroni koji se istodobno aktiviraju mijenjaju sinapsu koja se nalazi između njih, tako da signali mogu glatko teći od ulaza do izlaza. Taj proces, u žargonu Neurosvijeta poznat kao "automatizacija", način je na koji stječemo vještine - od pisanja do vožnje automobila. Sto je jača - uvježbanija - neka kognitivna mreža, to će lakše i brže signali protjecati putevima njezinih sastavnih dijelova.

Kao što ćemo vidjeti u desetom poglavlju, mozak ima specifične mehanizme kojim olakšava protočnost, usmjerujući tok signala prema odredenim područjima. To je kognitivni ekvivalent stavljanja palca na cijev za polijevanje vrta kako bismo isprali sasušenu grudu zemlje. Dijete koje uči pisati usmjerava pažnju na brižljivo i svjesno oblikovanje pojedinih slova, osjećaj koji ima u ruci i trag koji ostavlja na papiru. No u najjačim kognitivnim mrežama protok je tako brz i lak da može dovesti do djelovanja uz malo ili nimalo sudjelovanja svijesti. Odrasla osoba koja ispisuje riječ razmišlja o drugim stvarima - značenju cijele rečenice i kako ta rečenica podupire njezine argumente, o tome što bi drugo radije radila umjesto da piše ili što treba sljedeće učiniti. Nju ne zanima kako je riječ napisana. U nešto ekstremnijem primjeru, opće je poznato da vješti vozači mogu istodobno slušati radio, voditi razgovor ili čak zaspati na sekundu ili dvije, a sve to dok upravljaju lako zapaljivom hrpom metala po prometnoj autocesti pri brzini od sto trideset kilometara na sat. Vještine potrebne za vožnju autocestom automatizirane su do te mjere da procesi koji čine vožnju rijetko traže svjesnu reakciju. Štoviše, ako se vozač fokusira na ono što radi, može poremetiti laganu protočnost od mjesta ulaza do mjesta izlaza signala, pa gladak, vješt pokret može postati nespretan i zbrkan napor.

Jedna od implikacija te metafore jest ta da će intenzivni, jednostavni podražaji vjerojatno izazvati bržu reakciju nego oni slabiji ili kompli- ciraniji. Kao što ćemo vidjeti u desetom poglavlju, kad se vratimo na pitanje kako mozak povezuje percepcije s pokretima, najjednostavniji podražaji mogu izazvati tako brzu reakciju da drugi dijelovi mozga nemaju vremena niti registrirati da je do podražaja došlo; možemo pokrenuti brz pokret očima, a da nismo svjesni ni podražaja ni samog pokreta. Intenzitet i jednostavnost znače brzinu, a isto vrijedi i za uvjerenja. Jača i jednostavnija uvjerenja teže je preispitati zato što se njihove kognitivne mreže često aktiviraju nesvjesno. Ona su poput kratkih, ravnih kanala kojima voda teče tako brzo da protekne prije nego što ju je moguće zajaziti.

Mi se oslanjamo na tu sposobnost našega mozga da vodi računa o većini naših poslova ne zamarajući glavnu upravu. Većinu od onoga što radimo, radimo bez razmišljanja, ako "razmišljati" znači razmišljati svjesno. Kad naučimo neku vještinu, ili usvojimo novu ideju, ona

postaje automatizirana - smanjuje se vrijeme koje provodi u svijesti, oslobađajući glavnu upravu sa sjedištem u prefrontalnom korteksu, kako bi se ona mogla posvetiti drugim zadacima. I opet, vršitelji utjecaja razvili su brojne metode koje im omogućavaju da iskoriste automatsko razmišljanje, pravila koja smo naučili kako bi si prištedjeli trud da uvijek iznova preispitujemo svaku situaciju. (To je možda jedan od razloga zbog kojih Pratkanis i Aronson u svoj popis riječi koje poti- ču prodaju uključuju riječi "brzo" i "lako".)5  U ograničenoj ponudi

= vrijedno; simpatičan = pouzdan; prema mišljenju stručnjaka = istinito; te i mnoge druge heuristike pomažu nam da se ne izgubimo u današnjem beskrajno složenom svijetu koji obiluje informacijama. Međutim, njih svakodnevno iskorištavaju i trgovci na malo, političari i drugi vršitelji utjecaja koji bi radije da mi ne razmišljamo pažljivo o njihovim tvrdnjama.

Broj kanala

Ako postoji samo nekoliko kanala koji vode iz spremnika, iz njega se u određenom vremenu može prenijeti manja količina vode. Budući da brzina kojom voda teče kanalima ovisi o tome koliko je vode u spremniku, voda će brže protjecati kanalima ako ih je samo nekoliko (zato što više vode duže ostaje u spremniku), nego ako ih je mnogo (zato što većim brojem kanala više vode može brže isteći iz spremni- ka). To je razlog zbog kojeg je stvaranje alternativnih vodotokova (gradnja većeg broja kanala) uobičajen način prevencije poplave. S vremenom će se, dakle, brzina kojom kanali erodiraju, a koja ovisi o brzini protoka vode, smanjiti ako postoji mnogo kanala, a povećati ako je kanala malo.

I opet, ono što vrijedi za kanale, vrijedi i za kognitivne mreže. Signali koji se prenose kroz jaku kognitivnu mrežu stići će do izlaza brže nego signali iste snage koji prolaze slabim kognitivnim mrežama (ali slabe kognitivne mreže pritom će se više promijeniti). Međutim, broj kognitivnih mreža na tom području kognitivnog krajolika (gu- stoća kognitivnih mreža) je važan: što je više raspoloživih kognitivnih mreža koje će prenijeti signal, to je slabiji protok aktivnosti kroz svaku kognitivnu mrežu, a manje su i promjene u jakosti kognitivne mreže. Psihološki gledano, to ima smisla. Kad dobijem nove informacije,

vjerojatnije je da ću promijeniti svoja uvjerenja iz područja u kojima nisam stručnjak (mjesta slabih kognitivnih mreža), te iz onih područja gdje trenutačno imam malobrojna uvjerenja (to jest malo raspoloživih kognitivnih mreža koje mogu prenijeti signal). Na područjima u kojima sam stručnjak postojat će visoka gustoća odavno uspostavljenih uvje- renja; kada ulazni signal dopre do tih područja, može aktivirati velik broj srodnih kognitivnih mreža, a svaka od njih pritom će se relativno malo promijeniti. Pogledam li polusatni dokumentarac o električnim jeguljama, moglo bi se promijeniti cijelo to područje moga kognitivnog krajolika, ali ako pročitam još jednu knjigu o neuroznanosti, premda bi mi za to trebalo i više sati, sigurno ne bi došlo do takvih seizmičkih promjena.

Susjedni kanali

Zamislite da iz spremnika voda istječe kroz dva izlazna kanala. Ako je jedan kanal veći, voda će kroza nj teći sporije, a kroz drugi, manji, teći će brže. Stijenke manjega kanala će stoga brže erodirati (a kanal se proširiti), tako da će se brzina toka prije smanjiti, zbog ranije spome- nutog odnosa između širine kanala i brzine protoka. Drugim riječima, veći kanal će se širiti polako, a manji kanal će se širiti brže (sustižući ga). Naposljetku će oba kanala biti slične veličine, a voda će u njima teći tako sporo da neće biti uočljivih daljnjih erozija.

Kognitivne mreže mogu postići sličnu ravnotežu, dobro utvrđeno stanje u kojem se jačina njihovih veza više mnogo ne mijenja. S vre- menom će susjedne mreže postati slične po jačini svojih veza, što će rezultirati protočnijim kognitivnim krajolikom. Svjesno razmišljanje o uvjerenjima pojačava taj proces i pomaže održati ukupnu dosljednost. Ako je Edward godinama vjerovao da su homoseksualci odvratni pervertiti, a zatim otkrije da je njegov obožavani i poštovani stariji brat homoseksualac, morat će se dobro potruditi kako bi racionalizirao konflikt koji iz toga proizlazi (kognitivnu disonancu) i izgladio hrapave rubove u svom kognitivnom krajoliku. No on će gotovo sigurno biti u stanju na neki način to racionalizirati, možda tako što će stvoriti potkategoriju "iznimnih homoseksualaca koji su u redu", u koju može smjestiti svog brata. Štoviše, motivacijski imperativ da smanji nedo- sljednost vjerojatno će ga spriječiti da razmišlja o bilo čemu drugom dok ne uspije otkloniti tu disonancu.

Zamršenost

Zamislite vodu kako teče iz jednog (punog) spremnika u drugi (prazan) kroz jedan jedini kanal koji ih povezuje. Kao što smo već vidjeli, brzina i učinkovitost prijenosa vode ovisit će o veličini kanala. Međutim, važan je i oblik kanala. Jednostavan ravni kanal, koji pokriva najmanju udaljenost između ta dva spremnika, omogućava vodi koja brzo teče da učinkovito prelazi iz jednoga u drugi, te brzo napuni drugi spre- mnik. Ako je kanal zavojit, trebat će više vremena da voda iz prvog spremnika stigne do drugog i napuni ga. Ako ima mnogo odvojaka, pukotina ili rupa, voda će iz njega curiti, teći će sporo, i opet će trebati mnogo vremena da se napuni drugi spremnik. Drugim riječima, što je zamršeniji oblik kanala, to će voda slabije i sporije njime teći. Zamislite, kao i ranije, da voda erodira kanale kojima protječe. Jednostavnijim kanalima voda će brže teći i brže će ih erodirati, te će oni s vremenom postati širi od svojih zamršenijih pandana.

Poput kanala, i kognitivne mreže mogu se razlikovati po svojoj zamršenosti. Jednostavne ideje, koje samo nekoliko komponenata i nekoliko asocijacija veže za druge ideje, trebaju relativno jednostavne kognitivne mreže. Kao primjer, razmotrimo moje trenutačno aktivno uvjerenje o jednome od meni najdražih fosfolipida (imajte na umu da sam školovana znanstvenica; nije svaki stereotip uvijek i lažan). Ja vjerujem da se ime mog omiljenog fosfolipida, premda ga obično nazivamo "faktor aktivacije trombocita" ili PAF, može pisati i kao "l-0-alkil-2-acetil-sn-gliceril-3-fosforilkolin". To moje uvjerenje izni- mno je slabo, budući da mi je, iz nekog čudnog razloga, formulu "l-O-

-alkil-2-acetil-sn-gliceril-3-fosforilkolin" praktički nemoguće zapamtiti. Broj mojih asocijacija povezanih s kognitivnom mrežom u kojoj je kodiran "l-0-alkil-2-acetil-sn-gliceril-3-fosforilkolin" prema mjerili- ma mozga je sićušan (u ovom trenutku mogu iskopati dvije), a sama kognitivna mreža, iako se možda ne bi reklo, relativno je jednostavna

-   što postaje očito kada je usporedim sa, recimo, svojom kognitivnom mrežom za "ispiranje mozga" - kompliciranom, višeznačnom idejom koja vrvi asocijacijama. Razmišljanje o ispiranju mozga aktivira svu silu drugih kognitivnih mreža; razmišljanje o "l-O-alkil-2-acetil-sn-gliceril-

-3-fosforilkolinu" aktivira malo toga, osim možda osjećaja umora. Ta je kognitivna mreža kratkovječna i u smislu da se može aktivirati samo

onda kada to ime vidim napisano, zato što ga nisam u stanju zapamtili. To nije slučaj i s dvije kognitivne mreže koje su s njom povezane. Jedna od njih je moja kognitivna mreža za "faktor aktivacije trombocita - koj.i je zamršena, budući da sam taj fosfolipid detaljno proučavala. Druga je mnogo neodredenija tvorevina - "onaj dugi izraz sa svim onim crticama, znaš ono, drugi naziv za faktor aktivacije trombocita" - koja zamjenjuje "l-0-alkil-2-acetil-sn-gliceril-3-fosforilkolin" u slučajevima kada mu ime ne vidim napisano.

Sto je složeniji pojam, to je zamršenija kognitivna mreža koja ga predstavlja, što pak implicira da će naša najčvršća uvjerenja biti jednostavnija od onih slabijih. To je u skladu s našim iskustvom. Apstraktno uvjerenje da su svi tražitelji azila nepošteni jednostavnije je i lakše mu se čvrsto prikloniti nego kompliciranijem, ali točnijem i manje apstraktnom uvjerenju da su neki tražitelji azila nepošteni a mnogi nisu. Jednostavnija uvjerenja lakše je reprezentirati i zadržati u kognitivnim mrežama, baš kao što je novinske naslove jednostavnije zapamtiti od filozofskih rasprava, a jednostavnost katkada može biti privlačnija od točnosti. Iz tog je razloga Britanska nacionalna stranka (BNP) postigla nešto veći uspjeh na nedavnim gradskim izborima u Velikoj Britaniji, unatoč svojim ekstremnim stajalištima (za daljnju raspravu o propagandi BNP-a vidi deveto poglavlje). Poruke koje ta stranka odašilje jednostavne su i (nekim ljudima) privlačne; zbog njihove jednostavnosti lakše ih je prihvatiti.

Jače, jednostavnije, apstraktnije kognitivne mreže također često imaju mnogo jači utjecaj na ponašanje. Da bismo vidjeli zašto, vratimo se na metaforu vode koja teče iz jednog u drugi spremnik kroz kanal koji ih povezuje. U toj metafori, voda u prvom, punom spremniku predstavlja količinu moždane aktivnosti koju potiče neki osjetilni podražaj, recimo bljesak svjetlosti. Drugi, isprva prazan spremnik predstavlja sustave u mozgu koji izravno kontroliraju ponašanje. Neki postupak koji nastaje kao reakcija na podražaj počinje kada voda dopre do tog drugog spremnika. Ako postoje dva kanala koja ih povezuju, od kojih je prvi kratak i ravan, a drugi vrlo zamršen, tada će drugi spremnik dobiti vodu (to jest neko ponašanje kao reakcija na podražaj aktivirat će se) iz kratkog i ravnog kanala (to jest jednostavnije kognitivne mreže).

Testiranje   hipoteze

Istraživanje metafore vodenog toka omogućuje nam da shvatimo što je to što kognitivne mreže općenito, a uvjerenja konkretno, čini jačima ili slabijima. Kognitivni krajolik je odraz svijeta u kojem živimo i taj ga okoliš oblikuje jednako kao što ga oblikuju obrasci genske aktivnosti u svakoj stanici. Ali mozak je jedno vrlo neobično ogledalo koje neke aspekte svijeta iskrivljuje, druge zanemaruje, a svaki ulazni signal koji primi filtrira na temelju prijašnjeg iskustva. Ogledala nemaju pamćenje, ali povijest nekog mozga ugrađena je u samoj njegovoj strukturi i neprestano utječe na njegove pretpostavke i predvidanja, tumačenja i nagađanja, akcije i reakcije, pa čak i na ono što vidi ili ne vidi.

Dokazi upućuju na to da ljudski mozak, na temelju svog iskustva, neprestano donosi predviđanja - hipoteze - o svijetu koji ga okružuje. Ta očekivanja o tome kakav će svijet vjerojatno biti u bliskoj budućnosti mozak djelomično izvodi iz znanja o tome što je njegovo ponašanje postiglo u prošlosti. Kada mi čaša ispadne iz ruke, očekujem da će pasti na pod. Takva očekivanja mogu i ne moraju biti svjesna, no to ne umanjuje njihov utjecaj na ponašanje. Ja ću se automatski trznuti i pripremiti za udar, prije nego što čujem kako se staklo razbija.

Hipoteze u moždanoj kori se stvaraju kada motorička kora pošalje motorički zapovjedni signal u kralježničnu moždinu i mišiće. Istodobno, isti signal se prenosi natrag u osjetilna i asocijacijska područja moždane kore, osobito ona u tjemenom režnju koja održavaju reprezentacije položaja tijela u prostoru. Ta informacija o nadolazećoj akciji koristi se za stvaranje reprezentacije položaja tijela kao da je do akcije već došlo - mozak predviđa gdje će se tijelo nalaziti, a to se predviđanje uspoređuje sa signalima iz samoga tijela kada se akcija i ostvari. Ako se signali poklapaju, problema nema. Ako se ne poklapaju, uvijek će se aktivirati neki alarmi, koji će navesti mozak da istraži što je uzrok tog nesklada (više o tome u desetom poglavlju). Mozak na isti način pristupa i svijetu koji nas okružuje. Neprestano nadgleda i predviđa ono što vidimo, ono što čujemo, te prati sve druge kanale kojima primamo informacije iz okoline.

Čini se da se velik dio "testiranja hipoteza" - procesa u kojem mozak uspoređuje informacije koje prima s onima koje očekuje da će primiti

-   događa vrlo rano u procesu primanja osjetilnih podataka, prije nego

što ti podaci uopće stignu do moždane kore. Osjetilne informacije' putuju iz naših očiju, ušiju, vrhova prstiju itd., preko živaca do mozga, a osobito do talamusa, skupine jezgara u središtu mozga, čije ime potječe od grčke riječi za spavaonicu ili unutarnju komoru. Od talamusa, signali se šalju na daljnju obradu u različite dijelove somatosenzibilne moždane kore, a ta područja pak šalju signale natrag u talamus, uspoređujući i komentirajući signale koje dobivaju.6 Taj proces usporedbe djeluje kao stalni filter, usklađujući unaprijed stvorene predodžbe nastale u moždanoj kori s dolaznim signalima iz subkortikalnog talamusa, istodobno usklađujući ulazne signale s hipotezom moždane kore. To izglađivanje i modificiranje događa se i na razini same moždane kore, čija brojna područja neprestano komuniciraju. Ulazni signali nedvojbeno mijenjaju mozak koji ih prima, ali i oni sami mijenjaju se u tom procesu

-    prilagođavaju se kako bi se bolje uklopili u konture kognitivnog krajolika. Kao što je rečeno ranije, cilj je dosljednost na svim razinama: protočnost od ulaza do izlaza uz minimalna ometanja.

Vratimo li se na analogiju vodenog toka, vidimo da voda traži naj- lakši put i da će prvo teći raspoloživim kanalima prije nego što izdubi nove. Signali koji ulaze u mozak također najčešće teku već postojećim kognitivnim mrežama. To, dakako, ne znači da se nove kognitivne mreže nikada ne stvaraju. Zapravo, dolazi do efekta prelijevanja: ako se novi ulazni podaci dobro ne poklapaju s postojećom strukturom u mozgu, protok informacija raspoloživim kognitivnim mrežama bit će slab. U tim slučajevima, kognitivne mreže će se ili prilagoditi, ili će se stvoriti nove koje će prihvatiti nastali višak, ili će se ulazni signali modificirati (primjerice, prilagodavanjem subkortikalnih filtera) dok ne budu više u skladu s očekivanjima mozga. Sto će se od toga dogoditi, ovisit će o jačini veza u raspoloživim kognitivnim mrežama. Slabije ko- gnitivne mreže na zahtjevan ulazni signal obično reagiraju promjenom; kao što je rečeno ranije, one su podređene stvarnosti. Jače kognitivne mreže obično vode do daljnjih promjena ulaznih signala - i mogu dovesti do formiranja novih kognitivnih mreža kako bi se objasnile nove informacije. U tom slučaju stvarnost je podređena očekivanjima. Ljudi se razlikuju po tome s kojom lakoćom prihvaćaju zahtjevne informacije (što ovisi i o tome na što se odnosi neka zahtjevna informacija), no čini se da je opći prag tolerancije niži nego što bismo rado pretpostavili. Reklo bi se da ljudski rod ne može podnijeti previše stvarnosti.

Kao što su pokazali mnogi psihološki eksperimenti, ljudi doista često vide ono što očekuju da će vidjeti. Usto znaju biti nevjerojatno domišljati kada treba objasniti neugodne činjenice. Jeste li se ikada trebali pričom izvući iz neke škakljive situacije? Jeste li se ikada suočili s neočekivanim izazovom, recimo, kolege na radnome mjestu i ostali iznenađeni time kako ste rječito odgovorili na taj izazov, smislili neki novi i djelotvoran argument i natjerali neprijatelja na uzmak? Ljudska sposobnost pripovijedanja temeljna je u svim kulturama, a čini se da je potreba za konstruiranjem koherentnih priča - još jedan aspekt dosljednosti - univerzalna značajka naše vrste.

Poput drugih značajki, u nekim slučajevima može biti ekstremna. Nakon oštećenja mozga, neki pacijenti pokazuju izvanrednu sposobnost izmišljanja priča, što je proces poznat po imenu "konfabulacija". Taj prilično grub izraz - takvi pacijenti ne lažu namjerno - odnosi se na često izvanredno komplicirana i nevjerojatna objašnjenja koja pacijent smišlja kad je suočen s nekom teško prihvatljivom informacijom. Tako, na primjer, pacijenti koji su pretrpjeli odredene vrste moždanog udara mogu razviti sindrom po imenu "anosognozija", kada nisu u stanju shva- titi koliko im je organizam oštećen, čak ni onda ako su potpuno oduzeti. Kad se nadu u situaciji u kojoj ne mogu izbjeći suočavanje s posljedicama

-  primjerice, ako ih njihov liječnik zamoli da hodaju - smjesta će početi navoditi svakakve razloge zašto ne bi trebali udovoljiti toj molbi. Još jedan primjer konfabulacije dobro je ilustrirao neurolog Oliver Sacks opisujući slučaj čovjeka s Korsakovljevim sindromom (poremećaj koji nastaje uslijed oštećenja mozga povezanih s kroničnim alkoholizmom  i koji osobito pogađa pamćenje).7 Pacijent, koji se nije sjećao doktora (kojeg je ranije vidio), svaki put ga je krivo identificirao, donoseći svu silu pogrešnih zaključaka o Sacksovom identitetu i zanimanju. Iza svakog njegovog zaključka stajala je spremna pripovijest, a on se nije sjećao nijedne od svojih prethodnih grešaka.

Trenutačni oblik našega kognitivnog krajolika ne samo da oblikuje ulazne signale koje primamo, nego utječe i na to kako reagiramo na njih. Mozak ne počinje filtrirati informacije na svojim subkortikalnim relejnim stanicama, nego mnogo ranije, kroz zaštitne oblike ponašanja kojima svi pribjegavamo kako bismo svijet održali onakvim kakav nam se sviđa. Kao što kažu filozofi, uvjerenja "funkcioniraju kao razlozi za djelovanje".8 Bilo da prepoznajemo razloge svog djelovanja ili ne,

naša uvjerenja i druge kognitivne mreže pružaju nam te razloge. Radije provodimo vrijeme s ljudima koji razmišljaju slično kao i mi, umjesto s onima koji naša uvjerenja preispituju, o vijestima se informiramo 1/ izvora koje odobravamo, neke knjige čitamo, ali s drugima nam se "ne da gnjaviti", a informacije koje bi mogle izbušiti rupe u našim pažljivo konstruiranim kognitivnim mrežama zanemarujemo ili izbjegavamo.

Implicitno  uvjerenje  i  pogrešiva  sigurnost

Poimanje uvjerenja kao kognitivnih mreža može baciti svjetlo na ra- zličite aspekte moždanih funkcija. Tako se, primjerice, razlika između aktivnog i implicitnog (neaktivnog) unutarnjeg ja, o kojoj je bilo riječi u sedmom poglavlju, sada može shvatiti kao razlika između onih ko- gnitivnih mreža u kojima je trenutačno prisutna neuronska aktivnost i onih kognitivnih mreža koje trenutačno nisu aktivirane. Ta razlika između aktivnog i implicitnog može se primijeniti i na uvjerenja. Kada komunicirate telefonom, vjerujete da je glas koji dopire iz slušalice glas osobe s kojom razgovarate: kognitivne mreže stvorene tijekom proteklih iskustava s tom osobom bit će aktivne u vašem mozgu. Također vjerujete da vam, kad spustite slušalicu, neće iskočiti zmaj iz lijeve nosnice, ali to je uvjerenje bilo implicitno dok vas ovaj tekst nije naveo da ga prvi put artikulirate.

Jedna važna stvar koju treba reći jest da se uvjerenja, kao i druge kognitivne mreže, mogu formirati - i utjecati na ponašanje - a da njihov vlasnik toga nije svjestan. Mnogi pokušaji utjecaja iskorištavaju upravo tu osobinu ljudskog mozga da kradom nastoji oblikovati uvjerenja. Drugim riječima, dok vam pažnju odvlači prodavačevo brbljanje ili šarenilo reklame, vaš mozak formira nove kognitivne mreže ili jača one stare koje dovode u vezu proizvod i neku poželjnu kvalitetu kao što je ljepota, bogatstvo, društveni status ili seksipil. I mnoge se predrasude formiraju na taj način, nakon što mnogo puta doživimo kako naša obitelj, prijatelji, kolege ili mediji reagiraju na predmet predrasude. Ako društveni signali dolaze iz nekog istaknutog (to jest vrlo cijenjenog) izvora, ili su povezani sa snažnim emocijama, dotične kognitivne mreže mogu se vrlo duboko ukorijeniti. Međutim, osoba koja ima predrasudu vjerojatno će opaziti te signale i bit će svjesna svojih negativnih osjećaja

(dakako, ona te negativne osjećaje može ali i ne mora pojmiti kao predrasudu, to jest kao nedostojan aspekt svoga karaktera koji radije ne bi imala). Ako signali nisu izrazito upadljivi, ali su vrlo česti (ili ako predrasuda nastane u vrlo ranoj dobi), osoba koja ima predrasudu možda neće biti svjesna (ili se neće sjećati) signala, pa neće biti svjesna ni predrasude. Takvi stereotipi znaju biti osobito tvrdokorni, budući da je nužno ne samo promijeniti usađena uvjerenja, nego treba prvo uvjeriti osobu o kojoj je riječ da doista ima predrasudu.

Još jedna implikacija tog pristupa jest da su uvjerenja i sjećanja, dva primjera kognitivnih mreža, sazdana od iste tvari: neuronskih veza. Uvjerenja bi se, dakle, trebala ponašati kao sjećanja. Istih onih "sedam grijeha" kojima je podložno pamćenje trebali bi važiti i za uvjerenja, a to doista i jest slučaj. Uvjerenja doista s vremenom blijede ako ih ne potvrđujemo (prolaznost); no veoma čvrsta uvjerenja, nastala, pri- mjerice, iz nekih traumatskih iskustava, mogu nas trajno ograničavati (ustrajnost): dijete koje napadne pas može živjeti u uvjerenju da su psi opasni čak i nakon što sretne nekoliko pitomih i prijateljski nastrojenih pasa. Pogrešno povezivanje, povodljivost i pristranost također mogu djelovati na uvjerenja, kao što su pokazali tragični primjeri sindroma lažnih sjećanja: djeca i odrasli mogu postati uvjereni u stvari koje nisu istinite, i koje ni u kom slučaju ne mogu biti istinite, jer im netko svojim načinom ispitivanja nametne takva sjećanja. Čak se i rastresenost i blo- kiranje mogu dogoditi kod uvjerenja jednako kao i kod sjećanja. Jedan takav primjer je onaj iritantan osjećaj kada znate da imate mišljenje o nečemu, ali niste u stanju to mišljenje prizvati. U takvim situacijama nemoguće je razlikovati uvjerenje i sjećanje.

Moć vjere

U drugom poglavlju govorila sam o eteričnim idejama, koje su ap- straktne, neodređene i često vrlo opasne zbog toga što ih je moguće tumačiti na razne načine i povezati sa snažnim emocijama. Eterične ideje kodirane su u kognitivnim mrežama koje, bez obzira na različitost konkretnih pojmova kojih se tiču, imaju jednu zajedničku značajku: primaju malo ili nimalo informacija iz vanjskog svijeta, ali snažne signale primaju iz izvora unutar tijela, signale koje mozak interpretira kao

emocije. U sljedećem poglavlju pobliže ćemo se pozabaviti emocijama. Zasada ću reći samo da eterične ideje crpe snagu iz signala koji imaju malo ili nimalo veze sa svijetom onakvim kakav on jest u tom trenutku (emocije se mogu odnositi na uspomene ili sanjarije), umjesto iz signala koji potječu izravno iz tog svijeta i koji bi pomogli vraćanju u stvarnost. Budući da moć takvih kognitivnih mreža ne ovisi o informacijama izvana, argumenti koji se temelje na takvim informacijama imat će na njih malo ili nimalo utjecaja. Upravo ta kvaliteta vjere, "Certum est, quia impossibile", neosjetljivost na razum i realnost, ono je što eterične ideje čini potencijalno smrtonosnima i tako privlačnima za one koji žele drugima isprati mozak.9

Suvremeni kritičari religije sa stanovišta znanosti, poput Richarda Dawkinsa i Susan Blackmore, polaze od pretpostavke da je vjera, kako je gore opisana, sinonim za religiju. Potonju smatraju osobito virulentnim oblikom kontrole uma, mentalnom bolešću ili kulturnim virusom bez kojeg bi našoj vrsti bilo bolje.10 Blackmoreova tako u svojoj knjizi Stroj za mem konstatira da je "povijest ratovanja u velikoj mjeri povijest međusobnog ubijanja zbog vjerskih razloga", te tvrdi da je znanost superiorna religiji zato što "u srcu znanosti [leži] metoda koja zahtijeva provjeru bilo koje ideje. Znanstvenici moraju predvidjeti što će se do- goditi ako je neka teorija valjana, a zatim utvrditi je li valjana." Drugim riječima, ideje u znanosti nemaju mogućnost pretvoriti se u eterične ideje jer ih zauzdava činjenica da se oslanjaju na provjeru hipoteze. Nasuprot tome, religije "grade teorije o svijetu, a zatim sprečavaju njihovu provjeru": njihove ideje su u svojoj biti toliko eterične da svaki dodir sa stvarnim svijetom predstavlja potencijalnu prijetnju. Znanost funkcionira kao dobro ustrojen, a religija kao psihotičan mozak. Riječ je o strastvenoj optužbi. Uzimajući je u obzir, izbjegavat ću (kao što sam činila u cijeloj knjizi) očite opasnosti pretjeranog uopćavanja, budući da i znanost i religija obuhvaćaju golem raspon praktičnih elemenata  i uvjerenja. Je li, dakle, ta optužba opravdana?

Nije. Velik dio vjerske prakse ne bavi se apstrakcijama nego stvar- nim životom, iskušavanjem novih pristupa socijalnim problemima, eksperimentiranjem s novim rješenjima, učenjem i primjenjivanjem ideja iz svih krajeva svijeta. Temeljne ideje su u svakom slučaju eterične

- kako ćemo testirati ideju da Bog postoji? - ali to ne mora značiti da vjernik nije u doticaju sa stvarnošću. Kao što sam konstatirala u

drugom poglavlju, u dijelovima svijeta gdje život i nije tako lijep, mnogi vjernici pomažu ranjivima i izopćenima iz društva. Mnogi ustanove da se njihova vjerska uvjerenja s vremenom mijenjaju: neki izgube vjeru, neki steknu nove uvide. Da je religijska vjera potpuno eterična, potpuno neovisna o stvarnosti, kako bi se mogla mijenjati s iskustvom, što se tako često dogada?

Razmotrimo sada neke od temeljnih ideja iz neuroznanosti: da mozak obraduje informacije, da generira svaki aspekt psihičkog života i da će stoga znanost naposljetku biti u stanju ponuditi lijek za bilo što - i za sve ono - što nam se na nama ne sviđa. Koji eksperiment bi mogao opovrgnuti ideju da mozak obraduje informacije, ili dokazati neki aspekt nas samih koji znanost o mozgu ne bi mogla (u načelu, s vremenom) promijeniti? Ako bi netko ustvrdio da postoji neka men- talna sposobnost - proces X - i rekao da se taj proces odvija neovisno o promjenama u mozgu, tu osobu ne bi pozdravili kao utemeljitelja nove znanstvene paradigme. S obzirom na konzervativnu narav većine znanstvenih časopisa, jako je malo vjerojatno da bi takvo istraživanje uopće bilo objavljeno. Spomenutoj bi osobi rekli da griješi, da je luda, ili oboje; da proces X ne postoji; ili, ako bi imala vrlo čvrste dokaze da postoji, rekli bi da "doista dolazi do promjena u mozgu za vrijeme procesa X, ali ih sadašnja tehnologija ne može detektirati". Neuroznanost ima svoje bitne, neosporive ideje, baš kao i religija. Mora neke svete pojmove uzeti zdravo za gotovo kako bi se mogla razvijati. Eterične ideje ne nalaze se samo u glavama vjerskih fundamentalista. Ni ateisti ni znanstvenici nisu na njih imuni.

Kao što smo vidjeli u prvom i drugom poglavlju, važna je narav ideje - struktura kognitivne mreže - a ne njezin konkretan sadržaj. Medu onima koji se priklanjaju bilo kakvim uvjerenjima - moralnim ili političkim, vjerskim ili znanstvenim - uvijek se može naći zadrtih vjernika. Kod Susan Blackmore, povijest sukoba kao da staje na prijelazu u dvadeseto stoljeće, iako smo otada, kao što je spomenuto u drugom poglavlju, između ostalih imali maoizam, staljinizam i Crvene Kmere: ideologije koje nisu baš poznate po religijskom žaru i koje zajedno na savjesti imaju na milijune ljudskih života. Jest da je Bertrand Russell nacizam i komunizam definirao kao "nove religije",11 ali u nastojanju da "religiju" uklopi u svoj izrazito ateistički svjetonazor, razvukao je značenje te riječi izvan njezinih granica: u tim vjerama ne postoje

bogovi, duh ili duša, ne postoji zagrobni život. Ne može se reći niti da je pretjerano priklanjanje nekoj ideologiji ograničeno na domenu politike. Nije neobično da se znanstvenik intenzivno emotivno veže za svoju omiljenu teoriju i postane uvjeren u nju do stupnja koji se ne može opravdati raspoloživim dokazima. Simptomi te, vrlo ljudske, "bolesti" uključuju umanjivanje važnosti suprotnih dokaza napadom na one koji te dokaze iznose, reagiranje na kritiku agresijom umjesto razborom i iznošenje grandioznih tvrdnji o temama (poput religije) koje doživljava kao uvredu vlastih stavova (a te tvrdnje često otkrivaju stupanj neznanja koji bi bio neoprostiv na području govornikove specijalnosti). Eterične ideje uobičajena su posljedica koja proizlazi iz toga kako je ljudski mozak građen. Ako su one slabost, toj slabosti smo svi podložni.

Kažem ako, zato što apstraktnost i neodređenost same po sebi nisu uvijek nepoželjne. Bilo koji matematičar mogao bi iznijeti argumente u korist apstraktnog razmišljanja. A što se tiče neodređenosti, ona je izvor fascinacije mnogim našim omiljenim kulturnim proizvodima, od osmijeha Mona Lise, preko nemogućih građevina M. C. Eschera, do Okretaja zavrtnja Henryja Jamesa.12 Eterične ideje, uključujući i one izvedene iz religije (ali ne samo njih), dale su nam mnogo toga što život čini boljim. Isto tako, u mnogim slučajevima dale su svojim sljedbenicima snagu da se odupru represiji i mučenju, da prežive u užasnim situacijama, da se oporave kad im se ukaže prilika, pa čak i da oproste. U svijetu bez vjere bilo bi mnogo manje raznovrsnosti da nas oduševljava, a u njemu bi bilo i mnogo manje bola. Svijet bez vjere vjerojatno ne bi bio tako različit od svijeta kakav danas imamo, budući da bi sekularne ideologije, kao i potreba za vjerom u njih, i dalje postojale.

Vjera kao ideološko uvjerenje i vjera kao religioznost ni u kom slučaju nisu jedno te isto. Tolerantnost i dogmatičnost jednako je lako pronaći u laboratoriju ili sveučilištu kao i u crkvi, džamiji ili sinagogi. A ni znanstvena metoda ne jamči imunitet od eteričnih ideja i krajnosti u koje nas one mogu odvesti. Preispitivanje starih bogova u slučajevima kada nanose štetu - to je u redu, ali nije u redu ako se umjesto toga znanost ustoliči kao zamjensko božanstvo. Zbog veličanja ljudskog razuma, razdvajanja činjenica od vrednota (vidi trinaesto poglavlje), znanost na poziciji autoriteta donosi sa sobom dvije opasne pretpostav- ke: da je moral irelvantan i da znanstvenici imaju monopol na istinu.

S te pozicije lako je proširiti autoritet na bilo koju predrasudu koju znanstvenici slučajno imaju, zato što više nema pritiska koji bi ih tjerao da preispituju svoja uvjerenja (jer je moral irelevantan, a nijedno drugo stajalište nije dostojno da ospori njihova stajališta). Tako nastaju pošasti kao što je "znanstveni" rasizam, seksizam i ono što bismo mogli okrstiti "psihizmom" - diskriminacijom ljudi koji pate od poremećaja mental- nog zdravlja. Znanost se oslanja na metodu čiji rezultat ovisi o ulaznim podacima, a većina eksperimenata je kompleksna i vrlo otvorena za razne interpretacije. Ako ideje koje služe kao ulazni podaci (teorija koja se testira) izazivaju snažan emocionalni angažman, interpretacija će vjerojatno ići njima u prilog. Znanost na poziciji autoriteta - božanstvo koje ne nameće moralna ograničenja, samospoznaju i poniznost koje većina religija, u svojoj starosti i mudrosti, traži (premda uvijek i ne dobiva) od svojih sljedbenika - oslobađa znanstvenike sokratovskog problema samopropitivanja i omogućava im da izrazima svoje osobne zadrtosti pristupaju kao prihvaćenoj istini.

Individualne  razlike:

"što je jednom čovjeku  vjera,  to je drugom  razum"

Iz perspektive knjige o ispiranju mozga, jedna od najzanimljivijih impli- kacija onoga što nam neuroznanost i psihologija govore o uvjerenjima jest ideja o individualnim razlikama. Baš kao što neki ljudi imaju bolje pamćenje od drugih, tako ima i onih koji mogu lakše formirati nova uvjerenja ili mijenjati postojeća. Uvjerenja, kao i sjećanja, mogu biti manje ili više čvrsta. No postoje ljudi čija se cjelokupna ličnost doima krajnje dogmatičnom - oni naginju tome da vjeruju (u bilo što) snaž- nije nego drugi. Stupanj dogmatičnosti mogao bi ovisiti o razlikama u funkcioniranju odredenih sinapsi, možda uslijed genskih varijacija. Ako je tako, u budućnosti bi se možda moglo manipulirati stupnjem uvjerenosti. Geni koji utječu na snagu uvjerenja? Takva zamisao priziva maštarije o piluli protiv fundamentalizma, lijeku za ekstremiste svih mogućih usmjerenja.

Godine 1960. psiholog Milton Rokeach objavio je svoju utjecajnu knjigu The Open and Closed Mind (Otvoren i zatvoren um), podna- slovljenu "Istraživanje o naravi sustava vjerovanja i sustava ličnosti", u

kojoj raspravlja o dogmatizmu ili zatvorenosti uma. Pojedinci koji su na testovima pokazali visoku razinu dogmatičnosti opirali su se ili su čak bili neprijateljski nastrojeni prema novim idejama, tjeskobnije su gledali na budućnost, bili su manje tolerantni prema dvosmislenosti, konkretniji u svojim razmišljanjima i manje fleksibilni u rješavanju problema nego osobe koje su pokazale nižu razinu dogmatičnosti. Pokazalo se da postoji neznatna ili nikakva korelacija između dogma- tičnosti i inteligencije, ali da postoji snažna negativna korelacija između dogmatičnosti i kreativnosti. Krajnje dogmatične osobe često su u stanju oduprijeti se pokušajima utjecaja zato što su njihove kognitivne mreže tako snažne: Robert Lifton je konstatirao da je jedna od najuspješnijih  i najmanje traumatiziranih osoba od onih koji su preživjeli kinesku i zapadnjačku reformu uma bio zapadnjak Hans Barker, predani kato- lički biskup.13 Zbog snažne vjere u sebe, izrazito dogmatični pojedinci mogu se drugima doimati kao vrlo karizmatični. Velika snaga njihovog uvjerenja privlačna je onima kojima takva snaga nedostaje, osobito onima koji aktivno traže sigurnost.

Nasuprot tome, pojedinci koji nisu u tolikoj mjeri dogmatični po- kazivat će kreativnost, otvorenost prema novim idejama, intuitivnost i fleksibilnost u razmišljanju i veći stupanj tolerancije prema drugim skupinama. Takvi pojedinci bit će vjerojatno povodljiviji i podložniji pokušajima utjecaja; neće imati tako snažan doživljaj sebe, a u svojoj vjeri bit će otvoreniji sumnji i preispitivanju. Ako se doimaju kariz- matičnima, to je zbog kreativnosti, a ne zbog sigurnosti - riječ je o iskrenju ideja, a ne o plamenu vjere u sebe.

Bilo bi lako donositi prosudbe u skladu s tim krajnostima i složiti se s Yeatsom kada kaže: "Najboljima manjka uvjerenja, dok najgori su puni strastvenoga žara."14 No situacija je složenija nego što bi se dalo zaključiti iz tih konstatacija. Krajnje dogmatični ljudi mogu nam se činiti kao vrlo karizmatični, a katkada, osobito u doba velike ne- sigurnosti, ta karizma može biti krajnje korisna. (Winston Churchill je možda promijenio tijek povijesti kada je 1940. godine utjecao na ministre u britanskoj vladi, koji su dotad bili na poziciji pacifističkog oklijevanja, i naveo ih da se jasno suprotstave Hitleru, što je dovelo do odbijanja njemačke ponude primirja.)15 Međutim, jednako karikirana bi bila izjava da izraženo dogmatični pojedinci obave stvari kako treba dok oni manje dogmatični razmišljaju o tome da bi ih trebalo obaviti.

Mnogi ljudi koji su radili u timovima prepoznaju stereotip inteligentnog kreativca koji je pun ideja, ali mu je pojam "rok" potpuno stran. Uspije li netko te vjetropiraste pojedince prisiliti da daju koristan doprinos, oni mogu promijeniti svijet - ali usput mogu i svoje kolege dovesti do ludila. Dakako, ni o dogmatičnosti ni o kreativnosti ne bismo trebali razmišljati neovisno o kontekstu. I jedna i druga dolaze zajedno s popratnim okolnostima i drugim karakternim osobinama određenog pojedinca i daju krajnji rezultat: to može biti rastreseni profesor ili karizmatični vođa kulta, odlučan administrator ili dosadni opsesivac. Oba ekstrema, kao i sve nijanse između njih, imaju svojih prednosti i nedostataka.

Sažetak  i zaključci

U ovom poglavlju predstavljen je pogled na čovjekova uvjerenja - po- gled iz Neurosvijeta - koji donosi, vjerujem, neke uzbudljive uvide. No taj se pogled može učiniti i donekle uznemirujućim. Jesmo li mi doista u tolikoj mjeri zarobljenici svoje prošlosti, koje pokreće vlastita povijest i trenutačne percepcije, kao što naizgled sugerira takvo tumačenje? Sto je sa slobodnom voljom, tom singularnošću što leži u srcu tolikih teorija o ljudskoj prirodi? Na taj prigovor vratit ću se u jedanaestom poglavlju.

Ispiranje mozga nas plaši zato što ta ideja pretpostavlja da naša najjača uvjerenja - spone koje koji naš um drže na okupu - netko drugi može iskriviti ili uništiti bez našeg pristanka. Je li moguće na takav način manipulirati ljudskim umom? Da bismo to saznali, moramo istražiti još dva aspekta funkcioniranja ljudskog mozga: emocije, i sposobnost koju imamo da zastanemo i promislimo.