Zastori moje bolničke sobe bili su navučeni. M Jesam li ih ja navukla? Ponovo sam pogledala  na sat. Vrijeme kao da je stalo. Imala sam potrebu da s nekim razgovaram. Možda da pozovem sestru, ili, još bolje, da nazovem kući. Posegnula sam za telefonom. Minutu kasnije javila se moja petnaestgodišnja kći. Zabrinuto me upitala je li sve u redu. Bilo je divno čuti iskrenu brigu u njenom glasu. Rekla sam joj da je sve u redu osim što sam pomalo usamljena. 'Tata se još nije vratio', rekla je. Moje oduševljenje je naglo splasnulo. Toliko sam željela da ga čujem. 'Mama, jesi li dobro?', upitala me Donna. 'Ništa ne brini, sve je u redu', odgovorila sam. A, ustvari, željela sam reći 'Molim te, nađi tatu što prije možeš i odmah ga pošalji ovamo!' Sve me više obuzimao nesavladiv strah.

Čula sam u slušalici telefona glasove svoje djece kako žamore: 'I ja hoću da pričam s mamom'. 'Daj meni telefon da čujem mamu', 'Tužit ću te tati'. Odmah mi je bilo lakše kad sam čula poznate i drage glasove. Sljedećih pola sata provela sam na telefonu, opraštajući se sa svojom djecom. Kad sam spustila slušalicu, osama me ponovo poklopila poput teškog prekrivača. Soba je izgledala još mračnija, a moja kuća, tako mi se činilo, kao da je bila tisućama milja daleko od moje bolničke sobe. Moja porodica je bila sav moj život. Ova me odvojenost plašila i ubijala. Međutim, već samo razmišljanje o djeci i Joeu pomoglo mi je da se osjećam bolje. U tim trenucima nitko živ me ne bi mogao uvjeriti da će mi za samo nekoliko sati biti potpuno svejedno hoću li se vratiti svojoj porodici, štoviše da ću moliti i preklinjati da se ne vratim.

Oduvijek sam mislila da će mi, možda, moj muž i moja djeca nadomjestiti porodicu koju nisam imala dok sam bila dijete. Dala sam samoj sebi obećanje da će porodica koju sama zasnujem biti moj jedini interes i moje glavno utočište. Sebi sam se zavjetovala da ću dovijeka voljeti svoga supruga i s njime dijeliti i dobro i zlo, te da će moja djeca u nama uvijek imati čvrst oslonac.

Kad sam napunila petnaestu poslali su me majci. Otac je smatrao da djevojka u tim godinama treba da bude uz majku, a ne u internatu ili s ocem. Majci je u to vrijeme trebao netko tko bi joj pripazio na bebu dok je ona na poslu. I tako su me izvukli iz internata da čuvam svoju najmlađu sestru. Provodeći dane sama u kući počela sam samu sebe sažaljevati, naročito kad bih ugledala djecu iz susjedstva kako odlaze i dolaze iz škole. Tada nisam puno patila zbog same škole i obrazovanja koje eventualno propuštam, koliko zbog društva svojih vršnjaka i svoje braće koje mi je strašno nedostajalo. Ubrzo sam zaključila da je jedini izlaz brak i vlastita porodica. Imala sam osjećaj da mojim životom upravljaju potrebe drugih i da mi polako izmiče pravo na moju osobnu sreću. Željela sam da imam svoju odjeću, svoj krevet i svoj dom. Željela sam muža kome mogu vjerovati i koga ću voljeti bez obzira na sve što se oko nas događa.

Zato se ne treba nimalo čuditi što sam se beznadežno zaljubila u dječaka iz susjedstva i što smo se već narednog proljeća vjenčali. Moj se otac tome žestoko protivio, a majka, s kojom sam tada živjela, u mom mi je naumu pružila svu podršku. Bilo mi je samo petnaest godina, bila sam beskrajno naivna i nisam imala pojma kakve sve zamke sa sobom nosi bračni život. Naša nezrelost, i činjenica da smo od života imali potpuno suprotna očekivanja, neminovno su, nakon šest godina, dovela do razvoda. Moj se san raspršio, a duša je bila teško ranjena. Trebalo je puno strpljenja i ljubavi da se takva duša zaliječi. Nikad nisam požalila zbog tog braka, jer podario mi je četvero divne djece: dvije djevojčice, Donnu i Cheryl, sina Glenna, i još jednu kćer, Cynthiju, koja je nažalost umrla u trećem mjesecu života.

Joea sam upoznala na božičnom balu nakon što sam se razvela. Bilo je to u Renou, u Nevadi, gdje sam tada živjela. On je služio u obližnjoj vojnoj bazi i također je već imao iza sebe neuspio brak. Imali smo puno toga zajedničkog. Njegova je sudbina veoma nalikovala mojoj. Činilo se kao da smo stvoreni jedno za drugo. Čak su ga i moja djeca odmah zavoljela. Ubrzo smo se i vjenčali.

U početku je sve bilo tako sjajno da se činilo nestvarno. Joea je krasila nježnost kakvu nikad prije nisam sretala. Bio je beskrajno strpljiv s djecom, ali i dosljedan pa su ga djeca i voljela i cijenila. Uveče bi se takmičila tko će ga prvi dočekati kad bi se vraćao s posla. Joe im je, u svakom pogledu, od prvog dana bio pravi 'Tata'.

Mi smo stvarno željeli biti zajedno, i ta želja, u kombinaciji s našom sve većom zrelošću, nas je i održala kroz sve ove godine. I kako smo se seljakali  iz mjesta u mjesto, i kako smo se prilagođavali jedno drugom, samo po sebi došlo je i do naše uzajamne odluke da u hodu rješavamo probleme i da naš život posvetimo održanju naše zajednice, bez obzira na cijenu.

U julu 1963. godine Joe je dobio premještaj u vojnu bazu u San Antoniju, u Texasu. Bilo je to vrijeme prvih kompjutera, a Joe je bio odabran da se školuje za programera. U te četiri teksaške godine rodila sam dva sina - Josepha mlađeg i Stewarta Jefferya.

Živjeli smo život iz snova. Imali smo nov novcat automobil i novu kuću s klima uređajima! Djeca su imala sve što su trebala, a Joeova primanja su mi omogućavala da stalno budem uz djecu. Osjećala sam se blaženo. Sigurnost i radost kojima sam tada bila okružena činili su se čitavu vječnost daleko od mojih internatskih dana, osame mog djetinjstva i mog neuspjelog braka. Ipak, znala sam da nešto nedostaje.

I dalje sam se molila, ali je izgledalo da je moj odnos s Bogom nekako hladan i ispunjen strahom. Bila sam svjesna da bi on, s vremena na vrijeme, i uslišio neke moje molitve. Na primjer, u vrijeme nakon mog razvoda, kada sam ga molila da nađem nekoga tko je strpljiv i pun ljubavi i kad me bukvalno doveo Joeu. Vjerovala sam da Bog postoji i da voli svu svoju djecu, uprkos tome što neki kažu da je osvetoljubiv. Unatoč svojoj vjeri, nisam znala kako da tu božju ljubav unesem u svoj život i da je podijelim sa svojom djecom. O tome sam razgovarala i sa suprugom. Predložila sam mu da počnemo redovito posjećivati crkvu. Joe nije bio oduševljen. Rekao je da su njegova religiozna iskustva negativna i da ih ne bi htio ponavljati. Poštovala sam njegov stav, ali sam i dalje nastojala da u porodicu usadim čvršća religiozna uvjerenja. Pohađali smo nekoliko lokalnih crkvi, ali u njima nismo našli što smo tražili, pa sam nakon nekog vremena i ja posustala. Od tada pa nadalje moj odnos prema vjeri bio je prilično nedefiniran.

Moja razmišljanja prekinuo je ulazak bolničarke. Nosila je malu bočicu s pilulama za spavanje. Odbila sam ih, jer još od ranije imam averziju prema svim vrstama medikamenata. Sestra je otišla, a ja sam opet ostala sama. Opet sam počela razmišljati o operaciji koje me očekivala sljedećeg jutra. Hoće li sve proći kako treba? Čula sam bezbrojne priče o ljudima koji su umrli na operacionom stolu. Hoće li se to i meni desiti? Po glavi su mi se počele motati neke slike groblja, nadgrobnih spomenika, križeva, mrtvačkih kovčega. Kakvi su rituali sahrane? Čemu služi križ? Da li on dokazuje da je netko svet? Ili je on znak da se radi o grešnicima i da ih on ima braniti od demona Pakla.

Sve me više obuzimala potištenost i nelagoda. Pozvonila sam. Kad se sestra opet pojavila, upitala sam je: 'Imate li pri ruci one pilule?' Nije krila čuđenje, ali je ubrzo donijela tablete. Bila sam joj zahvalna. Tek što sam izmrmljala molitvu utonula sam u san.