Postojalo je vrijeme, kad sam željela suočiti se sa vlastitim strahom izazivajući ga, da mi se prikaže...dok mi se nije pojavio kao Lik Bez Lica, strahovita Prisutnost...U meni je zazvonilo na paničnu uzbunu, sve budilice, sve sirene, sve sprave ugrađene na kapijama moga TEMENOSA, sve je užasno proradilo i probudilo me na vrijeme...Rastrojena sam se pitala: tko je to? Što je to?

Slijepo se pokušavajući poistovjetiti s nekom određenom osobom svoga života, s nekim određenim konfliktom. Ali koja osoba nije bila zloguk otkucaj sovinoga sata?

Kad nije bilo konflikta?

Ne, on nije bio nitko, on nije bio ništa izvana. On je došao iz primordijalnog mulja, sa dna mene same. On je bio rep škorpiona uzdignut nad vlastitom kičmom, željan samoubojstvenog uboda.

On je bio ja, okrenuta protiv sebe.

Kakvi ga generatori napajaju? On je očito zatajen dio bića, pritisnut svojom nepotrošenom energijom, pa traži da provali kud ne može ući normalno.

On je lijek, progutan sa svoje otrovne strane. Greška koja ga je omogućila mora da je toliko srasla sa mnom da je nevidljiva.

Pod jezikom je, u šarenici je; a možda je i u samoj sondi kojom istražujem dubinu?

Najteže je, dakako, prodrijeti u vlastite doživljaje, a od svih doživljaja najteže u one koji nas stoje glave.

No, kao što naše tijelo, mudra zajednica, posjeduje čudesno obrambeno oružje, fantastičnu strategiju kojoj nema ravne ni među najsavršenijim obrambenim sustavima koje je čovjek na globusu izmislio-te se istraživači tijela neprekidno dive toj neiscrpnoj svjesnoj elektronici-tako isto, samo deseterostruko dramatičnije i složenije, naša psiha umije odbijati nasrtaje svojih neprijatelja...

Napadnuta bolešću, ona razvija sposobnost da se sama liječi... Smo što mi,, nenavikli pratiti događaje s tog ratišta, ne vidimo i ne poznajemo čudesa ovog rafiniranog dvoboja...

Razum ne može osvijetliti te podmukle zone. Jedino slutnje i intuicije koje nadiru odozdo-naime odozgo-!

Jedino one okreću misao spasonosnijim pravcem, jedino one nekako manevriraju u moru između živih grebena, u raljama između pretpotopnih zuba.

Ne razum, dakle, nego intuicija, govori da posumnjam u ono u što bih posljednje posumnjala. U Spasitelja.

Nisam li tri puta ugledala zapravo njegovo drugo lice, ono koje se otkriva kada mu priđemo s druge strane?

Je li moguće da se to tri puta javio ANIMUS MUNDI, raspolovljen na svoju mračnu stranu?

Je li moguće da je tri puta pokušao da me odvuče u pakao onaj u kojeg sam vjerovala od djetinjstva?

Teško je spuštati se dublje u rov ovog pitanja, niz osovinu JANUSOVE glave.

Teško je ispod majčinog smiješka razabrati okrutnu grimasu KALI.

Teško je u ljubavi prepoznati mržnju.

Teško je posumnjati u svjetlost koja te vodi, zamisliti da se ona zaobilaznim putem vraća i zaskače te s leđa kao najrutaviji mrak.

Znam da ću posljednje iz stiska ispustiti svilene njezine skute, podstavljene krljuštima tame.

Teško je, naposljetku, ne posumnjati i u vlastitu sumnju: Ne zapitati se čije je ona oružje: Božje ili đavolje?

Ali..treba se nečemu nadati i od samoga sebe.

Ne teku li usporedo sa silama komadanja i sile integracije?

Ne otkriva li samo moje pisanje proces centripetalizacije, povijest duše koja se hrabro bori da se složi u lik JANTRE, u dijagram vlastite usredotočenosti?

Ako se razdjelna crta osamostaljuje u liku SAOSJANTA prijeteći da oslobodi zvijer iz njega, onda se mora boriti sa snagama cijeljenja, koje neumorno krijepe raskoljeni lik.

Očajnička je to bitka između dvije suprotne blizne sile: Između SETA I HORUSA, Ahrimana i Ormuzda,carevića i Baš-Čelika.

Nikada razum nije stigao nad ta bojišta:

Samo ptice mojih intuicija odlijeću i dolijeću donoseći neprestano u kljunovima žive vode, ELIXIR VITAE, supstancu koju su tražili laboratorijski mistici srednjeg vijeka, onaj SUCCUS LUNARIAE, kojim je IZIDA izliječila OZIRISA.

 

Ili..ili je ova sumnja u VOX DEI vješto ubačena mina mog demona?

Je li njegovo lukavstvo veće od moje pronicljivosti?

Je li moja sposobnost da se krijem veća od moje umješnosti da se otkrivam?

Govori mi nešto, šuti mi nešto...

 

VESNA KRMPOTIĆ (IZ KNJIGE "DIJAMANTNI FARAON)