MORFOLOŠKO DATIRANJE
Iako je Zhoukoudian najpoznatije paleoantropološko nalazište u Kini, osim njega postoje i mnoga druga. Na tim nalazištima su ot kriveni fosili ranog Homo erectusa, Homo erectusa, neandertalaca i drevnog Homo sapiensa, te tako utvrdili navodni evolucijski slijed. No, sporan je način na koji je konstruiran taj razvoj.
Kako smo vidjeli u našoj raspravi o ostacima ljudskih fosila ot krivenih u Kini i na drugim lokacijama, u većini slučajeva nije moguće potpuno precizno utvrditi njihovu starost. Fosili se obično pojav ljuju u okviru, kako to zovemo, "mogućeg starosnog okvira", koji može biti veoma širok, ovisno o metodama koje se primjenjuju. To su
kemijske, radiometrijske i geomagnetske tehnike datiranja, kao i analize stratigrafije nalazišta, ostataka životinja, tipova oruđa, te mor fologije ostataka hominida. Osim toga, znanstvenici koji primje njuju iste metode često dolaze do različitih starosnih okvira određe nih primjeraka hominida. Osim u slučaju prihvaćanja najnovije pre tpostavke o starosti, koju je postavio neki znanstvenik, kao točne, treba uzeti u obzir čitav niz predloženih datiranja.
No, znanstvenik se tu može suočiti s problemima. Zamislimo da čita nekoliko izviješća o dva uzorka hominida različite morfologije. Iz stratigrafije i usporedbi s životinjskim ostacima, proizlazi da oni otprilike potječu iz istog razdoblja. No, to razdoblje obuhvaća neko liko stotina tisuća godina. Ponovljena testiranja od strane drugih znanstvenika, uz primjenu različitih paleomagnetskih, kemijskih i radiometrijskih metoda, rezultiraju čitavim nizom protuslovnih datu ma u okviru tog razdoblja. Neki rezultati testiranja pokazuju da je jedan uzorak stariji, a drugi da je mlađi. Analizirajući sve objavljene podatke o starosti dva primjerka, naš istraživač otkriva da se mogu ći starosni okviri međusobno široko preklapaju. Drugim riječima, postaje jasno da navedenim metodama nije moguće utvrditi koji je od dva uzorka stariji.
Što može učiniti? U nekim slučajevima, kako ćemo pokazati, znanstvenici će odlučiti isključivo na temelju svoje odanosti teoriji evolucije, da se morfološki mnogo majmunolikiji primjerci, moraju smjestiti na početak mogućeg starosnog okvira, kako bi se mogao premjestiti iz dijela njegova mogućeg starosnog okvira, koji se pre klapa s onim morfološki mnogo čovjekolikijih primjeraka. U skladu s istim postupkom, mnogo čovjekolikiji primjerci mogu se premje stiti u stariji ili mnogo mlađi dio svog mogućeg starosnog okvira. Na taj način se dva primjerka vremenski razdvajaju. No, treba imati na umu sljedeće: ta operacija stvaranja slijeda osniva se isključivo na morfologiji, s ciljem očuvanja evolucijskog razvoja. Naime, bilo bi loše da su istodobno postojala dva oblika - od kojih se jedan općenito smatra pretkom drugog.
Naprimjer, Chang Kwang-chih, antropolog sa Sveučilišta u Yaleu, tvrdi: "Popisi životinjskih ostataka za otkrića [hominida] iz Ma-paa, Ch'ang-yanga i Liu-chianga, ne pružaju čvrst dokaz za precizno
datiranje. Prva dva fosila, s obzirom na s njima povezanu faunu, mo gu potjecati iz bilo kojeg razdoblja između srednjeg do gornjeg pleistocena ... Za mnogo preciznije datiranje ta tri ljudska fosila, u ovom trenutku možemo se pouzdati samo na njihove morfološke značajke u usporedbi s preciznije datiranim otkrićima iz drugih na lazišta u Kini." To bi se moglo nazvati morfološkim datiranjem.
Jean S. Aigner je 1981. rekla sljedeće: "Faune su u južnoj Kini očito stabilne, što otežava razdiobu srednjeg pleistocena. Prisutnost naprednog hominida ili nekog drevnog oblika, obično predstavlja osnovu za utvrđivanje mlađih i starijih razdoblja." To je veoma jasno opravdanje za morfološko datiranje. Prisutnost naprednog ho minida smatra se neospornim znakom mlađeg razdoblja.
Drugim riječima, na jednom nalazištu pronalazimo majmunolike hominide povezane s određenom faunom iz srednjeg pleistocena, te mnogo čovjekolikije hominide povezane s istom faunom iz sred njeg pleistocena, ali na drugom nalazištu - u skladu s tim sustavom, moramo zaključiti da nalazište s mnogo čovjekolikijim hominidima potječe iz kasnijeg razdoblja srednjeg pleistocena od drugog nalazi šta. Kako je poznato, srednji pleistocen obuhvaća razdoblje od prije 100 000 do milijun godina. Tako se prihvaća kao gotova činjenica da dva nalazišta nikako ne mogu biti iste starosti.
Nakon tako izvršenog manevra, dva fosila hominida. koji su sada vremenski odvojeni jedno od drugog, navode se u udžbenicima kao dokaz o evolucijskom razvoju u srednjem pleistocenu! To je inte lektualno nepoštena procedura. Pošteno bi bilo priznati da dokaz ne dopušta apsolutan zaključak da je jedan hominid stariji od drugog i da je moguće da su oba istog podrijetla. To bi isključilo primjenu tih dvaju hominida u konstruiranju vremenskog evolucijskog slijeda. Iskreno se može reći samo da su oba otkrivena u sloju iz srednjeg pleistocena. Naime, moguće je da su "mnogo napredniji" čovjekoliki hominidi postojali prije "manje naprednih" majmunolikih hominida. No, prihvativši evoluciju kao činjenicu, možemo "utvrditi starost" hominida na temelju njihove morfologije i u skladu s tim svrstati fosilni dokaz.
Razmotrimo sada osobit primjer problema utvrđivanja starosnog okvira. Godine 1985., Qiu Zhonglang je izvijestio da su 1971. i 1972.,
otkriveni fosilni zubi Homo sapiens a u špilji u Yanhui pokraj Ton- gzija, u južnokineskoj pokrajini Guizhou. Na nalazištu u Tongziju pronađeni su ostaci Stegodon-Ailuropoda. Stegodon je tip izumrlog slona, a Ailuropoda je divovska panda. Ta Stegodon-Ailuropoda- fauna je tipična za područje južne Kine u doba srednjeg pleistocena.
Popis životinjskih ostataka otkrivenih na nalazištu u Tongziju, koji su izradili Han Defen i Xu Chunhua, sadrži 24 vrste sisavaca, koji se nalaze i na popisu ostataka iz srednjeg (i ranog) pleistocena, istih autora. No, poznato je kako je velika većina podvrsta i vrsta navedenih na popisu, postojala još u kasnom pleistocenu kao i u mo derno doba.
Autor izvješća o otkrićima u Tongziju, napisao je: "Spilja u Yan hui prvo je nalazište s fosilima Homo sapiensa otkriveno u pokrajini
... Fauna upućuje na okvir srednjeg-gornjeg pleistocena, no arheo loški [ljudski] dokaz je u skladu s utvrđenom starošću iz gornjeg [kasnog] pleistocena."
Drugim riječima, prisutnost fosila Homo sapiensa bila je odlu čujući faktor u postavljanju starosti tog nalazišta u doba kasnog pleistocena. To je jasan primjer morfološkog datiranja. No, na teme lju faunskog dokaza koji navodi Qiu, može se reći samo to da fosi li Homo sapiensa mogu potjecati iz bilo kojeg razdoblja u okviru srednjeg do kasnog pleistocena.
Međutim, postoji stratigrafski dokaz koji upućuje isključivo na vremenski okvir srednjeg pleistocena. Qiu navodi sljedeći podatak: "Naslage u špilji sadrže sedam slojeva. Ljudski fosili, kameni arte fakti, spaljene kosti i fosili sisavaca, iskopani su iz četvrtog sloja sivkasto-žutog pijeska i šljunka." Ta koncentracija u samo jednom sloju upućuje na to da su ljudski ostaci i fosili životinja - sisavaca otkrivenih na nalazištima iz srednjeg pleistocena - otprilike iste sta rosti. A, općenito se smatra da žute naslage u špiljama Južne Kine, potječu iz srednjeg pleistocena.
Naša analiza popisa faune također je pokazala da je moguće su ziti starosni okvir na srednji pleistocen. Općenito se smatra da je Stegodon, koji je otkriven u Tongziju, postojao od pliocena do sred njeg pleistocena. Na popisu životinja koje se smatraju značajnima za datiranje nalazišta u Južnoj Kini, Aigner je navela da je Stegodon
|
orientalis živio samo do kasnog srednjeg pleistocena, iako je uz taj navod stavila znak upitnika.
Strogo smještanje špiljske faune iz Tongzija u srednji pleistocen, potvrđuje i prisutnost vrsta za koje se prilično sigurno zna da su izu- mrle krajem srednjeg pleistocena. Na svom popisu sisavaca bitnih za utvrđivanje starosti nalazišta u Južnoj Kini, Aigner je uključila, osim Stegodona orientalisa, druge vrste otkrivene u Tongziju. Među
njima je Megatapirus (divovski tapir), kojeg Aigner smješta u srednji pleistocen. Vrstu otkrivenu u Tongziju, kineski istraživači nazivaju Megatapirus augustus Matthew et Granger. Aigner je opisala Me- gatapirusa augustusa kao "velik oblik fosila iz južnokineske zbirke iz sredine srednjeg pleistocena". Mi smatramo da Megatapirus augustus ograničava najnovije datiranje faunske zbirke iz Tongzija na završetak srednjeg pleistocena (slika 10.1.).
Drugi fosilni indikator, kojeg navodi Aigner je Crocuta crocuta (današnja hijena), koja se u Kini prvi put pojavila sredinom srednjeg pleistocena. Budući da je Crocuta crocuta prisutna i među fosilima u Tongziju, to ograničava najstarije datiranje faune u Tongziju, na početak sredine srednjeg pleistocena.
Ukratko, poslužimo li se fosilima Megatapirusa augustusa i Cro cuta crocute, kao indikatorima, zaključit ćemo da mogući starosni okvir za fosile Homo sapiensa otkrivene u Tongziju, obuhvaća raz doblje od početka sredine srednjeg pleistocena do kraja kasnog srednjeg pleistocena.
Tako je Qiu proširio starosne okvire nekih uzoraka sisavaca u fauni Stegodon-Ailuropoda (kao što je Megatapirus augustus) od srednjeg do početka kasnog pleistocena, kako bi sačuvao prihvatljvo datiranje fosila Homo sapiensa. Qiuove evolucijske predodžbe očito su zahtijevale takvu proceduru. Jednom kad je ona učinjena, Homo sapiens iz Tongzija, smješten sigurno u kasni pleistocen, mogao se uvesti u vremenski evolucijski slijed i navesti kao dokaz o ljudskoj evoluciji. Smjestimo li Homo sapiensa iz Tongzija u stariji dio nje gova pravog faunskog starosnog okvira, u središnje razdoblje srednjeg pleistocena, postao bi suvremenikom Homo erectusa iz Zhoukoudiana. A to ne bi dobro izgledalo u udžbenicima o fosilnom čovjeku u Kini.
Podrobno smo analizirali izvješća o nekolicini drugih kineskih nalazišta, te vidjeli da su se isti postupci morfološkog datiranja pri mjenjivali za vremensko razdvajanje različitih vrsta hominida. Go dine 1964., u Lantianu je otkrivena lubanja Homo erectusa, koja je bila primitivnija od lubanje Homo erectusa iz Zhoukoudiana. Tako su joj različiti autori, poput J. S. Aigner, pridavali veću starost od Homo erectusa iz Zhoukoudiana. No, naša analiza faunskog dokaza, stratigrafije nalazišta i paleomagnetskog datiranja, pokazuje da se
starosni okvir lubanje Homo erectusa iz Lantiana, preklapa s onim Homo erectusa iz Zhoukoudiana. Isto vrijedi i za čeljust Homo erec tusa iz Lantiana.
Međutim, mi ne tvrdimo da je lubanja Homo erectusa iz Lantiana iste starosti kao i Homo erectus iz Lokaliteta I u Zhoukoudianu. Slije deći našu standardnu proceduru, jednostavno smo proširili mogući starosni okvir primitivnog Homo erectusa iz Lantiana kako bismo uključili vremensko razdoblje predstavljeno Zhoukoudianom.
Tako smo međusobno preklopili moguće starosne okvire u sre dišnje radzoblje srednjeg pleistocena, sljedećih hominida: 1.) Čo vjeka iz Lantiana, primitivnog Homo erectusa; 2.) Pekinškog čovje ka, mnogo naprednijeg Homo erectusa; i 3.) Čovjeka iz Tongzija, koji se opisuje kao Homo sapiens. Ne tvrdimo da su ta stvorenja stvar no istodobno postojala. Možda jesu, a možda i nisu. No, želimo reći da znanstvenici ne smiju pretpostaviti, isključivo na temelju njihove morfološke različitosti, da hominidi sigurno nisu istodobno živjeli. No, upravo su to učinili. Znanstvenici su svrstali fosile hominida iz Kine u vremenski evolucijski slijed, prije svega na temelju njihova fizičkog tipa. Takva metodologija osigurava da nijedan fosil neće nikada izaći iz okvira evolucijskih očekivanja. Primjenjujući morfo loške razlike fosila hominida radi usklađivanja protuslovnih faunskih, stratigrafskih, kemijskih, radiometrijskih i geomagnetskih datiranja sa službenim evolucijskim slijedom, paleoantropolozi su dopustili da njihove unaprijed stvorene predodžbe zasjene druge mogućnosti.
DRUGA OTKRIĆA U KINI
Godine 1956., seljaci koji su iskopavali gnojivo u špilji pokraj Mabe u juznokineskoj pokrajini Guangdong, otkrili su lubanju primitivnog čovjeka. Općenito se smatra da je lubanja iz Mabe pripadala Homo sapiensu s nekim neandertalskim značajkama.
Razumljivo je zašto su znanstvenici, u skladu sa svojim evolucij skim očekivanjima, željeli smjestiti uzorak iz Mabe na završetak srednjeg pleistocena ili početak kasnog pleistocena, nakon Homo erectusa. Iako Maba vjerojatno potječe iz ranog kasnog pleistocena, ondje otkrivene životinjske kosti pripadaju sisavacima, koji nisu živjeli samo u kasnom, nego i u srednjem, a možda čak i u ranom
pleistocenu. Čini se da je glavni razlog za smještanje špilje u Mabi na završetak kasnog srednjeg pleistocena ili početak kasnog pleis- tocena, bio morfologija ostataka hominida.
Na novom, unaprijeđenom popisu, otkrivamo preklapanje sta rosnih okvira u središnjem razdoblju srednjeg pleistocena za: 1.) primitivnog Homo erectusa (Lantian); 2.) Homo erectusa (Zhou- koudian); 3.) Homo sapiensa (Tongzi); 4.) Homo sapiensa s nean- dertalskim osobinama (Maba).
Mogućnost da su Homo erectus i mnogo napredniji hominidi u isto doba postojali u Kini, dodatno zaoštrava polemiku oko toga tko je doista odgovoran za problem pekinškog čovjeka i prisutnost napred nog kamenog oruđa na Lokalitetu I u Zhoukoudianu. Je li doista sredinom srednjeg pleistocena, istodobno postojalo nekoliko homi nida, koji su bili na različitom stupnju napretka? Iako to kategorički ne tvrdimo, dostupni podaci definitivno ukazuju na tu mogućnost. U znanstvenoj literaturi, koju smo proučavali, nismo našli nijedan razlog, osim činjenice da se pojedinci međusobno razlikuju morfo loški, da isključimo mogućnost njihova supostojanja.
Netko će sigurno tvrditi da je činjenica evolucije čovjeka toliko uvjerljivo i neosporno dokazana, da je posve opravdano utvrđivati starost hominida na temelju njihove morfologije. No, mi vjerujemo da nakon podrobnijeg istraživanja ta tvrdnja gubi tlo. Kako smo po kazali u 2.-7. poglavlju, obilje dokaza koji protuslove prihvaćenim idejama o evoluciji čovjeka, bilo je potisnuto ili zaboravljeno. Osim toga, znanstvenici su sustavno zanemarivali nedostatke dokaza, koji navodno potvrđuju općeprihvaćenu hipotezu o evoluciji.
Da su seljaci koji su tražili gnojivo u kineskoj špilji, otkrili po tpuno ljudsku lubanju zajedno s neospornno pliocenskom faunom, znanstvenici bi sigurno prosvjedovali da tome nisu svjedočili stručni promatrači, koji bi mogli provesti prikladna stratigrafska ispitivanja. No, budući da se lubanja iz Mabe može uklopiti u standardan evolu cijski slijed, nitko nije prigovorio načinu njezina otkrića.
Čak i kada priznamo da je morfološko datiranje iznimno dvojbe no, zaprepastit ćemo se koliko je ono puta upotrebljeno. U slučaju istraživanja ljudske evolucije u Kini, to nije iznimka, nego pravilo. Maksila (gornja čeljust) Homo sapiensa, koju su 1956. otkrili rad-
nici u Longdongu u području Changyanga u južnokineskoj pokraji ni Hubei, pružila je mnogim stručnjacima očekivanu priliku za bestidno morfološko datiranje.
Gornja čeljust, koja se povezuje s Homo sapiensom koji je imao neke primitivne fizičke značajke, otkrivena je zajedno s tipičnom faunom iz srednjeg pleistocena u Južnoj Kini, uključujući Ailuropodu (pandu) i Stegodona (izumrlog slona). Godine 1962.. Chang Kwang- chih sa Sveučilišta u Yaleu je napisao: "Za ovna faunu se općenito vjeruje da potječe iz srednjeg pleistocena, dok znanstvenici koji su istraživali špilju pretpostavljaju da potječe iz kasnog srednjeg pleis tocena, jer, morfološki, maksila sadrži manje primitivnih značajki od Sinanthropusa." Jasno je da se Changovo pripisivanje mlađeg datuma Homo sapiensu iz Changyanga od pekinškog Homo erectu- sa, prije svega temelji na morfologiji.
Godine 1981., J. S. Aigner je iznijela i svoje sukladno mišljenje: "Srednji pleistocen, kao datum, utvrđen je na temelju neke faune, dok prisutnost hominida, koji se smatra bliskim H. sapiensu, ukazuje na kasniji datum tog razdoblja."
Zapanjujuća je činjenica da su znanstvenici upotrijebili faunski dokaz iz Changyanga ne uzimajući u obzir mogućnost da je Homo sapiens živio u Kini istodobno s Homo erectusom. O tome je sir Arthur Keith napisao 1931. sljedeće: "U prošlosti se toliko često do gađalo da otkriće ljudskih ostataka u naslazi, utječe na stručno sta jalište o njihovoj starosti; običavalo se tumačiti geološki dokaz na taj način da on ne odudara očito od teorije o čovjekovu mlađem po drijetlu."
Godine 1958., radnici su otkrili ljudske fosile u špilji u Liujiangu u južnokineskoj autonomnoj pokrajini Guangxi Zhuang. Oni su uključivali lubanju, kralješke, rebra, zdjelične kosti i desnu bedrenu kost. Ti anatomski suvremeni ljudski ostaci, otkriveni su zajedno s tipičnom faunom Stegodon-Ailuropoda, što ukazuje na to da staros ni okvir nalazišta obuhvaća čitav srednji pleistocen. No, kineski znanstvenici su smjestili ljudske kosti u kasni pleistocen, prije svega zbog njihove napredne morfologije.
Na nalazištu u Daliju u pokrajini Shaanxi, otkrivena je lubanja koja se pripisala Homo sapiensu s primitivnim značajkama. Među
faunom u Daliju nalaze se životinje karakteristične za srednji pleis tocen i mlađa razdoblja.
Neki kineski paleoantropolozi su pretpostavili da Dali potječe iz kasnog srednjeg pleistocena. Iako bi se to moglo odnositi na lubanju, s njom povezana fauna ne ukazuje na taj datum. Naime, ona upućuje na to da Homo sapiens iz Dalija vjerojatno potječe iz srednjeg plei stocena, čime se iznova ukršta s pekinškim čovjekom iz Lokaliteta I u Zhoukoudianu.
Na temelju toga zaključujemo da je pekinški Homo erectus iz Lokaliteta I u Zhoukoudianu, najvjerojatnije živio istodobno s razli čitim vrstama hominida - prvim Homo sapiensom (od kojih su neki imali neandertalske značajke), Homo sapiens sapiensom i primi tivnim Homo erectusom (slika 10.2.).
U pokušaju da razvrstaju ovu zbrku podataka o hominidima iz srednjeg pleistocena, znanstvenici su se iznova služili morfologijom fosila hominida za odabiranje željenih datuma u okviru ukupnih mogućih faunskih starosnih okvira nalazišta. Na taj način su uspjeli očuvati evolucijski napredak hominida. Zaprepašćuje činjenica da se taj umjetno stvoren slijed, dizajniran kako bi se uklopio u evolu cijska očekivanja, navodi kao dokaz hipoteze o evoluciji.
Naprimjer, kako smo nekoliko puta pokazali, primjerak Homo sapiensa čiji mogući starosni okvir obuhvaća razdoblje od sredine srednjeg pleistocena (što ga čini suvremenikom pekinškog čovjeka) do kasnog pleistocena, bit će pomaknut u mlađe razdoblje vremenskog okvira. Na isti način bi se mogao svrstati u sredinu srednjeg pleis tocena u okviru mogućeg starosnog okvira, iako to odskače od evo lucijskih očekivanja.
Naš pregled fosilnih hominida otkrivenih u Kini, zaključit ćemo primjerima nekih nalazišta, koja se svrstavaju u rani pleistocen. U Yuanmou u južnokineskoj pokrajini Yunnan, geolozi su otkrili dva zuba hominida (sjekutića). Kineski znanstvenici su utvrdili da su ti zubi mnogo primitivniji od onih pekinškog čovjeka. Vjeruju da su pripadali pretku pekinškog čovjeka, veoma primitivnom Homo ere- ctusu, koji se razvio iz azijskog australopiteka.
Poslije je u Yuanmou otkriveno i kameno oruđe - tri strugala, kamena jezgra, krhotina i vrh od kvarca ili kvarcita. Na objavljenim
|
Lokalitet /Hominid |
PLEISTOCEN | |
|
RANI |
SREDNJI |
KASNI |
|
rani srednji kasni |
rani srednji kasni |
rani srednji kasni |
|
Gongwangling rani Homo Erecetus Chenchiawo Homo Erecetus Zhoukoudian Loc. 1 Homo Erecetus Changyang rani Homo sapiens Maba, Homo sapiens (Neandertaloid) Dali Homo sapiens Tongzi Homo sapiens Liujiang Homo sapiens sapiens |
crtežima, oruđe iz Yuanmoua veoma nalikuje europskim eolitima i oldowanskoj izradi iz Istočne Afrike. Uz oruđe i sjekutiće hominida nalazili su se i slojevi pepela s fosilima sisavaca.
Na temelju slojeva u kojima su se nalazili sjekutići, paleomag- netskom metodom je utvrđena približna starost od 1,7 milijuna godina, u vremenskom okviru od 1,6-1,8 milijuna godina. Iako je to dati ranje dvojbeno, vodeći kineski znanstvenici ga ipak prihvaćaju, isti čući da fosili sisavaca odgovaraju starosti nalazišta, koje se smješta u rani pleistocen.
Međutim, postoje neki problemi vezani uz pretpostavku o ranom pleistocenskom podrijetlu Homo erectusa iz Yuanmoua. Naime, vje ruje se kako se Homo erectus razvio iz Homo habilisa u Africi prije oko 1,5 milijuna godina, te da je počeo migrirati prije oko milijun godina. Pretpostavlja se da Homo habilis nije napustio Afriku. Iz Jiine procjene starosti hominida iz Yuanmoua, proizlazi da se Homo erectus u Kini razvio odvojeno. Čini se da Jia ističe nužnost postoja nja australopiteka ili Homo habilisa u Kini prije oko 2 milijuna godi na, što službena teorija zabranjuje.
U svezi toga, Lewis R. Binford i Nancy M. Stone su 1986. rekli: "Treba istaknuti da su mnogi kineski znanstvenici još uvijek skloni ideji da se čovjek razvio u Aziji. Takvo gledište omogućava mnogi ma da nekritički prihvaćaju veliku starost kineskih nalazišta i istra žuju mogućnost otkrivanja kamenog oruđa u naslagama iz pliocena." Isto tako bi se moglo reći da su zapadnjački znanstvenici skloni ideji da se čovjek razvio u Africi, zbog čega nekritički odbacuju ve liku starost fosilnih hominida i artefakata otkrivenih diljem svijeta.
Kako smo prethodno spomenuli, ne smijemo pretpostaviti da su Afrika ili Azija bili središte evolucije. Kako smo pokazali u prethod nim poglavljima, postoji obilje dokaza, od kojih su mnoge otkrili profesionalni znanstvenici, koji upućuju na to da je suvremeni tip čovjeka živio desecima milijuna godina na različitim kontinentima, uključujući Južnu Ameriku. Isto tako, iz istog razdoblja postoji do kaz o postojanju različitih majmunolikih stvorenja, od kojih su neki više od drugih nalikovali ljudima.
Iznova se nameće pitanje s kojim smo se susreli u raspravi o neo bičnim ostacima kulture (2.-6. poglavlje): "Zašto bismo pripisivali
kameno oruđe i znakove uporabe vatre iz ranog pleistocena u Yuan- mou, primitivnom Homo erectusu?"
Oruđe i znakovi uporabe vatre nisu otkriveni u blizini zuba Homo erectusa. Osim toga, u samoj Kini, kao i na drugim mjestima u svi jetu, otkriven je dokaz koji ukazuje na to da je Homo sapiens pos tojao u ranom pleistocenu i starijim razdobljima.
Godine 1960., Jia Lanpo je istraživao pijesak iz ranog pleistoce na i naslage šljunka u Xihouduu u sjevernoj pokrajini Shanxi. Ondje je 1961. i 1962. otkrio tri kamena s tragovima udaranja, te još neke artefakte. Na temelju činjenice da faunski ostaci potječu iz ranog pleistocena, utvrđeno je da je nalazište staro više od milijim godina. Paleomagnetskim datiranjem je utvrđena starost od 1.8 milijuna go dina. U Xihouduu su otkrivene i izrezane kosti i znakovi uporabe vatre. Jia je vjerovao da se njima služio australopitek. No. općenito se smatra da australopitek nije poznavao vatru. Jedini hominidi koji su za to navodno bili sposobni, bili su Homo erectus, neandertalac i Homo sapiens.
Kako bismo mogli i očekivati, J. S. Aigner je bila oprezna oko prihvaćanja Jiovog dokaza: "Iako se potpuno slažem s pretpostavkom o djelovanju čovjeka u sjevernoj Kini, točnije u Hsihoutu [Xihoudu] tijekom donjeg [ranog] pleistocena, ne mogu neosporno prihvatiti materijale iz tog vremena ... ako je točna pretpostavka o Hsihoutu, tada su ljudi živjeli u sjevernoj Kini prije otprilike 1 000 000 godina i upotrebljavali su vatru. To bi moglo navesti na preispitivanje nekih danas prihvaćenih pretpostavki o tijeku ljudske evolucije i sposob nostima prvih hominida za prilagođavanje." Međutim, odmaknemo li se od službenih pretpostavki, pred nama će se otvoriti zanimljive mogućnosti.
Time završavamo naš pregled otkrića iz Kine. Vidjeli smo da je postupak utvrđivanja starosti fosilnih hominida iskrivljen 'morfo loškim datiranjem'. Prilagode li se ta datiranja razumnim starosnim okvirima faune, ukupan dokaz neće isključivo potvrđivati hipotezu o evoluciji. Isto tako, čini se da se taj dokaz uklapa i u ideju da su anatomski suvremeni ljudi postojali istodobno s različitim vrstama čovjekolikih stvorenja u pleistocenu.
bglavac
irida
edin.kecanovic
