DRUGO POGLAVLJE

More svjetlosti

BILL CHURCH OSTAO je bez goriva. U normalnim okolnostima to mu ne bi pokvarilo cijeli dan, no 1973. godine, za vrijeme prve naftne krize u SAD-u, benzin ste mogli natočiti samo svakog drugog dana, a to je ovisilo o dvije stvari: zadnjoj brojci na registarskim pločicama vašeg automobila i danu u tjednu. Ako je zadnja brojka bila neparna, mogli ste točiti ponedjeljkom, srijedom i petkom; za parne brojeve bili su rezervirani utorci, četvrtci i subote; a nedjelja je bila dan odmora, bez goriva. Bili je imao neparnu brojku, a bio je utorak. Bez obzira na važnost sastanka koji ga je čekao, zapeo je kod kuće kao talac OPEC-a i šačice vlastodržaca sa Srednjeg istoka. Čak i da se broj na njegovim registarskim pločicama poklopio s danom u tjednu, još uvijek bi mu trebalo približno dva sata, koliko je trajalo čekanje u kolonama koje su se u cik-cak formi ovijale oko uglova brojnih četvrti. Pod uvjetom da uopće pronađe benzinsku postaju koja je otvorena.

Prije dvije godine, kada je goriva još bilo na pretek, mogli su po- slati Edgara Mitchella na Mjesec i natrag, no sada su morali zatvoriti polovicu benzinskih postaja u državi. Predsjednik Nixon nedavno se obratio naciji, pozivajući sve Amerikance da kod kuće smanje ter- mostate, da se voze zajedno, u manje automobila, i da ne troše više od četrdeset litara benzina tjedno. Poduzećima su naložili da rasvjetu u radnim prostorima smanje za polovicu te da ugase svjetla u vežama i skladištima. Washington je pružio primjer za to te su lampice na nacionalnoj Božičnoj jelci postavljenoj na travnjaku ispred Bijele kuće bile ugašene. Sita i samozadovoljna nacija, navikla na veliku potrošnju kako energije tako i cheesburgera, bila je potresena jer je prvi put bila primorana pritegnuti pojas. Kružile su glasine da će se racionalizirati čak i tiskanje knjiga. Pet godina kasnije Jimmy Carter je izjavio da je to razdoblje za američki moral bilo jednako stanju rata, i to je osjećala većina sredovječnih Amerikanaca koji gorivo nisu morali štedjeti još od Drugog svjetskog rata.

Bill je odjurio natrag u kuću i zgrabio telefon da se potuži Halu Puthoffu. Hal, stručnjak za lasersku fiziku, Billu je često služio kao znanstveni alter ego. «Mora postojati neki bolji način.» - zavapio je Bili frustrirano u slušalicu.

Hal se složio da je došlo vrijeme da započnemo tražiti alternati- ve fosilnom gorivu za prijevoz; nešto što nije ugljen, drvo ili atom- ska energiju.

«No, što nam je još dostupno?« - rekao je Bill.

Hal je pribilježio sve trenutne mogućnosti: fotovoltaiku (upo- trebu sunčevih ćelija), gorive ćelije, vodene baterije (pokušaj da se vodik iz vode u stanici pretvori u električnu energiju), pa vjetar, otpadne produkte pa čak i metan, no nijedan od tih energetskih izvora, uključujući i one najegzotičnije, nije bio dovoljno robustan, odnosno realan.

Bill i Hal složili su se da je u stvari potreban jedan potpuno novi izvor - jeftin, neograničen, možda još neotkriven izvor energije. Nji- hovi razgovori često bi skrenuli u takav spekulativni smjer. Hal je uglavnom volio nove, avangardne tehnologije; što su bile više futu- rističke, to su ga snažnije privlačile. Bio je više izumitelj nego običan fizičar; već s trideset i pet godina patentirao je podesivi infracrveni laser. U velikoj je mjeri bio samouk i sam se školovao, nakon što mu je kao mlađem maloljetniku umro otac. Diplomirao je na Sveučilištu Florida 1958., godinu dana nakon polijetanja Sputnika 1, a punolje- tan je postao u vrijeme Kennedyjeve administracije. Kao i mnoge mlade ljude njegove generacije, i njega je osvojila Kennedyjeva sre- dišnja metafora o Sjedinjenim Državama koje se upuštaju u nova, neistražena područja.

U godinama američkog svemirskog programa, pa čak i nakon što je program zbog smanjenog zanimanja i premalo novaca zastao, Hal je zadržao skromni idealizam o svojem radu i središnjoj ulozi koju znanost ima za budućnost čovječanstva. Čvrsto je vjerovao da je znanost ta koja pokreće civilizaciju prema naprijed. Bio je nizak i čvrst momak s gustom, valovitom kestenastom kosom; pomalo je sličio na glumca Mickeya Rooneya, no iza flegmatične i skromne vanjštine vrio je unutarnji život neukalupljenog razmišljanja i «što ako» mogućnosti. Na prvi pogled teško da je izgledao kao avangar- dni znanstvenik. Usprkos tome, u sebi je gajio iskreno uvjerenje da je pionirski znanstveni rad ključan za budućnost našeg planeta jer ljudima može pružiti nadahnuće za učenje i ekonomski rast. Volio

je također povremeno izaći iz laboratorija i pokušati svoje fizičke teorije primijeniti u stvarnom životu.

Bill Church mogao je postati uspješan poslovni čovjek, no bio je idealist, kao i Hal, i vjerovao je da znanost pomaže razvoju civiliza- cije. Bio je kao skromni Medici Hala Da Vincija. Svoju znanstvenu karijeru prekinuo je kada su ga pozvali da preuzme obiteljsko podu- zeće, Church's Fried Chicken, teksaški odgovor Kentucky Fried Chi- ckenu. Tvrtku je vodio deset godina, a nedavno se odlučio prodati ju. Zaradio je dovoljno i sada mu se prohtjelo ostvariti svoje mlade- načke snove, no bez izobrazbe to je mogao ostvariti isključivo preko nekog drugog. Svog savršenog dvojnika pronašao je u Halu, nada- renom fizičaru i istraživaču znanstvenih područja koja se običnim znanstvenicima ne čine vrijedna proučavanja. U rujnu 1982. godine Bili je Halu u znak početka njihove suradnje darovao zlatni sat na kojemu je pisalo «Geniju Ledenjaku poklanja Snijeg». Simbolika je bila u tome što je Hal tihi inovator, a Bill je snijeg koji s uvijek novim izazovima neprestano pada na Halla.

«Postoji jedan golemi izvor energije o kojem još nismo govorili.« - rekao je Hal. Pojasnio je da svaki kvantni fizičar dobro poznaje polje nulte točke. Kvantna mehanika dokazala je da vakuum odnosno

«ništavilo» u stvarnosti ne postoji. Navodna potpuna praznina koja bi trebala postojati u svemiru - iz kojega je izuzeta sva tvar i ener- gija - te u prostoru između zvijezda u subatomskom je smislu pravi mravinjak aktivnosti.

Po načelu neodređenosti, koje je razvio Werner Heisenberg, je- dan od začetnika kvantne teorije, nijedna čestica nikada potpuno ne miruje nego je u neprestanom gibanju zbog osnovnog stanja polja energije koje je u neprestanoj interakciji sa svom subatomskom ma- terijom. To znači da je temeljna supstancija svemira more kvantnih polja koju nije moguće eliminirati pomoću nijednog poznatog za- kona fizike.

Naš navodno stabilni, statični svemir u stvari je kipući vrtlog subatomskih čestica koje se u hipu pojavljuju i nestaju. Iako je He- isenbergovo načelo najpoznatije po tome što se odnosi na neodre- đenost pri mjerenju fizičkih svojstava subatomskog svijeta, ono ima još jedan aspekt: kod subatomskih čestica ne možemo istovremeno znati i kolika je njihova energija i koliki im je životni vijek, te zbog toga vrijedi da za subatomski događaj u vrlo malom vremenskom periodu ne možemo odrediti količinu njegove energije. Einsteinove

teorije i njegova slavna jednadžba E=mc2 - u kojoj je energija raz- mjerna masi - u velikoj su mjeri uzrok da sve elementarne čestice međusobno utječu jedna na drugu tako da izmjenjuju energiju s drugim kvantnim česticama, koje se prividno pojavljuju iz nečega te se u trenutku uzajamno udružuju i uništavaju - u 1O-23 sekunde, da budemo precizni - čime prouzrokuju slučajne fluktuacije energije bez vidljivog uzroka. Nestalne čestice koje nastaju u tom zbijenom trenutku poznate su kao «virtualne čestice». Od pravih čestica ra- zlikuju se po tome što postoje samo u trenutku te izmjene - «neo- dređenom vremenu« koje dopušta načelo neodređenosti. Hal je taj proces rado uspoređivao s prštanjem vodene prašine u podnožju vodopada.

Taj subatomski tango zaista je vrlo kratak, no subatomska zbiva- nja u cijelom svemiru sabiru se u ogromnu energiju koja je veća od cjelokupne energije u svoj materiji svijeta. Polje nulte točke (kako fi- zičari nazivaju vakuum) tako se naziva jer su fluktuacije u tom polju primjetne i pri temperaturi od apsolutne nule, najnižem mogućem energetskom stanju u kojem više nema nijedne tvari, i u kojem na- vodno nema više ničega što bi prouzrokovalo bilo kakvo gibanje. Energija nulte točke je energija u maksimalno praznom prostoru pri najmanjoj mogućoj energiji, od koje se više nimalo energije ne može oduzeti; to je najbliže koliko se gibanje subatomske tvari može približiti ništici.2 No, prema načelu neodređenosti, zbog izmjene vir- tualnih čestica uvijek je prisutno još ponešto rezidualnog vibriranja. Fizičari tu trešnju, zato što je uvijek prisutna, uglavnom otpisuju. Ve- ćina fizičara u fizičkim jednadžbama obično oduzima problematičnu energiju nulte točke; taj postupak naziva se «renormalizacija».3 Prema njihovoj teoriji energija nulte točke je uvijek prisutna i zato ništa ne mijenja, a budući da ništa ne mijenja, možemo ju zanemariti.4

Hal se već nekoliko godina zanimao za polje nulte točke, još od kada je u fizikalnoj knjižnici slučajno naletio na znanstvene rasprave koje je napisao Timothy Boyer sa City Universityja u New Yorku. Boyer je pokazao da klasična fizika - ako u nju uključimo postojanje kontinuirane, slučajne energije polja nulte točke - može objasniti mnoge neobične pojave iz kvantne teorije.5 Ukoliko je Boyer imao pravo, tada za objašnjavanje svemira ne trebamo dvije vrste fizike: klasičnu newtonsku i kvantnu. Sve pojave u kvantnom prostoru mo- žemo objasniti pomoću klasične fizike, samo moramo u nju uključiti polje nulte točke.

Što je više Hal razmišljao o tome, to je više raslo njegovo uvjere- nje da Polje odgovara svim kriterijima koje je tražio: bilo je bespla- tno, bilo je neograničeno i ništa ga nije onečišćavalo. Upravo bi polje nulte energije moglo predstavljati ogroman, još neiskorišten izvor energije. «Kada bismo imali pristup tom izvoru», rekao je Billu, «po- moću njega bismo mogli pokretati čak i svemirske brodove.»

Billu se ideja svidjela i ponudio se da financira uvodna istraživa- nja. Na kraju krajeva, prije toga financirao je i luđe Halove projekte. Za Hala je u određenom smislu to bio baš pravi trenutak jer je s tri- deset i šest godina nekako ostao visjeti u zraku. Rastavio se od prve žene i upravo je izišao udžbenik iz kvantne elektronike kojega je na- pisao s još jednim autorom. Prije pet godina je na Stanfordu stekao doktorat iz elektrotehnike na temu lasera. Kad mu je teoretiziranje počelo dosađivati, postao je istraživač za lasere na istraživačkom institutu Stanford Research Institute (SRI), gigantskoj istraživa- čkoj tržnici koja je u to vrijeme bila u sklopu Sveučilišta Stanford. Sam SRI je praktički bio golemo sveučilište međusobno povezanih pravokutnih, kvadratnih i u obliku slova Z oblikovanih trokatnih zgrada od crvene cigle koje su se skrivale u sanjivom kutku parka Menlo, stisnutog između sjemeništa St. Patrick i grada krovova u španjolskom stilu koji su predstavljali samo stanfordsko Sveučilište. Tada je SRI bio drugi najveći trust mozgova na svijetu i u njemu je svatko mogao istraživati doslovce bilo što, samo je trebao pronaći mecenu za svoja istraživanja.

Hal je nekoliko godina posvetio čitanju znanstvene literature i izradi nekoliko osnovnih izračuna. Zanimali su ga novi, fundamen- talniji pogledi na vakuum i opću relativnost. Premda je po prirodi bio suzdržan, morao se truditi da ostane u čisto intelektualnim okvi- rima i povremeno nije mogao svoje misli spriječiti da žustro krenu prema naprijed. Čak i u tim prvim danima istraživanja znao je da je naišao na nešto što je od izuzetnog značaja za fiziku. Radilo se o nevjerojatno važnom napretku, možda čak i načinu za primjenu kvantne fizike u makrokozmosu, možda posve novu znanost. Bilo je to važnije od lasera i svega drugog što je do tada radio. Unatoč skro- mnosti, pomalo se osjećao kao Einstein kada je otkrio relativnost. Tek je s vremenom shvatio do čega je u stvari došao: bio je na pragu otkrića da je «nova» fizika subatomskog svijeta najvjerojatnije po- grešna, odnosno u najboljem slučaju potrebita temeljite revizije.

Halovo otkriće u određenom smislu uopće nije bilo otkriće nego stanje koje fizičari još od 1926. uzimaju zdravo za gotovo, i koje odbacuju kao nebitno. Za kvantnog fizičara to je smetnja koju treba ukloniti i zanemariti. Za vjeru ili mistiku to je znanost koja dokazuje čudesno. Kvantni izračuni govore da čovjek i njegov svemir žive i dišu u pravom moru gibanja, u kvantnom moru svjetlosti. Heisen- berg, koji je 1927. godine razvio načelo neodređenosti, tvrdio je da zbog fluktuacija koje su inherentne u prirodi nije moguće istovre- meno poznavati sva svojstva neke čestice, primjerice njezino mjesto u prostoru i moment sile. Energetsku razinu bilo koje poznate čestice ne možemo točno odrediti budući da se neprestano mijenja. Dio tog načela također pretpostavlja da nijednu subatomsku česticu nije moguće dovesti u stanje potpunog mirovanja, jer će uvijek posje- dovati sićušna rezidualna gibanja. Znanstvenici već dugo znaju da te fluktuacije odgovaraju nepravilnim šumovima mikrovalnih pri- jemnika i elektroničkih krugova, te da tako ograničavaju visinu do koje možemo pojačati signale. Čak i fluorescentna neonska svjetla rade na principu fluktuacija u vakuumu.

Zamislimo da možemo uzeti nabijenu subatomsku česticu i pri- čvrstiti je na malenu oprugu bez trenja (kao što fizičari rado čine kako bi izveli svoje jednadžbe). Čestica bi morala neko vrijeme poskakivati gore-dolje, a kad bi dosegla temperaturu apsolutne nule morala bi se potpuno zaustaviti. Međutim, fizičari nakon Heisenberga otkrili su da energija u polju nulte točke i dalje djeluje na česticu koja se zbog toga nikada ne zaustavi, nego se neprestano kreće na opruzi.6

Aristotel je bio jedan od prvih koji je tvrdio - unatoč protivljenju svojih suvremenika koji su vjerovali u prazan prostor - da je prostor u stvari «plenum», pozadinski temelj ispunjen stvarima. Sredinom devetnaestog stoljeća znanstvenik Michael Faraday u vezi s električnom strujom i magnetizmom uveo je koncept polja; bio je uvjeren da najvažniji aspekt energije nije njezin izvor, nego prostor oko nje, te utjecaj koji preko neke sile provode jedan na drugoga.7 Prema njemu, atom nije nekakva malena i čvrsta biljarska kugla, nego maksimalno koncentrirano središte sile koje se širi u prostor.

Polje je matriks odnosno medij koji povezuje dvije ili više točki u prostoru, obično preko neke sile, kao što je gravitacija ili elektromagnetizam. Djelovanje sile često vidimo kao valovitost u polju. Elektromagnetsko polje, upotrijebimo li samo jedan primjer, nije ništa drugo nego združeno električno i magnetsko polje koje

brzinom svjetlosti šalje valove energije. Električno i magnetsko polje stvara se oko svakog električnog naboja koji, najjednostavnije rečeno, predstavlja suvišak ili pomanjkanje elektrona. I električno i magnetsko polje imaju dva pola, negativni i pozitivni, koji privlače odnosno odbijaju druge nabijene čestice, ovisno o tome jesu li naboji suprotni (jedan pozitivan i jedan negativan) ili jednaki (oba pozitivna ili oba negativna). Polje je područje u prostoru u kojem možemo primijetiti taj naboj i njegove učinke.

Pojam elektromagnetskog polja je vrlo prikladna apstrakcija koju su izmislili znanstvenici (te ga predstavili kao «silnice» s odre- đenim smjerom i oblikom) kako bi pokušali objasniti iznenađujuće djelovanje električne struje i magnetizma te njihovu sposobnost da utječu na predmete na daljinu - i, teoretski, do u beskonačnost - iako u međuprostoru nema nikakve primjetljive tvari ili materije. Jednostavno rečeno, polje je područje utjecaja. Dva istraživača su ga slikovito opisala riječima: «Svaki put kada koristite vaš toster, polja oko njega uznemire, ma koliko slabašno to bilo, nabijene čestice u najudaljenijim galaksijama.«8

James Clark Maxwell je  prvi pretpostavio da je prostor eter elektromagnetske svjetlosti; ta predodžba prevladavala je sve dok ju 1881. godine (te šest godina kasnije u suradnji s američkim pro- fesorom kemije Edwardom Morleyem), u pokusu sa svjetlošću koji je pokazao da u masi etera nema nikakve tvari, nije pobio fizičar poljskog porijekla Albert Michelson.9 Einstein je također mislio da je prostor čista praznina, sve dok njegove vlastite ideje, koje je s vre- menom razvio u opću teoriju relativnosti, nisu pokazale da prostor zaista sadrži plenum aktivnosti. No, tek su 1911. godine s pokusom Maxa Plancka, jednog od otaca kvantne fizike, fizičari uvidjeli da prazan prostor upravo pršti od aktivnosti.

Kvantna polja u kvantnom svijetu ne povezuju sile, nego izmjena energije koja se neprestano, u dinamičkom uzorku, preraspodjeljuje. Ta stalna izmjena je imanentno svojstvo čestica, tako da ni «stvarne» čestice nisu ništa drugo do malena vozila energije koja se nakratko pojavljuju, a onda ponovno nestaju u bazičnom polju. Prema teoriji kvantnog polja, pojedinačni entitet je prolazan i bestjelesan. Čestice nije moguće odvojiti od praznoga prostora oko njih. Čak je i Einstein priznao da je sama materija «izuzetno intenzivna«, što je u određenom smislu smetnja savršenoj slučajnosti, i da je jedina fundamentalna stvarnost bazični entitet - samo polje.10

Fluktuacije u atomskom svijetu razlog su da energija neprestano prolazi naprijed i nazad, kao loptica u stolnom tenisu. Ta energet- ska razmjena je poput posudbe pedeset lipa; ako posudiš nekome pedeset lipa, bit ćeš za pedeset lipa siromašniji, a on za pedeset lipa bogatiji, a kada ti vrati pedeset lipa, uloge se mijenjaju. Takva emisija i resorpcija virtualnih čestica ne odvija se samo kod fotona i elektrona nego kod svih kvantnih čestica u svemiru. Polje nulte točke je skladište svih polja, svih osnovnih energetskih stanja i svih virtualnih čestica: polje polja. Pri svakoj razmjeni svake virtualne čestice otpušta se energija. Energija nulte točke pri svakoj pojedinoj razmjeni u elektromagnetskom polju je nepojmljivo malena: polo- vica vrijednosti fotona.

Međutim, ukoliko saberemo sve različite čestice u svemiru koje se neprekidno pojavljuju i nestaju, dobili smo ogroman, neiscrpan izvor energije jednak koncentriranoj energiji u atomskoj jezgri ili još veći od nje; dok sve te čestice diskretno postoje u pozadini pra- znoga prostora oko nas kao neka sveprožimajuća, energijom nabi- jena svemirska kulisa. Izračunato je da ukupna energija polja nulte točke premašuje svu energiju u materiji za faktor 1040, što odgovara jedinici sa četrdeset nula.11 Kao što je jednom to opisao veliki fizičar Richard Feynman, želeći nekako prispodobiti tu veličinu: «Energija u jednom jedinom kubičnom metru prostora bila bi dovoljna da uzavru svi oceani na Zemlji.»12

Polje nulte točke sadržavalo je dvije mogućnosti koje Halu nisu dale mira. Jasno, bio je to pravi sveti Gral na području energetskih istraživanja. Kada bismo na neki način dobili pristup tom polju, mogli bismo iz njega proizvoljno crpiti energiju, ne samo za gorivo na Zemlji, nego i za svemirske letove na udaljene zvijezde. Trenutno bi za putovanje do najbliže zvijezde trebali raketu koja bi, da bi mogla nositi potrebno gorivo, trebala biti velika kao Sunce.

More temeljne energije impliciralo je i nešto više. Postojanje po- lja nulte točke pretpostavlja da je cjelokupna tvar u svemiru poveza- na s valovima koji se šire kroz vrijeme i prostor i mogu se širiti do u beskonačnost, povezujući pojedinačne dijelove svemira sa svim ostalim dijelovima.

Koncept Polja lako bi mogao pružiti znanstveno objašnjenje za mnoge metafizičke ideje, kao što je na primjer kinesko vjerovanje u životnu silu ili chi koja je u starim spisima opisana kao nešto što je slično energetskom polju. Na Polje bi se mogla odnositi i prva izjava

Boga u Starom zavjetu: «Neka bude svjetlost«, iz koje je bila stvorena tvar.13

Hal je s vremenom napisao znanstvenu raspravu koju je objavio u Physical Review-u, jednom od najprestižnijih časopisa za fiziku u svijetu, u kojoj je pokazao da stabilno stanje materije samo svoje postojanje duguje toj dinamičnoj izmjeni energija između subatom- skih čestica i potpornog polja nulte točke.14 U kvantnoj se teoriji fizičari neprestano bore s problemom zašto su atomi stabilni. To su pitanje - bilo u laboratoriju ili matematički - uvijek rješavali s vodikovim atomom. Vodik je za analizu najjednostavniji atom u svemiru budući da ima samo jedan elektron i jedan proton. Kvantne znanstvenike mučilo je pitanje zašto elektron kruži oko protona kao planet oko Sunca. Stabilnu kružnicu planeta u Sunčevom sustavu omogućava sila teže, no u atomskom svijetu elektroni koji se gibaju, koji nose naboj, ne bi smjeli biti stabilni kao planeti, nego bi se s vremenom morali izračiti ili iscrpsti svoju energiju, te u spirali pro- drijeti u jezgru, pri čemu bi se raspala cjelokupna atomska struktura predmeta.

Danski fizičar Niels Bohr, još jedan utemeljitelj kvantne fizike, taj je problem riješio izjavivši da ga on ne dopušta.15 Pojasnio je kako elektron emitira energiju samo kada preskoči iz jedne orbitale u drugu te da orbitale, da bi došlo do emisije fotonske svjetlosti, mo- raju imati određenu razliku u energiji. Bohr je sročio vlastiti zakon koji, naime, kaže da «energija ne postoji, zabranjena je, ja zabranju- jem elektronu da se raspadne.« Taj postulat i njegove pretpostavke vodile su do daljnjih pretpostavki po kojima materija i energija istovremeno posjeduju i svojstva valovitosti i osobine čestica, radi čega elektroni ostaju na mjestu i u određenim orbitalama; to je na- posljetku dovelo do kvantne mehanike. U najmanju ruku, Bohr nije matematički pogriješio kada je predvidio tu razliku u energetskim razinama.16

Međutim, rad Timothyja Boyera, kojega je Hal kasnije usavršio, pokazao je da, uzmemo li u obzir polje nulte točke, uopće ne treba- mo Bohrov postulat. Matematički je dokazao da elektroni nepre- stano gube i onda od polja nulte točke ponovno dobivaju energiju i dinamički uravnoteženi ostaju na točno pravoj orbitali. Elektroni dobivaju potrebnu energiju za kruženje oko jezgre i ne zaustavljaju se, jer napajaju se preko povezanosti s fluktuacijama u praznom prostoru. Drugim riječima, polje nulte točke je uzrok za stabilnost

vodikovog atoma, a posljedično i za stabilnost cjelokupne materije. Ako prekinemo tok energije nulte točke, pokazao je Hal, srušila bi se cjelokupna atomska struktura.17

Hal je pomoću fizikalnih izračuna također dokazao da fluktua- cije valova polja nulte točke prouzrokuju gibanje subatomskih če- stica te da, s druge strane, cjelokupno gibanje svih čestica u svemiru generira polje nulte točke; kao neka vrsta feedback petlje u svemiru koja samu sebe generira.18

Hala je to podsjećalo na mačku koja lovi vlastiti rep.19 U jednom znanstvenom članku zapisao je:

...interakcija polje nulte točke je bazično, stabilno vakuum- sko stanje najniže točke u kojem daljnja interakcija tog po- lja, na bazi dinamične ravnoteže, jednostavno reproducira postojeće stanje.20

To implicira, kaže Hal, «neku vrstu osnovnog stanja svemira koje neprestano samo sebe regeneriran21 te ostaje konstantno, osim u slučaju kada ga nešto uznemiri. To znači i da smo preko valova di- vovskih dimenzija u polju nulte točke doslovno povezani sa cjeloku- pnom materijom svemira, sve do njegovih najudaljenijih kutaka.22

Slično valovima na moru ili nabiranju površine jezera, i na su- batomskoj razini valove prepoznajemo kao privremene oscilacije koje se kreću kroz svoj medij, u ovom slučaju polje nulte točke. Ta titranja predstavlja klasična sinusoida - položeno slovo 'S' - slična užetu za preskakanje kada ga na oba kraja drže dvije osobe i vijugaju njime gore-dolje. Amplituda vala jednaka je polovici visine krivulje od vrha do dola vala, a valna duljina ili ciklus je potpuni titraj, odnosno udaljenost između dva susjedna vrha ili dola. Frekvencija je broj ciklusa u sekundi i obično je izražavamo u hercima; jedan herc jednak je jednom ciklusu u sekundi. Električna mreža u Europi ima frekvenciju od 50 herca ili ciklusa u sekundi, a u SAD-u ona iznosi 60 herca. Mobilni telefoni djeluju na frekvencijama od 900 ili 1800 megaherca.

Izraz «faza» u fizici označava točku koju val dosegne na svom titrajnom putu. Dva vala su u fazi kada su oba istovremeno na val- nom vrhu odnosno dolu, čak i ako imaju različitu frekvenciju i am- plitudu. Kada dođu «u fazu», to znači da su se sinkronizirali.

Jedno od najvažnijih svojstava valova je to da mogu kodirati i prenositi informacije. Kada su dva vala u fazi i preklapaju se, što se stručno naziva interferencija, zajednička amplituda oba vala veća je od njihovih pojedinačnih amplituda. Signal se tada ojača i prou- zroči «konstruktivnu interferenciju«, proces utiskivanja ili razmjene informacija. S druge strane, «destruktivna interferencija je neutrali- ziranje dvaju valova, kada je jedan na vrhu a drugi na valnom dolu. Kada se jednom sudare, oba vala sadrže informacije, u obliku ener- getskog kodiranja, jedan o drugom. U interferencijskim uzorcima neprestano se skupljaju informacije i valovi imaju praktički besko- načnu mogućnost pohranjivanja podataka. Ako je sva subatomska materija na svijetu u neprestanoj interakciji s tim osnovnim poljem energije koje sve okružuje, to znači da subatomski valovi Polja ne- prestano utiskuju zapise o oblicima svih stvari. Polje nulte točke

-koje je indikator i utiskavač svih valnih dužina i frekvencija - neka je vrsta snimke svemira za sva vremena, zrcalna slika i zapis svega što je ikada postojalo. U određenom smislu, vakuum je početak i kraj svega u svemiru.23

Premda je sva tvar okružena energijom nulte točke koja jednoli- ko bombardira dotični predmet, bilo je primjera u kojima su znan- stvenici zaista mogli izmjeriti smetnje u polju. Jedna takva smetnja zbog polja nulte točke jest Lambov pomak - nazvan po američkom fizičaru Willisu Lambu - koji je na podlozi vojnog radara razvijen tijekom četrdesetih godina prošlog stoljeća; pri toj pojavi elektroni se zbog fluktuacija nulte točke malo pomaknu u svojim orbitalama i pri približno tisuću megaherca prouzroče pomak frekvencije.24

U četrdesetim godinama otkriven je još jedan primjer smetnje u polju nulte točke, a otkrio ga je nizozemski fizičar Hendrik Casi-mir. On je pokazao da dvije metalne ploče, kada ih vrlo približimo, stvaraju privlačnost koja ih još više međusobno privlači. Kako neke valne duljine nisu zastupljene, narušava se ravnoteža u polju što prouzrokuje da je u prostoru između ploča manje energije nego u vanjskom praznom prostoru. Ta veća gustoća energije potiskuje metalne ploče jednu prema drugoj.

Još jedan klasičan dokaz postojanja polja nulte točke je van der VVaalsov učinak, također nazvan po svojemu otkrivaču, nizozem- skom fizičaru Johannesu Dideriku van der Waalsu. On je otkrio da sile privlačnosti i odbojnosti između atoma i molekula djeluju zbog načina na koji se raspodjeljuje električni naboj; naposljetku je

otkriveno da je i tome uzrok lokalna neravnoteža u Polju. Zbog tog učinka određeni se plinovi pretvaraju u tekućine. Isto tako, pokazalo se da je spontana emisija, pri kojoj se atomi iz nepoznatog razloga raspadaju i emitiraju energiju, također učinak polja nulte točke.

Fizičar Timothy Boyer, čiji je članak prije svih potaknuo Put- hoffa, pokazao je da bi se mnoga svojstva subatomske tvari - koja su zbunjivala fizičare i zbog kojih su postavljali čudna kvantna pravila

-   mogla bez muke objasniti klasičnom fizikom, pod uvjetom da ona uključi polje nulte točke. Neodređenost, dualizam valnih čestica, fluktuacijsko gibanje čestica - sve je to povezano s interakcijom materije i polja nulte točke. Hal se čak počeo pitati ne bi li se na taj način mogla razložiti i još uvijek najtajnovitija i najkontraverzannija od svih sila - gravitacija.

Za fizičare je gravitacija poput Waterlooa. I najveći fizikalni geniji ostajali su zbunjeni kada su pokušali razraditi načelo za to fundamentalno svojstvo materije i svemira. Čak ni Einstein, koji je težinu odlično opisao pomoću svoje teorije relativnosti, nije mogao uistinu objasniti odakle ona potječe. Tijekom godina brojni su fizi- čari, uključujući i Einsteina, pokušavali težinu objasniti tako da joj pripišu elektromagnetsku prirodu, da je definiraju kao atomsku silu, ili čak da joj daju vlastiti set kvantnih pravila, no nikome nije uspjelo dokazati svoje teorije. Potom je 1968. godine priznati sovjetski fizičar Andrej Saharov uobičajenu pretpostavku okrenuo naglavačke: što ako težina, u stvari, nije interakcija među predmetima, nego samo uzgredni učinak? Točnije rečeno, što ako je težina posljedični učinak polja nulte točke kojega prouzrokuju promjene u polju nastale zbog prisutnosti materije?25

Na razini kvarkova ili elektrona sva materija je u stanju vibrira- nja što je posljedica njezine interakcije s poljem nulte točke. Jedan od zakona elektrodinamike kaže da će fluktuirajuća nabijena čestica širiti oko sebe polje elektromagnetskog zračenja. To znači da pored primarnog polja nulte točke postoji i more tih sekundarnih polja. Radi tih sekundarnih polja između dvije čestice se stvara izvor pri- vlačnosti za kojega je Saharov vjerovao da je povezan s težinom.26

Hal je počeo ozbiljno razmišljati o toj teoriji. Ako je Saharov bio u pravu, tada je pogreška fizičara bila u tome što su težinu razmatrali kao samosvojnu pojavu. Umjesto toga, trebali su je gledati kao neku vrstu pritiska. Palo mu je na pamet da je težina možda neka vrsta dalekosežnog Casimirovog učinka kod kojeg dva predmeta koja se

međusobno privlače blokiraju neke valove polja nulte točke27, ili je to možda čak dalekosežna Van der Waalsova sila, kao privlačenje dva atoma na određenoj udaljenosti. Pojedinačna čestica u polju nulte točke počne poigravati zbog svoje interakcije s nultim Poljem; dvije čestice ne samo da se tresu same za sebe, nego na njih utječe i polje koje stvaraju druge čestice svojim vlastitim vibriranjem. Dakle, polja stvorena iz tih čestica, koja predstavljaju djelomični štit oko sveprožimajućeg polja nulte točke u osnovnom stanju, uzrokuju privlačnost koju mi vidimo kao težinu.

Saharov je te ideje razvio samo kao hipotezu, a Puthoff je otišao korak dalje i latio se njihove matematičke provedbe. Dokazao je da su gravitacijski učinci potpuno usklađeni s gibanjem čestica u polju nulte točke, što su Nijemci nazvali «zitterbewegung» ili «drhtavo gibanje».29 Povezivanje težine s energijom nulte točke razriješilo je mnoge zagonetke koje su već stoljećima mučile fizičare. Tako je, na primjer, pronađen odgovor na pitanje zašto je težina slaba i zašto se ne može zaštititi (ni polje nulte točke, koje je uvijek prisutno, ne može se u potpunosti zaštititi). Ta veza pojasnila je i činjenicu da postoji samo pozitivna, a ne i negativna masa. I naposljetku, težinu je, zajedno s drugim fizikalnim silama kao što su atomska energija i elektromagnetizam, povezala u uvjerljivu jedinstvenu teoriju kakvu su se fizičari oduvijek trsili stvoriti, no još se nikome dotada nije posrećilo.

Hal je po objavi svoje teorije o težini dobio uljudan i suzdržan pljesak. Premda se nikome nije žurilo da ponovi njegove rezultate, uspjeh je bio već i to što ga nisu ismijali jer je sa svojim člankom u biti poremetio statiku čitavog temelja fizike dvadesetog stoljeća. Najslavnija tvrdnja kvantne fizike govori da čestica istovremeno može biti i val, osim ako ga promatramo i mjerimo kada se sve nje- zine tentativne mogućnosti kolabiraju u određeni entitet. U Halovoj teoriji čestica je uvijek čestica; njezino stanje je samo prividno neo- dređeno jer je u neprestanoj interakciji s tim osnovnim energetskim poljem. Još jedno svojstvo elektrona odnosno subatomskih čestica koju u kvantnoj teoriji uzimaju zdravo za gotovo je 'nelokalnost'

-   Einsteinovo «fantomsko djelovanje na daljinu». I to svojstvo mo- guće je objasniti s poljem nulte točke. Hal je to usporedio s dvama šibama zabodenim u pijesak uz rub oceana kojima se upravo pribli- žava morski val. Kada ne biste znali za val, a obje su šibe zbog njega jedna za drugom pale, mogli biste misliti da je jedna šiba na daljinu

djelovala na drugu te imenovati taj učinak nelokalnosti. Međutim, što ako je fluktuacija u polju nulte točke isti pozadinski mehanizam koji djeluje na kvantne čestice i zbog kojega jedna čestica utječe na drugu?30 Ako je to točno, tada to znači da svaki dio svemira može istovremeno biti u dodiru sa svim drugim dijelovima.

Usporedo s radom u SRI, Hal je postavio mali laboratorij u Pescaderu, na obroncima sjevernokalifornijske obale u kući Kena Shouldersa. Ken je bio sjajan laboratorijski inženjer i njegov stari znanac, i nedavno ga je bio uvjerio da mu pomogne. Zajedno su počeli raditi na području »tehnologije zgusnutog naboja», sofistici- ranoj verziji pokusa koji se može opisati kao struganje nogama po tepihu nakon kojega vas strese električna struja kada dotaknete neki metal. Elektroni se obično međusobno odbijaju i ne žele biti preblizu jedan drugog. Međutim, uzmemo li u obzir polje nulte točke koje na određenoj točki, kao mala Casimirova sila, počne gurati elektrone na okup, elektronski naboj može se vrlo zgusnuti. To omogućava izrađivanje vrlo malenih elektronskih uređaja.

Hal i Ken počeli su izrađivati aparatiće koji su koristili tu ener- giju, te su i patentirali svoja otkrića. S vremenom su izumili poseban uređaj kojega je bilo moguće nataknuti na kraj potkožne igle na rendgenskom aparatu, tako da su liječnici imali mogućnost snimati i u sićušnim pukotinama u tijelu, a potom i visokofrekventni gene- rator signala koji je omogućavao djelovanje iz izvora ništa većeg od kreditne kartice. Bili su također među prvima koji su konstruirali televizor s ravnim zaslonom širokim kao slika na zidu. Svi njihovi patenti bili su prihvaćeni s objašnjenjem da je temeljni izvor energije

»najvjerojatnije zračenje vakuumskoga kontinuuma nulte točke».31 Halovi i Kenovi pronalasci doživjeli su neočekivanu reklamu

kada je Pentagon, koji ocjenjuje nove tehnologije po važnosti za državu, na popisu u National Critical Issue tehnologiju zgusnutih naboja - kako su se u to vrijeme nazivala istraživanja u vezi s po- ljem nulte točke - postavio na treće mjesto, odmah iza nevidljivih bombardera i optičkih računala. Sljedeće je godine tehnologija zgusnutih naboja već bila na drugom mjestu. Ocjenjivačka skupina Interagency Technological Assessment Group bila je uvjerena da je Hal na tragu nečega što je od važnosti i za nacionalni interes, te da se aeronautika može dalje razvijati samo ukoliko se energija bude mogla crpiti iz vakuuma.

Kada je američka Vlada preporučila njihov rad, Puthoff i Shoul- ders mogli su birati između pojedinih poduzeća koja su bila spre- mna financirati njihova istraživanja. Naposljetku su se 1989. godine odlučili za Boeing koji se zanimao za njihov maleni radarski uređaj i želio financirati njegov razvoj u okviru posebnog, velikog projekta. Projekt je nekoliko godina stagnirao, a potom je Boeing izgubio svoja financijska sredstva. Većina drugih kompanija zahtijevala je potpuno razvijen prototip prije no što bi pristali financirati projekt. Hal je tada odlučio osnovati svoje vlastito poduzeće u kojem će ra- zvijati svoj rendgenski uređaj. Bio je već na pola puta do osnivanja kada je shvatio da bi to za njega bilo samo nepotrebno skretanje s puta. Možda bi mu i donijelo dobru zaradu, no projekt ga je zanimao samo radi novaca koje bi mogao upotrijebiti za vlastita energetska istraživanja. Izračunao je da bi mu trebalo najmanje deset godina života da tvrtku postavi na noge i započne posao, slično kao što je Billu obiteljska firma oduzela cijelo desetljeće. Smatrao je da je mnogo lakše potražiti nekoga tko bi bio spreman financirati energetska istraživanja. Hal je tada čvrsto odlučio da će se potpuno koncentrirati na altruistički cilj kojega si je postavio na samom početku i da će na njega usredotočiti cijelu svoju karijeru. Najprije rad, a potom slava i na kraju, ako je uopće bude, plaća.

Hal je skoro dvadeset godina čekao da i drugi ponove, te prošire njegove teorije. Potvrda njegovog rada stigla je putem telefonske poruke ostavljene u tri ujutro, čiji bi se sadržaj većini fizičara učinio hvalisavim ili čak smiješnim. Berni Haisch sređivao je nekoliko po- sljednjih sitnica u svom uredu tvrtke Lockheed u Palo Altu, sprema- jući se da iz Kalifornije odleti u Njemačku kamo ga je na znanstveno istraživanje pozvao institut Maxa Plancka u Garchingu. Bernie, koji je u Lockheedu radio kao astrofizičar, se već veselio što će ostatak ljeta istraživati zvjezdanu emisiju X-zraka i smatrao se sretnikom što mu se ukazala takva mogućnost.

Bernie je bio neobična mješavina osobnosti; na poslu je bio formalan i oprezan radnik, a kod kuće bi dao oduška svojoj kre- ativnosti kroz pisanje folk-pjesama. Međutim, u laboratoriju nije upotrebljavao pjesničke hiperbole, a to nije radio ni njegov prijatelj Alfonso Rueda, priznati fizičar i stručnjak za primijenjenu matema- tiku na Kalifornijskom državnom sveučilištu u Long Beachu, koji mu je sada poslao poruku. Fizičari su pri svom radu tek rijetko kori-

stili smisao za humor, a ovaj je Kolumbijac bio tih i radišan čovjek, i nipošto nije bio hvalisavac. Možda je Rueda na taj način zamišljao šalu na tuđi račun.

Poruka ostavljena na Haischovoj telefonskoj sekretarici glasila je: «O moj Bože, mislim da sam upravo izveo formulu F=ma.»

Za svakoga fizičara ova bi izjava bila jednaka tvrdnji da je netko izveo matematičku jednadžbu koja dokazuje postojanje Boga. U ovom primjeru Bog je bio Newton, a F=ma prva Božja zapovijed. F=ma je središnja dogma u fizici koju je Isaac Newton 1687. godine postulirao u svojoj knjizi Principia, svetom pismu klasične fizike, kao temeljnu jednadžbu za gibanje. U fizikalnoj teoriji ta je jedna- džba do te mjere središnja da ima status postulata, odnosno nečega što je zadano; ne nečega što je dokazivo, već nečega što se jedno- stavno prihvaća kao istinito i nikada se ne dokazuje. Sila je jednaka umnošku mase (ili inercije) i akceleracije. Odnosno, ubrzanje pri danoj sili obrnuto je proporcionalno masi. Tromost - težnja pre- dmeta da ostane u stanju mirovanja, te da se teško pokreće i teško zaustavlja jednom kada se pokrene - smanjuje našu sposobnost da povećamo brzinu određenog predmeta. Što je veći predmet, to više sile je potrebno da ga se pokrene. Sila koja je potrebna da loptica preleti tenisko igralište ne bi ni pomaknula nilskog konja.

Radi se o tome da taj zakon nitko nije matematički dokazao. Na njemu je izgrađena čitava religija. Poslije Newtona svi fizičari su ga prihvatili kao osnovnu pretpostavku te gradili svoje teorije i ekspe- rimente na tom kamenu temeljcu. Newtonov postulat je u biti defi- nirao tromu masu i položio temelje fizičke mehanike u posljednjih tristo godina. Svi znamo da je ispravan, premda ga nitko zapravo nije mogao dokazati.32

A sada je Alfonso Rueda u svojoj telefonskoj poruci tvrdio da je upravo ta jednadžba, uz E=mc2 najslavnija u fizici, konačni rezultat grozničavog matematičkog računanja s kojim se mnoge mjesece mučio do kasno u noć. Podrobnosti će Bernieju poštom poslati u Njemačku.

Iako je bio zadubljen u svoj aeronautički rad, Bernie je pročitao neke članke Hala Puthoffa te se i sam počeo zanimati za polje nulte točke, prije svega kao izvora energije za svemirska putovanja na ve- like udaljenosti. Bernija su nadahnuli i fizičari Paul Davies i William Unruh iz University of British Columbia koji su otkrili da pri gibanju kroz vakuum s konstantnom brzinom sve izgleda jednako.

No, čim počnete ubrzavati, vakuum iz vaše perspektive dok se krećete dobiva izgled mlakog mora toplinskog zračenja. Bernie se počeo pitati je li tromost, kao i to toplinsko zračenje, također prou- zrokovana ubrzavanjem kroz vakuum.33

Potom je na jednoj konferenciji sreo Ruedu, poznatog fizičara s dobrom podlogom iz više matematike, i na Bernijevo ustrajno potica- nje i nagovaranje, po prirodi izuzetno ustrajni Rueda latio se analize koja je uključivala polje nulte točke i idealno njihalo, temeljnu napra- vu koja se koristila pri rješavanju mnogih problema klasične fizike. Halov rad o gravitaciji pobudio je njegovo zanimanje te je razmišljao bi li mogla postojati veza između tromosti i polja nulte točke.

Uslijedili su mjeseci i mjeseci rada da bi Rueda dovršio izračune. Ustanovio je da će njihalo, kada ga ubrzamo kroz nulto polje, naići na otpor koji je proporcionalan ubrzanju. Činilo se kao da su za ci- jeli svijet upravo uspjeli dokazati zašto stoji F=ma. Formula više nije postojala samo zato što ju je Newton izvolio tako definirati. Ako je Alfonso imao pravo, tada bi jedan od temeljnih aksioma svijeta bio reduciran na postavku koju je moguće izvesti iz elektrodinamike. Ništa nije trebalo pretpostavljati. Newtonovu tvrdnju mogli ste do- kazati jednostavno, na način da u obzir uzmete polje nulte točke.

Kada je Bernie dobio Ruedine izračune pozvao je Hala Puthoffa s kojim se dogovorio da će raditi zajedno. Bernie je o tome napisao vrlo dug znanstveni članak kojega je, tek nakon dosta odugovlačenja, u veljači 1994. godine u nepromijenjenom obliku objavio Physical Review, prestižni mainstream fizikalni časopis.34 Autori su u članku pokazali da je tromost, osobina svih predmeta u fizičkom svemiru, jednostavno otpor prema ubrzavanju kroz polje nulte točke. U svom članku napisali su da je tromost, u stvari, takozvana Lorentzova sila: sila koja usporava čestice koje se gibaju kroz magnetsko polje. U tom slučaju magnetno je polje komponenta polja nulte točke koja reagira s nabijenim subatomskim česticama. Što je veći predmet, više čestica sadrži i polje snažnije sprječava njegovo gibanje.

To je u osnovi značilo da je fizička tvar, koju nazivamo materija i kojoj su sve fizičari od Newtona pa na dalje pripisivali masu, u stvari

-   iluzija. Pravo stanje stvari pokazuje da se to bazično more energije protivi ubrzanju tako što čvrsto drži subatomske čestice predmeta kada god ga želimo pogurnuti. Masa je, u njihovim očima, samo pomoćno sredstvo, «privremena varijabla» za općenitiji reakcijski učinak kvantnog vakuuma.35

Hal i Bernie su, osim toga, uvidjeli da je njihovo otkriće po- vezano sa slavnom Einsteinovom formulom E=mc2 koja je uvijek implicirala da se energija, jedan odvojeni fizikalni entitet u svemiru, pretvara u masu, drugi određeni entitet. Sada su uvidjeli da je odnos mase i energije zapravo u većoj mjeri tvrdnja o energiji kvarkova i elektrona u takozvanoj materiji, koju prouzrokuju interakcije s flu- ktuacijama u polju nulte točke. U umjerenom, neutralnom jeziku fizike u biti su htjeli reći da materija nije temeljna fizikalna postavka. Einsteinova jednadžba bila je jednostavno recept za količinu ener- gije koja je potrebna da se stvori privid mase. To znači da u stvari ne postoje dva osnovna fizikalna entiteta - nešto materijalno i nešto nematerijalno - nego samo jedan: energija. Sve u našem svijetu, sve što držimo u rukama, čak i najgušći, najteži i najveći predmet, na na- josnovnijoj ravni samo je zbir električnih naboja koji su u nepresta- noj interakciji s bazičnim morem elektromagnetskog polja i drugih energetskih polja: neka vrsta elektromagnetne vučne sile. Kasnije su zapisali: «Masa nije jednaka energiji; masa jest energija.«36 Ili, ukoliko odemo korak dalje - masa uopće ne postoji. Postoji samo naboj.

Poznati pisac znanstvene fantastike Arthur C. Clark kasnije je prorekao da će znanstvenu raspravu Haischa, Ruede i Puthoffa je- dnom smatrati «smjernicom u znanosti»37 i u svojoj je knjizi 3001: Posljednja Odiseja zamislio svemirski brod na poseban pogon koji neutralizira silu tromosti, odnosno pogon SHARP što je akronim za

«Saharov, Haisch, Alfonso Rueda i Puthoff».38 Kao objašnjenje zašto se odlučio ovjekovječiti njihovu teoriju, Clarke je u svojoj knjizi o njoj napisao sljedeće:

Obrađuje problem koji je tako fundamentalan da ga obično svi uzimaju zdravo za gotovo, samo slegnu ramenima kao da kažu: «Što ćeš, svemir je takav.»

Međutim, Haisch, Rueda i Puthoff zapitali su se: «Što nekom predmetu daje masu (ili tromost), tako da trebamo određenu silu da bi ga pokrenuli, i točno jednaku silu da bi ga vratili u početno stanje?»

Njihov provizorni odgovor temelji se na zapanjujućoj i izvan fizikalnih krugova slabo poznatoj činjenici da je takozvani prazni prostor u stvari kotao kipućih energija: polje nulte točke... Haisch, Rueda i Puthoff smatraju da su

tromost i težina elektromagnetske pojave koje nastaju kao posljedica interakcije s tim poljem.

Sve od Faradaya brojni su fizičari pokušavali težinu po- vezati s magnetizmom. Mnogi eksperimentatori tvrdili su da im je to pošlo za rukom, međutim rezultati nijednoga od njih nikada nisu dokazani. Ako bi mogli dokazati teo- riju Haischa, Ruede i Puthoffa, to bi otvorilo mogućnosti, ma kako udaljene, za izradu antigravitacijskih «svemirskih motora», pa čak još fantastičnije mogućnosti upravljanja tromošću. To bi moglo dovesti do vrlo zanimljivih situacija: ako bi nekoga samo lagano dotaknuli, ta bi osoba trenuta- čno nestala brzinom od više tisuća kilometara na sat, dok se već djelić sekunde kasnije ne bi odbila o zid sobe. Sva sreća da bi prometne nesreće bile tako reći nemoguće: automobili i putnici mogli bi se i pri najvećoj brzini sudariti bez ikakvih posljedica.39

Drugdje je, u jednom članku o budućnosti svemirskih letova, Clar- ke napisao: «Kada bih ja imao glavnu riječ u NASA-i ... svojim bi najboljim, najbistrijim i najmlađim (kandidati ne bi smjeli imati više od dvadeset i pet godina) naložio da si uzmu dovoljno vremena i dobro prouče jednadžbe Puthoffa i drugih.»40 Kasnije su Haisch, Rueda i Daniel Cole iz IBM-a objavili članak koji je pokazao da je sama struktura svemira rezultat polja nulte točke. Prema njima, va- kuum prouzrokuje ubrzavanje čestica zbog čega se one sljepljuju u koncentriranu energiju koju nazivamo materija.41

Moglo bi se reći da je ekipa SHARP napravila nešto što nije na- pravio ni sam Einstein.42 Dokazali su jedan od najosnovnijih zakona svemira, te pojasnili jednu od njegovih najvećih tajni. Pokazali su da se na polju nulte točke zasnivaju mnoge temeljne fizikalne pojave. Bernie Haisch, kojega je podupirala NASA, živo se zanimao za no- vootvorene mogućnosti svemirskih letova kada bi s tim bazičnim morem energije istovremeno povezali tromost, masu i težinu. I on i Hal dobivali su dotacije za razvijanje izvora energije kojega bi se crpilo iz vakuuma; U Bernijevom primjeru to je bila NASA koja je žarko željela unaprijediti svemirske letove.

Kad bi s bilo kojeg mjesta u svemiru mogli crpiti energiju iz polja nulte točke ne bismo trebali nositi gorivo sa sobom, nego bi- smo jednostavno otplovili u svemir i po potrebi se napajali iz polja

nulte točke koje je kao neka vrsta svemirskog vjetra. Hal Puthoff je u jednoj drugoj raspravi, također s Danielom Coleom iz IBM-a, pokazao da u zakonima termodinamike načelno ne postoji ništa što bi isključivalo mogućnost crpljenja energije iz Polja.43 Druga mogu- ćnost je da bismo manipuliranjem valovima polja nulte točke mogli postići da ti valovi djeluju kao jednostrana sila i guraju naše vozilo. Bernie je zamišljao da ćemo jednom u budućnosti samo namjestiti svoj vakuumski pretvarač (valni transformator) i odvesti se. No, mo- žda bi bilo još neobičnije kada bismo mogli prilagoditi ili isključiti tromost; na taj bismo način bili u mogućnosti lansirati raketu s vrlo malo energije, te samo prilagoditi sile koje koče njezino gibanje. Ili bismo pak upotrijebili vrlo brzu raketu i prilagodili tromost astro- nauta kako ih sila ubrzanja ne bi spljoštila. Ako bismo mogli na neki način isključiti gravitaciju, mogli bismo također promijeniti težinu rakete, ili pak silu potrebnu za njezino ubrzanje.44 Mogućnosti je bezbroj.

Međutim, svemirski letovi nisu bili jedini vid energije nulte to- čke sa skrivenim mogućnostima. Hal je još ranije bio naletio na neka istraživanja o levitaciji. Tadašnji cinični pogled na levitiranje držao je da se radi o prevarantskom triku, odnosno haluciniranju vjerskih fanatika. Međutim, brojni ljudi koji su ih pokušali raskrinkati nisu u tome uspjeli. Hal je pronašao izuzetne podatke o tim pojavama. Fizičar u njemu, koji je uvijek morao raščlaniti danu situaciju i pro- učiti pojedinačne dijelove - kao što je to činio u mladosti s radio- stanicama - govorio mu je da opisi primjera levitacije daju naslutiti da se tu radi o relativističkoj pojavi. Levitacija je kategorizirana kao psihokineza, sposobnost čovjeka da pomiče predmete (ili sebe) bez pomoći bilo koje poznate sile. Obrađivani primjeri levitacije na koje je naletio Hal u fizikalnom su smislu bili mogući isključivo ukoliko su njihovi akteri na neki način utjecali na gravitaciju. Ako su fluktuacije u vakuumu, koje većina kvantnih fizičara smatra nevažnim, zaista nešto što bi se moglo po volji upotrebljavati, bilo za automobilsko gorivo ili za pomicanje predmeta s jednostavnim usredotočenjem pozornosti na njih, to bi imalo neslućene posljedice ne samo za gorivo, nego i po sve aspekte naših života. To bi moglo biti najbliže onome što se u Ratovima zvijezda naziva «Sila».

U svom profesionalnom radu Hal je pazio da uvijek ostane čvrsto unutar okvira konzervativne fizikalne teorije. Unatoč tome, privatno je počinjao razumijevati metafizičke implikacije osnovnog

mora energije. Ako materija nije stabilna, nego je ključan element u temeljnom ambijentu, moru slučajne energije - razmišljao je - tada bismo to mogli upotrijebiti kao praznu matricu na koju bismo za- pisali koherentne uzorke, jer je u polju nulte točke preko kodiranja s valnom interferencijom zapisano sve što se ikada dogodilo na svijetu. Takve informacije mogle bi pojasniti koherentne čestice i strukture polja. No, mogla bi postojati i cijela ljestvica drugih mogu- ćih informacijskih struktura, na primjer koherentna polja oko živih organizama, ili možda to djeluje kao ne-biokemijsko «sjećanje» u svemiru. Možda je te fluktuacije čak moguće na neki način organizi- rati jednostavno primjenom volje.45 Clarke je zapisao: «Možda to u vrlo malom opsegu već sada činimo; tako bi naime mogli objasniti brojne anomalne rezultate koje u posljednje vrijeme u eksperimen- tima iskusnih inženjera daju različiti pokusni uređaji koji emitiraju više energije nego što je potroše.»46

Hal je, kao i Bernie, na prvom mjestu fizičar koji je svoja pro- mišljanja uvijek držao na uzdama, a kada bi se prepustio trenucima spekulacije postajalo mu je jasno da pred njim nije ništa manje nego ujedinjeni koncept svemira po kojem je sve na neki način povezano i usklađeno s ostatkom svemira. Mogli bismo reći da su informacije utisnute u tom tekućem, nestalnom polju informacija «valuta» čita- vog svemira. Polje je dokazivalo da je istinska valuta svemira - sam razlog njegova postojanja - razmjena energije. Ako smo svi povezani preko Polja, mora postojati i način da se priključimo na taj neiscrpan izvor energije, te izvučemo iz njega određene podatke. Kada bi ljudi bili u stanju crpiti podatke iz tako ogromne banke podataka postalo bi moguće praktički sve - dakako, ako bi ljudi imali neku vrst kvantne strukture koja bi im dozvoljavala pristup toj banci. I upravo je tu bio kamen spoticanja: trebali bismo tijela koja bi mogla djelovati sukladno zakonima kvantnog svijeta.