MONOTONIJA U PLAVOM

Bila je već gotovo ponoć kad smo krenuli. Rickyja nije bilo cio dan. Još ujutro napio se i nestao, a za njim i Jack koji ga je otišao tražiti. Tek u ponoć vratili su se pijani i sretni. Nervozno smo čekali da se otrijezne, no oko jedanaest uveče pala je odluka za pokret, iako su ova dvojica još uvijek spavali. Bob se prihvatio kormila, a Bebeka je dopao posao oko motora. Stroj je brujao dok sam na obali užurbano odvezivao konopce.

Konačno! Brod je slobodan! Uskočio sam na palubu i povukao konopce. Kon Ricky se lagano odvojio i sjekao prema izlazu iz luke. Oko nas stotine svjetala. Ribarice, brodovi i crna voda. Brod se tiho iskradao iz uvale, prošao je kroz lukobrane. Slijedilo je manevriranje između malih crnih otočića, zatim — prodor na otvoreno more!

Zapljusnuo me osjećaj noći, avanture i mora. Planktoni su bljeskali pod pramcem dok

su se ustalasali valovi razbijali o brod. Iza nas svjetla Abadana tonula su na horizontu, a ispred nas golema tamna ploha. Bilo je ugodno, toplo.

Mjesec je obasjao zaljev kupajući nas u svom posebnom zagrljaju. U ustima sam

osjećao miris soli. Ispred pramca vodu su presjekle peraje dva prateća delfina. Gore na nebu zvijezde su se zgusnule u blještavoj tapiseriji svjetla. Nekih sat i po stajao sam opčinjen prizorom, dok mi se u tijelo uvlačio onaj tipičan osjećaj svih moreplovaca, osjećaj kada puca spona s kopnom. Da, ovo je bio ulaz u drugu realnost, u nacionalni, kulturni, apstraktni morski svijet.

Bob za kormilom kao da se promijenio. S lica mu je spao grč napetosti i oblila ga neka

smirena koncentracija dok je doživljavao ravnomjerno brujanje motora lađe koja je tiho klizila.

Na krmi Bebek. Zamišljeno je pušio gledajući Iran kako nestaje u daljini. Naziralo se

samo trepereće svjetlo svjetionika na izlazu iz luke. Bez riječi, Bebek je ispuhao dim i bacio čik u vodu. Na horizontu trepereće svjetlo abadanskog svjetionika zauvijek je utonulo u more.

Slijedećih nekoliko dana proteklo je u monotoniji. Podijelili smo dežurstva tako da je svakog dopalo upravljati brodom. Čo Čo nismo uzimali u obzir, ona se brinula za sve u domaćinstvu, o kuhinji, čistoći broda i pranju rublja. Bila je izvanredna, savršeno je obavljala svoje poslove. Jack se bavio strojem, a jedro još nismo koristili. Osim četiri sata za kormilom gotovo da i nije bilo posla. Lijevo od nas prolazila je jednolična ravnica crvenkaste iranske obale.

Peti dan prošli smo kroz Hormuz. Kao začaran slijedio je divan osjećaj slobode otvorenog mora. Kopna je nestalo sa svih strana i dok je brod uzimao kurs 110, more je promijenilo boju. Tirkizna boja zaljeva sa crvenkastim preljevom postala je intenzivno plavom. Šarene mirise kopna zamijenio je ujednačeni, nepromjenjivi miris slane vode.

Posvuda kristalno čist zrak, i tiho, mirno more bez daška vjetra, ne dajući nam priliku da razapnemo jedra. Osjećaj dosade koji nas je morio u zaljevu nestao je. Ploveći uz obalu, kao da smo stalno očekivali da se nešto dogodi. U plavom ništavilu Indijskog oceana, ploveći ka dalekim Lakadivima, kao da sam se pomirio s beskonačnošću prostora. Isti osjećaj kao u vojsci, kada čovjek nakon prvih tri mjeseca diže ruke od iščekivanja bilo čega, osjećaj prihvaćanja statičnog vremena. Fizički, vrijeme se mjerilo obrocima. Ništa, ništa, pa Čo Čoin doručak, pa onda lješkarenje na suncu, zatim ručak, pa onda vrijeme za kormilom. Prvih dana

smjena za kormilom me veselila, da bi mi se slijedećih tri dana gadila. Tek po dolasku u ocean, trenuci za kormilom, dok sam u rukama držao sudbinu broda, počeli su me ispunjavati istinskom radosti. Dok bih kormilario, Čo Čo bi često dolazila praviti mi društvo. Pomirila se s imenom Čo Čo, iako se, ustvari, zvala Mai, no ime joj se svidjelo i to su prihvatili i Jack i Ricky. Samo je Bob inzistirao na Mai da na neki način osigura svoj autoritet. Bob ju je držao svojom, no, ustvari, ona je pripadala brodu. Bila je kupljena s brodom od bivšeg vlasnika, kineskog trgovca. Naravno, nitko je nije silio da ostane, no njen život ovdje bio joj je prihvatljiviji od bivšeg života djevojke iz ulice Pat Pongu Bangkoku. Utoku njenog dvogodišnjeg staža promijenila je tri kapetana i Bob joj je očigledno bio najmanje po volji, iako je s tipično istočnjačkom strpljivosti prihvaćala i njega. Tko zna što je očekivala i što je htjela, no Tajlanđanke su takve. One su, izgleda, sretne, tek toliko da ugode muškracima. Ako su muškarci dobri, tim bolje, no u biti njoj su svi bili dobri.

Deveti dan pala je lagana kiša. Upravo sam bio za kormilom kada su se tople kapljice prosule po mom licu. Bilo je ugodno sjediti na komandnom mostu u kupaćim gaćicama i osjećati tople kapljice kako mi peru sol sa tijela.

Dan poslije kiše pridružilo nam se jato delfina koji su nas svojski zabavljali nekoliko dana. Podsjetili su me na Tajlanđanke. Delfini toliko lijepi i talentirani gube svoje vrijeme zabavljajući i prateći ljude od kojih apsolutno ništa ne traže niti dobivaju. Bilo je divno pratiti njihovu razdraganu igru. Čovjek naprosto osjeća njihovu radost dok plove u složenim formacijama mijenjajući položaje u zanimljivim i logičnim kombinacijama. Čas formiraju trokut, čas zvijezdu, čas dugu ravnu strelicu. Neromantičan zoolog vjerojatno bi našao neki banalan razlog zašto delfini slijede ljude. Cinik automatski misli na galebove koji žive od ljudskih otpadaka i brod slijede zbog hrane. No delfini ne jedu ljudske otpadke, već sami love ribu. Zašto slijede male brodove i jedrilice? Bez obzira na znanost, meni je postalo jasno da traže društvo. Iako ne mogu dokazati točnost te teorije, vjerujem da delfini imaju umjetničke duše, i kao svi umjetnici traže publiku za svoje predstave, plesove, vragolije. Primijetio sam da cijeli cirkus skokova,  trikova, geometrijskog mijenjanja pozicija počinje uvijek čovjekovim dolaskom. Nisam htio biti nezahvalna publika i satima sam ih gledao, pljeskao najboljim izvođačima, smijao se i fućkao kada bi koji nespretno pljusnuo u vodu. Bio sam siguran da su razumjeli.

Noći su bile posebno lijepe nad oceanom. Činilo se da je svaka točka na nebu ispunjena nekom zvijezdom. Svaka zvijezda jedna duša, vjerovali su stari Grci.

Dani su prolazili u nekoj čudnoj praznini, praznini koja je ispunjavala dušu. A ipak, čovjek se zaželi promjene. To stalno mimo more postajalo je već monotono, nije nam davalo priliku da dignemo jedro i da se privremeno odmorimo od neprekidnog zvuka motora.

Počeo sam sve više razgovarati s Rickyjem. Bio je uistinu dobar momak, nekako sam ga sažaljevao. Imao je toliko smisla za mnoge stvari, previše je pio i vjerojatno će završiti život besciljno lutajući morem. Rekao sam mu što mislim o tome, no on me je razuvjerio. Rekao je da mu more daje sve što treba.

Bob je i dalje pokušavao terorizirati, i tu i tamo bi se zakvačio s Bebekom, no ja sam

ga ignorirao. Jack je bio potpuno zaokupljen motorom i sobom, a ponajbolje se slagao s Bebekom. Igrali su beskrajne partije gim rummija. Meni se nije kartalo i igralo šah. Uglavnom sam ležao na mostu, nad provom, i gledao more kako se rasprskava o pramac. Želio sam da se nešto dogodi, neko uzbuđenje.

Dani su prolazili. Na mapi iscrtan put Kon Rickyja ukazivao je da prolazimo kraj Lakadiva. Pokušao sam nagovoriti Boba, no nije mi se dalo natezati. Nismo stali ni na Lakadivima ni na Maledivima Bob se zaintačio, a Jack i Ricky su ga se bojali. Nagovorio sam Bebeka da stisnemo Boba, no Bebek je upao u njegovu agresivnu fazu i bojao sam se da ne dođe do preoštrog konflikta između njih dvojice.

Od Malediva uhvatili smo samo miris kopna. Nevjerojatno koliko se čovjekov njuh izoštri omogućujući mu da namiriše čak i nevidljivo kopno. Uspinjao sam se često uz jarbol tražeći makar tračak otoka, tek toliko da olakšam dušu. No ništa, samo taj opojni miris. Nekoliko dana kasnije miris je nestao i ocean je opet promijenio boju.

Nakon dvadesetak dana konačno se digao lagani vjetar. Bilo je to veliko osvježenje.

Ricky je živnuo i izvukao jedro na palubu. Sivo i prljavo, djelovalo je poput stare krpe, no podignuto na jarbol proželo je cijeli brod novom atmosferom.

Prije svega, povećala nam se brzina, no to nije bilo važno. Pod jedrom brod se

kretao sasvim drugačije.

Pod jedrom brod je postao žena. Gibanje je postalo elegantno. Ritam je dobio smisao i neprestano grubo udaranje o ocean pretopilo se u milovanje. Osim toga, pola broda je gotovo stalno bilo u sjeni. Bilo je to četvrtasto jedro tipično za Istok. Iako ne toliko efikasno u bočnim vjetrovima, smanjivalo je valjanje koje prouzrokuju normalna trokutasta jedra.

Približavanje Ceylonu donijelo je opet novu promjenu i nov snažan vjetar. Sada sam već počeo osjećati djelovanje morske bolesti. Danima to ljuljanje i vrtoglavica koja ne prestaje, obavezno bljuvanje poslije svakog obroka i vjetar koji postaje sve jačim. Negdje oko ekvatora zahvatila nas je snažna struja skretajući nas s kursa 70 i odvlačeći u pravcu jug—jugozapad. Spustili smo jedra da bi efikasnije održavali kurs, no to je dovelo do usporavanja brzine. Sjednica u salonu: boriti se protiv struje i vjetra i doći do Bornea kroz Malajski prolaz, ili se prepustiti struji koristeći pogodnost vjetra i proći kroz Sundski prolaz.

Bebek i ja smo, naravno, bili za Malajski prolaz. Nostalgično smo željeli opet

posjetiti Panang, naravno provesti barem pola sata na kopnu, tek toliko da se odmorimo. S obzirom na novonastalu situaciju, ta ruta produžila bi put za neka tri dana.

Bob je bio neumoljiv i opet je inzistirao na najkraćoj ruti. Prolazimo kroz Sundski

prolaz. Obojica smo progutali knedle u grlu. To znači da nećemo stati nogom na zemlju, nećemo vidjeti zemlju sve do Indonezije. No što je, tu je. Sada mi više nije bilo ni do natezanja. Prihvatio sam tu odluku pasivno.