Po slavenskom nazoru, Sunce u sjaju i slavi izilazi čisto, neoskvrnjeno, nevino, iz rosnoga kupanja jutrenjeg. I božićna naša pjesma kaže: ''.... da okupam, Koledo! — malog boga, Koledo! — i božića, Koledo!''4 Kako je Sunce mlade godine, o uvratinama zimskim izišlo iz božićnih voda, tako će ono isplivati iz ljetnih voda, iz obilne rose nakvašenih junijskih noći. Na uzoritim drugim uvratinama, o polovini godine, više no ikada, ono je Kupalo. Odatle i ime svetkovini Sunca junijskog. Svaka Sunčeva epifanija slavi se, u nas, kupanjem; ali je kupanje svestrano, opće je za ljude i za stoku, o Ivanju dne. Na dan rogjenja svetoga Ivana, dakle na svetac ruskoga Kupala, čobani naši, oko zaliva Boke kotorske, još jednako ''okupati'' će u moru marvu, da bujnije napreduje i da je mine svako zlo.5

3  A ''kupavka'' je Malorusima ono, što nama krijesnica, svitac.

4 Vuk. rječ., pod Koleda.

5  Dopis U Nar. L. Zad. g. 1879, br. 58.

Ovaj obred iz starog vjerovanja ne utvrdi nam još Kupala, no ga čini opet, u Srbâ, i Hrvatâ, dosta priličnim.

Kupanje o suncovratu tako je nasporno, da po svemu našem primorju mnogi drže, da se i ljudi ne smiju kupati prije Ivanja dne.

8.  Rado-beg-Mijajlo

U redu dvanaestoraca, sedmi je, oko carskog stola, Rado-beg-Mijajlo.1

Za izvornim imenom ovoga porednika ne treba nam ići u potrage daleko. Hipokoristik: Rado, ako i može da nas vodi k drugim imenima2, vodi takogjer ravno k Radigostu, ili Radogostu. Rado-gost znači, po prilici, onaj koji ima vesela gosta, a tako se zvao neki glasoviti bog u sjevero-zapadnih Slavena.

O tome bogu svjedoče nam ljudi, još suvremeni opstanku njegovu, njemački hroničari   Thietmar merseburški, Adam bremenski i Helmold. Štovao se u velike u svemu baltičkom primorju, a najoglašeniji i najdavniji hram bijaše mu tamo negdje preko Odre, u gradu Ratari (Rethri), megju Ljuticima ili Ratarima (Retharii, Riaduri). Bogov grad, sa svih strana optočen jezerskom vodom, imaše do devet vrata. Ka gradu vodio cigli jedan most drveni, što njim prolažaše čeljad, il donoseći žrtvu, ili od boga ištući poročkog odgovora.3 Žrtve bijahu godišnje,4 dakle o stanovitom godu, a više puta i grozne. Radogostu svome pogani, jednom, žrtvovaše hristjanskog biskupa Ivana: biskupova glava bi nataknuta na motku, i bogu prikazana.5

Radogostov kip, u Ratari, bio od zlata i pokraj njega postavljen purpurni odar. Držao u ruci veliki mač, pa i sve obličje mu pokazivalo ratnu spremu. Nego, bog ne bijaše samo oštar ubojnik, već i uzoran gostitelj. Stajaše do njega blizu čovjek, obučen kao inostrani gost, kojeg Radogost visokim okriljem štićaše.6

1  Vuk. pjes., knj. II, 81, v. 57.

2  Osobito k Radosavu, koji često puta, u mitičnom našem povijedanju, zauzimlje mjesto Rada- Radogosta.

3  Adami Gesta Hammenb. Pont., 1. II, c. 18.

4  Helmoldi Chron., 1. I, c. 20.

5 Id., 1. I, e. 23.

6 M. Orbini (Il Regno degli Slavi), koji piše u vijeku XVI, ali navadno crpa iz starijih izvora, kaže ovo ovako (p. 82): ''Radigast, o Radigost Idolo era adorato dagli Obotriti, nella città di Retre, et haveva forma d'un valente soldato, con una gran spada in mano, e a canto gli stava un huomo vestito da forestiero. Con che volevano inferire, che a quello Slavo, il quale non havesse ricevuto in casa sua un hospite, o forestiero, si debbia con la spada tagliar il capo, o (come vogliono altri) con questo si dava

licenza agli Slavi d'acquistar il vitto con la spada, non solo per sè, ma ancora per l' hospite''.

U pomenutom glasovitom hramu, štovao se Radogost kao najvigjeniji u nekom kolu drugih bogova. Adam, i za njim Helmold, vele: ''Tu je veliki hram, sagragjen demonima, izmegju kojih glavni je demon Redigast''.1 A hroničar Thietmar, stariji od Helmolda i od Adama, dok grad Rethru, zove ''Riedegost'', kaže, da u hramu stoje rukotvoreni bogovi i boginje, od kojih da je prvi Svarožić, te da ovoga nada sve ostale pogani časte i štuju.2 Gradu bijahu troja vrata, po Thietmaru, a hram se dizao do

vrata istočnih. Preosvećeni božji stan molitvom pozdravljali ljudi, idući na vojsku, pa, kad bi se s vojske vraćali slavodobitni, tamo prinosili darova svojih.

Iz uporegjenog kazivanja triju njemačkih hroničara, i našeg Orbini-a, možemo izvesti, čini mi se, evo ovo. Radogost bijaše kako ratni, tako i sunčani bog. Što mu hram stoji do istočnih vrata, što su vrata troja, ili devetora,2 i što bogu prianja dar proročkog proziranja, u tome skupa po velikoj je prilici nagoviješteno Sunce.

1  Adami Gesta, 1. II, c. 18: ''Templum ibi magnum constructum est demonibus, quorum princeps est Redigast''. Do riječi isto ovako i u Helmoda, 1. I, o. 2.

2  Chron., 1. VI, c. 17: ''..... dii stant manufacti, quorum primus Zuarasici dicitar, et prae ceteris a cunctis gentilibus honoratur ac colitur''.

Što pak Radogost, i po imenu svome, i po figurativnoj mu slici u hramu, gosti ljustvo, to pokazuje na Sunce u zemanu, gdje je voće već pobrano, i žetva ponajviše gotova u dozrelom klasju. Bogu i ljudma hrana je pod rukom. Bog nije sam, nego je glavit u hrpi drugih bogova: on je ''princeps daemonum''. Kako Svantevid bijaše, bez sumnje, prvi bog u polabskih i baltičkih Slavena, očito je, da je Radogost ovdje vrhovnik u nekom podregjenom božjem kupu. Taj kup mogao bi biti kolo dvanaestorih Sunaca, pa i boginja njima pridruženih. Hipoteza zar krijepi se time, što Thietmaru, pri opisu Radogostova grada, pade riječ Svarožić za glavnoga boga, tu štovana. Po ruskim glosama, Svarožić, sin Svarogov,4 jest Sunce.

3  Thietmarova troja vrata valjda su hramska, a devetora, Adamova i Helmoldova, gradska. Ovako bi oprjeka, u ovom podatka njemačkih hroničara, bila izglagjena.

4  Drugi je to, ili treći put, da uzgred spominjemo Svaroga. I ako ovo ime nije, u slavenskoj mitologiji, utvrgjeno posve, nije opet na odmet ni mnenje, da se tako zvao, u sjevernih Slavena, višnji nebesni bog.

Svarog bilo bi drugo ime za Svantevida, kako već to jednom rekosmo (Dio IV, s. 22 [122]).

Ako Thietmar govori o Svarožiću, kao o glavnome bogu u hramu u gradu Ratari, a Adam i Helmold govore o glavnom Radogostu u istom hramu istoga grada, nameće se misao, da su jedno Svarožić i Radogost. Sunčani Radogost julijske žetve za to što je sin višnjega boga, zove se Svarožić, kao što su Svarožići i svi ostali likovi godišnjega Sunca.1

Ovakome shvaćanju jednoga dijela slavenske mitologije moći će se prigovarati. S toga niti upirem u to. Ja samo kažem: ma koji bio Radogost medju bogovima i boginjama u hramu u Ratari, on se javlja i kod nas. Oveći bog sjevernih primorskih Slavena još korača po srpskoj i hrvatskoj živoj tradiciji: ime mu je ''neimar'', ili ''kiridžija Rade''. Kako se čudno glasi ''krčmarica Janja'', ili ''krčmarica Mara'', ili ''Ognjena Marija'', ili ''Svetoduha Janja'', pominje se mimogred, ali prečesto, u pjesmama, i neimar Rade s drugih trideset, ili trista, neimara majstora,2 a pomen je skoro uvijek skroz mitičan.

1  Gledaj ono, što je rečeno na str.21—2 (12l—2) Dijela IV, gdje bih ja sad hotio jedno ispraviti. Svarožić Thiethmarov ne čini mi se prvo Sunce nove godine, već mi izgleda kao sedmi sunčani Radogost.

2  Neimar — graditelj, od turskoga ''mi'mar'' (Mikl. Etym. Wört., pod neimarǔ). Novija je riječ i kiridžija-vozač.

Čudesni Rade, ili gradi sakralni most na vodi,3 ili zidje Stojanov i Stojin grad,4 ili sa svojima drugarima tjera tovare blaga, ''sve na golo vina i pšenice'', i u društvu krčmarice Janje spasava od divskog starješine divno dijete Jovana,5 ili mu drugari majstori sastavljaju na jednu žicu trista izvora, kad car hoće da uzme sestru sebi za ženu.6 Iz mitičnog tog okruga ne može da istupi graditelj i vozač Rade, pa bi svak bio, mislim, na bespuću, ko bi u njemu hotio spaziti lice koje historijsko.7 Rade je Radogost, koji, sastavivši sve oblačne vodene žice, dogragjuje u julu ljetnu godinu, te ljudma dovozi blago žitne hrane, da ih ugosti. Ljudska sirotinja, orači i kopači, ne radovali se, bogu nijednome, koliko visokom gostitelju, davaocu ljetine i hljeba, koji im dočuva žetvu, što će oni do malo sasuti u žitnice.

3  Petranovića pjes., knj. III, 52. Vidi u Dijelu IV, na str. 71—3 (171—3), pa s time isporedi i most drveni, što vogjaše k Radogostovu gradu Ratari.

4  Vuk. pjes., knj. II, 26.

5 Id., knj. 11, 8.

6  Id., knj. II, 27. Svih ovih pjesama vidi već obavljenu analizu.

7  U Ljubostinji, a Srbiji, ima crkva, što je zadužbina Milice Lazareve. U njoj, na ploči jednoj, zapisano je ime: ''Protomajstor Borović Rad''; a kako su crkve Lazareva vremena sagragjene po istom stilu, drži se, da im je isti i graditelj, pomenuti Borović Rad (Novaković, Die serbischen Volkslieder über die Kosovo-Schlacht, Archiv III).

K njemu se dizahu žarke zahvalne himne. Od jedne takove molitve može biti da nam proostadoše ovi stihovi:

''Djevojka mi, Rado! kosu češlja, rode moj! kosu češlja, Rado! boga moli, rode moj!''1

Davnosti pjesmice dokazom je prerijetki metar, što je, kao neki trinaesterac, sastavljen od dva četverca i dva pripjeva. Zapinje nam pažnja i za pripjev: Rado! jer nam pripjevi, u starim pjesmama, najobičnije iznose bogovska imena.

1  Vuk. pjes., knj. I, 57.

Po mom mišljenju, isti ovi Rado upade u dubrovačku legendu: on zigje Dubrovnik grad. Postanje Dubrovnika ne odvaja se od ljute borbe megju Radoslavom Belim, uz jednoimenog unuka, i opakim Besislavom.2 Otimljući se Besislavu, bosanski Radoslav sazida ''Radićev grad'', na stancu kamenu, usred sinjeg mora.3 Star i progonjen, Radoslav Beli s kamena otplovio k Rimu, otkle po vremenu, vraća se unuk mu, mladi Radoslav, ili, kako drugi vele, Pavlimir, koji će Besislavu doći glave. Oni Radičev grad ne će biti, mislim, grad Dubrovnik, već, po svoj prilici, Radov grad, podignut protiv daha ljetne zapare, protiv suhog Bijesa. Mnogom prilikom mi opazismo, da se drevna povijest dubrovačka čini sva isprešivana koncima poganske religije Srbâ i Hrvatâ; pa je, valjda, isto i ovdje. Rekao bih, da Radoslav iz davnog epskog pjevanja pregje u gradsku priču dubrovačku. Što ljetopisi o njemu kazuju, ono se održalo i u pjesmi na Lastovu.4 Nabožni kralj Radoslav ''ima silovito blago'' (v. 1), a, ostarivši, od žene Ačente dobiva sina, opakog Ljutimira. Ustao Ljutimir na Radoslava, koji skoči u more, ispliva na studenu ploču, i, na rimgkoj lagji, odveze se u Rim. Stari kralj oženio se tamo Rimljankom, koja mu rodi mladog Radoslava. Po očinu nalogu, kad odraste, zavojšti ovaj Ljutimira, nadbi ga, zaslijepi i baci u tamnicu. Gdje ga po tom ocu privede, otac pogubi zločinca. Čas prije rekosmo, da se u ovoj legendi valjda skriva mitična borba ljetnog suhog Bijesa sa sunčanim bogom julijskog obilja. Neku takovu borbu naš puk ima još pred očima, kad kaže u posloviei: ''bori se kao ala s berićetom''.5

2  Istom docnije preokrenuše ova imena iz izvorne priče u ''Radosav Bello'' (po talijansku Lijep) i u ''Berislav''. Gledaj Ann. Rag. Anon., na str. 3.

3  N. Ragnina, Annali di Ragusa, p. 170. Moguće, da, iz početka, s dubrovačkom bijaše jedna ista legenda ono, što se sad u Srbiji, na desnoj strani Drine, vrlo mutno pripovijeda o nekakvu ''Ragjevu

kamenu'' u ''Ragjevu polju'' (Vuk. rječ., pod Ragjevina).

4  M. Lucijanović u Slovincu, g. 1881, br. 22.

5  Ili: ''bije se kao ala s berićetom''. Vuk. posl.

To kažu ljudi osobito u ilijnštaku, gdje vide da se stuštio crni oblak, te da je ljetina gradom suhim ugrožena. S druge strane, pri pomrčini neki naši ljudi drže, da hala sunce proždire1. Hala se pomišlja slična s aždajom, ali aždaja nije, jer ova leži u jezerskoj vodi, dok sušna i nesita hala oblijeće nebom, goneći oblačine i sipljući grád.2 Kad god od ljetne oluje ajer uji, i sa zemlje nebu u visine diže se umrljana prašina, to je halina buka i smradna tonja, to je halovito vrijeme.3 Od haline zapahe, usred ljeta, mogu ljudi pomahnitati: postaju ''halosani'', ''bjesomučni''. Ljudi će ozdraviti, ali istom onda, kad im haline čini otčini kojekakva čarobija.

Da dubrovačkoj legendi još bolje razabiremo vjerski smisao, pomaže nam jedna priča iz Vojvodine,4 od dubrovačke posve osobita, ali opet š njom srodna. Premda je priča pustoriječjem natrpana i spoljašnjim oblikom neuredna, ona je u mnogome od stare ruke tako, da pripada, u. koliko cijenim, megju najdavnije naše.

1  Milićević (živ. Srba, Gl. XXXVII, s. 176) pripovijeda: ''Neke godine pomrklo sunce, a kmet istrči u selo (Podgorinu), i poviče na seljake: Pucajte brže, zar ne vidite, da ga hala proždre! Kmet je posle odgovarao vlasti za to''.

2  Vuk. živ. i ob., str. 221. Hala je tako zatorna, ješna, da se i čeljadetu, čudo proždrljivu, reče: halav

čovjek.

3  Petranovića pjes., knj. II, 13, v. 223—4: ''Jer j' u kralja halovita glava, — pobiće nas halovito vr'jeme''.

4  Kojanova prip., 3.

Car Milovan, koji u ''velikim davorovima beše najveći'', oženi se Darinkom. ''Jedva po godine a miru proživeše'', kad na cara sa mnogih strana zavojštili dušmani, a žena mu carica trudna. Reći će joj, prije no ide na vojsku: ''Darinko ženo! Kad rodiš, ako nam bog muško čedo dade, daćeš mu ime, pri krštenju, Radovan, ako li bi žensko bilo, nek bude Stanoja''. Darinka ''po godine provede, dogje vreme, te porodi sina sa tri zvezde navr glave.'' Netom sretno poodraste, Radovan ode k caru ocu, koga zateče baš gdje razbija grdne dušmane. Kad bi Radovanu zatim dvanaest godina, a rogjen mu je dan, to slava Angjelova ili Arangjelova, ''pri slavi najvećoj jekne sa visine glas: ''Milovane! šalji sina Radovana u gozbine susedbine''. Do te susedbine ide pravo put, no kroz veliku šumu, kuda i Milovanu vojska  negda putovala devet mjeseci. Pri razdvoju, otac i sin uzdišu, ''ali se kô davori lepo rastanu''. Treći dan hoda carević naigje na jednu za čudo veliku jelu: ''koliko se gore k nebu uzvišavaše, toliko po zemlji grane raširavaše''. Jela je zlatna, uz ''zlatna perja sa alemovim očima''; na njoj obilje cvijeća, a pod  njom kleči starčina, štovanja predostojni ''dešo''. Pri slavi Arangjelovoj, glas, što jeknu sa visine, bijaše glas ovog deše. I ako ''očima gledi lepo'', obnevidio starčina: ''tako valja da beše volja višnjeg Boga  koji vedri i oblači''. Do njega, blizu jele, cvati i miriše još jedno drvo, lipa. Izvor vode žive bruji pod lipom, od kojeg teče potočić, te utječe u oveće jezero. Stari dešo mladome Radovanu, ''praded praunuku'', dao zlatnu tikvu, kako bi vode zahvatio. Ali je jezero Zmajevo. ''Zasvetli se cela okolina,  da već svetlija biti ne mogaše'': zazviždi i bahne Zmaj ''sa devet alemovih glava i dvadeset i devet

alem-perja krila''.

Zmaju je običaj tamo ''u po dana svaki dan dolaziti, napiti se iz izvora živog, stresti se, odletiti u mutno jezero, te u jezeru sa nečistim duhovima zbuniti se''. Koga Zmaj nagje živa, prodre; no ne htje ''verna davora dirati''. Uz sijevanje i grmljavinu strašnu, uleti u jezero Zmaj, a opade mu mnogo alem- perje, dok mu ljuske zasjaše, kao zvijezde. Radovan pobra tri alem-pera, i živu vodu natoči u tikvu od zlata, pa nju zaklopi s lipovim cvijećem. Čudne vode! Dešo napi se, opra oči i progleda, a, pošto tri puta vodom linu Radovana povrh glave, eto Radovanu na glavi tri zvijezde, što mu trepte i danju i noći. Od deše Radovan dobi ''lepa bela krilata konja sa zlatnim sedlom i uzdom''; toga bijelca brzina je kao i misao: ''kud pomisli davor da otide, onaj ma biti će tamo''. Konj sazdan je od Zmajeva alemova pera. Od drugog pera stvorena je jezdiocu ''zlatna runa velika psina'', koja mu nabavlja i lova i jela i pića; od trećeg soko, što ''sleti sa nebesne visine''. Radovanu sad lasno putovati kroz nepreglednu šumu. Za oka trenuće on je na gozbu u susjedbinu, u dvore cara susjeda, koji mu dade ćer svoju Slavojku, ''vrednu radilicu'', te ''u svome perivoju voće i cveće sagjaše i pregledaše''. Al što će veselje bez oca i majke? ''Sretno čedo, davorovi Rado'' pomisli, a već bijelac odletio, pa i doletio s carem Milovanom i caricom Darinkom. Na vjenčanju, carica nazva sreću mladencima: ''Sretni, berićetni i dugo živi, i zdravi sebi i svoj našoj carevini!'' Obe su carevine u jednu sastavljene, a dušmani polomljeni.

Ova priča kao da je list otrgnut iz Edde knjige. Megju tîvorima (davorima) eno nam Odhin najveći, Odhin ratnik, pa star i slijep; eno nam i glasovito drvo od svjetlosti, Yggdrasil, sa svima mu značajnim biljegama, s ticama i žubor-vodom. Skandinavski dješo, Odhin, zalaže svoje jedno oko u bunar žive vode; iz istog bunara naš stari djed povraća sebi vid očinji. Nego je na golo naša druga slika u priči, slika davora Rada, dješina poroda, sina caru i carici. Duga i suvišna razlaganja nam ne treba, eda pokažemo, kako sve u priči označuje i Rada i konja mu sunačnim likovima, koji se užižu na zmajevskom Ognju. Samo naglasujemo, da je Rado rogjen nakon navršene po godine, t.j. u sedmom mjesecu, i da je slava njegova Arangjelova slava.

U Arangjela, a i u svetoga Petra, mi gdješto nalazimo Rada premetnuta. Dašto, hipokoristik Rado ukrio Radogosta; al srpski i hrvatski pokrštenici, imajući još boga na srcu, psihičnim neodoljivim nagonom privezaše ga i za hristjanske svece. Radogost sklapa zgradu svijetle i rodne godine. Ako su osnivači godine drugi sunčani bogovi, on joj je pravi graditelj, on je u čitavom kolu

bog najuharniji i najodabraniji, pa od sviju svetaca njemu priliči najviše angjeo prvi u zboru nebesnom, il mu priliči prvi od dvanaestorice apostola. S toga nam se pomalja, na zadušenom obzorju stare vjere, čudan neki Mijajlo, a osobito čudan neki Petar. Rado je, vidismo, ''beg-Mijajlo''1; a u mitičnoj pjesmi: ''Udaja sestre Dušanove'', višnjemu caru ''vino služi provizur Mijajlo'',2 prije kao nebesni, nego kao ljudski doglavnik. Ali ovo o Radu-Mijajlu ja puštam, jer se to čitaocu može činiti kao površno i prelagano nagagjanje.3

1 Vuk. pjes., knj. II, 81, v. 57.

2 Id., knj. II, 28, v. 8.

3  Tim više, što se Arangjeo kadikad prepleće i s božjim likom junijskim. Vidi na više, na str. 181.

Naprotiv, o Radu-Petru, o njihovoj prečestoj jednakosti, sumnje nema. Gdje sveci blago dijele, ''Petar uze vince i šenicu'',4 pa je Petar svaki put i tu, gdje se govori o svetoj gragjevini:

''Časne poste zapostismo, novu gragju iznesosmo, u njoj poju svetitelji, sveti Petar i Nikola;

dve im seje otpevaju. Angjelija svetom Petru, a Marija Nikolaju''5

''Oj na djelu na golemu mloga gragja savezena, sveta crkva sagragjena,  u njoj poju do dva sveca, sveti Petar i Nikola; sestrice im otpjevale, Angjelija i Marija.''6

I ako pjevane uz časne poste, ove su pjesme tipa posve poganskog.7

4  Vuk. pjes., knj. II, 1, v. 53.

5 Id., knj. I, 196.

6  Id., knj. I, 197. Uporedi Dio IV, na str. 46—7 (146—7).

7  Skrivaju, mislim, Radogosta, Vida, Zoru i Vidu.

Kad bi ko hotio ovog Petra prisvajati hristjanskoj misli, eno mu poskočice iz Srijema, u kojoj sveti Petar razgovara se s materom: Petar hrani svinje, da bi namazao kola, te nosio kamenje i zidao crkvu.8 Takav sveti Petar nije što drugo, do Rado ''neimar'' i Rado ''kiridžija'' naših epskih pjesama. Za premetnuće Rada u Petra imamo pak dokaza čisto historičnog. U spljetskoj davnoj biskupiji, gdje bijahu mjesta Radova, nastadoše Petrove crkve.1

8  B. M., pes., 23. Svinja bijaše posvećena višnjoj carici. Vidi Dio I, na str. 78—9 (118—9).

1  Bilješka mi se zaturila, te sad ne mogu navesti dotična ispravu, no se opominjem, da te isprave ima.

Nešto je čudan naš izraz: ''Petrovo sunce'' za sunce petrovsko, ljetno: iz izraza kao da viri Sunce, prerušeno u Petra.2 Zabilježiti nam je i seljačko gatanje: ''Gjurgjev danak: žito niklo; — Spasov danak: žito vlata; — Petrov danak: žito zrelo''.3 Već upoznasmo ''svetog Spasa žitnjega cvijeta'', pa je ovdje Petar svetitelj nad žitom zrelim.4 A nesumnjiva poganska uspomena jesu ''Petrove poklade''.5   Ima ''poklada'', u narodu, pred velike svece, preko raznih mjeseca u godini; ali su razglašene osobito Petrove i božićne. Ako poklade za cijelo nam dolaze iz neznabožačkog vremena, premučno je kazati, što su. Nego se o tome može iznijeti jednu hipotezu,6 na koju nas upućuje mitologični sklop svega onoga, što je dosad izloženo. Prave poklade traju za nedjelju dana; a za nedjelju dana, pri njekim mjesecima, nahodimo svečanike megju velikim i malim istoimenim svetiteljem: veliki i mali Božić, veliki i mali Gjurgjev dan, veliki i mali Spasov dan.

2  Vuk. rječ., pod Petrovo sunce: ''Bačili ih na Petrovo sunce''.

3 B. M., pes., 41.

4  Sveti Petar, kako daje, tako i uzima ljetinu i berićet: ''Sveti Petar i apostol Pavle — uzeše im punje i senicu — i od zemlje svakoji berićet (Vuk. pjes., knj. II, 2, v. 40—2). Berićet je arapska riječ ''bereket'' (Ak. rječ.), no sad kod nas ima u sebi nešto uzvisita, gdje stoji za sretnu božju ljetinu.

5  Slave se sada kroz nedjelju, prvu od Trojica.

6  Osim one u Dijelu III, na str. 58 (202).

Ragja nam se misao, da su jedno poklade i ovo, te, pri početku svakog mjeseca, da se proslavljalo Sunce ustalo i novo, ali još ludano i nejako. Božić dolazi s Koledom, a pjesma iz dalmatinskog Biograda spomenu nam ''veliku Koledu'', uždenu, uoči Ivanja dne, u slavu Sunca junijskog. Po biogradskom govoru razabrasmo, da je Koleda ono, što i klada zapaljenog ognja. Ako ''Klada'' jeste drvo, no u isto doba i ognjena boginja Koleda, koja iz vatrenog drveta plama, onda mi znamo, što su ''po-klade''. Slabačka, tamom svezana Sunca, pale se na Ognju, pa su pokladni dani prvi njihovi dani poslije Klade, ili Kolede, to dani božje nemoći i polovičnog tamnovanja, no ujedno i veselja velikog, jer dobrza hoće slavno Sunce da stane na snagu.

U oči Petrova dne, kao u oči Ivanja, Vidova i Gjurgjeva dne, užižu se klade, u polju bukte kresovi. Na mnogim mjestima pale lilu, osobito čobani, te se vesele, jedu i piju preko noći, sve do zore. Kano u jutru idu na vodu, donose je, i njom prskaju ovce.1 Razmeće se tad još kojekakvo praznovjerje. Od Petrova cvijeća pletu se vijenci, i meću se posvuda, toru, komori, uljaniku, kući nauhar. Po cvijet jedan namjenjuje se i na svaku dušu u kući, a čiji cvijet, od Petrove večeri do jutra, uvehne, i taj će one godine uvehnuti.2

1  Milićevića živ. Srba, Gl. 37, str. 119.

2  Id., ib.

Od Petrovih poklada na dalje, ili prestaju, ili sve rjegje i rjegje bivaju preslave i zavjetine, jer, pri zrelom žitu, više ne treba zazivanja svetitelja. Ali su u julu tim češći ''zaprešni svečanici'', gdje puk ne smije ništa da radi. Ima ih do deset, manjih i većih; a više ih nije, u nijednom mjesecu godine.3 Što ljudi sada u Srbiji za mnogih dana julijskih ne rade, to se oni, u staro doba, dugo veseljahu svome  bogu gostitelju; veseljahu se pri žitu, koje će se žeti i vezati u snope, pri ljetini već darovanoj. Sadasnji ''bapski'' koledar nije od baka izmišljen, već sadržaje pomućenih uspomena iz davnog vjerovanja. Pučki su svečanici ponajviše dni, koje naši stari u poganštini slavljahu i svetkovahu.

3  Jednaki broj od deset njih iskazuje sami novembar. Vidi Milićevića živ. Srba, Gl. 37, g. 110.

Kod običaja naših, najživljom uspomenom, što nas sjeća na boga, velikog gostitelja, ostade, ako se ne varam, na daleko oglašeno gostoljublje slavensko, te i naše. Dočekljivost slavenska, so i hljeb, što ih Slaven rado pruža svakome, negda bijaše, ja cijenim, bogoštovni čin. Tu dočekljivost donekud nam tumači i sama slavenska zadruga, koja je, s jedne strane, veselila ljude na okupu, a, s druge, nije im usagjivala oštro ćustvo i brigu za vlastiti posjed. Ali, pri davnom slavenskom primanju gostiju, ima nešto prekomjerna i neshvatljiva, pod samim vidom ljudske dobrote. Po svjedočanstvu zapadnih i istočnih pisaca, Slaven poganin, da lijepo ugosti tugjina, počiniće i kragju, a zapaliće kućni krov svakome uvrijeditelju gosta. Još jednako, naša poslovica veli: ''bolji je gost, nego prijatelj'',4 pa je grozota, osobito u jekavaca, ''so i hljeb pogaziti''.5 Ovo sve prevršuje mjeru naravskog osjećanja. Što  do kraja ne može da istumači blaga ćud Slavena, to tumači vjera.

4  Vuk. posl.

5  Vrčevića Niz. prip., str. 85 i 194 — Basne, str. 8.

Do Radogostova kipa, u Ratari, stoji gost tugjinac. Bog žetvu, svojim dolaskom, raduje svakoga, gazde i orače, nište i uboge. goste i robe. Bog gostitelj čuva gostinicu, te svojim štovateljima, odanicima svojim, strogo brani, da so i hljeb pogaze.

S Radom svršava se slavna heptalogija naprednih Sunaca. Od temeljnika Božića do Rada, konačnog graditelja, izregjale se sjajne slike sunčanih bogova. Zasnovanu ljetnu godinu ovi nasporiše i kraju dotjeraše. Godina naginje se, i propast nastupa.

9.  Grčić Manojlo

Do Rada Mijajla, za carski sto, sio osmi Grčić Manojlo.1

Čudna li junaka Grčića Manojla, u našim pjesmama! Njega kao da se i ne dodjede obična epska frazeologija. Mnogi božji kip pjesma pretuče u kip junački; ali što se o Grčiću pripovijeda,

malne sve kova je starinskog, sve davno. Od dvanaestorice porednika, pa i od samog Rada, Grčić najmanje položi stasa svog božanstvenog.

1  Vuk. pjes., knj. II, 81, v. 58.

Grčić je Manojlo nevjernik i zalac, kome ravna nema. Prekršio kumatvo za blago, kumi promijenivši dijete u kolijevci, pa se i krivo kleo, a ''platiće ga svetomu Jovanu'', kaže junačka stara pjesma iz Crne Gore.2 Nedjelo on platio ovako.

2  Id. knj. II, 6, v. 34.

3 V. 45—50.

''Kad je bio drumu u planinu, na put srete jedno jagnje crno, pa upali žestoku strijelu,

te pogodi ono jagnje crno,

pa g' ispeče drumu u planinu, ispeče ga, pa objedovao''.3

Nego, to ne bijaše jagnje, već vlastiti mu sin, koji majci iskoči iz ruku i u jagnje se provrže. Radi sina prostrijeljenog, kune majka, Grčićeva ljuba:

4 V. 71—2.

''A Manojle, trag ti poginuo! Ti ne bio prodavati kuma''.4

Ta ljuba zove se Jana, u pjesmi jednoj iz Vojvodine. Janu ljubi kradom vjenčani joj kum, Latinin dužd, a kad Grčić ide da osveti preljubstvo,

5 B. M. pes., 7, v. 42—6.

''vedro bilo, pa se naoblači, iz oblaka tri groma pukoše: jedan pobi Manojlove sluge, drugi ubi Manojlovu majku, treći ubi Manojla junaka''.5

Jana ostade Latininu duždu. Polom kazuje i druga kratka, a posve mitična pjesma:

''Daj mi, Bože, vijar vetar ladan, da obori kulu kamenitu,

da ja vidim Grčića Manojla, igra mu li vidra na koljenu''.6

6 Vuk. pjes., knj. I, 513, v. 2-5.

O pogibiji Grčićevoj nešto vanredno pripovijedaju i same hajdučke pjesme, premda bijeda i podivljalo osjećanje ove razvrže i svakojako raščini. Grčić je Manojlo tu biće orijaško, na svom crvenom konju, a sav u čistu zlatu. Neodoljiv junak, sve druge junake redom nadbija i ranjava nadbija   i samu vilu, koja mu zatim dogje glave s prevarom, opivši ga vilenskim biljem.1 Dobitnica vila naoružana je gujom. Grčić ima sestru, koja sve u kolu djevojke nathvaća, i muškom snagom i ženskom krasotom. Opet u pjesmi hajdučkoj,2 Manojlo je sam ''ljuta guja''. Nadbio sve junake, a onda planuo čežnjom za vilom; al mu vila ''zasjenila oči'', te te ''slijep'' on tad pogubljen.3 Još, u drugoj takovoj pjesmi,4 hajduk Manojlo ukrao ''pašinu jabuku, — u Budimu gradu bijelomu''.5 Kao što u staroj junačkoj pjesmi, i ovdjo je glavno nevjera, počinjena na kumi i kumčetu, no je to izvraćeno, na hator Manojlov.

1  Petranovića pjes., knj. III, 55. U velikoj ovoj zbirci, ovo je jedina pjesma o Grčiću Manojlu.

2  Vuk. pjes., knj. III, 6.

3 V. 325-8.

4 Id., knj. III, 45.

5 V. 1-2.

Grčiću Manojlu vrlo sličnoga junaka nama prestavlja Edda. To je Loki, jedan od dvanaest Aesira (Asâ, Ansâ), sinova Odhinovih. Od ''lukan'', claudere, Loki znači finis, consummatio,6 dokončanje, dovršenje, pa jeste vanrendan junak, čas dobar, a čas opak do zla boga. Uopće ga smatraše prikladna tijelom, no kovarna dušom. Od sjajnih bića, jedino je zločesto biće Loki, te je on kadikad, po potonjoj pretvorbi, isti sa vragom. Nego, bolje od Edde, skandinavski puk kaže u poslovicama, ko je to Loki: on je plameno sunce i vatra. Kad je od ljetnog sunca zapara, ljudi još vele u Danskoj: ''Loki goni danas na pašu svoje koze'', a kad vatra praska: ''Loki tuče svoju djecu''.7 Loki je uvijek u društvu s drugim bogom, Logi, što je Oganj, od ''liuhan'', lucere.8 Megju djecom Lokievom spomenit je vuk Fenrir, pa ogromna guja Jörmungandr i kći Hel, koja prihvata mrce one, što ne idu u Walhallu. Dobio ih od divkinje Angrbodhe, no ima i ženu Sigyu. Orljavu oluje takogje proizvagja Loki, u društvu s Gromovnikom. Jedna poslovica, u Eddi, glasi: ''dugo ide Loki i Thôr'', koje će reći: zlo vrijeme ne će da prestane.9

6  Grimm, Deutsche Muth., s. 200—1.

7  Id., ib.

8  Id., ib.

9  Id. Nachtr. zur s. 201.

A kroz trzanja nadbijenoga, svezanoga Lokia, nastaju potresi, polomi. Loki je ipak ajerno biće. Skandinavski Loki poznat je Sasima pod imenom Krodo, Hruodo, ili je barem velika prilika, da saski bog Krodo ne bijaše drugo, već Loki.1 Sasi slikali Kroda, a kip mu bio ovaki: stajao bog na velikoj ribi, u desnoj ruci držao sud, pun cvijeća, s lijevom pak pružao točak u vis. U svojoj vojni od g. 780, Karlo veliki obori istočnim Sasima njihova Kroda, koji bješe bog Saturnove naravi, veli se. Po ovome Saturnu, Sasi, Anglosasi, Frizi i Nizozemci, dakle Nijemci iz sjeverne Njemačke, nazvaše, na razliku od drugih Nijemaca, saeteresdag, saturday itd., konačni sedmi dan u nedjelji, svoju subotu.

1 ld., s. 204—6.

Saskoga Kroda hristjanski hroničari, u opće, poistovjetiše sa Saturnom, pa je držati, da sjevero- njemačka subota bijaše njemu posvećena. Nego, kip jedan Saturnov, ''simulacrum Saturni'', hroničar Widukind spominje i megju idolima, kojima se, u vijeku X, klanjahu baltički Slaveni. Kip bijaše od livene bronze, a obožavali ga slavenski Vari, u istočnoj strani sadašnjeg Holsteina. Saski vojvoda Hermann potuče Selibora, kneza Vara, ote mu grad, i, na očigled svijeta, izgrdi tu nagjeni idol Saturnov.2

2  Widukindi Res gestae saxonicae, 1. III, c. 68 (Pertz M. G., Script, III):''.... urbis praedam suis militibus donavit, simulacro Saturni ex aere fuso, quod ibi inter alia spolia repperit, magnum spectaculum populo praebuit'' ....

Lasno je pripaziti dodirne tačke u dvije legende, u germanskoj i našoj. Grčić Manojlo jest Loki-Krodo po tome, što su obadva visoki dvanaestorci; oba u neku ruku prikladna, a opet u neku bezprimjerno opaka. Do oboga javlja se guja, oličenje Ognja.3 Za Lokia kaže se, da je plameno sunce,

a u kipa Krodova u vis pružen je točak, simbol sunca, pa i Grčić, koji je sav u čistu zlatu, i na crvenom konju, taki isti simbol, jabuku, ukrao u Budimu. Pače, zbog naravi sunčane, Grčić ''upaljuje žestoke strijele''. Žarkom strijelom Grčić ubija dijete svoje, crno jagnje; Loki tuče svoju vatrenu djecu, goni na pašu svoju kozlad, a ima životinjskog sina, vuka Fenrira. Propada Loki, kao što i Grčić. Onaj je  svezan, a potresom drma zemlju; ovaj, s vidrom na koljenu, sjedi u kuli kamenitoj, koju će hladan silni vjetar oboriti. Što naša pjesma kaže, da Grčiću ''igra vidra na koljenu'', to je govor starinski, a znamenit je. Vidra se spominje u Eddi kao demonska životinja, čiju kožu Aesiri, ili Asi, zlatom napunjaju; a

spominje se, jednako, u skazkama ruskim, gdje ona zavodi carevića Ivana pod bijelu kamenu ploču u podzemne zlatne dvore, ili je neman koja leži u moru, a spavajući suče morske valove.1 Vidra je dakle, u vjerovanju Germana i Slavena, sakralna životinja,2 te posvećena dvanaestorcima, a poimence jednome od njih.

3  U pričanju naroda arijskih, pri svršetku ili dana, ili ljeta, pomalja se mitična zmija (Gubernatis, M. Z., II, p. 443), t.j. u noći dnevnoj, ili godišnjoj, vlada bog Oganj. U jednoj pripovijeci bugarskoj kaže se: ''Čim jesen dogje u zemlju, zmije iskupljaju se oko cara svoga (Krausz, Mährchen, II, 02). Jasnoće radi, budi ovo ovdje o Ognju uzgred rečeno.

1  Gubernatis, Myth. zool., II, p. 414.

2  Pošto je vodena i riblja, njem. Fisch-otter, gre. ενυδρις (lutra, serpens aquatilis), razumijemo, zašto Krodov kip stajaše na velikoj ribi.

Ali od svega najviše pada u oči ime Krodo, koje Sasi dadoše zločestome Lokiu. Velika je prilika, da je Krodo isto ime, koje i praslavensko Čertǔ.3 U sjevernih Slavena, ova riječ sad znači vrag  a postanja je tamna, kako to uopće biva s riječima, u kojima se krije zapadnuto kakovo božanstvo. Čertǔ, u narječju naših Slovenaca ''črêt'', znači takogjer blatna lužina, rit, pa se i to nekako vezuje s legendom propalog, utonutog Lokia-Kroda. Vezuje se tim više, što naš narod ima mrku poslovicu: ''lasno je gjavolu u ritu svirati''.4 Slovencima glagol ''črtiti'' hoće reći: mrziti. Sve to nas nagoni k mišljenju, da je mrski neki Črt, naličan mrskom Krodu, u našem narodu bio i bitisao, pa od njega nama da preostadoše nekolike tamne riječi i tamna jedna poslovica.5 Nego, riječnu prazninu ispunilo nam pričanje o Grčiću Manojlu, u označnim crtama istovjetno s legendom o Lokiu-Krodu. Dapače, po slučaju moglo bi i to biti, da od asonancije naši stari Črta napraviše Grčićem, ili Grkom. U tananog, prometnog Grka, sjeverni došljaci ne pohvališe toliko dar oštroumja i pretežnije kulture, koliko pokudiše opasne spletke lukavijega južnoga čovjeka. Vjerolomni bog zasjedač, netom pometnu božanstveno svoje ruho, preobrazi se, valjda, u nevjernoga, a sazvučnoga, Grka.1

3  Već Grimm (D. M., s. 206), raspravljajući Kroda, pomisli na češkoga Čerta.

4  Vuk. posl.

5  Kroz ovu radnju, izregjala se dovle čitava povorka božanstva naših i skandinavskih (dotično sjevero- njemačkih), koja su, ili jednaka, ili čudno slična. Time još jače nam se utvrdi hipoteza, izražena u

Dijelu I (s. 79—86 [119—26]), da sjeverni Germani svoju religiju navrgoše bližnjim Slavenima, ili,

obratno, Slaveni tima Germanima. Da će prije biti ovo drugo ja još uvijek drzim s toga najviše, što usporedna božja imena, slavenska i germanska, u slavenštini kao da bivaju ponešto prozirnija. I što se tiče Črta-Kroda, u nas se nekako nagagja, što može biti to ime Črt, dok je Krodovo ime manje jasno, i na njegovo satriteljno božanstvo manje prikladno, kad se ono izvodi od hrođ, gloria,

fama (Grimm, D. M., s. 171).

1  A zašto u Manojla? Nije li grčko ovo ime onako nasumce prihvaćeno, tad bi moglo biti ime ljutog Manojla Komnena, koji, o polovini XII vijeka, pritisnu i osvoji svu Srbiju, pa i mnoge dijelove hrvatske zemlje, ili ime drugog vizantijskog cara, Manojla Paleologa, koji, na razmaku vijeka XIV i XV, hoćaše da prevjeri istočnu pravoslavnu vjeru.

Pri ovome suglasju Kroda, ili Hruoda, i Črta, još je nešto opaziti. Rečeno je, da sjeverni Nijemci Krodu dan jedan namijeniše, potonji subotni dan. I u Slavena, ako ne dan u nedjelji, a to u mjesecu jednom, čusmo, da je namijenjen božanstvu Sunca.2 Ljetni uštap Sunca, što se okreće i silazi, Slaveni istom mišlju, kojom i Nijemci, prozvaše ''sobotkom''. A čudno je i drugo podudaranje vjerske misli. Kaže nam se, da i poganski Franci znadijahu za boga Saturna, t.j. Hruoda, pa da oni pričahu o nekoj Saturnovoj bačvi.3 Hruodova bačva odmah nam k pameti dozivlje drugo slavensko ime za ''sobotku'', što je ''kupalo''.4 Isto ovako, Skandinavci subotu nazivlju ''laugardagr'', kupalnim danom.5 Sve je ovo, u nas i u Germana, od pamtivijeka, te će reći, da je okupano Sunce, kako Hruodo, tako i Črt.6

2  Gore na str. 181.

3  ''Saturni dolium'' (Grimm, D. M., s. 204—5, i Nachtr.).

4  Gore na str. 182—3.

5  Grimm, Deutsche Myth., s. 204.

6  Na svoga Saturna, ili Kroda, Germani namijeniše i biljku jednu:

''sâtorlâdhe''. To jo panicum gallicrus, Hahnenfuss, a ''sâtorlâdhe'' anglosaski znači: Saturni taedium (Grimm, D. M., s. 204—5). Naši Dubrovčani neku biljku imenuju ''vragolić'', što se u Vukove rječniku dubitativno prevagja sa Wassernuss, trapa natans Linn. To je, po Šuleku (Biljarstvo, 1, 142), ''rašak obični''. Raste po barama, i ima koru vrlo bodljikavu. Plod mu, kao orah, a kusa kostanjeva, jede se od nevolje.

Iz uporegjaja legende naše s germanskom izmala se Črt kao sunčani bog silan i opak. Ali, otkud opačina Suncu bogu? Otud, što ono više ne raduje ni zemlju, ni ljustvo. S junijskim okretom Sunce se uštapnulo, a, iza julijske dozrele žetve, sad u augustu žari i pali. U prirodi, mijena je to mrska, pa je do samog Sunca, jer tama i studen, ovo poglavito arijsko a i slavensko zlo, ništa ne utiču na nepogodu teških sparnih dneva. Iznaopačilo se jedino Sunce. Bog, uzor vjere, prelomi vjeru, te će naša pjesma reći: ''I Sunce je vjerom prevrnulo''.7 U ovom stihu najčistije se izrazuje davni pomišljaj o Sunčevoj izdaji; pa se zar skriva nazor isti i u riječi seljaka, u Srbiji, da im je ''svetac naudio'', kad u najtoplijim danima, oko augusta, ljudi popadaju bolesni''.1

7  Vuk, pjes., knj. II, 64, v. 56.

1  Milićevića živ. Srba, str. 106. Osobito Megjudnevica (15 aug. — 8 sept., megju Velikom i Malom Gospom) ''od zla'' je ''uticaja'' za bolesti: tadanji bolesnik, ili ne će ostati, ili će dugo bolovati (id.,

s. 110).

O žarkome, a opasnome Suncu, razveo široku priču takogjer mit helenski. Vratolomni junak Fαεϑων (Žarki), sin Helijev, ili sam 'Hλιος, Sunce, tjera sunčana kola u visine nebesne neizmjerne; konji, uplašeni, s puta skrenuše, i vozača primakoše k zemlji, koja se sotovo sva popali i presuši; onda Zeus neobzirna tamanitelja sruši gromom s kola dolje u vodu. A grčka još starija verzija mita kaže Faetona dvanaeatorcem. Kralj 'Aυγιαϖ (Vidilo), u prebogatoj svojoj staji, drži do dvanaest gojnih bikova, posvećenih Suncu, pa je Fαεϑων bik najgojniji.2 Ovo je rečeno po misli čisto arijskoj. U Vedi ništa običnije od metamorfoze likova sunačnih u božanske bike.

2  Drugdje, u mitu helenskom, lopovski bog Hermes otjeruje sunačnom Apolonu dvanaest krava.

U nas Srba i Hrvata, još druga čudna osoba, osim Grčića Manojla, kao da napominje sila i polom prežarkog Sunca. Bio bi to bogati Gavan. Mukla priča o Gavanu dolazi nam iz pradavnih, iz zaglušnih vremena, a lokalizirana je u svakom kraju južnih Slavena. Od jezera Balatina, ili Gavanova, poviše Mure, pa do Gavanova jezera u sjevernoj Dobrući, unakrst sve zemlje, odjekuje jugoslavenski glas o bučnoj propasti velikog zločinca. Gdje su negda bili visoki dvori tvrdog Gavana i ohole mu gospogje, sad je pusto jezero: udariše munje i gromovi, rasplamtiše se dvori, prosjede se zemlja, a u provaliju utonu Gavan. Bogatuna nemilostiva opasale guje, te ga jednako kolju.3

3  Vuk Karadžić, kao dijete, vidio ovako naslikana Gavana, u manastiru Tronoši u Jadru (živ. i ob., s. 234).

Kako se Gavanovo jezero narodu privigja posvuda, očito je, da priča kazuje prije božju, nego li ljudsku kakovu zgodu. A zgoda je, od prilike, Lokieva. Božanski nesretnik Loki javlja se, kao i Gavan, s gujoni, a u plamenu i u gromovima. Dapače Edda, življe od naše priče, opisuje urnebesnu propast Gavanovu. U Eddi je to stravični rok pomrčanja, ragnarökr,4 ili sveopća bogovska pogibija, uslijed svjetskoga požara. Požar proizvagja zatorni Surtr, iz čijega ''mača sijeva sunce bogova'',1 a Surtr je kao udvojeni bog Loki. Pri germanskome polomu svijeta, duga na nebu prelama se, zemlja se drma, grdna guja Jörmungandr opasuje vasionu, pa propada sve u bezdan morski, iz kojeg se ona digla. Odavno guja malo a malo podgrizaše drvo od svjetlosti, Odhinov Yggdrasil. Ali, poslije ovog konačnog roka,  iz mora se ponavlja svijet, i u svijetu bogovi. Periodična propast vijeka i svijeta vrza se po pričama sviju Arijaca, Germana i Slavena, Helena i Latina, Inda i Kelta, a, po svoj prilici, drugo nije, u prvoj mitičnoj zamisli, do propast ljeta pri jesenskim olujama. Valjda je naš Gavanov mit preostatak zadnji od nekad obilnijega govorenja o nevjeri uštapnutog plamenog Sunca.

4  Čudno je, da Grimm (D. M., s. 679), pri riječi rökr, rök, misli i na slavensku riječ rok, terminus, tempus.

1  Grimm, Deutsche Myth., s. 676.

Od žara mu himbenog pali se zemlja, te je Gavan tvrd i nemilostiv. A pošto je ono Sunce žarom, ipak, najbogatije, bogat je i Gavan tako, da pregje u pučku poslovicu: ''ako nijesam Gavan, nijesam ni siromah''.2 Gavanovu bogastvu može biti da štogod doprinese i sama klima zakarpatske postojbine prvašnjih Srba i Hrvata. Dok je sunce već podosta nizoko na nebu, onamo, po ravni germanskoj i sarmatskoj, u augusta, pa čak i u septembru, ljudi žanju žito, i spremaju bogastvo pokupljene ljetine.

2  Vuk. posl.

Kad Hrvati i Srbi Hristovu vjeru primiše, onda je mit Gavanov okrenut na drugu ruku. Iz saća poganskog iscijedi se med ćudoredne nauke. Vidili na Gavanu primjer grozni, kako Bog strašno kaje tvrdoću, oholiju i bezakonje, te sastavili pobožnu pjesmu, koja se sad pronosi po narodu o bezbožniku Gavanu i ljubi njegovoj.3 Tu je sve lijepo nagogjeno na moralnu svrhu: blagi božji angjeli, ponosita zla gospogja, premilo jagnješce, što ga angjelima, prividnim božjacima, smjerno ponudi dobri sluga Gavanov. No, i pored svega, iz prenapravljene pjesme kao da izbija poganština. Velika je prilika, da je jagnješce ono isto crno jagnje, koje mi nagjosmo ubijeno od Grčića Manojla.4 Pa može i to biti, da se u pjesmi još drugo odnosi na stari mit. Pred dvorima Gavanovim,

''stajaše angjeli

letnji danak do podne: tu ji noge boleše,

bele ruke trudiše,

od samsovâ braneći s' ''.5

3  Vuk. pjes., knj. I, 207 Vidi u Ilića (Običaji na a. 81—5) i drugu verziju pjesme, kako se od slijepaca pjeva na pazarima, po Slavoniji..

4  Na str. 192.

5 V. 30—6.

Pristaje u mit sparnoga Sunca taj ''letnji danak'', a pristaju još više psi samsovi. Dva psa pomisliše Arijci kao čuvara pri ulazu u noć i u zimu, te i u podzemni svijet, pa od takih svečanih pasa Rimljani dadoše ime svojoj sunačnoj ''caniculi'', koja se proteže od 24 jula do 23 augusta. Imahu Rimljani, od velike davnine, ''augurium canarium'', a da bi ljetinu u polju obranili, žrtvovahu, kad bi sunce zapeklo, rigjih pasa do vrata gradskih, radi toga prozvanih ''porta catularia''.. Za sličnu žrtvu i svečanik, κυνοϕοντιϖ εορτη, znadu i Grci.6 Pa u augustu slavila su se, u Rimu, takogjer ''vulcanalia'', na čast ognjenomu Vulcanu. Na pogansku davnu žrtvu kao da šibaju ovi stihovi, iz slavonske pjesme. Pobožni čobanin, sluga Gavanov, veli angjeliina:

''Evo, drage sirote,  da vam janje nadilim i pred Boga namirim, da se Gospod ne srdi. Ode janje pred Boga,

sam se Gospod proplače: Drago moje janješce,

da tko mi te nadili

i pred Boga namini,

da se Gospod ne srdi1?''

6 Može biti, da od kobnih takih pasa dolazi pučko mišljenje o ''sugrebu'', koje poteče, bez sumnje, iz starog vjerovanja. I Vukovu rječniku, sugreb tumači se: terra effossa a cane aut vulpe. Opasno je

''nagaziti'', ili ''nastupiti'' na sugreb: '' .... obolje mi, da oprostiš, domaćica, u početku mišljasmo, da je svrgla srce, a nije, nego mi rekoše, da je nastupila na sugreb, a neki opet, da su ju splele magjije, ili zle duše naudile. Peci je krajem vatre, davaj joj da pije žestoke rakije i trogodišnjeg sirćeta, ulja samotoka i vode ispod streve ...'' (Vrčevića, Niz prip., s. 206—7). Djeca pljunu u sugreb, kad ga god nagju u polju. Boje se, da im ne izagju po tijelu šklopci (Vuk. rječ.).

1 V. 68—77.

Valjda nije bez neke, u prvoj našoj pjesmi, niti ono, gdje Gavanova ljuba angjelima iznosi

''ogoreo krnj leba,

što j' u petak mešeno, u subotu pretano,

u nedelju vagjeno''.2

Značajne su, u ustima oholite gospogje, i ove riječi:

2 V. 45—8.

3 V. 58—62.

''Imam boga na domu koji mi je stvorio

od olova dvorove i srebrne stolove,

mlogu stoku i blago''.3

Sada, dašto, bezbožnica muža svoga kaže bogom od prkosa i obijesti; ali je opet u tome i neka nagovijest, da Gavan negda bijaše bog. I u slavonskoj pjesmi Gavanova žena muža cijeni bogom:

3a V. 117—21.

''Onda viče Gospod Bog: Oj Gavanko Jelina, ponosita gospojo!

Gdi ti j' Gavan čestiti, kog si štim'la za boga3a?''

A i samo ime kao da je Gavanu sačuvano od starine. Može biti od gav-, i značiti varalac, nevjera,4 što je glavna oznaka Grčića Manojla. Po slavonskoj pjesmi, Gavan propade u olujini baš ljetnoj, gdje djeluju i očiti likovi iz stare vjere, kao što Gromovnik Ilija i Ognjena Marija, t.j. Perun i Munja, po svoj prilici Angjeli

3b V. 107—14.

''napraviše jezero ... namakoše oblake, kroz oblake gromove,

Gromovnika Iliju i Ognjenu Mariju,

hudom vodom topiše, živim ognjem pališe3b''.

Čini mi se, da u moralnom istom smjeru isti ovi grješnik prikazuje se i u mnogoj junačkoj pjesmi. Mal da ne u svima zbirkama, guslari upiru prstom na nekog prokletnika. U pjesmi crnogorskoj, to je ''prevršavac'',5 a Leka je Dukagjinac po imenu.

''Leka Dukagjinče ubio pet kumovah, i pet milo kumah obljubio,

pak ubio do pet pobratimah''.6

4  U slovenskom, ''ogaven'' je ljut, a u starosl. ''ogavije'', dosada, ''ogaviti'', dosaditi. U češ. ''ohava'' je ''grozota''. Usporegjena litvinština kao da nam daje prvotno značenje: varalac, sa ''ap-gauti'', varati (Miklošić, Etym. Wört., pod gav).

5  Čojkovića pjev., 41.

6 V. 16—8.

K tome još ''bijelu crkvu razbio'', u kojoj ''nema blaga'': crkvi ''vrata polećeše na troje''.1 U bogomolji, u sanduku od kamena, prevršavac nagje svetu Petku i svetu Nedjelju, koje ga prokunu, te se on poboli: ''nit' umire, ni prebolijeva, — proz kosti mu trava pronicala, — a u travu s' ljute zmije legle''.2 Bezakonika strašnog i sama majka odbija: ''dohvati ga za raspalu ruku, — isturi ga pred bijelu crkvu''.3 I pokraj novijeg nakita, da je pjesma od mnogo vjekova nazad postala, teško da ko dvoumi. Crkva svete Petke i svete Nedjelje odviše je čudna; ima na sebi očiti znamen poganski. Crkva biti će ljetna godina; biti će ona ista

''sveta crkva sagragjena, mloga gragja savezena, na djelu na golemu'',

koju mi nagjosmo u ženskim pjesmama, i već pretresosmo, primičući je staroj vjeri.4

1 V. 20—7.

2 V. 2—4.

3 V. 47—8.

4 Dio IV, str. 47—9 (147—9).

Prevršavac kao da je previšeno Sunce. U augustu mjesecu, ono razbija sretnu godinu, razbija crkvu, gdje onemoćaše Petka i Nedjelja, dvije boginje, valjda Ognjena Janja i Carica nebesna.5 Što je Leka ubio pet pobratima i kumova, te obljubio pet kuma, moguće, da se tim pokazuje na pet sunčanih ratnih bogova, koji od stamenog marta do ljutog augusta propadoše. Do Leke legu se zmije, kao i do Grčića Manojla.

Pučke pjesme i priče mimoilaze mukom ostale vojvode, dalje od osmoga, Grčića Manojla.6

5  Ili, obratno, Carica nebesna i Ognjena Janja? Za me stoji tvrdo, da imena: Petka i Nedjelja skrivaju dvije boginje (uporedi Dio IV, S. 23—4 [123—4]), ali koje to mogu biti, nisam na čisto. Obično navode se zajedno, pa ja sam uzeo, pošto nam se pominje dvanaest Petaka, da je Petka mjesečna Ognjena boginja (1. c.). Nego bi se moglo uzeti i to, da je Petka, sudeći po petku dnevu, ime za onu istu boginju, kojoj Germani sačuvaše spomen u svome ''Frei-tagu'', što je dan boginje Freyje, Gospogje nebesne. Tad bi Petka bila Freyja, naša Carica Vida, a Nedjelja možda Ognjena Janja. Uz veliko sudaranje skandinavskih i naših mitova, uporegjaj dvaju dana u sedmici, Freitaga i petka, pa i dviju boginja Freyje i Petke, ne čini mi se odviše smion. Ipak ponavljam, da sam za ovo sve još u velikoj neizvjesnosti.

6  Što je meni poznato, tragom njihovim bilo bi ići u samoj jednoj pjesmi, 83 u II knj. Vukove zbirke. Čitava je pjesma mitom prožeta, premda se bavi, po spoljašnjem joj obliku, g Gjurgjem Smederevcem i gospogjom Jerinom. Ali je oni trag nejasan.

Veličanstveno one iznose, kao što vidismo, tek pogibiju zadnjega vojvode, Kaice Radonje, u društvu s imenjakom njegovim, Oblakom Radom.1 Taj je muk veoma značajan, i potvrgjuje nam shvaćanje o dvanaestorcima. Sunce srće k nebenim nizinama; opraznila godina i cvijećem i žitom i voćem. Vrijeme je sve to većma nepogodno; zima, na prvom domaku, hoće da bije ljudsku sirotinju. Nad prirodom eto zastrta je sinja mrtva jesen, pa ljudi rado ne misle na sunčane bogove, niti o njima što kazuju.

[Ovdje na kraju ove knjige, s kojom se svršava religija vidila i sunca, bio sam naumio nešto primetnuti. Megju dodacima, što ih imam, znamenite su neke molitve k svetome Vidu, meni dostavljene iz Spljeta i iz spljetske okolice. Po molitvama je još više doći do zaključaja, da sveti Vid nama zamijeni višnjeg Sutvida, pa da je Naša Vida ona ''fru Gode'', koju Grimm ne može da istumači. Ali, radi odmjerenog ovdje prostora, ovo ja ostavljam za knjigu, što slijedi, a biti će druga i zadnja.]

1 Dio IV, str. 29—34 (129—34).

www.prosvetljenje.net