Preuzvisitome Suncu u junu pale se još na našiim brdima, kako i po ostaloj Europi, Ivanjski kresovi. Kazasmo, da kresovi gore noći Gjurgjeva dne, u slavu Sunca majskog; kazaćemo, da gore jednako i uoči Petrova dne, u slavu Sunca julijskog; ali u nijednom od ljetnih mjeseca ne plamaju, koliko u junu.1 U ovom mjesecu kod svih redom Slavena, kod Slovenaca, Čeha, Poljaka, Rusa, nalože se velike vatre, te cvijećem nakićena mlagjarija preko njih skače, to sada osobito u večer onoga dana, koji je posvećen apostolu Ivanu. I pokraj sveca hristjanskog poganština je očita, pa se nastojalo, i još  se nastoji, kako bi se taj neznabožački običaj svuda ukinuo. Ovoj je svečanosti u raznih Slavena razno  i ime; susjedni nam Slovenci zovu je Kres, a tako isto i neki dio bližnjih Hrvata. Jasno je, zašto se pale kriesovi. Sunce je sada najviše, a Vidovo vidilo najjače; pa hoće da bukte i zemaljske vatre, uoči Vidova (15 juna) i Ivanja dne. O suncokretu ljetnom, i u staroj Heladi, na mnogim mjestima, bijaše

ϑεοξενια: pri svome sjaju najsvjetlijem, bogovi prikazivali se ljudima, išli megju njih u goste. Kres je riječ, koja više pripada Hrvatima i Slovencima, nego li Srbima, pa je Hrvatima u krijesu nešto božje.2 Ivanova bubica, što ju u Srbiji zovu ''svitac'',3 u Hrvatskoj ''kresnica'' je, a zapalila se od krijesa: ta je bubica, po pučkom mišljenju, oživljena krijesna iskra.4 Živi, duhati kresovi, gòrê na zemlji prema žarkim Suncima, poimence ljetnim, a žarka Sunca na nebesima, nekim tajanstvenim načinom, užižu   se, rekao bih, na čistoj vatri svetoduhih kresova.5 U svete kresove, po Slavoniji, bacaju vijence od

cvijeća i od paprati5a. Onamo, u kotaru požeskom, muškarci s bakljama penju se na svaki najviši brežuljak, i ondje pjevaju, skaču i vesele se, pa bakljama mašući, čitav brijeg u jednu vatru metnu. Kad

baklje izgore, povrate se jednako pjevajući i igrajući, djevojkama, koje su u dolu5b.

1  Tako, da je krêsъ u starosl. prešao na označivanje sunčanih ljetnih uvratina.

2  Hrvatsko kraljevo ime Krešimir biti će i ono od krijesne vatre.

3  U Dubrovniku ''svijetnjak'', a u Slavoniji ''svitaljka''.

4  Vuk. živ. i ob., str. 230.

5  Da se Kres uporedi s bogom Chorsom sjevero-istočnih Slavena, ne ide lasno od ruke, po pravilima fonetike; no, opet, da je Kres Hrvatâ i Srbâ kao lice Ognjenoga boga u dodiru s božjim Suncem, čini mi

se vjerojatno. Buktinje kresova od koječega su zdrave, da se preskaču; pače preskok može se i

odsutnima namjenjivati za zdravlje. Zapaljena lila tad obnosi se oko torova, da stoka napreduje.

''Kresovi'' se pak u Srbiji zovu tri vrlo topla dana prije i poslije IIijna dne (Vuk. živ. i ob., s. 66), pa i tu priplelo se praznovjerje: za te dane ne valja prati prtišta, jer bi se ''iskresalo'' (id. ib.). A i sama riječ Kres smisla je uzvisita: znamenuje budnost, a potom i uskrsnuće. Valjda se sačuva bog i u davnoj invokaciji, u sadašnjem adverbu: ''tokorae'' (v, Dio IV, s. 28 (128).

5a Ilića obič., na str. 160—2.

5b Id., ib.

U okolini dalmatinskog Biograda na moru, na znamenitom sjedištu davnih Hrvata, najveći krijes, koga pale uoči Ivanja dne, zovu, stajaćom i bogoštovnom riječju, ''Velikom Koledom''. Kad ''Veliku Koledu'' zapale, još danas pjevaju skroz neznabožačku pjesmu:

''Ej uždimo sv'jetle luči,

slaveć bogu i sutrašnjemu danu. Danas žarko Sunce stade,

do tri puta na tri roka.

da pozdravi sjajne zv'jezde, i svojega vjernog brata.

vjernog druga mjesečinu, još zemljicu umorenu,

i zemljicu nagizdanu

zelen-gorom i pšenicom rodnom. Oj veselo!''6

Obred je, da se ''Velika Koleda'' potpali ''na kneževu guvnu''. To će u junu učiniti stariš jedan u svečanom odijelu, i uz pratnju cijele svojte.1 U staro doba, ovo zar vršio, u stojnom Biogradu veliki župan hrvatski, okružen gospodom iz svojega doma.2

6  U podl. Zad. N. L., 15 srp. g. 1884. Mislim, da ovoj znamenitoj pjesmici izmijeni prvašnju ikavštinu u jekavštinu onaj, koji je priopći.

1  Id.

2  ''Velika Koleda'' biogradska mogla bi važiti i u drugom pogledu. U Dijelu III, na str. 69—70 (213— 4), rekosmo, da dosad na potpuno zadovoljstvo nije istumačena božićna toliko često spominjana Koleda. Kad bi jezična poraba iz samog Biograda bila dostatna, mi bi lasno prodrli u biće i u

znamenovanje boginje. Koleda bila bi Ognjena boginja, na božićnom ognjištu užđena ''Klada'', što je

ruski ''koleda'' i ''kalda'', prasl. ''kolda'', lit. ''kalada' (Mikl. Etym. Wört., pod kolda). A, u mitičnim  vidu, to bi se lasno dalo isporediti sa ''Vesta'' i 'Εστια, s boginjom domaće vatre u Italo-Helena, pa i s germanskom Holdom. U ostalome je reći, da uporegjaj Klada = Kolda = Koleda ima glasovnih teškoća.

I u Njemačkoj, nekada, knezovi učestvovahu Ivanjskome krijesu. Pomiješanje dviju vjera, stare poganske i hristjanske novije, u Ivanjskoj svečanosti, slavonska jedna pjesma pokazuje najočitije. Kad se Ivanjska vatra dobro razgorila, oko nje uhvaćeno kolo pjeva:

''Tužilo se žarko Sunce sa vedra neba.

tužilo se svetom Ivi na dan Ivanja,

da ga vila dvorit' ne će s hlagjanom vodom.

Al' govori sveti Ive na dan Ivanja:

Stan' de, Sunce, do tri puta na dan Ivanja,

doće tebi mlade dive s hlagjanom vodom;

s hladnom će te vodom dvorit'

1  llića obič., na str. 162—3.

na dan Ivanja,

s vinci će ti zlatne kose lipo kititi.

Stade Sunce do tri puta na dan Ivanja;

dogjoše mu mlade dive a hlagjanom vodom;

s hladnom vodom njega dvore na dan Ivanja,

i s vinci mu zlatne kose lipo kitiše,

a sa cvitom duge pute voljno sipaše1''.

U pjesmi dvije su vjeru pomiješane, no nisu srašćene. Pred očima nam je, u svoj svojoj poganskoj goloti, živo Sunce sa zlatnim kosama, kome se naši praoci klanjahu, kadno u junu, na sosticialnoj visini, ono stade do tri puta.Solsticialno Sunce, koje ''stade do tri puta na tri roka''; žarkog

boga, kojeg slavljahu Biogragjani, kraljičke pjesme opisuju i dalje. U Kranjskoj, megju Uskocima, jednako zove se ''Koleda'' hrpa smreke, što je užegu svake večeri za devet dana pred Ivanje2.

Dok ''kraljicâ'' sve više i više nestaje, pjesme im sabra Vuk Karadžić,3 pa ih izmače inače neizbježnoj propasti. Kraljičko je pjevanje od velike davnine, jer je sensualistično skoro do golote; davno je i za to, što mu je forma savršena; pjesmice kao da su ruže, napupile pod dahom Anakreontove muze. Što nam pjesme prikazuju, važno je. Nastala slava svakog cvijeća i svake zeleni, osobito žitne: ''žito kao zlato''.4 Digao se neki kralj, a ide do careva stola:

Pak onda:

''Kralju, svetli kralju! Leljo! ustaj, te pošetaj

od dvora do dvora, do careva stola, gde car vino pije, carica mu služi

iz zlatna kondira''.5

''Gospodar Gospogji na krilu zaspao, Gospogja ga budi,

u oči ga ljubi: Ustaj, Gospodaru!

Sablja ti se vadi na tri nova grada''.6

Kako se Gospodaru sablja izvadila na tri grada, tako su, u čudnim dvorima, i tri zlatne trpeze:

''Ovde nama kažu dvore ponajbolje, ponajbogatije. srebrom pokrivene, i u njima kažu

tri zlatne trpeze: na jednoj trpezi knjige nečaćene''.7

To se pjeva nekoj ''trojici braće''. U onome domu i sve ostale čudno je:

2  Ilića obič., na str. 166—7.

''jeleni volovi, kaloper jarmovi, bosiljak palice''.8

3  Ima ih, od njega skupljenih, do dvadeset i pet (živ. i ob., s. 37—50). I Milićević objelodanio jednu (živ. Srba s. 100).

4 Pj. 2, v. 6.

5  PJ. 1.

6 Pj. 10, v. 1—7.

7 Pj. 16, v. 1—8.

8 Pj. 2, v. 3—5.

Bosiljak iz pjesama odasvud niče, a Gospodaru, ''starome vlastelju'', jest i pravo obilježje:

Dom je nov:

''miriše mu duga kao ran' bosiljak''.1

pa

Svima

''majstorski su dvori skoro sazidani'',

''po njima šeta mlada majstorica, u naručju nosi — sina Panteliju''.2

''čedo treba.

kao struk bosiljka'',

a do čeda

''po dva sunca greju, po dva vetra veju''.3

Od čeda prelaz je na momka, a pjeva se ženidba megju momom neudatom, megju ''devojkom plavom'', koja je

''posejala šestoper kaloper i rani bosiljak'',4

te

''Ivanom gjakom, popovim nećakom, koji perom piše

po orlovu krilu, te on zapisuje oči devojačke

i lice junačko''.5

Skanjuje se moma, no zatim hrli k sugjeniku: ''Leljo, Leljo! mala momo!

Klela se devojka

suncu na istoku, drenu na korenu, moru na izvoru, vino da ne pije, cveće da ne nosi, momče da ne ljubi. Pa se pokajala:

Ja luda devojka! što ludo govorim! Ja vino da pijem, rumena bi bila;

ja cveće da nosim. miris bi imala;

ja momče da ljubim, milost bi imala''.6

Momina želja izražava se i u drugoj kraljičkoj pjesmi:

''Govori devojka izmegj' devojaka: Oj tako ti boga, ratareva majko! Ako ti je žao tvog sina ratara,

Moma mami junaka, dok ''plete na mač kose'',8 a

a ti ga zagradi od sela selenom,

od mene bosiljkom. Na vodu ću ići, bosiljak ću brati, ratara ljubiti''.7

1 Pj. 15, v. 2 i 7—8.

2 Pj. 14, v. 3—4 i 7—10.

3 Pj. 18, v. 11—2 i 9—10.

''maša joj se Relja preko bojna sedla u svilena nedra''.9

4 Pj. 4, v. 1—6.

5 Pj. 3, v. 6—12.

6  Milićevića kraljička pjesma iz Aleksinca.

7 Pj. 12, v. 11—22.

8 V. 7—8.

9 Pj. 23, v. 3—5.

Samim riječima kraljičkih pjesama prenapravlja se, rekonstruira se sva velika božja epifanija junijska. Cio govor pjesama nama je poznat po onome, što je već više puta kazano. Stari vlastelj, Gospod Vid, gozbuje pogansku gozbu u srebrnim dvorima, u Rajevini. Opojnu čašu dodaje mu Gospogja Lelja. Prizor taj nebesni prate pobožnici, u kolo uhvaćeni; pri svakoj vrsti kraljičkih himna, ori se: Leljo!10

10 I u drugim prilikama, doista često se prizivala prva ova boginja, te je moguće, da naša riječca ''lje'', kojom se tvrdo niječe, nasta od invokacije ''Leljo!'' ili ''Le!'' Riječca ''lje'' odavno je u jeziku, te izlazi u starini dubrovačkim poslovicama i onda, kad se ne nijeće: ''Kud mu god hodila, lje se doma telila!'' Daničića posl. Pa valjda i u ovoj drugoj uporednoj: ''Kud pase, da pase, lješto da se doma oteli''. Id., ib.I u njemačkom jeziku ima pojav a ovim posve analogan. Njemačko poricanje utvrgjuje se s mutnim neznabožačkim pojmovima: ''wind'', ''wicht'', ''ding'', ''vâlant'', ''teufel'' (Grimm, D. M., s. 847). A i   druga glavna boginja, Lada, ako ne u našoj, zar ostade u govornoj čestici drugih Slavena: ''lada co'' (polj.), ''leda kdo'' (češ.), ''leda kto'' (bjelor.) = makar koji (Mikl. Etym. Wört., pod leda).

Gospod ustao s mačem na tri nova grada, kao što je mačem opasan baltički Svantevid i  Rujevid. Tri nova grada, a i u dvorima tri zlatne trpeze, s knjigama nečaćenim, izrazuju noćnu trilogiju Sunca, koju mi već raspitasmo.1

U prve dvije noćne prilike, Sunce je nemoćno, po mišljenju arijskom, ali treće u jutru Sunce junak je snažan i oboružan; te zato kraljička pjesma slavonska kaže:

''Mi idemo s kraljem, Leljo! i s l'jepom kraljicom, Leljo! na ravno Smiljevo, Leljo! da smilje beremo, Leljo!

da kralja kitimo, Leljo! kralja i kraljicu, Leljo!

bana i banicu, Leljo! Kralj se pobolio, Leljo! sablju polomio, Leljo! Sablju sakovaše, Leljo! u ruke mu daše, Leljo!1a

1 Dio III, str. 25—32 (169—76).

1a Ilića obič., na str. 149.

A da ne bude u tome sumnje nikakove, jedna je kraljička pjesma upravljena baš ''Trojici braće''.2 A i u opće, kraljičke pjesme izvode čas ''tri brata'' ili ''tri pobratima'', čas ''tri gospodina2a''.

Sunčevo su znano obilježje jeleni, kao što je bosiok Vidov i Zorin. Pa taman Suncu na istoku, i moru na izvoru, kune se moma; a do čeda Pantelije dva su druga Sunca. Čedo Pantelija natkrio treće nejako Sunce. Hristjanski svetac Pantelija, kome spomen pada u vruće godišnje dane, zamijenio Sunce i ovdje, i u drugim pjesmama pučkim. Gdje sveci blago dijele, Pantelija sebi uzima ''velike vrućine''.3 Gdje zvijezda Danica daruje svatove, ona dade Panteliji, ''pravom svatu, tri sjajne svijeće'', Što je opet oznaka triju Sunaca.4 A čista je oznaka ime Relja. Jutrenje Sunce, Relja, privjenčava sebi momu Zoru. Moma mami junaka, pletući na mač kose, pa mi s mačem već vidismo Zoru. Pače, u trećem svojem mahu, ona boravi u Sablji-gradu.5

Tri djevojke, ili tri noćne zore, izmegju kojih rosna jutrenja, napominju se čisto u slavonskoj jednoj pjesmi kraljičkoj:

2 Pj. 16.

''Sabljom rosu stresa (mladić) i dve djeve vodi,

a trećoj besjedi: Širi seko, kolo, širi naokolo6''.

2a Ilića obič., na str. 151.

3  Vuk. pjes., knj. II, 1, v. 56.

4  Id., knj. I, 131, v. 17. Što kraljička pjesma kaže, da do čeda Pantelije ''po dva sunca greju, — po dva vetra veju'', i ovo o vjetru ponavlja se drugdje u pjesmama, koje nisu kraljičke: ''Udri gromom,

gromovit Ilija, — udri ognjem, Ognjena Marijo, — ja ću vetrom sveti Pantelija'' (Vuk. pjes., knj. I, 246,

v. 8—10). Pantelijin vjetar mogao bi biti olujni oblak, iza kojega kadikad pomalja se ljetno Sunce, te š njim kao da ide, u vrijeme ljetne oluje. S dodira sa Suncem, Panteleemon, nipošto glasit hristjanski svetac, bude u nas velikim svetiteljem. Ljudi naši često ga zazivlju: ''Pomoz', Bože i sveti Pantelija!'' S Pantelijom, sa Suncem, kao da je u družbi Gromoviti bog i u kraljičkoj igri. Osim kralja i kraljice, u igri važan je prestavljač barjaktar, koji nosi na koplju barjak bijel i crven, a igra do kralja. Jedna kraljička pjesma barjaktara pridaje ''barjak od ilinče'' (pj. 8, v. 16). ''Ilinča'' stajaća je riječ, a značenja neznana.  Ne bi li to bilo nešto Ilijno, te riječ u odnošaju s Ilijom Gromovnikom?

5  Isporedi Dio II i III o Zori i o Relji, jutrenjem Suncu. U kraljičkim pjesmama, moma neudata, koju kraljica prikazuje, mora biti Zora i po tom, što se nigdje ne pominje Lada, osim u Slavoniji, dok u

sličnim pjesmama ovu pominja Rusi. Kod sjevero-istočnih Slavena, prizivala se Lada taman kroz ovaj

mjesec (od 25 maja do 25 Juna). U nas, Ladin mjesec čini se da je maj.

6  Ilića obič., na str. 148.

Junijski svečanik, kome ''kraljice'' sačuvaše ostanke, bijaše, doista, jedan od najvećih u poganskoj godini. Sunce je na visoku. Pod njegovim pogledima, kraljevski bosiok proširio latice, i promirisao balsamični kaloper. Ruža svake vrste rascvala se. Gdje piri lahor, ili duva vjetar, u rodnom polju lelejaju se valovi žita. Dobro je ponijelo, a da godina ne omahne, žitu sam bog čuva i spasava cvijet. U ovo doba godine dolazi hristjansko Spasovo; ali poganski izraz, u narodnom epu: ''Sveti Spase žitnjega cvijeta'',1 jamačno ide junijskome Suncu, a ne Hristu. Žitnim cvijetom, nadom ljudske hrane, upravljaše bog na najvećoj visini neba i toga cvijeta on bijaše jaki, sveti spas. Kako u junu, ili oko juna, uze se na nebo hristjanski Spasitelj, visoki uzlazak Sunca bude premetnut u divno Hristovo uzašašće, a Spasovo neznabožačko bude hristjansko Spasovo. Po vremenu, dašto, sve to više otpade poganština: te od davnoga spasa, koji čuvaše ljetinu od nezgode, osobito od tuče,2 preosta cigli izraz: ''Sveti spase žitnjega cvijeta''.3 Ali ne slomi se pučko vanredno radovanje, u ovom mjesecu. Na selu, u istočnim i južnim krajevima, svak se kiti i veseli; kiti se svježim zelenilom i crkva seljačka. Na veliki Spasov dan, ''sve gjevojke vijence nose, — v'jence nose, majke diče'',1 te po rudinama, u punom miomirisu junijskom, hvataju kola. Pučke preslave i zavjetine, započete oko Gjurgjevih dana, sve češćc i češće bivaju do dana Spasovih, pa se preko njih protežu mahom najvećim. Onda se dosta i vrača, premda manje, nego li o božiću i o Gjurgjevu: preobilnoga vračanja ne treba, pošto su, u vrijeme visokog suncovrata, dijelom već ispunjene ljudske želje o skotskome i poljskome plodu. Još raste žitna hrana, no je voće već prispjelo, ili prispijeva: ''Spasov dan diči se ljetom i cvijetom i božijem svakijem blagodetom''.5 Vrača se najviše od ''velikoga'' do ''maloga Spasova dne''.6

1  Vuk. pjes., knj. II, 2, v. 29.

2  Milićevića živ. Srba, Gl. 37, str. 111: ''Varuju seljaci 11 i 15 juna zbog tuče''.

3  Pogansko je i ''spasovati'', paganalia ago die ascensionis domini, ''spasovište'', locus paganalibus celebrandis; a biti će i ''spasi bog'', ''spasuj se'', kad se nazdravlja Vuk. rječ.).

4  Vuk. živ. i ob., str. 32.

5  ld., istr. 75: ''U zdravlje domaćinovo''.

6  Ovi je dan prvi četvrtak iza Spasova.

Kao što maloga Božića i maloga Gjurgja, oci naši imadijahu i maloga Spasa. Ovoga mjeseca cvijeće sad se zove Ivanjsko, po Krstitelju Ivanu; pa tim cvijećem, poglavito, vračaju.1 Meću ga, spletena u vijence, na kuće, na plotove do kuća, na torove, u njive, kako to čine u maju sa zelenim Gjurgjevim cvijećem i granjem, i s Gjurgjevim ''krstima''.2 Ništa zdravije i probitačnije od cvijeća i od vatre Ivanjske.

U Ivanjskom praznovjerju najznatnije je ono, što se u oči ''rogjenja sv. Ivana'', pritvara našem puku u Boci kotorskoj. Nekoji preko te noći čekaju, da im se nebo otvori, a s nebom i sreća. Sreća je u travi ''propratini'' (papratini), kojoj nije nikad opaziti ni cvijeta, ni sjemena, a cvate i dozrijeva samo u Ivanjskoj noći, no joj vile pokupe dragocjeno sjeme. Ko prihvati ciglo zrno od tog sjemena, onaj će znati sve jezike na svijetu, pa i sami jezik životinja.3 Ovo je privigjenje i rusko, a odnosi se na junijsko

Sunce. Ruski težak sve okolo sebe grabi očima, ne bi li, u cik od ponoći Ivanjske, ugledao ''poporotnik'', gdje cvati. Ugleda li, eto mu sreće: on sve vidi i znade; divni je osmjeh posvuda, a glase se tajnoviti prizivi; u praski svjetlosti, izilaze do tri Sunca.4

1  Vuk, u rječniku, kaže, da je Ivanjsko cvijeće žuto i bijelo, a prevedoše mu riječ sa '''galium verum'' Linn. Nego je sva prilika, da u narodu ima različita cvijeća Ivanjskog, kako ga ima svakojakog i u praznovjerju drugih Europljana. A i sam Vuk ''Ivan-cvijet (u Paštr.) drugdje bilježi kao ''nekaka trava'.

2  U vijence od Ivanjskog cvijeća upleću i bijela luka (Milićevića živ, Srba, s. 104), a to se odnosi na

Vida. I velika majka, Vidova Vida, kao da je tu, u ovoj pjesmici poganskog veza, koja se najobičnije onda pjeva: ''Ivanjsko cveće, Petrovsko, — Ivan ga bere te bere, — majci ga baca u krilo, — a majka s krila na zemlju''.

3  Dopis iz Boke u Nar. L. Zad. g. 1879, br. 58.

4  Gubernatis, Myth. des plantes, pod Fougére. Gledaj i opasku u Dijelu I, s. 80—82 (120—2).

Praznovjerje o Ivanjskoj noćnoj paprati možemo smatrati kao općenito slavensko, pošto i Poljaci slično pričaju Poljak, koji želi zadobiti čudotvorno ono zrno, treba da okolo sebe i papratke šestar okruži, držeći svijeću zapaljenu. Šestar i svijeća smjeraju, dašto, na Sunce.

Velikoj svečanosti Spasovih dana, ''spasovanju'', privezuju se, po svoj prilici, i Rusalje. U Srbiji, nedjelja od Trojica do Petrovih poklada zove se ''rusalna nedelja'', a zovu se ''Rùsâlje'' u Dubrovniku, ''Rùsalji'' u Boci, Trojice iliti Duhovi. Dakle je to doba ono isto, u koje igraju djevojke ''kraljice'', pa je blizu i do Spasova dne.5 Rusalje su opće slavenske. Kao što u nas, ima i u Rusâ ''rusalьnaja nedêlja'', a u starosl. jeziku za pentecoste ili Trojice, dolazi riječ: ''rusalije''. Dapače riječ i stvar protežu se i dalje.

5  Do ovog doba vodi nas i riječ ''sredorusa''. Sredorusa četvrta je srijeda po uskrsu, a zacijelo nazvana je tako, jer stoji izmegju uskrsa i Rusalja.

Svečanik rusaljni poznat je i Grcima srednjega vijeka, i Rumunjima, i Arbanasima.1 Protiv poganskih grčkih ρουσαλια, koja se po uskrsu slavljahu na selima, revnovala pravoslavna crkva, kao što je zazirala od ruskih rusalja o Ivanju dne, pa i od istodobnih vila rusalka. Nego se riječ nizoke grštine ρουσαλια oslanja, kažu, na latinsku ''rosalia'', što u Rimljana bijaše god poganski,2 pa naše Rusalje, prvim zametkom svojim, pripadaju u starovjerske ostatke Latina. Otuda nastade i božje biće

žensko, vila rusalka, kod Rusâ.3 Ovo je razlaganje ono isto, koje od Slavenâ otura Koledu (calendae).

1  U Rumunjâ ''rusale'', ''rusali'', u Arbanaaa ''ršai'' (Miklošić, Etym. Wört., pod rusalija).

2  ''Pascha rosata'', ili ''rosarum'', talij. ''pasqua rosata'', ili ''pasqua di rose''.

3  Miklošić, 1. c.

A nema mu zabave, ali samo pod jednim vidom, pod filologičnim. Nego je tu po srijedi i tvorenje mita. Gledom na taj trebalo bi bistriti, s koje duševne potrebe, s kojeg vjerskog nagona, Slaveni prigrabiše tugjih bogova, i od svečanosti ''rosalia'' napraviše sebi čitavo kolo vila rusaljka. U poganskome godu Latina, sipalo se i cvijeća i ruža, ali se god zapravo zvao ''Floralia'', a, kao proljetni, slavio se na razmaku aprila i maja. Čemu se ono sve, u nas, prenese na vrijeme sunčanih uvratina, na vrijeme Ivanovo? Pak bi reda bilo bistriti i ovo drugo. Pogranični Germani bijahu s rimskim svijetom za duge vjekove u dodiru mnogo većem, nego li na istoku zatureni Slaveni. Pita se: koja nebesna bića latinska, znamenita poput Rusaljkâ i Kolede, germanska mitologija ubraja u svoje bogove? Medju narodima, bogovi su, dakako, često puta izmjenjivani; ali je to uvijek bivalo sa razloga vrlo teških. Nametalo ih nasilno osvajanje, ili lokalizacija hrama u narodu koji ih primaše, ili psihična pomutnja ljudi u pregonjenoj, u istrošenoj civilizaciji, gdje prazne i bolne duše za novim idealom srću. Nametala ih kadikad, ali najrjegje, i sama najbliža blizina uz neprestano zamjenito općenje, koje, što mi znamo, ne spajaše Slavene s Rimljanima. Moglo bi biti, da Rusalje idoše putem, ne od juga na sjever, već od sjevera na jug, pa da ih Grci, Rumunji i Arbanasi primiše na dar od sredoviječnih Slavena, prije nego li Slaveni od Rimljana, i iz rimskih ''Floralia''; da ih primiše na dar onako, kao što, n.pr., slavensku riječ: vukodlak.

Ovo se čini tim priličnije, što je oko Rusalja razvijeno slavensko izvorno obregjivanje i vjersko pjevanje. I pored zabrane crkovne, u Maloj Rusiji postoje još djevojke rusaljke, koje oponašaju božji

čin vila rusalka. One se najviše javljaju u rusalnoj nedjelji, t.j. od Trojica do Petrovih poklada. Idu bježeći s raspletenim vlasima; nose vreteno i klupko konca, što će njim odsukanim obuhvatiti prostoriju sela, pa dva kraja svežu za jednu bačvu s katranom; zakopaju crnog pijevca i crnu mačku, zapale bačvu, te oko nje igra kolo. U gomili rusaljka ima ih po izbor dvanaest, a jedna je glavita. Ovo se radi u noći, o ponoći. Dvanaestero kolo, ili momaka, ili djevojaka, slavensko je, te nama poznato.1 Poznat nam je i vjerski obred ''oboravanja'' plugom, ili obuhvatanja koncem, pa i vreteno u mitologiji germanskoj i našoj, pa i ukop crnog pijevca, sunčanog simbola. Rusalke prikazuju noćnu i godišnju igru Sunca, koje, zapaljeno, hoće da iz noći ispliva, te da iskoči na plameno nebo junijsko. Što ruski puk drži, da vile rusalke, ovjenčane zeleni i cvijećem, borave do voda, gdje se one kupaju, pa misli, da su š njima i ribari u nekakvom savezu, ta voda i to kupanje može se takogje odnositi na božje Sunce junijsko, koje ''se kupa'', kako ćemo to naskoro viditi.2 Rusalkama na čast, pletu se cvjetni vijenci i bacaju u vodu.

1  Dio IV.

2  Zbog vode i kupanja, Grimm primiče ruske rusalke vodenim duhovima njemačkim (D. M., s. 407), ali to krivo, koliko mi se čini.

Nekim vilama na čast, i u našim krajevima, u junu, blizu do rusalne nedjelje i do Rusaljâ, pjevalo se, kako

''sve gjevojke ružu beru, ružu beru, v'jence viju''.3

Nije davno tome, dva sama naraštaja otragu, one vile izgiboše u našem narodu. Još u početku ovoga vijeka, u Budvi, na Spasov dan, poranili bi, cvijećem ovjenčani, momci i djevojke na ''brdo Svetoga Spasa'', da se tamo u kolo uhvate na ''vilinu gumnu'', a vile bi pozdravili uzvikom:

''Dobro jutro, b'jele vile! I nama ga dajte!''4

Tom prilikom, kolo pjevalo pjesme, od kojih prva5 kazuje:

''Rano rani gjevojčica na veseli Spasov danak,

nešto pred njom rosu trese, Boga moli gjevojčica:

Daj mi, Bože, da ja vidim svako zv'jere s očicama,

3  Vuk. živ. i ob., str. 32.

4  Id., str. 31.

5 Id., str. 31—3.

razma zmaja planinskoga! Još te r'ječi ne izreče,

k njoj doleće plahi zmaje, savi mladu pod krilima,

i poletnu s gjevojčicom u te spilje kamenite''.

Nego je veseli Spasov dan, pa zmaj pusti djevojku ''ružu brati, v'jence viti''. Djevojka pošla u majke svoje, a više se nepovratila: zmaj

''čekadanas, čeka sjutra; puče zmaje na kamenu, čekajući gjevojčicu''.

U drugoj pjesmi,1 vile hvataju kolo na visokom Lovćenu:

''Viša je gora od gore, najviša Lovčen planina; u njoj je trnje i grablje, u njoj su sn'jezi i mrazi

u svaka doba godišta; vilenski u njoj stanovi, svegj vile tance izvode. Junak mi konja jezdaše,

predragu sreću iskaše; vile mi njega vigješe, junaka staše dozivat': Ovamo svraćaj, junače!

Tvoja se sreća rodila, sunčanom ždrakom povila, mjesecem sjajnim gojila, zv'jezdama sjajnim rosila''.

Uz ovu lijepu pjesmu dolazi i treća,2 još ljepša, gdje se djevojka i junak rišu i drugima, nama poznatim crtama:

''Mlado momče jezdi konja, koje nema ljube doma

To gledala mlada moma  a b'jela dvora nje prozora, sama sobom govorila: Daleko je dvor od polja rad' prostrana slana mora!

Višnji! Višnji! razberi me! Snim li sanak, ili vidim? Je li ono mlad na konja,  al' je ono sivi soko,

ne razbira moje oko. Ah! satvori ovo more u zeleno ravno polje! U košulji bosonoga preigraću preko polja. Ako bude sivi soko,

reći ću mu: Pogled' s okom put istoka udno polja,

tu ćeš vigjet' svakog lova; ako bude mlad na konja, reći ću mu: Vod' me doma!''

1 Id., str. 33.

2 Id., str. 33—4.

Hristjanska pobožnost, doista, ne sastavi ove spasovske pjesme. U njima sadržano pričanje  golo je pogansko; ono je bez ikakvog primetka iz nove vjere. Legenda glasi, u jezgri: uz najviše Sunce skamenio se zmaj Oganj, pa Zora tome Suncu hiti u krilo. Junak ''ište predragu sreću, sunčanom ždrakom povijenu'', a mi vidismo, da je kolo sreće Sunčevo3; isti junak ''pogledaće s okom put istoka''. Gleda i draga ''s bjela dvora nje prozora'', što je istočni prozor, na koji se pomalja i Sunce i Zora.4 Ovu Zoru junijskog suncovrata pominje i pučko prosto pripovijedanje. Bila jedna djevojka, niti od oca, niti od majke rogjena, već stvorena od vila. Sazdaše je od snijega, uzeta ''u doba ljetnog suncovrata'' iz bezadnje jame. Vjetar je zadahnu, rosa napoji, gora zaodjenu lišćem, a rudine cvijećem. Bjelja od snijega, rumenija od ruže, svjetlija od sunca, ona bijaše prava divota.5

3  Dio IV, str. 9 (109).

4  Više puta to primjetismo.

5  Ovo o sazdanju čudesne djevojke, što je Zora, puk pripovijeda često s jednakim riječima, a ovo ovdje o djevojci u doba ljetnog suncovrata nalazi se u jednoj priči kod Vrčevića.

Spasovske vile i drukčije se privigjaju. U noći pred Spasov dan, one otkidaju vrh jasenku, a ljudi alosani, koji noć proborave pod takim jasenkom, ozdravljaju jutrom, pomoću vile jedne.1 Mi u jasenu opazismo arijsko drvo od svjetlosti.2 Što je jasenu vrh otkinut, to je uzmak vidila i Sunca o sosticialnom dnevu junijskom. Ovo se izrazuje još jednim gatanjem praznovjernim. Naši ljudi vele, da ''u jasenku cvijeta noću nestane, kad se u veče uzbere i ostavi gdje''.3 Kad su Sunčeve uvratine, svjetsko drvo prestaje cvatiti.

1 To pripovijedaju u Srijemu (Vuk. živ. i ob., s. 34).

2 Dio III, str. 10—5 (154-9).

3  Vuk. živ. i ob., str. 34.

Malne sve ovo praznovjerje našeg naroda, osobito bokeljskog, čini nam se izvorno. Od svečanika rimske boginje Flore, od ''Floralia'', ili, ako se tako hoće, ''rosalia'', ja čisto ne vidim, što bi uzajmljeno bilo. Rimskim rosaliama i našim Rusaljama, ili Rusaljima, različita je i narav i doba godišnje. Latinski je svečanik proljetni i poljski; naš je ljetni, i većim dijelom pripada religiji svjetlosti.4 Što je jednako tamo i amo, to je iznošeno obilje ruža; u Rimu siplju ruže, a naše djevojke

od ruža pletu vijence. Samo po tome Rusalje mogle bi biti rosalia. Nego, mit nije isti, te ako je riječ

uzeta iz latinskoga, ona u Rusaljama, Rusaljima, pokriva duhove, koji nisu latinski. Pak im se, valjda, i drukčije može da shvati ime. Rus znači plav, rigj: stajaćim izrazom, ''rusa' je ''glava'', pa  ''ruse'' mogu biti i vile. Ruse vile, rigji plameni oblaci, rude na nebu, pri jutrenjem veličju junijskog Sunca. U junu, više no ikada, već od davnih vremena vile se prizirale našem puku. U noći pred Ivanj dan, vile izvode tance na vodi, pa blago onome, koji u njihovo kolo unigje: pomladiće se kao zmaj, što svoj svlak polaže.5 Zar od takih vila Rusalja obisnuše o ljudima našim pučka imena: Rusmira, Rusmir.

4  Istina, hristjansko-rimska jedna ''pasqua di rose'' svetkovala se na Duhove. Na ovi dan, dok papa pjevaše misu, bacalo se ružâ s visoke kube od Santa Maria della Rotonda, da se tim prikaže silazak Sv. Duha, u liku plamenih jezika (Tommaseo, Dizionario della lingua italiana). Ali se običaj čini odviše neznatan, da bi bio mogao preći megju same istočne Slavene.

5  Kod starog pisca Marina Držića (Jagićeva opaska u Archivu, V, s. 92).

Skoro bih rekao, da u spasovskim pjesmama iz Boke nije bez neke ni ponavljanje riječi ''Viši'', ''Višnji'':

''Viša je gora od gore, najviša Lovćen planina'' ''Višnji! Višnji! razberi me!''

Dakako, da to može biti samo puki slučaj. Nego nam pažnja, i nehotice, zapinje za junijsko štovanje nekoga boga ''Summanus'' u Rimu. Smisao ovom božjemu imenu izgubi se zarana, jer Ovidu, koji raspravlja Faste, bog je sasvim neizvjestan.1 Ali ga, širom izrekom, Rimljani nazivahu ''Summanus in fastigio Jovis'', pa i za neko Jupitrovo lice kazivahu: ''Jupiter Altus Summanus''. Po mom mnenju, ''Altus Summanus'' hoće reći: ''Visoki uzvisiti'',2 a ''Summanus in fastigio Jovis'', to je Sunce ''uzvisito na vrhu neba''. Ovo se meni utvrgjuje time, što Rimljani svome Sumanu žrtvovahu taman u oči suncovrata, na dan 20 juna. A i Sumanove proskure (summanalia), što ih pri tom godu prinošahu, znače nešto: proskure bijahu oble, na lik sunca. Prispodoba medju našim i rimskim mitom može i dalje da ide. Kraljičke pjesme uz kralja prikazaše nam cara i caricu, uza Sunce, kako mi to shvaćamo, Vida i Vidu. U junu, slavio se u Rimu Jupiter Altus Summanus i kao Jupiter Stator.3 Potonjim Rimljanima ovaj ''Stator'', od sistere, ustavljaše vojsku na bijegu; ali je ''Stator'' pravilnije od stare, te, u mitičnom prvom zametku, to bijaše vidilo i sunce, koja stadoše na sosticialnim uvratinama neba. Za ovo znamenovanje jamči Statorov svečanik baš u junu mjesecu. Opet u junu, najviše se proslavljala i nebesna vladarica Junona. Rimljani joj podigoše, u mjesecu tome, hram najsjajniji, na najvišem mjestu Kapitolija.4 Pa i sam mjesec junij, po svjedočanstvu Ovidija,5 i po najnaravnijoj etimologiji, prozvan je po Junoni. Ova slava Junonina jest i Leljina slava. Vapaj: Leljo! Leljo! najvećma se razliježe po kraljičkim pjesmama, što ih puk eto pjeva u mjesecu junu.

1  Ovidii Fasti, VI, v. 731: ''Reddita, quisquis is est, Summano templa feruntur''.

2  Neki drže, da je Summanus mjesto Submanus-sumračni.

3  Ovidu Fasti, VI, v. 793—4.

4  Id., VI, v. 183—4: ''Arce quoque in summa Junoni templa Monetae, — ex voto memorant facta, Camille, tuo''. Je li pridjev ''Moneta" Junoni pristao za to, što, po legendi, pri jednom potresu objavi (ex

arce monuit), da joj se ima krmaču žrtnvovati, ja ne znam. Nije li ''Moneta'' prije od manere, μενειν, što i ona ''stade'' u junu ?

5  Id., VI, v. 26 : ''Junius a nostro nomine nomen habet''.

Kraljička jedna pjesma iznijela nam

''Ivana gjaka, popova nećaka, koji perom piše, po orlovu krilu, te on zapisuje oči devojačke

i lice junačko.''

Ja bih mislio, da nije ni ovo po slučaju. Šesti porednik, u kolu dvanaesterom, jest Orlović  Pavao. Kao što hristjanskom prevjesom svetoga Ivana junijskoga obraćeni Srbi i Hrvati zastriješe onomjesečno Sunce, natkriše ga, valjda, i drugom koprenom velikoga apostola Pavla. Može biti, da zbog toga jedna pjesma iz Like1 pjeva mladog Pavla, koji ide na vojnicu do Legjana grada, pa ga prati mlada Pavlovica, noseći barjak na ramenu; pače je mlada vojnu svome ''prid vojskom vojvoda'', kako  je Zora, po općenitoj arijskoj pomisli, vojvotkinja pred Suncem.2 Nije izvan svake prilike, da istoga Pavla i istu zaručnicu imamo pred sobom u još jednoj pjesmi:3 Ustupčić Pavao vjenčava djevojku čudo sirotu, a i čudo ''dobre sreće''4; ime Ustupčić kao da je od Sunčeva ustupanja s najviše visine.5 Uzvisitost junijska učini, te se junak prozvao: Orlović Pavao. Što zaručnik, po kraljičkoj pjesmi,  ''perom piše po orlovu krilu'', dok ''zapisuje oči djevojačke i lice'' svoje, to je u odnosu s onim pridjevom ''Orlović'', pa je to od starine. U mitologiji Arijaca, grabežne tice, jake i hrle, a u njima ponajprvi orao, obični su simboli za moć granulog sunca i ognja.6 Valjda za to Bugari još jednako misle, da orlovi nikad ne umiru, nego, omatoreni, pomlagjuju se vječito iz nekog planinskog izvora, za koji znadu oni i Samodivi.7 A, po srbskom pričanju, sveti Arangjel, kad je hotio iscijeliti oči kralju Dečanskom, stvorio se u orla.8

1  Slovinac, g. 1879, br. 17.

2  Isporedi s ovom pjesmu Petranoviće zbirke (knj. II, 9), gdje je Pavao apostol ''barjaktar i vojskovogja,'' eda bi ''našao časne krste''. Pavao je pod rukom cara Kostadina, a pročelnik je na zlatnom stolu:

''Što je sofra od suhoga zlata, za njom sjede mladi apostoli, megju njima apostole Pavle,

on okreće sofrom i dolijom'' (v. 13—7).

Mladi apostoli vojuju na Čifute i čifutskog cara, a imaju uza se ''čudotvornu Hristovu jabuku'', i čudotvorne barjake, koji se sami ''za njom povijaju'' (v. 203—17). Sunčana vojna dvanaestoraca protiv Legjana kao da je ovdje prekovana u vojnu za pronalazak Hristovih krstova.

3  Vuk. pjes., knj. II, 41.

4 V. 5.

5  Kod sjevero-zapadnih Slavena, svetkovina sunčanog okreta zove se ''sobotka'', od subote. Kako tu ulazi subota? Po mom mnenju, ulazi ovako. Kako je subotni dan od nedjelje šesti i posljednji, to je dan ustupa i nazatka. Neznabožačka svetkovina ''ustupajućeg'' boga hristjanskom riječju prozva se ''sobotka''.

6  Gubernatis, Myth. zool., II, p. 190 ss.

7  Krausz, Sagen, 11, 74.

8  Vuk. rječ., pod Dečani. Vrijedi ovdje isporediti pjesmu Petranovićeve zbirke: ''Smrt kralja Dečanskog'' (knj. II, 13). Dečanski ''od godine u najljepše doba, — službu služi sveca Arangjela'' (v. 2—3), a Todor vezir hoće da ga objesi. Kralja žali sve ljudstvo, sva sirotinja, i otkupljnju ga redomice, kako to biva i s Markom Kraljevićem, u jednoj pjesmi (vidi na s. 165). Najposlije, prestavi se Dečanski bez vješanja, pa se Todor sa devet vezira skameni. Na proslavu mrtvoga kralja, padose tri luče s neba.

Orlovića Pavla, u epu, još nalazimo na veličajnom razboju kosovskom. Palog junaka pričešćuje vinom, i hljebom zalaže na nov život, Kosovka tužna djevojka.1 Otkud onom polomu pohrlio Orlović Pavao? Ne iz dvora historičnih kneza Lazara, već iz svečanog hrama davnih bogova, kako ja mislim. Kosovska bitka bila se o polovini juna, a o istoj polovini, iza najvišeg godišnjeg uzleta, eto ustupilo orlovo Sunce. Orlović najprije klonu pri sunčanom ustupu; klonu docnije pod golemim teretom bijede kosovske, kad guslari Sunce zaboraviše. Orlovića Pavla, ''kneževa mlada barjaktara'',2 ne će nikad iznijeti na vidilo historije isprava kakova iz srpskih manastira, ili cigla crta srpskih ljetopisa.

1 Vuk. pjes., knj. II, 51.

2 V. 20.

Da bi mi, slabim iz mitične gragje sad navogjenim podacima, htjeli tvrditi, da se junijsko Sunce naših otaca prozivalo: Orlovi Ustupalo, išli bi daleko. Ono rečeno o Pavlu Ustupčiću, i o Pavlu Orloviću, nije drugo, do lagana nagovijest. Međjutim, svetkovini Sunca u junu. a valjda i samome Suncu, znano je ime u sjevero-istočnih Slavena. Od davnog boga, Rusi Ivanj dan zovu Kupalo.3