Kod Germana nema potvrde našemu nazivu ''Golemi'', ili barem taj naziv propade sasvim. Ali je Maj, iako ne riječju, a to na djelu, i kod njih golemi bog. Pače je Maj jedino mjesečno, sunačno biće, što ga u predaji svojoj sačuvaše i Skandinavci i Nijemci. Ujedno kralj i bog,6 on njima oličuje ljeto koje počinje, ''ljetni Gjurgjev danak'', kao naše pjesme što vele. Germanskoga boga Maja odjenulo ruho zeleno,7 i to po jednakoj misli našoj.

6  Grimm, Deutsche Myth., s. 633—4.

7  Id., ib.

Ako bogu, u nas, nadimak uhvatismo, je li moguće, da mu nagjemo takogjer ime? Teško to; ali nam je opet slobodno reći nešto sasvim neizvjesna. Skoro svi Slaveni, u pripjevima svojih ženskih pjesama, poznaju Ladu. Istočni Slaveni imadu, uz nju, i jednu svetkovinu, nazvanu Jarilo, iz koje se možda izvodi i neki Jarilo, bog ljubavi i ploda, te s Ladom druguje. U Bijeloj Rusiji, koncem aprila, djevojke sretaju proljeće, prikazujući Jarila. Jedna izmegju njih odijeva se kao ''Jarila'', onda hvataju kolo i pjevaju, dok idu po njivama, da bi se raž uzgojila. Na nekim mjestima, kao Jarila odijevaju djetića, ili starca, ili s plačem i smijehom ukopavaju čovjeka načinjena od slame. Jarilo je pomišljen kao bijel mladić na bijelu konju; bos je; u desnoj mu je ruci ljudska glava, a u lijevoj drži snopić  ražana klasja. Od te prikaze hoće da se jari zemlja i sve živo.1 Ljubav i plod isto tako označuju onog Gjurgja, do koga se pripijeva naša Lada. Da je Jarilo bio sunčani bog, ili sunčani god, zaključujemo iz toga, što mu se ime dovodi od istoga korena, od koga i ''jarki'', a ''jarko'' je, kao i ''žarko'', taman sunce, po postojanoj izreci naših pjesama. Jarilo, po svom jezičnom znamenovanju, može, jednako, izrazivati Sunce osvetno i Sunce proljetno i rodno.2 Nije baš nemoguće, da je ljetno sunce maja i u nas prozvano Jarko, ili Jarilo. Kad naše pjesme kliču: ''O junače! moje jarko sunce!''3 stajaćim ovim stihom još kao da veličaju negdašnjeg boga. Tek da pišemo s početnim velikim slovima: Jarko Sunce, imamo pred sobom Jarka, ili Jarila. Otkle junačnome bogu dogje potonje ime Gjuragj, to je odmah rečeno. Hristjansko Gjurgjevo slavi se (23 apr.) blizu do početka maja,4 pa išlo najljepše od ruke izmijeniti sirovu legendu Golemog Jarila sa sjajnom legendom sredoviječnog velikog viteza i svetitelja. A  valjda, obratno, i svetome Gjurgju privrnu se štogod od zapadno-arijskog i slavenskog sunačnog božanstva. Prilika je, da od takoga božanstva, sveti Gjuragj uze, i dometnu k svojim čudesima, glasovitu borbu s aždajom, koja je Sunčeva. Izmjeni megju bogom i svecem može biti da pripomogne  i samo asonancija imena: Jarilo i Gjuragj (Juro).5

1  U ruskom rječniku Daljevu. Drugdje, a Rusiji, Jarilo pada i u druga doba, osobito u junij, te je moguće, da ovo ime prrstajaše više no jednome Suncu.

2  Gledaj jarǔ u Miklošića Etym. Wört. U našem jeziku, osim na izraz: ''jarko sunce'', paziti nam je još na ''JAra zemlja'' (gdje se sije na jar, t.j. u proljeće), ''jaro žito'', frumentum aestivum, ''jarina'', fruges vernae, aestivae, ''jarica'', triticum aestivum, ''jarik'' (ječam, lan, aestivus), pa na ''jarič'', aeatus pectoris, ''jarac'' caper (Vuk. rječ.). U sanskr., zove se Sunce arka, od arc-, sjati (Gubernatis, Myth. zool., II, p.

103).

3  Vuk. rječ., pod Jarko sunce.

4  Pače u poganskome maju, ako počinjući od zimskog suncokreta (21 dec.), računamo mjesece, od ove tačke unaprijed, po triest dana svaki.

5  Čitalac ne će zaboraviti, da je ovo sve tek kombinacija, osnovana na kombinaciji.

Kako nam je viditi, praznovjerje najdeblje i nebrojeni pučki običaji čuvaše tvrdu vjeru onome bogu, koji, ma da se prozivao kako mu drago, prisvoji, iza krštenja Hrvatâ i Srbâ Gjurgjevo ime. Gjurgja znadu ženske pjesme. Ali ep Golemog Gjurgja samo uzgred napominje. A ovo je pojav čudan, posto ep božanske viteze, manje od Gjurgja, dosta često pjeva. Ja mislim, da izuzetku tome, što pada u oči, drugog tumačenja nema, već ako uzmemo, da nov junak, u drugom mahu pjevanja, otisnu Golemog Gjurgja.

Po mome mnenju, ta nova slika, koja se u ep uturi, izagnavši Gjurgja, no od Gjurgja mnogo koješta primivši na se, jest Kraljević Marko. Sreća i sjaj srpske države pod Dušanom Silnim, a još  više, odmah za tim, burni dogagjaji srpske propasti, potresoše pučko srce, te narod ono upamti. Ja cijenim, da se osobito tada u epu, što dotle bio, najboljom svojom sadržinom, vjerski, pokazaše novi likovi. Kipljaše živo vrelo znamenite, vrtoglavne narodne historije, pa davne likove izbacivaše. Bolni osjećaj tu nedavno izgubljene slobode učini, te narod splete veličje propaloga neba poganskog s veličjem carstva Dušanova, koje prosja i zamače. U zlosretnoj povorci Dušanovih epigona, ne bijaše najmanji Marko, sin Vukašinov. Proglašen kraljem još za živa oca, Marko mogao se smatrati zakonitim vladarom srpskih zemalja. Kao takova, toga kraljevića barem pripoznaše južni Srbi, i megju njima Baoša, zetski župan. Ne bijaše Marko koji se priječao na Lazara, nego Lazar na Marka, gospodara svoga, od koga se on odmetnu, te i natjera u bijeg megju Turke, dotle pobjednike na samoj bugarskoj Marici. Kobno Kosovo, i smrt na junačkom razbojištu, rasvijetli tragičnim i svetačkim obsjevom glavu Lazarevu; al taj poraz najviše skrivi, otpadem od Marka, sam knez Lazar. Zemljacima svojim, južnim Srbima, bijaše Marko posljednji kralj srpski. Pjesma, življa valjda i onda na jugu,

raznosila ovog Kraljevića, kome odskočiše mnoge iskre od sjajnog luča ljetnoga Gjurgja. Tako povećani Marko Kraljević bude razgovorom i utjehom, u neiskazanoj bijedi cijele Srbadije; bude utjehom i Bugarima, jednako slomljenim, a i Hrvatima, kojima prijećaše ista sudbina.

Kažemo, da je u mnogim potezima Marko naličan Gjurgju. Već godišnjom svojom slavom, krsnim imenom, Marko privezuje se Gjurgju: on slavi ''od godine opet do godine .... krsno ime, svetog letnog Gjurgja''.1 A o toj slavi narod ne sanao da pjeva, no i čudno pripovijeda. Neki Hercegovac ''ćera iz primorja vino o Gjurgjevu dnevi i sreta na putu, u Nurin-planini, ''čoeka toliko velika, koliko današnja četiri''. To bijaše Marko Kraljević, koji reče putniku : ''I ja sam nekad slavio Gjurgjev dan, krsno ime''. Iza toga, Markovo pijenje stavlja u čudo Hercegovca.1 Nego je silno pijenje Markovo po Gjurgjevu izgledu. U crnogorskoj mitičnoj jednoj piesmi, 2 izilazi na vidik ''Gjuro Pijavica'', koji junak pije koliko i Marko.

Prekomjerno pijenje Gjurgjevo i Markovo božje je svojstvo: u svemu mitu arijskom, sjajni bogovi opijaju se svjetlošću; prije borbe, indijski Indra napaja se somom, kako skandinavski Odhin medovinom. Protiv dušmanske tame, na taj način, bogovi postaju jaki. Do ove iste jačine ovako došao i Marko, po kazivanju jedne priče iz Srbije.3

1 Vuk. pjes., knj. II, 72, v. 2—4: ''Turci u Marka na slavi''. Tako i pjesma 62 (v. 101—2), onda i pjesma 68 (v. 1—2) iste knjige.

1  V. Vrčević, Srpske narodne pripovijetke, ponajviše kratke i šaljive,1868 u Biogradu, 230.

2  Čojkovića pjev., 39.

3  U Vili Beogr., g. 1868, br. 5,

Marko ''bio najnejači megju čobanima'' sve dotle, dok ga vila zadoji. ''Hodi, posi moju sisu!'' reče mu vila (sjajni oblak),4 a on do tri puta pose vilinu sisu. Od onda Marko postao najjači čovjek na svijetu, veli priča. Prispodoba megju Gjurgjem i Markom ide i dalje. Majski Gjuragj donosi cvijeće, pa na Cvijeti, i s cvijećem, bašće i Marko. Davna pjesma ženska, koje se na Cvijeti pjeva,5 veli:

Dalje u pjesmi, Marko kaže:

''Nešto zazveketa, nešto zatrepeta; po trepet' se čini Kraljeviću Marko, po zveket' se čini Miloš Obiliću''.6

''A moja bi majka jutrošnjica pila, jutros donešenu, štitom pokrivenu, cvećem narušenu,

smiljem i bosiljem''.7

Osim cvijeća, označuje Gjurgja zelenilo, a i Marka ogrće zelena dolama. Marku tu dolamu ne pridjenu slučajni hir epskoga pjevanja, pošto je jednako nama pokazuju stare i nove pjesme, a to u časovima najozbiljnijim junakova života. U postarijoj pjesmi, toga odijela radi Marko pada u nemilost turskoga cara. Nanj car nabrekuje:

A kad je na umoru,

''Što si doš'o, jedan zulumćare! Koliko ti govorenje moje,

da ne piješ uz ramazan vino, da ne nosiš zelenu dolamu!''8

''svuče Marko zelenu dolamu, prostrije je na zemljicu crnu, na nju Marko bolovat' otide''.9

4  O naravi naših vila na drugom mjestu.

5  Vuk. pjes., knj. I, 201.

6 V. 7—12.

7 V. 21—6.

8  Bogišića pjes., 92, v. 34—7.

9  Čojkovića pjev., 121, v. 34—6.

Ovako pjesma crnogorska, u značajnim stihovima, što ih ponavlja i općenitija pjesma narodna: ''Skide Marko zelenu dolamu,

prostrije je pod jelom po travi,

prekrsti se, sjede na dolamu''.1

Kad mu se rastaviti s viteškim životom, Marko se rastavlja sa svom zelenju i dolame i trave i jele. Mnoge naše pjesme o Marku nisu nizašto historijske, već vjerske naravi. Kad bi ko zametnuo analizu na tanko o svemu krugu junačkih Markovih pjesama, lasno bi došao do zaključka, da se sav taj krug izobli i usavrši epskom tvorevinom, koja u narodu već postojaše i prije Marka, i prije samih Nemanjića. Ja nemam kad to ovdje učiniti, jer bih takim ispitivanjem odviše zastranio. Radi primjera, uzeću na rasudu samo dvije tri pjesme od najoglašenijih.

''Marko Kraljević i Mina od Kostura'', to je pjesma, koja prolazi narodno zemljište unakrst. Pjeva se, u različitim verzijama, posvuda; pjevala se odavna, jer je iznosi i Bogišićeva zbirka. Ali boj Kraljevića s najljućim svojim dušmaninom, koji mu ''pohara, ognjem popali dvore, staru majku s konjima pregazi, i vjernu mu ljubu zarobi'',2 teška raspra: ''s prokletijem Minom od Kostura''3 pravo nespada na Marka, Vukašinova sina, nego na Golemog Gjurgja. Marko slavi ''krsno ime, lijep danak Gjurgjev'';4 pa s kakvom četom ide na strašnog Minu?

1 Vuk. pjes., knj. II, 74, v. 117—9.

2 Id., knj. II, 62, v. 196—9.

3 V. 44.

4 V. 102.

Isprosio, veli hercegovačka pjesma, u cara, svoga poočima, trista janjičara s ,''krivim kosirima'' i ''laganim motikama'',5 ili trista nefera s ''trista trnokopa'', po verziji bosanskoj.6 Kosiri, motike i trnokopi skoro očito su oružje majskoga boga.7 I drukčije providi se bog u Marku. Prije boja, u putu

''na trećem konaku,

sjede Marko večer' večerati, Goluban mu rujno vino služi: uze čašu Kraljeviću Marko, čašu uze, u san se zanese,

i ispusti čašu na trpezu,

čaša pade, vino se ne prosu''.1

5 V. 235—6.

6  Jukića pjes., knj. I, 3, v. 50—1. U ovoj pjesmi ''Mina od Kostura'' piše se ''Nina od Kostura''.

7  U prvoj od dvije pjesme (86 i 87), što ih o Marku i ''Mihni'', ili ''Minji'', ima zbirka Bogišićeva, Marko kaže janjičarima: ''nadnicu ištitu, — godite se, ma ne pogagjajte, — svaki išti na dan dukat zlatan'' (v. 92—4), a u drugoj, tih je janjičara trideset. Zlatni dukati i triest janjičara kao da su zlatni dnevi u mjesecu. I u pjesmi Čojkovićevoj (37) Marko do sebe ima trideset drugova.

1 Vuk. pjes., knj. II, 62, v. 49—55.

Ovo se isto, drugdje u epu, zgagja i svetome Nikoli2; a mi već znamo, da ovako pijenje i san označuju arijske i srpske bogove, opojene nektarom svjetlosti.3 Po verziji bosanske pjesme, kad Marko prispje u kostursko polje na vodu, tu

''našao dvije djevojke hude, obedvije su one bijelile,

platno bijele na vodi studenoj''.4

Djevojkama Mina bio nametnuo tešku svadbarinu, te je Marko ukine, pa onda oprosti i treću djevojku, ljubu svoju, koja čamaše u Mininu zatvoru. Po mitu sviju Arijaca, djevojke, što bijele platno, noćne su Zore, koje svadbenu bjelinu pripremaju trećoj Zori, jutrenjoj zaručnici Sunca.5 Valjda na jutrenju dramu šiba i ono, Što pjesma kaže, da se Marko opajao ''na trećem konaku''. A po samim pjesmama najčistije razabiramo, ko je taj siledžija Mina od Kostura. Crnogorska pjesma6 njega zove ''džidovinom'', a tako silnu je kaže, da car odvraća Marka od boja na nju. Postarija pjesma Bogišićeva zna za to i bolje. Pri odlučnom sukobu, vila brani Marka, i klikuje:

''A ne znaš li, Kraljeviću Marko, da je Mihna kamenit do pasa? Neg' se hiti Mihni brzijeh noga!''7

2  Id., knj. II, 22.

3  Marko je ''u najviše piće'', po riječima Čojkovićeve pjesme (37, v. 4).

4  Jukića pjes., knj. I, 3, v. 77—91. 5 Gubernatis, Myth. zool., passim. 6 Čojkovića pjev., 37.

7 86, v. 189—91.

Kamenih skrivališta imaju skandinavski Jötuni, kako i naši divski Jadi, te su i sami ''kameniti'', ili kamenjaci.8 Mina nije zar drugo, do veliki zimni Jad, ili Vuk, koji drži Zoru utamničenu, dok je k sebi izbavlja carev sin, mlado Sunce, dnevno i godišnje. Po bosanskoj pjesmi,9 izgibe s Minom do devet njegovih kadija, kako, s tim slično, drugdje gine do devet crnih vezira.10

Kakogod što zimni Jadi, tako i ljetni Bijesi napastuju bogovima, pa će Bijes napastovati i Marku. Iz pučkog govora poznat je suhi Bijes, ili Bijeda, koja, avetna i nevidovna, kobi na suhu putu.11

8 Dio IV, str. 27 (127).

9  Jukića pjes., knj. I, 3.

10  Vidi na više, na str. 133.

11  ''Našla ga bijeda na suhu putu'' — ''Sačuvaj me, Bože, bijede nevidovne!'' (Vuk. rječ., pod Bijeda) — ''Bijes te skolio!'' (govore psetetu, id. pod Bijes). U pučkom pričanju ima i ''Bijedin grad''. Upor. Dio  IV, na str. 15 (115).

S ''Bijedom, Turčinom Alil-agom'', Marko ima teška posla, u pjesmi: ''Marko Kraljević i Alil- aga''.1 Marko, putujući, sluti Bijedin zlosretni sukob:

''Teva m' koja sukobiti Beda, te me teva na mejdan zazvati; ja ću s' teško bolan učiniti,  od zla bola teške srdobolje''.2

Bijeda Turčin vodi trideset svojih janjičara, pa zaziva Marka:

''Ajd' na mejdan, da s' nadstreljujemo .... ako li te danaske nadstrelim,

ne tražim ti ni dvora ni ljube, teke što ću tebe obesiti, viteza ti osvojiti Šarca''.1

Vješanje o suho drvo znači sušenje. Hvati Bijeda Marku desni skut dolame, a Marko ga odsječe i pusti, vičuri: ''Idi Bedo, aratos te bilo!''4 Pusti i lijevi, kunući jednako: ''Idi Bedo, da te Bog

ubije!''5 Markova je dolama zelena, pa se time kaže, da će se suhom Bijedom od česti izdrijeti i utamaniti ljetna zelen. Nego se bolni Marko, najposlije, ispravio na vitezu Šarcu, i uzeo

Markova strijela

''strelu Tataranku,

u kojoj je streli Tataranki devet beli sokolovi pera''.6

''ode u pra i u maglu,

očima se ne da pregledati'',7

te je Bijeda nadstrijeljena. Dobitniku svome plaća ona ''tri tovara blaga, — da iskrpi na dolami skute'',8

t.j. zeleni bog nadolio ljetnu bijesnu suhotu. Kako je Marko ovdje više bog nego li junak, tako je božji i njegov ''vitez Šarac''. Sva je prilika, da Marku ovog vjernog druga, čije vilovnosti pune su pjesme, prida božansko Sunce. Po kazivanju pučke priče, kad je ono Marko bio ''najnejači megju čobanima'', tada i Šarac bijaše ''grbavo ždrijebe''.9

Konji noćnoga Sunca, u Arijaca, grdni i grbavi su, prije nego s danom postanu svijetli i lijepi. Ovaki mitični konji opajaju se vidilom, te i Šarac puno puta vino pije, po izgledu gospodara svoga. Šarac, to je konj šaren na kola, kao što je kolasto i Sunce. A i sam Marko gdjekad, u pjesmama, nosi na sebi kolastu hazdiju.10

1 Vuk. pjes., knj. II, 61.

2 V. 8—11.

3 V. 22—31.

4 V. 43.

5 V. 48.

6 v. 61—3.

7 V. 122—3.

8  V. 143—4. Što su se za tim Bijeda Alil-Aga i Marko zagrlili i sprijateljili, pa ''svetlu caru čuvali krajinu'' (v. 155), to je u pjesmi nov dometak.

9  U Vili Beogr., g. 1868, br. 5.

10  Na pr. u pjesmi Vukovoj, II, 63. v. 21.

Suhota, i od nje Marku zagroženo vješanje, nisu obilježje same piesme, što ju sad ispitasmo. Pod sasvim drugom formom, predočuje nam se isto i u pjesmi: ''Marko Kraljević i Gjemo Brgjanin''.1 Marko ''slavu slavi svetoga Gjorgjija'',2 a na gospodskoj gozbi ima svega, ali nema ''ribe od Orida''.3 Glavom ode Marko onamo, da je nabavi; no, na mostu oridske vode, njega razoružana napao,   pridobio, svezao, te vodio, da ga vješa, njegov dušman, a silan junak, Gjemo Brgjanin. Gospoda hrišćanska moljahu se Brgjaninu: Tu nam nemoj objesiti Marka, — ne će rodit' vino ni šenica!''4 Zamaknuće Marka triput odvrati ta molitva, koja, bez sumnje, iz prva bijaše pobožna deprekacija poganskih Srba i Hrvata, ne bi li se od žednog i lačnog Bijesa očuvala žitna zelen i cvijeće. Brgjanin vodi dalje Marka, a, prolazeći ''kroz nekakvu Janjinu planinu, — teško ožednjeo''.5 Tu ga Marko  navrati u ''bijelu mehanu krčmarice Janje'',6 koja opi žednoga silnika i Marka oprosti gvožgja. Tad Marko okova svoga dušmanina, objesi, pa ponese ''ribu od Orida''. Riba je, sa neizmjerne plodnosti i sa vlažnog elementa gdje boravi, u simbolici Arijaca rogjajni znamen, kao malo koji drugi. Ognjenu krčmaricu Janju češće opazismo pomagačicu mjesečnim likovima Sunca.

1 Vuk. pjes., knj. II, 68.

2 V. 2.

3 V. 12.

4 V. 99—100.

5 V. 122—3.

6 V. 138—9.

Ja već rekoh, da još ima dosta Markovih pjesama, uprav nasićenih sokom, što ga u njih ucijedi staro vjerovanje.7 Marko živi u epu, po dijelu jednom svojih poduzeća, životom ljetnoga Sunca. Ovo isto Sunce, zracima svoga božjega zalaska, narodnom junaku obasja i smrt.

7 U take pjesme ja mećem, iz Vukove zbirke: 59, 63, 64, 65, 66, 69, u knj. II; iz Petranovićeve: 14, 15,

16, u knj. III; iz Čojkovićeve: 81, 91, 94; iz Bogišićeve: 88, 89; iz Stojadinovićeve: 1, 3, u knj. I, i 3, u knj. II. Ovdje mi je nešto opaziti. Osobito u pjesmama ovake naravi, Marko čini teških bezakonja. Strašno je, n. p., njegovo nedjelo u pj. Vuk., II, 64. Kći arapskoga kralja zaljubi se u njega sužnja, primi mu zakletvu, da će je vjenčati, i iz tamnice ga izbavi; al kad ga zagrli crnim rukama, te Marko vidi nju crnu, a bijele joj zube, posječe je po pasu na pola; Marko odlazi, a nesretnici glava još progovara za njim: ''Nemoj mene ostaviti!'' Na sreću Kraljevića, Vukašinova sina, zločin nije Markov, već prirodni učin Sunca, koje smiče ili Noć, ili noćnu Zoru. Tako i u pj. Stojad., II, 3, krsno momče iz Dukagjina, sestrić Markov, zaželio se ujca, koga posvuda traži, da ga on uči boju. Sretavši ga, a ne prepoznavši, tukao se s njim, te ga nadbio.

Nad slučajnom pobjedom prolio suze, zavio Marku rane, i milovao ga, pa oba legoše spavati. Zaspalome viteškome momku, a nećaku, Marko, na pravdi boga, osječe glavu. I ovo premrsko djelo nije Markovo. Uporegjujući tu pjesmu s drugom iste zbirke (knj. I, 3), mi vidimo, da je onaj momak Zmaj Ognjeni. Mitična prvašnja misao svega pričanja bijaše ova: junački mladi Oganj u noći pobjegjuje  Sunce leglo, ali sjaj Sunca, ustalog u jutru dana ili godine, nadbija moć noćnog Ognja. Amo ide praznovjerje pučko, još živo u istočnoj Srbiji: ''Na Jeremin dan (1 maja) pre sunca uzme se tiganj,   vatralj i drugo koje gvožgje, pa se lupa jedno o drugo, govoreći: Jeremija u polje, a sve zmije u more!'' (Milićevića živ. Srba, s. 97). Ovo će reći: gdje majsko Sunce zasja, propade zmijski Oganj u more, u nevid. Pa i zbilja Marko rve se s pravcatom zmijom, u pj. 163 Čojkovićeve zbirke: ''Markov lov''. Loveći, dogje junak

''na vodu Jabuku .... nešto zasja ....

glenu u vodu studenu,

al' u vodi zmiju sagledao'' (v. 8—11).

U taj mah zmija ''oko grla Marku se obvila, — obvila se sedamnaest putah'' (v. 15—6). Za ljubav Vidosavi, Markovoj ženi, zmija mu se od pritisnuta grla poslije sama odmotava.

Smrt Marka Kraljevića pričaju nam dvije poglavite pjesme, jedna Vukova (knj. II, 74), a druga Čojkovićeva (121). Pjesme su napose opjevane, a ipak se sadržinom slažu, te je s toga njihovo kazivanje o preminuću junaka davno veoma, ili barem od poodavna postoji u narodu. U pogledu ljepote pjesničkog oblika, obe su pjesme, osobito potpunija Vukova, dostojne ma bilo kojeg epa; a u svoj našoj književnosti možda nema drugih 166 stihova, koji bi, sa dubokog nadahnuća, sa veličanstvenosti prizora i sa plastične slikovitosti, stajali uporedu s onima pjesme Vukove. Božja je nedjelja, božji nerad, a nema jarkog sunca: ''poranio Kraljeviću Marko — u negjelju prije jarkog sunca'',1 dočim ima dubokog mora, gdje obično tonu arijski bogovi: ''pokraj mora Urvinom planinom''.2 Da je voda simbolični znak Markova udesa, još je čistije po tome, što mu se iz nje odsijeva slika skore smrti:

1 Vuk. v. 1—2.

2 V. 3.

3 V. 63—6.

4 Čojk., v. 21—2.

''nadnese se nad bunar nad vodu, nad vodom je lice ogledao,

a kad Marko lice ogledao, vigje Marko, kad će umrijeti''3 ''nadkloni se na bunar na vodu,

a kad vigje, da će umrijeti .....''.4

Od čovjeka. ni od oružja čovječjeg, ne može Marko da umre, već on propada ''ja od boga, od starog krvnika'';1 propada od suprotnog gospodara tame.2

Što je Marko proživio ''tri stotin' godina'',3 ili ''trista i sedam godinah'',4 a Šarac s njim bio ''sto i šeset ljeta'',5 ili ''sto i šest godina'',6 u tome ne će zar biti nikakve aluzije, pobrkane i tamne, na godišnji sunčani tok sunca, nego će to biti, naprosto, jedna od običnih amplifikacija pučkih pjevača. Nego, kao da nije slučajno, što se ono kaže, da Marko, svijetom prolazeći, ''obigje istok do zapada'':7 od istoka do zapada ide pravac nebesnog vidljivog puta sunačnih bogova. A nije nipošto slučajna ''zelena dolama'',

koju Marko na umoru sa sebe svlači, te na njoj prostrtoj izdiše.8 Na takovu zelen upire i drugdje pjesma, kadno vila, proročica Markove smrti, klikuje junaku:

1 Vuk., v. 42.

''Opazićeš dvije tanke jele, svu su goru vrhom nadvisile, zelenijem listom začinile''.9

2 Valjda od Crneboga slavenskog.

3 Vuk., v. 70.

4  Čojk., v. 25.

5  Vuk., v. 10

6  Čojk., v. 8.

7 Vuk., v. 29.

8 Čojk., V. 34—6 — Vuk. v. 117—0. Vidi na više, na str. 161—2.

9 Vuk., v. 46—8.

Već vidismo majskog boga, u zeleno odjevena: no, i samo majsko cvijeće zar na novo ovdje susretamo u bolnom Markovu uzdisaju, što u obe pjesme odliježe:

''Laživ sv'jete, moj lijepi cv'jete!''10 ''O svijetu, laživi cvijetu!''11

Ali nadanje skoroga povrata rasvjetljuje sinju sumornost toga časa:

''uze Marko perna buzdovana, uze njega u desnicu ruku,

pa ga baci s Urvine planine, a u sinje u debelo more,

pa topuzu Marko besjedio: Kad moj topuz iz mora iziš'o, onda 'vaki gjetić postanuo !''12 'Baci topuz s Urvine planine, doturi ga u vodu Dunavo''.13

Mi očamasmo, čekajući Markov povratak; no, u neznabožačko doba, riječ ona stekla bi se svake u boga godine; topuz i djetić, ljetnim majom, svegjer izilazili iz pučine zimne.14

10 V. 68.

11 Čojk., v. 24.

12 Vuk., v. 90—5.

13 Čojk., v. 32—3.

14 Taj je topuz Markov ''šestoper zlatni''. Naši srodnici Litvini vjerovahu, da se topuzinom boga Gromovnika Sunce oprašta svoga tamnovanja.

Nov život, uskrs Markov, bijaše negda vjerska dogma. Golemi junak, i Šarac mu, čudnim načinom oturili se u nekakvu kamenu pećinu. Tu u kamen zabo junak i mač svoj; spopao njega drijem, te spava; no, mač ispod kamena jednako pomalo izilazi, a kad ispadne sasvim, eto junaka s konjem svojim opet na svijet božji.1 Kamene se arijski bogovi, kad s dnevnog neba zapadaju u nebo noćno; ali će se i raskameniti, mijenom vječitoga reda. Vjersko ovo pričanje obavi se oko Marka, kako slično pričanje, u Nijemaca, zahvati Karla Velikoga i Friderika Barbarosu. U snu svome, i u uskrsu, koji ga čeka, Karlo je Vodan, a Friderik bog Tonar. Naš je Marko ljetno Sunce.2 Istom docnije, iz kruga vjerskog, mit utisnu se u blagajnu narodnih nada.

1  Vuk. živ. i ob., str. 240—1.

2  U Slavoniji pripjev je, kad: Lejo! ili: Leljo! a kad: Lado! (Ilića obič., s. 146—9).

U jednoj priči sasvim čudesnoj, koja se pronosi po gornjoj Makedoniji i Staroj Srbiji: ''Zar kraljević Marko još živi1?'' Marko uzeo oblik, rek' bih, ostarjelog boga Vida. On je ''strašno krupan starac s velikom i sijedom bradom do pojasa'', i sjedi ''na vrh (jednoga) brijega, na kome je jedna vrlo lijepa koliba''. Marko ima veliku marvu, no u njegova toru ''same su košute i srne''. Uspeo se na brdo do Marka neki čudni najamnik, koji nas, u nekim potezima, s druge strane potsjeća na Momira- Mîminga2.

1  J. Vojinoviću priču (prip. 4) pripovjedio jedan djak bogoslov, rodom iz Skoplja.

2  Gledaj početak ovog V. Dijela.

Najamnik je mudar, lukav, nesretan, a i sretan. Kad jednom prati kući babu svoga gazde, baba ''ugleda neki stari bunar i zapovjedi najamniku, da privede konja blizu bunara'', no se u bunaru ona udavi. Najamnik lutao po svijetu gazdinim konjem, a na jednoj svadbi poplašio mladence, udarajući noću u bubanj, te oteo gjerdan nevjestin i sav drugi nakit. Kad po tom dogje u jednu planinu, neki drvodjelja načinjaše lijep sanduk, a ''najamnik se siromak prevari i legne u sanduk, onda onaj (drvodjelja) uzme kapak, pa ga odmah poklopi i zakuje ga, omaže ga smolom i pušti ga, da plovi niz rijeku''. Sanduk doplovi na plitko jedno mjesto, gdje vuk, njušeći u sanduku lešinu, pripliva k njemu. Na to najamnik britvicom prokopao sanduk, i rep vuku prihvatio, koji poplašen nadade se bjegati, izvukavši iz vode sanduk i najamnika. Ovaj za tim pristupi k livadi, gdje je bilo srna i košuta, pa idući za njima prispio sretno na strmeni i krševiti brijeg Markov. — Da su mnoge od ovih crta uprav starinske, dokazom je i to, što grčko pučko pričanje o junaku drugog mesenskog rata, Aristomenu, pripovijeda o lisici skoro ono isto, što naše pričanje ovdje o vuku: junaka osužnjena baciše s drugovima u bezdan; na vonj lešina došulja se lisica; još živi Aristomen prihvati joj rep, a ona, bježeći uplašena, dovuče ga do rupe, kroz koju se junak prokopa do božjeg svijeta.

7.  Orlović Pavle

Do Golemović-Gjura, car šestoga sebi uz koljeno posadio Orlovića Pavla.3 Ko je to, idemo da tražimo.

3  Vuk. pjes., knj. II, 81, v. 56.

O Trojicama (Duhovima), dakle po današnjemu koledaru ponajviše a junu mjesecu, zbiva se neko čudnovato igranje djevojaka. Običaj još traje po Srbiji, po Vojvodini i po Slavoniji, gdje ga god noviji svećenici ne uništiše, zbog mu očite poganštine. Deset, do petnaest, glavitih djevojaka igraju ''kraljice'', idući po selu. Navlastito do seoske crkve, na cvjetnoj rudini, nakiti se zelenim grančicama sve mlado, muško i žensko; pa djevojke kraljice, izmegju sebe, ističu jednu, osobito lijepu, kao ''svijetlu kraljicu'', jednu pak kao ''svijetlog kralja'', još jednu kao barjaktara, a četvrtu kao dvorkinju. Plešu po taktu, a pjevaju kraljičke pjesme, malne sve u hitrome šestercu, gdje na kraja neprestano odjekuje: Leljo! Ples je posve označan, jer je očevidno neka pantomima iz poganskog obrednika. Kraljica je prevješena bijelim rupcem, a kralj je ovjenčan cvijećem, i s mačem u ruci; ali ni kralj, ni barjaktar, ne hvataju se za kolo, već kralj, mašući mačem, igra sam, a igra mu je ustupanje: on se uzmiče natraške. Samo što i kralj i barjaktar, na mahove, optrčavaju oko svega kola. U to, kraljica sjedi, a dvorkinja stoji više nje. Oko kraljice hvata se kolo na lik srpa, pa stupa uvijek na lijevo, po

dvije stope u napredak.4

4  Vuk. živ. i ob., str. 35—7 — Vilovsky, Die Serben, s. 153—4.

Što je ova igra, a u igri kraljev ustup, znamo čisto. Na dan 21 juna ljetne su sunčane uvratine. Od svog zimskog kreta, na 21 decembra, Sunce, kroz šest mjeseci, odskočilo do najveće visine na nebu. Junačko je Sunce u punom jeku, na skoku najvišem. Ali podjedno, s ovim najradosnijim  uzletom, Sunce staje i ustupa. Oba ova momenta spaziše naši oci, te rekoše, kao što pjesničkom, tako i bogoljubnom riječju, da Sunce pleše ustupnu igru, pa Sunčev izgled nasljedovaše junijskim obredom, kome su sada odjek zadnji ''kraljice''. A ne samo kraljičkom igrom, nego i govorom svojim, naši ljudi svejednako pominju veliku junijsku teofaniju. Dan sv. Ivana Krstitelja, Ivanj dan, pada na 24 juna.1 Na

ovog hristjanskog svetitelja Srbi nasloniše staro svoje vjerovanje, gdje pričaju, ''da je Ivanj dan tako veliki svetac, da na njega sunce na nebu triput od straha stane'',2 ili još bolje, kad vele, da je ovo ''sveti Jovan igritelj'', pa ''da je tako veliki svetac, da na njegov dan samo sunce po tri puta zaigra''.3 Ako gdjekoji drukčije kažu, da je svetac nazvan ''igritelj'' za to, što on zaigra u utrobi majke svoje, pri njenom susretu s Bogorodicom,4 ovo je hristjanako potonje mišljenje.

1  To o polovini Sunčeva godišnjega života. I sada u bapskom koledaru ovo se natuca, gdje babe vele: ''Od Božića do Ivanja dne Hristu je pola godine'' (Mil. živ. Srba, gl. 37, s. 110).

2  Vuk. živ. i ob., str. 67.

3  Milićevića živ. Srba, str. 118—9.

4  Id. ib.

Da je potonje, dokazuje komparacija jednakog mita u zapadnih Arijaca. Prizor Nijemci prenesoše na uskrs, pa i oni pričahu negda, da Sunce na taj dan triput radosno poskakuje, koje čudo da vidi, narod igjaše u polje.5 Igrahu i djevojke, u bijelo odjevene. Igjahu ljudi na otvoreno, o Trojičinu dne u jutru, takogjer u Francuskoj, ne bi li na istoku ugledali tri Sunca.6 A na Ivanj dan, gotovo po svoj Europi na selima, zapaljivalo se veliko drveno kolo, u slamu omotano, te se uz vesele bučne usklike kolo tjeralo, da juri nizbrdo,7 znamen to žarkog a nagnutog junjiskog sunca.8 Na ovo isto sunce mišljahu zacijelo i prvi začetnici grčkog mita o borbi sunčanog Herakla sa Hidrom Lernejskom:

rak neki ugrabi junaka, i povuče ga natraške, pa rak ode na nebo, gdje nasta račja konstelacija. Skokove, i ustupanje našega igritelja, mi posvuda nalazimo.

5  Grimm, Deutsche Myth., III B. — Aberglaube, s. 463 — D. M., s. 341.

6  Id. Abergl., s. 485.

7 Id., D. M., s. 515—6.

8 ''Rota involvitur ad significandum, quod sol tunc ascendit ad altiora sui circuli, et statim regreditur, inde venit quod volvitur rota''. To u starih Engleza (Kuhn, Herabk. des Feuers, s. 48).