Nego, etičnu svoju moć mlado Sunce, i njegov zamjenik sveti Jovan, nigdje ne vršili, koliko u obrani mile i ljupke sveze, što za vijek zbrati pobratime i posestrime mlade. Pobratimstvo je nešto predrago i prenježno, može biti najnježnije, u osjećanju naših otaca; pa ovu ljubicu etike  prethristjanske uze, kao svoj dar, sveti Jovan. Pobratimstvo odlikuje Slavene mimo ostale Arijce, a  Srbe i Hrvate mimo Slavene. Nešto slična nalazi se samo u hrapavoj i uzdržnoj Sparti. Spartance, ljute ubojnike, rastavljaše od drugih Grka neka mekana ćut prema svojim ženama, ćut ženska, predbačena i nama Slavenima. Prepuno ovo osjećanje odušivalo i drukčije: u njegi starijih spram mlagjih drugova, a osobito u enomotiji: braća od zakletve i sućuti, a ne braća po brastvu, slobodnim izborom pristajahu zajedno, uz prisegu, da jedan drugoga za živu glavu ne će u boja napustiti. Enomotija bila prva čestica, taktična prva jedinica, glasovitoj spartanskoj vojsci. Dali pobratimstvo sabra redove u davnim vojskama Srbâ i Hrvatâ, mi ne znamo; ali znamo, da bezprimjerna maha zahvati u društvu njihovu. Bratilo se sa zamjenite privrženosti, sa prijave u snu, sa ljute nevolje. Osobito kojekakve nevolje radi, uzvikivalo se: ''da si mi po bogu brat!'' a kad se to ''za boga primaše'', spajala se ''braća po bogu'' megju sobom tješnje, nego li braća naravita. Bivalo pobratimstvo i izmegju oba spola, te pobratim ne vjenčavaše posestrimu, kao ni svoju sestru rogjenu. Braća nerogjena bijahu kao i rogjena; bijahu i više, jer njih svagda pratilo budno oko boga vjere:

''Da s' ne bojim cara i carice, ja se bojim Boga i Jovana''.1

A teško od boga bilo i ne primati u nevolji ponugjeno i prizvano brastvo, jal kumstvo, Jovanovo. Odricatelja moglo snaći čudo.

''A poteže mača zelenoga, desna mu je prionula ruka, on prihvati i lijevom rukom, prionuše ruke obadvije'',

kaže pjesma za Zvijezdića Ivana, koji Jovanovo prizvano kumstvo odbi.2

1 Vuk. pjes., knj. II, 66, v. 178—9.

2 Id., knj. II, 94, v. 354-7.

U nestašicu državne obrane, pobratimstvo povećavalo srestva obrane individualne, pa se i time u narodu utvrdi. S druge strane, ono moglo stišati svagje, namiriti palu krv, a čak i sprijateljiti zakrvljene kuće. Skoro do naših vremena, po istočnim krajevima naroda, kad bi se ubijstvo dogodilo, kuća ubilca kašto nugjaše pobratimstvo, ili kumstvo, kući ubijenoga, pak mjesto mržnje i osvete prihvaćeno novo prijateljstvo vezivaše ljuto zavagjene ljude2a.

2a Milićevića živ. Srba, Gl. XXXVII, na str. 171.

Ali je kod pobratimstva glavno, što davaše oduška ljubaznosti slavenskoj. Ovoj ljubaznosti najbolji je dokaz godišnje veliko pobratimstvo. koje naša čeljad još sklapa na ''družičalo'', ili  ''ružičalo'', ili ''pobušeni ponedeljnik''. To je drugi ponedjeljnik poslije uskrsa, kad se, u prvu mladinu ljeta, spominju mrtvi od one godine, te im se pobušavaju grobovi. Opaziti je, da to doba najviše pada u april mjesec. Iza pobušanja mrtačkih jama, momci i djevojke ''družičaju se''. Opletavši vijence od vrbovih mladica, kroza njih se cjeluju, i mijenjaju uskrsna jaja. Ponajviše, to rade momci megju  sobom, a tako i djevojke; pa koje goni sućut, oni vijence promijene i metnu na glavu jedno drugome, dok se zakunu, da će momci biti godišnji pobratimi, a djevojke godišnje druge. Na novo družičalo,

neki ostanu ovaki drugovi, a neki se ponove.3 Ovo je družičanje tako milo i drago, kao da je uzeto iz helenskog rukosada.

Trebnici i srbulje nose hristjansku molitvu za pobratimstvo, što blagosiljaše i crkva. Ali sveti Jovan, kome u dio zapade dar kumstva i pobratimstva, nije, no prividni svetitelj iz nove vjere. Pod prilikom Jovanovom očevidno se pritajao davni bog Srbâ i Hrvatâ. Djelovanje mu pregledasmo, al pravog imena ne dohvatismo. Zašto ga obraćenici nazvaše Jovanom, to je lasno reći: vjernom i milokrvnom bogu iz kola dvanaest Sunaca najpriličniji se činio vjerni i mladi Jovan u dvanaestorici apostola.4

3  Vuk. živ. i ob., str. 27—8.

4  Kao da i Rusi boga prozvaše Ivanom. Ruske skazke nemaju omiljenijeg tipa od mladog i viteškog carevića Ivana, ili Vaniuša. U pogdjekojoj skazki Ivan je ''durak'', glupan, to po naopako shvaćenoj

ludosti mladih godina Carevića češće prati lijepa Helena ili Marija, koja izgleda kao naša Janja, ili Marija, krčmarica. Ivan je više puta i uz dva starija brata, a onda oličuje trojno Sunce noćno, kako to vidismo i u našim pričama (Dio III).

Ali nam nije iz već zatomljene prošlosti izvući bogovo ime. Ako ne boga, a to barem njegovo ime, apostol Jovan nastupi i otjera u nepovrat. Kad bismo rekli, da se bog za antonomaziju zvao Davor, ili Davorin,1 kao prvi punom snagom opasani i ubojni izmegju dvanaest godišnjih davora2 mi toj  hipotezi ne bi mogli podati nikakva oslona, van ovoga vrlo slabog. Kletvena i molitvena riječ davori! izilazi i u singularu davor!3 pa je prečesta u stajaćem starom govoru, kakogod i hristjansko današnje kumljenje sa svetim Jovanom. A i davorije kao da su s Jovanovim kumstvom u svezi. Kaže se, naime, ''svatske davorije'' za pjesme kumovske i vjenčane.

1  U čudesnoj priči 22 Kojanovljeve zbirke, sretamo Davorina, sina Upravde, te sjedi s carem na carskom prestolu. Što je Davorin Upravdin sin, to kao da se nekako slaze S pravdom svetoga Jovana.

2  Pazi na ovaj stih, u jednoj svatovskoj pjesmi (Stojanovića pjes., s. 272): ''Davor tebe! djevojačka majko!'' To, kao da je: ''Davor tebe sačuvao!''

3  Vidi Dio IV, na str. 27—8 (127—8).

Bilo kakvogod ime aprilskom Suncu, ovo Sunce zadovolji ljudskoj čežnji za duševnim skladom. i namiri srce Srbima i Hrvatima neznabožnim. Kumstvo i pobratimstvo, pravda i prijateljstvo, najveće stoji od ovoga mladoga boga, vrlo slična s eranskim Mithrom, s italskim Dius Fidius i s helenskim Apolonom. Gdje im treba nebesnih svjedoka, ljudi, kod Homera, uvijek zazivaju pravednog kaznitelja, Apolona, koji ubija smrdnu aždaju, Pythona, pa i putenog napasnika svoje majke Latone, ogromnog diva Titya, pritajana u zemlji. Priča Apolonova i Jovanova u ovome, koje je najglavnije u mitu, jednače se skoro do istovjetnosti.4 Tek u plastičnoj tvorbi razlika je megju Apolonom, ubilcem Pitona i Titija, i ludanim Jovanom, ubilcem aždaje i divskog starješine. Apolon nadkrili Jovana za to, što njega obigraše grčke muze.

6.  Golemović Gjuro

Pod hristjanskim imenom, ali uz adjektiv iz davnih doba, dogje do nas i peti vojvoda oko carskog stola, a uz carevo desno koljeno. To je Golemi, ili Golemović-Gjuro.5 Nego, ime družice mu boginje sasvim je pogansko, pa po njoj moći ćemo, valjda, zaći i do imena boga.

Drugarica Golemog svetitelja bijaše Lada. Pred mjesec maj, i kroz ti mjesec, Hrvatice još ''ladaju'', na čast davnoj boginji. U Karlovcu na Gjurgjev dan (23 apr.), a u okolici uoči Gjurgjeva dne, djevojke, ovjenčane Gjurgjevim cvijećem, idu okolo od kuće do kuće, pjevajući pjesme i pripijevaći Ladu.6

4  Ludani Jovan, kao što sa sunačnim Heraklom, slijeva se i sa sunačnim Apolonom.

5 Vuk. pjes., knj. 11, 81, v. 55.

6 Vuk. živ. i ob., str. 29.

Po boginji, one se zovu ''ladavice''. Drugdje, megju kajkavcima hrvatskim, ladavice1 ladaju od Gjurgjeva sve do Ivanja dne, t.j., kroz cio mjesec, što negda bijaše posvećen majskome bogu. Jedna pjesma, u varaždinskom kotaru, glasi:

''Sveti Jura kres naložil, sveti Jura,

na Jurjevu na večerju, na Jurjevu.

Dimo pošel, prsten zgubil, dimo pošel.

Idi, luba, najdi mi ga,

idi, luba,

najdi mi ga, donesi ga, idi luba.

Jišla luba, je ga našla, jišla luba,

je ga našla, donesla ga, je ga naša''.2

Sveti Jura, ovdje, nimalo ne prikriva boga, koji eto traži svoj sunčani prsten, i vjenčava se s boginjom. Istog Juru, Ladina žednog ljubovnika, izvodi i štokavska ženska pjesma, koja drugo nije do ista kajkavska himna, u jednakom osmercu:

''Gjuragj kosi po pobrgju, Lado! Le! mile!

Konja penje po zalagju, oj Lado, oj!

Gjurgju žegjca dodijala,

Gjuragj konju govorio: Vrisni, konju, dobro moje, ne bi 'l čula moja ljuba,

ne bi 'l vode donijela, tebe vode, mene vina''.3

Juro nije baš nikakav svetac, nego, dok nalaže ognjeni krijes, ište zlato, dakako sunčano, opet u pjesmi kajkavskoj, što se u oči Gjurgjeva dana pjeva u Turovom pol]u3a:

''Lepi Juro kres nalaže, na Jurjevo pred večer.

Z desnom rukom kres nalaže, z levom rukom venčec plete. Nestalo mu malo zlata,

malo zlata za dva lakta!

Ne dam, vera, Jura sinko, pri tebi ga kola voze,

pri meni ga oslek nosi; ti je pojti k očku prosit:

Daj mi, oče, malo zlata . . . .3b''.

Pjesmu pjevaju djevojke, u to seoska momčad skače preko naloženog krijesa.

1  Tamo ih kažu ''ladarice'', ili ''vile ladarice'', pa idu okolo u svečanom broju od sedam. Kukuljević,

Vile, na str. 88.

2  Kukuljevica pês.: pêsme Ladarske. A, pri svršetku ladarskih dana, uoči Ivanja dne, pjeva se oko Križevca: ''Lep nam Ivo kres nalaže

—   na Ivanjsko na večerje, — oj Lado! Lado! oj Ivo, Lado!''

3 Vuk. pjes., I, 288, v. 21—8.

3a Meni pjesmu priopći mladi g. M. Šenoa.

3b Isto se ponavlja za oca, sestru i brata.

Pominje kralja, a ne Gjurgja, jedna pjesma iz Slavonije4; ali ko je taj kralj, vidi se po ''polju, punu sâda'', i po ''zelenu lugu, punu hlada'':

''Mi idemo, Ljeljo!

ravnim poljem kralju, Ljeljo! i zelenim lugom.

Ravno polje, Ljeljo! ravno puno sâda,

zelen luže pun je hlada.

Lado! Le! mile! Ljeljo oj Ljeljo! Mi idemo, Ljeljo!

mi idemo kralju, Ljeljo!

sad pred bijele, Ljeljo!

sad pred bijele dvore, Ljeljo! dobra gospodara.

Lado! Le! mile! Ljeljo oj! I nosimo, Ljeljo!

i nosimo kralju, Ljeljo! bijelom dvoru, Ljeljo! bijelom dvoru, kralju, Ljeljo! zdravlje i veselje.

Lado! Le! mile! oj Ljeljo oj!''5

Lado! Le! mile! pobožni je usklik lijepoj miloj Ladi6 i visokoj miloj Lelji, carici nebesnoj. Ovi usklik, što u više ženskih davnih pjesama dolazi, uhvaćeno kolo i sada pjevajući oteže, pa ga navadno ponavlja, kao zadnju uspomenu usrdne negdašnje pobožnosti prema velikim boginjama. Pjesmom uznoseći bujno vjenčanje kitnoga maja, Hrvatice i Srpkinje mlade živo pripijevahu imena lijepe cvjetne Lade i bračne višnje Lelje. Združene ove dvije boginje može biti da udrža i pučki govor, gdje ljudi šaljivo vele: ''Tako mi Lade i Vlade i devet sjemena''. Ta Vlada biti će Vladarica nebesna. Udrža ih zar i u izrazu: ''Lale mile'' ili ''Lile mile''.1 Od sviju boginja, uz veliku majku Lelju, bijaše spominjana blaga i draga Lada, koja hrljaše na krilima ljetnih lahora:

''Molimo se, Lado! molimo se višnjem bogu, oj Lado oj!

da popuhne, Lado!

da popuhne tihi vjetar, oj Lado oj!''2

Kad svećenici Hrvate i Srbe privoliše na Hristovu vjeru, brišući bogovska imena, ne zbrisaše ni ime ''Lelja'', ni ime ''Lada''. Osim pjesama, što ih ovdje i drugdje već navedosmo. dolazi češće, kad je govor o ljubavi, u pripjevu Lada, obično dvaput podvikivana:

''Gledah momu od malena Lado! Lado!

od malena do golema Lado! Lado!''3

Mekanoj, razbludnoj boginji, u svatovskim pjesmama odlijeće i uzvik: ''Lado mazo!''4 Ovako, dašto za nju više ne znajući, još je zazivlje, u Slavoniji, kolo pustosvatica, kad ove dočekuju udavaču iz očina u mladoženjin dom.5

Do nedavna postojala je rijec ''Lada'' i u prostom govoru, u Dubrovniku. Dubrovačka jedna poslovica glasijaše: ''Penje mu gaće stara lada6''.

4  Stojanovića pjes,, str. 278—9. Pjesma zapade u koledarske, a pjeva se ''napjevom stranačkim i

čudnim, kakvim se ne pjevaju druge naše pučke pjesme'', opaža Stojanović (str. 13—4).

5  Ova mi se pjesma čini, osim joj starinskog i čudnog napjeva, i u ostalome ni najmanje promijenjena prema prvašnjoj njezinoj osnovi. Zdravlje i veselje ide Suncu, a od Sunca i ljudima prilazi.

6  Lada, po svoj prilici, znači: lijepa. Vidi u Miklošića Bild. der slav. Personenn., s. 31, pod lad-, i

Etym. Wört., pod ļadŭ.

1  N.p.: ''sve oko njega lile mile'' (Vuk. rječ.) — ''ne zna, ali će š njome niz dlaku na lilemile, ali okosito'' (Vrč. Niz. prip., s. 278). Kako je ''Le'' skraćenica od ''Lelja'', mislim, da je i od ''Lada'' skraćeno ''La'', te ''lale mile'' da je za pravo ''La Le mile''.

2  Stojanovića pjes., str. 279.

3  Vuk, rječ., pod Lada.

4  Stojanovića pjes., str. 273.

5  Za značenje riječi ''maza'', isporedi: ''od maze je prsi razdrljila'' — ''maza materina'' (Vuk. rječ., pod Maza). U češkom jeziku, ''lada'', ''lajda'', bludnica, valjda je ova ista hristjanstvom degradirana boginja. 6 Daničića posl. U Stulli-evu rječniku, ''lada'' je žena svome mužu.

Ovo glasovito pripijevanje Lade i Lelje za maja mjeseca, ovo ustrajno pučko pominjanje negdašnjih velikih boginja srpskih i hrvatskih, nalazi jake potvrde u historičnoj jednoj vijesti iz sjeverozapadnih slavenskih krajeva. Vijest je u nekoj poljskoj knjižici, štampanoj 1550 g., a kaže, da  je na jednoj gori bila bogomolja ''triju idola, nazvanih Lada, Boda, Leli'', pa da tamo, ''na dan prvoga maja'', igjaše prosti narod, da se moli i da žrtvuje. Poganska bogomolja poslije je razorena i na njezinu

mjestu nasta crkva svete Trojice.0 Dakle, Poljaci pogani veličahu Ladu i Lelju u isto doba maja, gdje se i u nas združene Lada i Lelja još zazivlju.1

0 Archiv, IX, s. 528.

1 Vijest poljske knjige ima znamenitosti i u opčenitijem pogledu. Putem historičnih svjedočanstva, mi smo obaviješteni ponajbolje o staroj vjeri sjeverozapadnih Slavena, t.j. Poljaka i obližnjih im plemena

na donjoj Labi i u baltičkom primorju. S bogovima tih krajeva puno puta su od nas usporegjivana

božanstva iz naše pučke tradicije. Ali to teško ide, misle neki, jer da su drugi bogovi u sjevero-zapadnih Slavena, a drugi u Slavena južnih. Ja nasuprot kažem: bogovi, u suštini, jednaki su i tamo i amo, a različita mogu biti tek božja imena. Nego, primjer poljske, isto kao naše, i Lade i Lelje, dokazuje, da tvrdnju o različitosti, i što se tiče samih imena, treba suziti u tijesne granice.

Kakogod što i drugi rodovi u arijskoj velikoj grani čovječanstva (Indi, Eranci, Heleni, Itali, Germani), tako i ukupni slavenski rod imađijaše, u svima svojim plemenima, od prilike jednu te istu religiju. Italska plemena, umbrijsko, oskijsko i latinsko, megju sobom bijahu više otugjena nego li slavenska u vijeku poganskom. pa ipak komparativna mitologija sve to većma svodi im bogove na izvorno jedinstvo. Duševnu ovu zajednicu, jezičnu te i vjersku, velikih rodova ljudskih čisto spazi, već kojih pedeset godina nazad, J. Grimm. ''Govore li istim jezikom'', veli on, ''razni dijelovi puka kakova, onda im je uvijek jednaki način vjere i bogoštovja sve dotle, dok ostaju pri svojoj naravi, a nisu izloženi nasilnome uticaju sa strane.... Koja kritika počinje time, da niječe, ili u sumnju dovodi, što je živo i predajno u pjesmi i priči pučkoj, ona sebe sapinje i uništuje. Kritici je samo sabirati, regjati i po povjesnom razvoju raspravljati sadržinu'' (D. M., s. 81). Na istom mjestu, Grimm kaže i to, da  ''Slaveni'', ako i rastureni na daleko, imaju poglavite bogove zajedničke. Ja u ovo zadnje ne upirem, jer  u Grimmovo doba slavenska mitologija bijaše još u povoju. Ali opće pravilo kritično, kako ga Grimm udesi, do danas ne izgubi ništa od svoje narednosti i tvrgje.

Što u pripjevima pogdjekojih naših pjesama Gjurgjevskih sačuvaše se imena: Lada i Lelja, to je dašto sreća za našu mitologiju, ali je to i puki slučaj. Da se mrska ona imena poganska istisnu,   nastojali ljudi iz crkve, osobito zapadne. Znamenit primjer takve brige hristjanske nalazimo u jednoj pjesmi kajkavskoj, gdje je zazorna poganština zamijenjena s nedužnom riječju: ''Kiroles!'' Pjesma se pjeva u Turovom polju1, na sam Gjurgjev dan u jutro, no, i pokraj drugojačijeg pripjeva, pjesma i  obred ostadoše neznabožački. Slože se dvije djevojke i jedan momak. Od dviju djevojaka jedna drži u ruci zelenu rakitovu ili vrbovu šibu, a momak na jednom suhom drvcu nosi svezanu crvenu mahramu, kao zastavu. To troje zaredi od kuće do kuće po čitavom selu, očekujući darove i pjevajući:

''Ovo se klanja, zeleni Juro, zeleno drevce, Kiroles3!''

i u žute čižme, i u kune kape, u plave hale, i u bričke sable, pisanom pasu3. Kukovačica4 zakukovala u rano jutro,

v zelenom lugu, na suhom drugu5, na rakitovom i na borovom.

Jura mi ima zlatnu jabuku, on mi ju tače u rano polje6, u rano polje i crne gore,

u crne gore, u divojaštvo. Komu jabuka, tomu divojka! Jure jabuku, Jure divojku! Dever deverek snašice budi: Stante se gore, mlade snašice, pak nadelite nas devojčice, nas devojčice i zelena Jurja, zelena Jurja z daleka pnta,

z daleka puta, našega truda, trudnoga hoda''.

Kad je dovršeno obilaženje, te se vrate kući, oni rakitovu zelenu šibu zataknuće za kakovu gredu u vrtu, da je obrane; kažu, od rovanja krtova.

1  I ovu mi pjesmu dostavi prije pomenuti gospodin, M. Šenoa.

2  G. Šenoi stari neki seljak reče da ''Kiroles'' znači koliko i ''Kyrie eleison!'' Taj se pripjev ponavlja iza svakog stiha pjesme.

3  To je svečano odijelo turopoljskih plemića.

4  Kukavica vijesnica proljeća.

5  Drug je suh kolac, šibika bez lišća.

6  Meće u orano polje. Zlatna je jabuka simbol sunca i sunčanog žara.

Čas prije rekosmo, da je Ladu naći i u pripjevima pogdjekoje svadbene pjesme. Ladina udaja u maju bude, zaista, uzorom ženskoj udaji megju ljudima. Ladu i cvijeće pjeva svatovsko kolo, kad pjesmom daje oduška želji nevjestice:

25

''Sitno cvijeće po livadi, Janje mlado!

U kite me naberite, Lado! Lado!

U kolo me ponesite ...

I ta kita progovara .... Po kolu me dijelite, ....

ne dajte me oženjenu, .... oženjen me ružno nosi, .... a ja cvijet većma venem''.1

Pače, u Malorusa ''ladovati'' hoće reći: pjevati svatovske pjesme.2

1  Petranovića pjes., knj. I, 86.

2 Miklošić, Etym, Wört., pod lad-.

Da dani Gjurgjevi bijahu dani velikoga braka u prirodi, pa i ljudskih brakova u zadrugama Srbâ i Hrvatâ, tome imade mnoštvo dokaza u govoru, u običajima i u praznovjerju našega naroda.

Kad je Gjurgjev dan, ''hoće gora da pupča, a cvijet da cvati'',1 te hoće onda, po pučkom mišljenju, da se i najlaglje sljube momci i djevojke.2 Dogje li taj dan, ''ne pita list goru, ni gjetelina livadu: hoću li o napretku? nego, po božjoj naredbi, svaki list iz svoga ogranka, a svaki cvijet iz svoga pupoljka''.3 Gorski snjegovi okopnili, a gora se preodjela lišćem i zemlja cvijećem; propjeva ševa, te prispje blagovijest Gjurgjeva mladim Hrvaticama i Srpkinjama. Već u noći, pred Gjurgjev dan, njima se sanja o sugjeniku: ovoga će one usniti, metnuvši pod glavu koješta nanj namijenjeno.4 Ranim jutrom, na Gjurgjev dan, u Boci, tri djevojke, sluteći na skoro vjenčanje, ''idu na vodu, da ih vode, nose proso, da ili prose, nose grabovu grančicu, da ih grabe''.5

1  Vrčevića Niz prip., str. 57. Gjurgjev dan znači i na prosto upaljenu strast. Kad se mladić primakne crnogorskoj djevojci, te hoće da je miluje ona će naljućena reći jačim glasom: ''Tamo se, poganjeviću, psi ti se mesa najeli!'' Što si se pomamio, na čudo ti Gjurgjev dan doša'!'' Medaković, Život Crnog.

2  Id., str. 24 : ''Nije lasno, moja gospodo, zaustaviti o Gjurgjevu dne goru da ne pupča, a livade da ne

ćetaju; a ko hoće časno, nije niti lasno; još mlada i zdrava: u selu na pretek mladih momaka, te se nekako, jadi je ne znali! bez ičijega znanja sljubi s Perišom ...''

3  Id., str. 34.

4  Milićevića živ. Srba, str. 96. A na str. 93: ''U oči Gjurgjeva dne, devojke naberu cveća i svežu ga u kite, i te kite namjenjuju na momke, od kojih se nadaju voljenja. Kite te u gluho doba noći iznose na otvoreno mesto . . . i tu ostavljaju do zore, a u zoru hite da vide. na kojoj je kiti najviše rose, onaj će je

momak one godine najviše voleti. Ovo se mora raditi tajno, da niko ne vidi''. Ovaj dražesni običaj drže

u Krajini negotinskoj, te se čini više rumunjski, nego srpski.

5  Vuk. živ. i ob., str. 29.

I bračni vijenac, što vjenčava našu udadbenicu, po svoj je prilici uzet iz božanske spreme cvjetnoga Gjurgja. Viju mome vijence od smilja, namijenjene na sugjene momke, te ih spuštaju niz vodu, da ih voda nosi; a bog tim djevojkama nadahnu ljupku pjesmu: ''Plovi, plovi, moj zeleni venče,

—  te doplovi do Gjurgjeva dvora!''6 Velikoga Gjurgja one susretaju u najljepšim odjećama, hvataju u baščama kićeno kolo, i pripijevaju pjesme svakojake.7 Nego se ''ljetni Gjurgjev danak'', prije svega, slavi kupanjem. Minula mutna voda prvog proljeća; ona je u potoku sad bistra kao Gjurgjevo oko. Minula je pak sasvim opasna voda zimska, koja stajaše u vlasti tamnih zloduha. U Slavoniji, prije Gjurgjeva dne ne valja se kupati: kroz zimu vlada gjavo u vodi, i lako je, da čovjeka u svoje mengjele uhvati i u vodu zavuče, da ga utopi; misle Slavonci, da svakog utopljenika gjavo sveže dolje u vodi1. Taj zimni gjavo nije jamačno vrag hristjanski, već je vrag iz prirode, crni vrag neznabožački. On sad ustupa pred blagim Suncem maja. Ilića obič., na str. 127. Da ih se božja moć dotakne, muškarci, na osvit Gjurgjevih dana, kupaju se u rijekama, a žene po gradinama, u mirisnoj omaji. Omaja je voda, što se omahuje i prska s kola vodeničnog, a bijaše zacijelo sakralna našim starima.

6 Vuk. pjes., knj. I, 330, v. 8—9.

7 Id., knj. III, 89, v. 29—33.

Još jednako metnu u nju osobito miloduha selena,1 pa mlade šume i svakog cvijeća, što ga ima u maju3; metnu gjurgjic,3 koji, kad se nabere prije sunca Gjurgjeva jutra, te sasuši, biti će lijek od

kijavice.4 Živa zdrava omaja poznata je i Nijemcima.5 I Grci držahu, da udavače, a i mlade žene,   jamče sebi rod, kad se one kupaju u živoj vodi potoka i izvora. A taman iz vodene pjene, iz omaje, mislim, iskoči im boginja ljepote i ljubavi, 'Αϕρο−διτη.6 I sad djevojke naše vjeruju u omaju, da će im od nje lice biti lijepo i čisto, i kosa da će im rasti.7 A ljubavnu pomamu ištu od trave omana (campanula, inula helenium), koju uzberu uoči Gjurgjeva dne i ostave preko noći.8 Oman im se  prividja kao neko božje biće; primamiće im momke, te mu reku: ''Omane brate rogjeni, pomami toga i toga za mnom!''9 Na božić ljudi sa sela gataju još više, nego na Gjurgjev dan, ali djevojke nigdje u godini toliko. Budan, vedar, veseo,10 Golemi Gjuragj bijaše pravi bog mladosti, u jeku najljepšem. S njim starost nema posla: ''moji su Gjurgjevi dni prošli, a nastupio im jesenji listopad'',11 svejednako  vele starci; ali ga čila mladež jedva čeka, otkle izraz: ''do Gjurgjeva dne'', ad calendas Graecas.12

1  Vjersko znamenovanje miloduha, ili selena (njem. fremde Liebstöckel, lat. apium, grč. σελινον) prelazi slavensko vrijeme. Miloduhom ovjenča se sunačni Herakle. Mislilo se, barem u srednjem vijeku, da je afrodiziačna biljka (Gubernatis, Myth. des Plantes, pod Apium-Jusquiame).

2  Milićevića živ. Srba, str. 95 — Vuk, živ. i ob., str. 28.

3  Ili gjurgjica, ili Gjurgjevo, gjurgjevsko cvijeće (convallaria majalis).

4  Milićevića živ. Srba, str. 95.

5  Grimm, Deutsche Myth., s. 492—3.

6  To iz početka, prije no primorski Heleni rekoše, da se stvori od morske pjene.

7  Milićevića živ. Srba, str. 95.

8  Je li oman u jezičnom odnošaju s omajom, ja to ne znam.

9  Milićevića živ. Srba, str. 94.

10  ''Kad ko spava na Gjurgjev dan, boleće ga glava celo leto i biće grozničav'' (Mil. živ. Srba, s. 94 — ''Na Gjurgjev dan ne valja spavati, da ne boli glava; ako li ko spava, a on treba na Markov dan (25 apr.)

da odspava na onome istom mjestu'' (Vuk. rječ., pod Gjurgjev dan) — ''Bog te sačuvao vedra božića, i oblačna Gjurgjeva dnevi'' (Vuk. posl.) — ''Daj ti mene veseli dan Gjurgjev, daću tebe sira i mlijeka'' (id. ib.). Što se tiče spavanja, mi već rekosmo (Dio III, s. 7 (151), da je ono, po nazoru eranskom i slavenskom, u prilog tamnim duhovima, a budnost da pristoji Suncu. U Golemom Gjurgju razabrati je i

po ovome sunčano lice.

11  Vrčevića Niz prip., str. 102.

12  Id., str. 52: ''..... Kako je ovi započeo, čini mi se, da do Gjurgjeva dne ne će svršiti''.

Nestrpljivo ga izgledala osobito davna omladina srpska i hrvatska, kojoj se javljao u ''proljetnjem cvijeću''1 i u bludu punog zelenila. Toga zelenila radi, Golemi bog, potonji sveti Gjuragj, pobožnicima se prizirao kao ''čudan dobar junak — na vitezu konju zelenome, — i na njemu čisti   zelen skerlet''.2 Poljem lazeći, on štiti njive i usjeve.3 Na Gjurgjev dan, nagi ljudi se valjaju po zelenoj šenici.4 Sakralna bijaše Gjurgjeva zelen. U Paštrovićima, kad kći udavača polazi iz očinoga doma, otac joj kaže tronut, u dobroj molitvi: ''Da ti napreduje svaka tvoja rabota, kako voda o Božiću a list i trava  o Gjurgjevu dne!''5

Na Gjurgjevo, vračarice i vračari slavonski beru prije sunca svakojake ljekovite trave. Vele oni, da gjurgjevske trave najveću jakost imadu5a.

Golemi taj bog zelenila, cvijeća i ljubavi mladenačke, bog preopune proljetne radosti, sporio bi, jednako, plod i rod skotski. Zadruge naših otaca njemu se utjecale, da im marva napreduje, da im krave budu mliječne. Običaj je u narodu, da se na Gjurgjavo rovaši stoka. Oko Timoka, kućni gospodari pašte se, da janjcima na svaki rog prilijepe po jednu svijeću.

U Turovom polju, nagnaju stoku, da i ona skače preko plamenog krijesa: pastiri joj ovjenčaju rogove vijencima od vinike, pa, kad je vraćeno blago u tor, S rogova mu skinu vijence i bace ih na krov, kako bi krave više mlijeka davale5b.

1  Pri podjeli svetačkih darova, u crnogorskoj pjesmi (Vuk. pjes., knj. II, 2) uze ''Gjorgjije proljetnje cvijeće'' (v. 32). A pučka poslovica veli: ''Daj ti mene veseli dan Grjurgjev, —daću tebe trave i cvijeta'' (ili ''sira i mlijeka'', kao što jedni govore, mjesto ''trave i cvijeta''. Vuk. posl.)

2  Ovako Vukova drevna pjesma: ''Ko krsno ime slavi, onom i pomaže'' (knj. II, 21, v. 69—71), gdje se priča o čudnoj prikazi svetoga Gjurgja.

3  Svuda po Srbiji, ''uoči Gjurgjeva dne grade se krstovi od leskova pruća, pa se meću na kuće, u baštu, njive i useve, na stanove, da ne bi preko leta grad tukao'' (Mil. živ. Srba, s. 93).

4  Vuk. živ. i ob., str. 28.

5  Vuk. rječ., pod Dobra molitva.

5a Ilića obič., na str. 127.

5b Po kazivanju g. M. Šenoe.

Gdjegdje, izbace pušku preko stoke za to, da u njoj Bude napretka.6 Vatra sluti na Gjurgjevu moć, koja ogrijeva.7 A da bi krave, novogodišnjim redom, postale mliječne, dadu im da jedu travu, što se zove ''vratič'', ili ''povratič'' (tanacetum crispum), u Lici ''umanika''.8 Gjurgjevo mlijeko tako je čudno, da se može i preuzeti od jedne stoke na drugu. Kad se, na Gjurgjev dan, triput optrči oko tugje stoke, ili, još bolje, kad čobanice, ili raspasane, ili gole, prije zore nekako vračaju s muzlicom, eto je mlijeko izvučeno, te prilazi iz jedne u drugu marvu.9 Golotu vidismo kao obred starog vjerovanja.10

6  Vuk. živ. i ob., str. 29.

7  ''Doće tebi Gjurgjev danak, — ogrijaće te'', u smislu krutom (V. P. pjes. herceg. u Slovincu g. 1878, br. 4).

8  Vuk. rječ. I davna riječ ''umanika'' nosi značenje mahanja i gorenja. Vidi u Daničića Korijeni, str.

314.

9  Milićevića živ. Srba, str. 96. Za sve obilje pučkog praznovjerja o Gjurgjevu dne, čitaj ''Gjurgjev dan'' i u drugom dijelu Milićevićeve radnje: ''Život Srba seljaka, Gl. 37, s. 116—7.

10 Dio IV, na str. 6—7 (106—7).

U Slavoniji, ima o Gjurgjevu dne čudna pripovijest, koja veće pristaje kakome bogu, nego li svecu hristjanskom. U oči Gjurgjeva, kažu1, išao je neki šepavi čovjek svome prijatelju na čast, kad ga mrak uhvati u velikoj šumi. Da se ukloni zvjeradi dotle, dok svane dan, pope se na jedan hrast. Oko ponoći eto sa svih strana stoji urlikanje kurjaka, a pred kurjacima na konju jaše junak. Pod onim hrastom iskupila se nebrojena množina zvjerova, kojima svima junak doznači hranu godišnju, te šepavome jednome vuku namijeni šepava čovjeka. Po tom kurjaci razigjoše se kud koji, urličući i vijući; junak ode gorom pjevajući. Bio to sveti Gjuragj. Kad sunce ograne, pastirići primiše k sebi šepavog čovjeka, protjeravši šepavog vuka, koji svejednako pod hrastom nanj vrebaše. Ali što je sugjeno, tome nikako niko ne će izbjeći. Onaj vuk, poslije našavši zgodu, izvuče iz sredine pastira, kad su svi spavali, šepavog čovjeka, zakolje ga i pojede. — Smisao ove priče kao da je proziran. Sunčani bog maja pjeva i rastjerava zimsku zvjerad, pošto kroz zimu propade, ili će propasti, ono što je hromo i betežno.

1  Ilića obič., na str. 128—9.

Oko dalmatinske Promine, pjeva se o svetome Gjurgju pjesmica jedna, koja jednako odaje više starog boga, nego li sadašnjeg sveca. Pjesma, sa različitim ispremiješanim metrom, glasi:

''Sveti Juko zastavan nosi cv'jeće i proljeće.

Na zelenu konjicu na mlagjanu travicu igje, igje, skakuće

i veselo klikuće:

Zelen-gore, zelen-bore! Granu sunce niza brda, Promin-goro bila tvrda!

Slava, slava, Jurjev-danu! Bila dobra godinica,

a rodilo vino i pšenica! Veselo, veselo! Koledo! Koledo!

Nav'jesti nam blaga kiša sveti Jure radiša (sic).

U proljeće gizdava zeleni se dubrava,

povjetarce rosu trese, domaćini vesele se. Oj veselo! Jurjev-dan na zelenu konjicu

na mlagjanu travicu igje, igje, skakuće

i veselo klikuće: Veselo, veselo! Koledo! Koledo2!''

Pripjev:

''Veselo, veselo! Koledo! Koledo!''

mi već čusmo pri svetkovini božićnog Sunca.

2  U zadarskome Nar. L., g. 1890., br. 31.

Obična je riječ u narodu, da ''nema ljeta bez Gjurgjeva dana''. Ovi prvi dan ljeta oci nam neznabošci slaviše kao preradosni blagdan, kao ''velik dan'':

''More velo, veliko, dogje li ti velik dan? Bogme dogje i progje, Gjurgjevo cveće odnese,

Gjurgjevo cveće, gjurgjevak, Gjurgja ga bere, prebira''.1

1  U Vili Beogr. g. 1866, br. 50. Dan je tako velik, da je kašto i polazna tačka u godini. U Milićevićevu Životu Srba (s. 164), čovjek jedan, čini čineći, ''izregja sve svece od Mlada Gjurgjeva dne jedne do Mlada Gjurgjeva dne druge godine''.

Ovako, u krajevima do rijeke Morave, pjeva kolo djevojačko, kroz cijelu jednu nedjelju dana. A baš za nedjelju dana čini se, da je trajao veliki god boga. U Lici, kad je navršena nedjelja po Gjurgjevu dne, biva ''mali Gjurgjev dan'',2 kao što u Srbiji dolazi ''mali božić'' sedam dana iza velikoga božića. Ovi paralelizam mogao bi nas voditi ka zaključku, da se, na početku svakoga mjeseca, jednako dugo slavio dotični sunčani bog, ili da je barern to slijedilo kod probranijih takovih bogova. Ljetno godovno Gjurgjevo bijaše svečano, kao što i godovno novorogjenog Sunca, s Božićem i s Koledom,  pri suncokretu zimnom, pa i ono Sunca u godišnjem naponu, pri suncokretu ljetnoni, koje ćemo naskoro viditi. Uoči božića, plama domaća badnjakova vatra, na lik vatre, što se s novim godišnjim Suncem zapaljuje na nebu; uoči Gjurgjeva dne, plama, danas, u Hrvatskoj, krijes,3 što, goreći na otvorenom polju, prikazuje ljetno Sunce. golemo i žarko.4 Svakako, dani Gjurgjevi bijahu veliki, pa je, valjda, nomenklatura njihova pridana velikomu hristjanskomu godu vaskresenija Hristova, što pada blizu do ovog istog vremena. Kao što za Gjurgjev dan, i za dan uskrsni, u strani Srbije preko Morave, kažu ''veligdan''.5 A ''cvijeti'' (dominica palmarum) sva je prilika, da negda bijahu cvijeti Gjurgjeve.6

2  Vuk. rječ., pod Mali Gjurgjev dan.

3  Vuk. rječ., pod Krijes.

4  U Dubrovniku nalazimo i mimičnu prikazu zelenog, cvjetnog i žarkog boga. Prikazivač zvao se Bembelj. Svake godine, na 1 maja, izlazio je iz grada, te išao u polje k manastiru sv. Jakova. Bembelj bijaše sav iskićen zelenim lišćem i cvijećem, a obavit blavorima, pa jednoga blavora držao i u ruci, i s njime se igrao (Vuk. rječ., pod Bembelj). Zmija je lik ognja.

5  Vuk. rječ., pod Veligdan.

6  Barem je kroja sasvim poganskog pjesmica, koja na blagovijest, a još više na cvijeti, djevojke pjevaju, kad idu na ''ranilo'' na vodu, prije sunca:

''Poranile devojke,

Jelo! Le! Jelo! dobra devojko, poranile na vodu .... ,

al' na vodi jelenče .... , rogom vodu mućaše .... , očima bistraše ....''.

Često puta rekosmo, da jelen prikazuje sunce. Iza svakog stiha ponavljani pripjev: ''Jelo! Le! Jelo! dobra devojko'', osim Lelje valjda pominje Zora, pod hristjanskim imenom: Jela.

Tako i naziv ''velika nedjelja", za svetu nedjelju dana do uskrsa, rekao bih, da je postanja nehristjanskog. Slovenci za veliki četvrtak kažu: ''zeleni četrtek''.

Ep nazva Gjurgja ''golemim'', a mi pridržasmo riječ. Maj, kod Itala, bio i mjesec i bog; pa njegovo ime, Maius u govoru latinskom, i Maesius u oskijskom, jest istoga porekla, kojega i riječi major, magis, te znači ono, što i naše ''Golemi''.1 U gradu Tuskulu štovahu ''Deus Majus'' kao nekog proljetnog Jupitera,2 a u gradu Rimu, na prvi mjeseea maja, slavljahu boginju ''Maia'', ili ''Majesta'', prizivljući je ''Maja Volcani'', t.j. Ognja. Ognjenu svetoduhu Janju mi svuda susretasmo drugaricu naših sunačnih božjih viteza. U maju mjesecu, Rimljani svetkovahu i cvjetnu svoju boginju, ''Flora'',3 na koju je preneseno sve cvijeće našega Gjurgja i naše Lade.

1 Preller, Röm. Myth., I, s. 398. Gdje Preller veli, da ime boga naznačuje povećanu vegetaciju, to je iz prava etima kriv zaključaj.

2 Id., ib., B. 270.

3 Ovidii Fasti, I. V, v. 183—378.

Sva je prilika, da praznovjerje i obredi, koji su sada Grjurgjevski; nekad spadahu na maj. Ima još i ostataka majske naše svečanosti, pa ti ostaci nas potsjećaju na nekog boga vidnog ili sunčanog. Tako n.pr. u Slavoniji, čeljad ide, na prvi maja, na stanovita vrela, da vodu pije i da se umiva; idu osobito oni, koji imaju slabe oči1. Umivanjem će se očistiti i pjege sa lica2. Šta više, i rosu od prve majske noći sahrane u staklenku, i cijelog onog mjeseca lice taru. Na prvi maj, kao što i na Gjurgjevo, bere se ljekovitih trava svakojakih, a, kad ih beru, stare žene s nikim ne govore, niti se na što onda obaziru pod nijednu cijenu3. To je onaj svečan muk iz stare vjere, koga mi više puta već zabilježismo. Luka Ilić, u svojim Slavonskim Običajima, zna navesti jednu posve mitsku pjesmu, koja bi se na prvi maja pjevala u Orahovici. Pjesma je ova:

''Poranili sivi sokolovi, sokolovi mlagjani junaci, poranili, zoru prevarili,

i goricu sinju obletjeli, tražeć dvore malanoga Lade. Malen Lado u gorici spava,

sankom spava, pokrila ga trava. Budili ga mlagjani junaci.. budili ga s majom okrunjenom4,

okrunjenom, s cv'jetom nakićenom. Probudi se umiljati Lado,

pak besjedi mlagjanim junakom: Ne budite, sivi sokolovi,

ne budite mene, malog Lade,  već idite k djevam pred dvorove, pa ih budite iz debela sanka

s cvjetnom majom i s ljupcem junačkim.

Tad s' junakom ino ne mogaše, već se kreću iz tog sinja luga, doletjeli k dvorom djevojačkim. Al' su djeve već ustale bile,

i dvorove s cvjetnim metlam mele. To junakom i pomučno bilo,

jere su ih djeve prevarile, prevarile zoru i junake,

te bacaju okrunjene maje, okrunjene kićenim djevojkam, pak se tužni u lug povratiše, da s' potuže malenomu Ladi, da su djeve do njih već ustale  i dvorove s bosiljkom pomele. Ali Lade u gorici nema,

niti Lade ni o Ladi glasa5''.

1  Ilića obič., na str. 132.

2  Id., na str. 134.

3  Id., na str. 134—5

4  Maja, to je oblica, navadno jelova ili smrekova, oklaštrena, osim vrhunca, na kome se granje ostavlja na način krune. U tome je, veli Ilić (str. 132—3), phallično znamenovanje.

5 Na str. 135—6.

Iz ove bi pjesme proisteklo čak i ime majskome bogu, koje bi bilo Lado. Ali nigdje, u pučkoj literaturi, ne izilazi muški Lado, već se u vokativu pripijeva: Lado! koja ima biti ženska, pošto za boginju Ladu, a ne za boga Lada, zna slavenska mitologija. Zbog toga, i ne obzirući se na druge neke mušnoće u pjesmi, ja cijenim, da je pjesma izmišljena, zar od samog Ilića.