Sva ova pomamna i zamamljiva legenda o prvoj klici proljetnoga života u veliko obuze pamet i srce Helenima, a i Srbima uz Hrvate davnašnje. Helenska mjera u svemu, te otančani ukus i plastična

mašta helenskih umjetnika, pretvoriše opojenog boga prvih vremena u besmrtnog pokajnika Edipa. Pod drugim uticajem, slična pretvorba sluči se i kod nas. Moralna ćut hristjanska osudi neurednu gruboću mita, i od Momira napravi Simeuna svetog. Nego, grozote Edipove i Momirove iz početka ne bijahu drugo, već čini što se vrše u prirodi; a neumoljivi udes, koji goni Edipa i Simeuna, jednostavni prirodni zakon.

Čudoregje hristjansko zbrisa svaku izravnu pripomenu prikrvja u jednoj našoj pučkoj priči, koja u ostalome iznosi nam skoro sve glavno iz božanske historije mladića Nahoda, samo što je to u drugom sklopu i motivirano drugojačije. Priča je srpska iz požarevačkog okruga1. Bio neki čovjek putnik, i došao na konak u jednog domaćina, čija se žena tad poragjala. Ona rodi muško dijete.

1 J. B. Vojnović, Srpske narodne pripovijetke. Biograd, 1869.

Odmah iza rogjenja djeteta dogju dva angjela, i stane mu jedan više glave, a drugi ispod nogu, da mu sreću opredijele. Angjeo više glave rekne: ''Sva je sreća djeteta kod ovoga čovjeka, koji je noćas pri njegovom rogjenju ovdje zanoćio!'' Ali taj čovjek putnik goniće dijete. Čuvši angjelove riječi, sutra kad svane, poište od domaćina, da mu dijete proda, jer da nema muške djece, pa hoće da ga posini, te ponudi zanj mnoge novce. Domaćin reče ženi svojoj: ''Daj, ženo, da ovo dijete prodamo, što se je  noćas rodilo, ovome trgovcu, kad nam daje tolike novce za njega, a mi hvala bogu imamo dosta   djece!'' S posinkom svojim bogati putnik dogje u jednu veliku planinu, gdje ga odbaci kraj puta, ''u njeko granje'', e da bi ga zvjerad pojela: bojao se poočim, da mu dijete ''ne bi preotelo njegovo   imanje''. Premda izloženo ostane dijete zdravo čitavo: srećom ono ne padne na zemlju, nego se ''na lozi od vinjage'' zaustavi. Gdje spava na lozi nagju ga čobani, uzmu s loze, namuzu mlijeka od ovaca, zahrane ga i odnesu na rijeku, gdje ga okupaše i opraše vodom Uz ovaku svakidanju njegu, siroče dijete oporavi se i odraste čitav momak; čobani mu nadjenuše ime: ''Nagjen'', ime čudnovato. Začudi  se imenu najprvi onaj isti putnik, koji dijete bijaše bacio u planinu.

Poslije nekoliko godina, svrati se on putujući u kolibu ovih čobana, gdje, čuvši ime ''Nagjen'', čobane upita, otkud ime. Kad mu ispričaše Nagjenovu zgodu, poište i od njih, da mu ga prodadu, jer hoće da ga posini. Čovjek poveo momka sa sobom, a uručio mu pismo ženi svojoj i slugama: ''Ovoga, koji vam preda ovo pismo, odmah da ubijete, i nikako drukčije da ne učinite!'' U puta, Nagjena sretne kalugjer, koji ga upita: ''Šta to nosiš, more momče? — Pismo? — Hoćeš mi ga dati, da ga pročitam?''

—  ''Ne dam''. — More daj, jer može biti da u njemu piše, da te ubiju ili objese!'' Nagjen pusti pismo kalugjeru, koji, vidjevši šta je u njemu, napisa ovo drugo: ''Da tome momku, kako vam to pismo preda, odmah date djevojku, i to taj čas da se svrši svadba!'' S novim pismom, Nagjen ''produži svoj put dalje'' i dogje kući gazdinoj. U kući, izvršili zapovijed: ''odmah mu dadu djevojku, i toga se časa svadba svrši''; Nagjen vjenčao se sa ćerju svoga poočima. Kad po tom i gazda dogje kući, izagje predanj istom vjenčani njegov zet. Što je Nagjen još živ, čudi se gazda, dok mu žena ne kaže za pismo, te ućuta. Ali momka on goni svejednako. ''Jedne večeri zapovjedi svojim slugama da sjednu na bunar, pa da bace svakoga u bunar, koji te noći dogje da zahvati vode, i da ga ne pitaju, ko je i šta je''. Onda rekne zetu, da ide i da mu donese iz bunara malo svježe i lijepe vode. Odvratile Nagjena od toga žena i punica. Oko neko doba noći otide na bunar sam gazda, da vidi šta je tamo. Ščepale ga sluge i bacile u bunar, a Nagjen postane njegov nasljednik. Svojim kazivanjem, ova važna priča jednako se dotiče srpske Momirove, akaodinavske Mîmirove i helenske Edipove legende. Propada gazda putnik, kako god se prestavlja ''car u Janja'', gubi i zalaže u bunaru jedno svoje oko Odhin, a posječen je u putu Laio. Prikrvje nije ovdje učinjeno; ali se Nagjen naprasno vjenčava sa ćerju svoga poočima. Ne pripominjemo ostalih dodirnih tačaka. Po onome, što dovle već rekosmo, one se kažu po sebi.

O bujnome i željno očekivanom bogu prvoga pupka, naravno da u Arijaca bijaše bujno i kazivanje. Pogdjekojih otkidaka od legende mu izbijaju, po mom mnenju, i na površinu same grčke historije, kojoj ih pripoji davna priča. Korintski tiran Kipsel, kad njega, ludo dijete, dušmani progone, nagje spasenje u zatvorenom sanduku: nazvan je κυψελος od κυψελη, sanduk; ime prouzroči priču, mislim, a ne obratno; ime je starinsko, te uzeto, po svoj prilici, od prve djetinske zgode proljetnoga

boga.1 Iz iste misli, možda, iznikoše i naša pučka imena: Obren, Obreten.2

1  O čudnovatu spasenju djeteta Kipsela čitaj u Herodota (V, 92) cijelu dražesnu priču, koja, i osim sanduka, još u nečem nalikuje priči Momirovoj i Edipovoj. Kipselu mati je tobož Λαβδα, a Edipu djed Λαβδακος.

2  Ovo odgovara imenu: Nahod. Bog nahodnik može biti da je čudno obreten za to, što izilazi iznenada i nevidno.

Drugi grčki tiran, samijski Polikrat, baci dragocjen prsten u more, koje povrati ga sretniku u utrobi čudne rasporene ribe: u našim pjesmama 14 i 15, zlatoperna riba iz pučine Simeunu iznese tamničke ključe. Što je u Arijaca more, a što i riba, to nam već kazaše arijski mitovi: more je zimna pučina, a riba jedan izmegju najglavnijih simbola rodnosti. Rodnome, a preko zime utamničenom bogu, otvaraju se vrata novog proljeća. Pa i kod drugih Indoeuropljana imade znatnih ulomaka iste Momirove legende, postavljenih na čelo historiji njihovoj. Skoro sva čudnovata mladost perzijskoga Kira ne može da izigje iz ovoga božjeg očaranog kruga. Razgranana vinova loza naviješta osvajača, koji je u gori izložen; pričajni su mu roditelji svakojaki i nikaki, možda Atradata (vatrodan) i Spaka (vaška); u kolu vrsnika svojih, Kiro nadmašuje svakoga, te im je kralj. Kučka Spaka kao da je poosobljenje prijesne plodnosti; a Atradata, vatrom darovani, jednak je s našim carem u Janju. O prikrvju nema napomene u Kirovu životu; ali je ima u nekom uprav nastranome običaju mazdejskom.

Gdjekad, bez sumnje u rijetko, Perzijanci, te i drugi Eranci, vjenčavali su se, poslije očine smrti, s materom.1 Odurnost ovoga običaja ne protumačismo, čini mi se, nikako drugo, već ako uzmemo, da je ono bilo vjerski čin, privezan za božansku kojugod legendu; tim više, što su takovu ženidbu vršili osobito svećenici, mazi. Ta legenda bijaše, po prilici, ista, koja i naša i helenska. Protiv nasljedovanja božjeg izgleda ispriječi se obiteljsko ćustvo u naših praotaca i u Helena, dok se Eranci progjoše zazora, i zavedoše se za mišlju vjerskom. Avesta preporučuje brak izmegju najbližih srodnika, kao djelo zaslužno. I ep potonjih Perzijanaca, ep Firdusi-ev, iznosi, u junaku Rustemu, priču Momirovu. Ponešto od ove pregje mitične kao da je uvedeno i u latinski mit o Romulu i o Remu, koji je u ostalome, po velikoj prilici, kako to rekosmo,2 čisto sunčani. Ovidovi Fasti rišu nam začeće Reje Silvije, majke dvaju blizanaca, kako, sustala, ona sjede na zemlju, i na drvo se nasloni, a u otvorene grudi upi lahore: sanjaše pak, po primjeru medijske Mandane, da će paoma, iz nje izniknuta, zakriliti vasionu.3

1  Vidi odnosne navode u M. Dunckera Geschichte des Alterthums, Leipzig 1880, IV B., s. 166.

2  U Dijelu IV, na str. 75—7 (175—7).

3  L. III, v. 15—16: ''Fessa resedit humi, ventosque accepit aperto — pectore'' ... v. 26: ''Et peragit tales arbore nixa sonos'' .... v. 32—3: ''Ex illis (palmis) altera major crat, — et gravibus ramis totum

protexerat orbem''.

Malne svi Arijci propjevaše proljetnog boga. Ali suglasje mitično nigdje nije onakovo, kakvo u nas i u Helena. Dvije su strune, dašto, naša i helenska; no ti bi rekao u ciglog glazbila. Samo da Momirova priča ustaljena je, gdje i gdje, u formi starijoj, pa, s toga, i objašnjuje legendu Edipovu.

Koji ovu komparaciju našega Momirova mita s grčkim mitom Edipovim cijene kao nešto vanredno i čudno, te pričanju o Momiru vole tražiti, makar gdje bilo, drugog izvora, prije nego li u zajednici arijskih koncepcija, tima je dužnost, da za još jednu ne manje glasitu priču čisto kažu, iz koje slučajne igrarije ona postade svojina naša i grčka. Priča iz Srijema: ''Zlatoruni ovan'', u Vukovoj  zbirci1, nije, očevidno, drugo, no srpska verzija klasične legende o zlatnom runu i o plovidbi Argonauta. A velika je prilika, da se i to odnosi, kao i Edipov mit, na proljeće, na mučno, no ipak sretno djelovanje, u prirodi, proljetnog božjeg vjetra.

Pri takovom tumačenju, dašto je teško našoj i grčkoj priči razgovijetnom analizom razabrati svaku crtu; grčkoj tim više, što se njoj, kako drugoj nijednoj legendi, priplete koješta neizvorno, jer plovidbi Argonauta, tečajem vremena, primetnu se, i otud i odovud, svakojakih pustolovina. Ipak

glavna vlastita imena još jednako pokazuju na vjetar i oluju, ili na more vjetrom uzljuljano: 'Aϑαμας, Φριξος, 'Αησων, Νεϕελη, 'Aητηϖ (otac Medejin), pa možda i 'Ιασων. Jazon, i svi njegovi, jesu od roda Eolova, od roda vjetrnog. I zlatoruni ovan kano da spada k vjetru i daždu: u Zeusa Helenskog

ovan je simbol kiše, koja plodi2. Jedan od Argouauta, Eufemo, može povrh morske površine juriti tako

brzo, da nogu i ne okvasi. Drugi junak, Ifiklo, leti tako, da trčeći preko njive niti klasa jednog ne privine. Još drugi, kao Zetes i Kalais, krilati su a sinovi bure, Boreadi. Pregaoci Argonaute, u prvašnjoj jezgri priče, svi su u obliku prebrzih, skoro olujnih viteza. I dar proročanstva u njih obiluje, koje, u mitologiji Arijaca, stoji u svezi s božanskim vjetrom. Glavni je prorok Mopso, pa u krmu lagje Arga zadjenu iver od hrasta, posvećena na proročištu dodonskom: na dugom putu prorokuje taj iver. Kad

lagja Argo krene, gromorni olujni Zeus munjom se javlja. 'Aργω znači po etimu brza; po priči, ona krenu vjetrovima ranoga proljeća.

1  Vuk. prip., 12.

2  Preller, Griech. Mythol., II B., s. 313.

Bio jedan lovac, kazuje naša priča s grčkom u suštini jedna, no u svojim potezima posve izvorna, bio lovac, na koga, u planini, zatrči se ovan sa zlatnim runom i ubije ga. Toga lovca zakopaše, a pušku mu objesiše o klin. Ali naraste sin njegov, pa materi, koja se bojala istoj nesreći, ukrade  pušku, ode u šumu, a božjom pomoću ubije zlatoruna ovna, ''što ga u carstvu nema''. Od ovna zgulio sebi kožu sa zlatnom vunom. Lovac zakopan, a opet lovac njegov sin, to je zar općeniti onaj motiv u mitologiji: bog umire, no hoće da na novo proživi u porodu svome. Naš mladi lovac, kome će biti red sa zlatnog runa toliko lutati i trpjeti, nalikuje Friksu, sinu Atamasovu i Nefelinu, a ujedno i Jazonu, Aezonovu sinu: otac Atamas i otac Aezon, oba su nesretnici, kako i otac naše priče, stariji lovac. Čudo zguljenoga zlatnog runa, nastavlja priča, pročulo se čak do cara, koji dozva momka, i htjede, da od njega kupi dragocjenu kožu. Uzalud svaka ponuda; momak je ne da. U cara bijaše doglavnik, to glavom stric onog momka, no i njegov zlotvor: u grčkoj priči Jazonu je zlotvor taman stric kralj Pelija, koji ga šalje na pogibiju za zlatnim runom.

Stric doglavnik naše priče svjetovao, da se momku glave dogje s ovim zapovijedima. Ima momak posaditi vinograd, te za sedam dana nova vina s njega donijeti. Na nevršivi taj nalog plačno momče jada se sa svojom materom, kad ali eto iz sela mlade djevojke pomagačice. U grčkoj verziji, Alkimeda, Jazonova mati, zabrinuta je radi sina, kome kralj stric radi o životu, a mladiću Jazonu pomažu čas Hera, čas djevičanska Atena. Reći će djevojčica iz sela našemu momku: ''Išti u cara, na kome će mestu da bude vinograd, pa neka ti išpartaju, a ti uzmi torbu i u nju struk bosiljka, pa idi na ono mesto i lezi te spavaj, a za sedam dana imaćeš grožgja zrela''. Momče, ''kad u jutru ustane, a to vinograd posagjen; drugo jutro, listao; do sedam dana bilo već groždje zrelo u njemu, a to je bilo vreme, kad nigdje nema grožgja''. Valjda je nama u ovoj mitskoj slici nazrijeti božanski susljedni rad kroz sedam mjeseci, počevši od proljeća.

Dogje momku druga careva zapovijed: ''od viljevskih zuba da načini dvor!'' I iz ove neprilike izbavi ga djevojka pomagačica. Momak zaiste od cara lagju: u njoj bilo trista akova vina i trista rakije, pa i dvadeset drvodjelja. Lagja i drvodjelje, drugari momku, opominju nam lagju 'Aργω s Jazonom i drugarima Argonautama. Došao momak, na toj lagji, izmegju dvije planine, zagradio tamošnju vodu, u nju usuo vino i rakiju, pritekli viljevi, da to piju, opili se i popadali, a on im zube izrezao, pak je zubovima, dok je junak za sedam dana spavao sa strukom bosiljka u torbi, sazidan grad na odregjenom mjestu. Argonautama strašilo najveće, pri ulazu u puklo more, jesu vuy.συμπλεγαδες, dvije hridine, što se usred huke morske, a u debeloj magluštini, otvaraju i zatvaraju, a svakako treba preko njih preći. Dvije hridine, ili dvije planine, mitično su obilježje, i inače poznato, zatvora i otvora godine: gdje su planine premetnute, zatvara se zima i otvara proljeće.

Car i stric doglavnik osjekoše onda treću zapovijed: ''Neka dovede carsku djevojka iz drugoga

carstva, iz toga i toga grada''. Navadno djevojče momku je opet u pomoći. Sad on zaište u cara galiju, u kojoj da bude dvadeset dućana, a u svakom dućanu trg od druge ruke, sve bolji od boljega. Sa dvadeset po izbor momaka prelijepih, a i lijepo odjevenih, koji su bili kalfe u onim dućanima, ukrcao se zbog zlatnog runa progonjeni mladić, i otišao po carsku djevojku u drugo carstvo.

Takogjer Jazon imao je izvršiti tri zapovijedi od strica zlotvora Pelije, ili, kako druga crta u grčkoj priči kaže, od Medejina oca, kralja Aeta. Prva mu je muka bila u gvozdeni plug upregnuti  bikove ognjevite, te tim plugom brazde graditi u Aresovu polju; druga, posijati u to polje zmijine zube, od kojih ponikoše divovi, što ih Jazon svlada; treća, pogubiti stravičnog zmaja, čuvara zaklonjene djevojke. U putu, naš mladić sreo čovjeka i kupio u njega živu orlušinu, kojoj iz repa iščupa jedno  pero; sreo i drugoga čovjeka u čunu sa šaranom, pa i tome kupljenome šaranu, kome bijahu krljušti zlatne, istrga krljušt jednu; istrga i jedno pero od živa goluba, iz lijevoga mu krila, pošto goluba kupi  od trećega čovjeka koga srećom susrete. Stigavši u drugo carstvo pod neznani grad, svi se udiviše trgu  i trgovcima. S drugama svojim dogje, da ono gleda, i carska djevojka. Mladić na galiji nju zabavljao  do sumraka; tad galiju krenuo, a odmah pala tama. Slično ovako, Jazon otme od oca kraljevnu Medeju, koja se u svoga otmičara zaljubila. Nego, naša carska djevojka ima ticu na ramenu, i pusti je, da dvoru

14

doglasi otmicu. Djevojčinu ticu ugrabi orao, koji odmah dojuri, čim mladić zapali sahranjeno njegovo pero. Baci djevojka jedan kamičak, te stala galija; ali, na zapalu krljušti dopliva šaran i kamičak proguta. I Medeja, na bijegu, proizvede najveća čuda, uz svakojake čarolije; pobaca u more rastrgane komade svoga brata Apsirta; Μηδεια grčki znači vještakinja, vještica. Makla se galija, i bjegunci sad na miru putovaše, dugo putovaše, dok eto ih, na povratku, megju one dvije planine: spopade ih strah veliki, galija se okameni. Megju Argonautama nalazi se λαπιϑης (kamenjak) Mopso i λαπιϑαι Kastor i Poluks. Naša djevojka, već odana momku otmičaru, vješta je, te će otkloniti zlo. Zaište žive vode, koju donese golub, pošto mu mladić zapali pero. Tom živom vodom otkameni se galija i krene na put dalje, dok mladenci najposlije budu napomol dvoru cara gonitelja i strica zlotvora.

Prokušanog mladića, kad stupi s galije, dočeka dželat, koji mu osječe glavu. Stao car milovati

djevojku iz drugog carstva, no ova ga odbi riječima: ''Kamo onaj, što se trudio za mene?'' Ljubljenomu mladiću pristavi glavu, uzme živu vodu, njom je prelije, a on oživi! Na to čudo, doglavnik reče caru: ''Taj će sad još više znati, nego što je znao, jer je bio i mrtav, pa opet oživeo!'' Car, da bi i on onoliko znao, htjedne, da i njemu glavu osijeku, pa da ga djevojka živom vodom proživi. Ali carska djevojka ostavi njega mrtva. Grčka priča ovdje sustopice ide uz našu. Medeja pomladi Jazona, ili, kako drugi vele, oca njegova, ostarjelog Aezona, svarivši ga u zlatnom kotlu, gdje ona umiješa svoje ljekovito bilje. Onda zlotvorni Pelija hoće i on da se pomladi: skuhaše i njega, no ne oživje. Srpska priča završuje time, što kaže, da djevojčin otac dozna od nje pismom sve, što je i kako je, i da joj otpisa, da mladiću eto već i drage volje nju daje, i neka tamo oni caruju, pa i ostali momci, jednom trgovci, neka se slobodno ižene, uzevši ostale djevojke koje otploviše galijom. Po vijesti davnoga Hezioda, Jazon i Medeja, nakon prekuženih zala, sretno se vjenčaše.

Što odmah poslije martanog Sunca, poslije Stojana, ovdje raspravismo Momira i Grozdanu, tome ima razlog. S martom mjesecom nastupa i proljeće. Pa i sama pučka priča ne dijeli Momira, ili Mladena, od Stojana. Priča iz Vojvodine: ''Stojša i Mladen''1 prikazuje nam Mladena kao zmaja od ognja, ravna u junaštvu sličnome junaku Stojši, kome postaje pobratim. ''Reče Stojša zmaju: Kako ti je ime? A zmaj mu odgovori: Moje je ime Mladen. Onda mu Stojša rekne: I ja sam najmlagji u oca i majke; pa se onda puste i zbrate, i tvrdu veru dadu jedan drugome, da će bratinski živeti''. Dakle su Momir i Stojan istovremeni i istomoćni pobratimi; po mladosti i naspornome jednakom djelovanju u prirodi proljetnoj. Ova je priča važna i s toga, što nas uči, da je Mladen, ili Momir, junak od ognja. Ognjevito postanje Momiru i Edipu mi već naslutismo.

1  Vuk. prip., 5.

5.  Jovica Resavac

Vraćamo se k ispitivanju religije Sunca. U kolu božjih porednika, okolo sjajne sofre visokoga cara, četvrti je ''Jovica Resavac, Kučajinski bojni kopljenik od Resave lepe vode ladne'', koji sjedi do Stojana.1 Oko ovog lica nije se razveo dugo epsko pričanje; no, što ga ima, ono je iz najdalje davnine. Ovaj je Jovica, bez sumnje, oni ''ludani Jovan'', o kome prečudno zna pripovijedati crnogorska pjesma: ''Jovan i divski starješina''.2 Pjesma, odmah u stihovima početnim, dovodi cara, a ne zna mu imena; pjesma breči glasom visoke osvete:

''Car hoćaše izgubiti ljubu, car hoćaše, i nevolja mu je, e mu ljuba mnogo zakrivila, i za to je care pomrzio''.3

' Vuk. pjes., knj. 11, 81, v. 52—4. Vidi Dio IV.

2  Vuk. pjes., knj. II, 8.

3 V. 1—4.

Na molbu sluga, ipak joj car pokloni život za godinu. Osugjena i otjerana carica imaše sina, mladog Jovana, s kojim se otisnula u bijeli svijet. Sin tek stao na snagu; ''nema mu do petnaest ljetah'',4 al mu je junaštvo neprelomno Izveo konja svoga, gojena Labuda, pa sin i majka Labudu ''se bačiše o ramena''.5 Majka bodrila sina:

15

''Da bježimo, sinko, po svijetu, a od cara i moga i tvoga,

a daleko trideset konakah, gje ne care ni čuti ne može, a nekmoli očima vigjeti''.6 Zemljom bježeći,

''dogjoše u divsku planinu, tu nagjoše studenu pećinu, ali u nju sedamdeset divah,

megju njima divski starješina .... Žestok li je ludani Jovane! . . . Pos'ječe sedamdeset divah''.7

Za tim, na Labudu išao u planinu, u lov na srne i košute. Divski starješina skrio se u pećinu, gdje ga domalo preljubi carica razbludna. Prizor je kao kod krutih skandinavskih Jötuna:

4 V. 24.

5 V. 26.

6 V. 33-7.

7 V. 39—48.

1 V. 68—72.

''Hajd' ovamo, Jovanova majko! Hodi k mene, da ašikujemo!

A ona mu tader besjedila:  Hodi k mene, divski starješina!

Hodi k mene, da mi lice ljubiš''.1

Radi diva, zamrzila ljuta mati i na viteškog sina. Ludanome Jovanu nastaju kušnje najopasnije. Div mumlja ljubaznici:

''Ti tvoje dijete upitaj,  boji li se do Boga i koga, pa najprije igru zametnite, prokletoga u ruke prstena,

oko njega te se kune krivo; dijete je ludo i nevješto,

ti ćeš njega lasno nadigrati, pak mu sveži ruke naopako, a ja ću ga onda pogubiti''.2

Jovan mogaše majku nadigrati, no dade, da ga ona nadigra, te da mu i sveže ''obje ruke, — od lakatah te do vrh nokatah''; ludo dijete ''rastegnu rukama, — na sedmoro konop raskinuo''.3 Išavši opet u lov,

''srete iz svijeta ćiridžije,

i pred njima ćiridžiju Rada, gje ćeraju šezdeset tovarah, sve na golo vina i šenice''.4

Eda bi hranio majku odagnatu, Jovan zamoli Rada i kiridžije, da mu to prodadu, pa im to ''plati žutijem dukatom''.5

2 V. 77-85.

3 V. 109—12.

4 V. 116—9.

5 V. 126.

Ali mati jednako radi o nevjeri. Učini se bolesna, i od sina ište ponudu: ''Ja bih, sinko, sa bukve jabuku, — iz velike vode Kaladžinske!''6 U vodi je nesita aždaja, koja juriši na Jovana; no je on lasno smače. Na njega, i na konja mu Labuda, skočiše i dva silna lava, što no ''veliku voda zamutiše''.7 Oba  ih živa uhvati Jovan, priveza ih Labudu za rep, sobom ih povede, a dade majci dohvaćenu jabuku. Iza ove, treća muka, najživlja, čeka junaka. Njega može da svlada samo ''prokleto drndarako tetivo'';8 pa mu time carica sveza ruke. Ona i div izgrdili svezanog mladića: iskopaše mu oba oka, i baciše jami u

16

dubinu, u silnu jamu studenu. Nad jamom spućen je i Labud, koji vriskom ciknu, kad li eto pomoćnika. Stoji tutanj uz planinu, a javlja se Rade.

''Skoči ćiridžija Rade,

i sastavi tridest konopaca, i zasuka po dva u jednoga,

te napravi petnaest komata, pa se Rade preko pasa sveza, spustiše ga tridest ćiridžija''.9

Izbavio on iz jame nagrgjenog nevoljnika, odriješio mu ruke, i odveo ga k vodi Kaladžinskoj, kamo doleti od planine vila, i Jovanu stvori nove oči. Za oči, i za svu muku Jovanovu, zabrinula se, ujedno, njegova Bogom posestrima, krčmarica Jana, koja je ''razumna uma i pameti, — guslara joj u svijetu nema'', te će svog pobratima ''gugjet' naučiti''.1 Izvidani Jovan propjevao. Smače strašnog diva, a mater, nemilu preljubnicu, svezanu povede k ocu caru, te nasta u carskim dvorima veselje veliko. Caricu zaždiše živim ognjem.

6 V. 164—5.

7 V. 180.

8 V. 195.

9 V. 256—61.

1 V. 277—9.

Ovo je svježa, ničim netaknuta, poganska pjesma. Malne iz svakog retka njezina zaudara apa od stare vjere. Neimenovani car biti će nebesni Car, a carica crna zimna Zemlja. Ona druguje u ''studenoj pećini'' sa strašnim divom, sa zimnim Jadom. ''Mnogo je zakrivila'', i ''za to je car pomrzio''; ipak poklonjen joj je život ''za godinu'', koje zar znači godišnji zimni povraćaj omraze i osude. ''Ludani'', al ''žestoki'' Jovan, ludano je, al žestoko Sunce aprila mjeseca: hod mu je ''po svijetu trideset konakah daleko'', koliko ima u mjesecu dneva. Da ga iz zimne jame izbave, priskoči mu u pomoć ''trideset ćiridžija'' sa ''tridest konopaca''. Konopci su ''zasukani po dva u jednoga'', te je ''napravljeno petnaest komata'', pa i junaku ''nema do petnaest ljetah'', jer se svaki mjesec rastavlja u dvije pole, u prvu, ludu i nejaku, i u drugu, snažnu i dobitnu, kako i drugdje to već dosad opazismo. Jovanov Labud jest Sunčev konj. Ovake konje poznaje mitologija arijska; to su bogovski hipogrifi, konji i tice napola; naš ep to izrazuje tičjim imenom, što ga daje konjima vilenskim. A taman je labud, u Arijaca, simbol za sunce, jutrenje ili proljetno, koje izilazi iz tame.2

2  Gubernatis, Myth. zool., II, p. 310—1.

Čisto je arijska i aždaja, ma bila riječ naša, ili uzajmljena. Aždaja se priječi osobito na sunčane bogove. U munji, koja iskače iz crnog oblaka, a razlama se i veruga, Indi spaziše strašnu gujinu, Ahi, što hoće da vodu otme. Istu grisku guju, Azhi-dahâka, vidiše i Eranci,3 no u očima njihovim ona se već slegla na zemlju, gdje proždire konje i junake; troglava je, a pišti, dok zaokupila, te čuva od svakoga, jezersku vodu, negdašnju vodu oblačnu. Najviše je troglava i u nas, pa jednako proždire konje i junake. U Firdusi-evu epu, stravična neman bori se, na vodi Keshevu, protiv Sâma, kako se u našem bori protiv Jovana, na vodi Kaladžinskoj. Posječena je aždaja, dočim nisu dva lava, koja zinuše na Jovana, nego ih on priveza. Labudu za rep, i odvede sobom.

3  Možda Eranci aždahu dadoše Slavenima još u Aziji.

I dva lava spadaju mitu arijskom. Sunce, pri plamenom požaru svoga zahoda, usvoji, u mašti Inda, oblik fantastičnog lava, ogromnog a nemoćnog; ta lavska prikaza njima je takozvani ''zapadni lav''; no, kako je prizor opalog sunca gotovo onaj isti, koji i sunca izilazećeg, nastadoše dva lava, oba svijetla i slaba.1 Na sunce šibaju, jednako, jabuka i prsten, a označno je, da divski starješina prsten proklinje: ''igru zametnite prokletoga u ruke prstena''. Prozirna su i dva mitična lika, koja još djeluju u ovoj pjesmi: Rade i Janja. Pomoćnik Rade, koji sa šezdeset svojih kiridžija, ''iz svijeta ćera šezdeset

tovara sve na golo vina i šenice'', jest julijski sunčani Radogost. Taj bog žetve, koga ćemo odmah unaprijed ispitati napose, pomaže drugaru svome, a dovodi šezdeset kiridžija, to valjda broj dana u dva mjeseca, u aprilu i u juliju. Krčmaricu Janju, ili svetoduhu Janju, više puta susretasmo. Ta ognjena boginja izdiže sve redom sunčane likove mjesečne. ''Guslara joj u svijetu nema'': ona ''uči gugjeti'' visoku pjesmu, što ju, po drugoj običnijoj izreci priča i pjesama, Sunce ''svira''.2 Završuje se drama smaknuećem zimnog Jada i svečanim užizanjem carice, mislim, kravljenjem mrazne Zemlje.

1  Gubernatis, Myth. zool., II, p. 162—3. U nas ima i pjesma narodna o lavima ognjenim (Petran., III, 28). Dva poglavita i silna lava borave na Prolomu, visokoj planini (v. 65). Miloš doskočio jednome, al od drugoga, i pored junaštva svoga, mora bježati. Lavi se nakotiše u kamenoj pećini (v. 69—70); a i lav indijski čuva pećinu, svijet podzemni. Zašto Miloš, dok doskoci jednome lavu, bježi od drugoga, još jasnije će nam biti iz dijela o Milošu, u radu ovom. Pa isti lavi ognjeni, te i njihova lavčad, javljaju se i opet, u pjesmi mitičnoj (Petran., III, 33). Mladi Miloš Voinović, pomoću vile, nadbija njih, te i crnoga strašnoga Arapa; ali ih se stariji Mićo Voinović prestraši. Izbavljena je Vida čobanica i dvanaest djevojaka.

2  ''Zasvirilo sunce''. Vidi Dio IV, str. 65 (165). Može biti, da u prvoj redakciji pjesme ista svetoduha Janja Jovanu ''stvaraše i oči'', te da kasnije, mjesto nje, pridogje vila.

Kome bi se ovo razlaganje činilo umjetno i previjeno, neka čita fragmente iz jednakog mita u Helena. Muke Jovanove, to su Heraklove muke. Herakle bježi zemljom i svijetom, daleko od oca, višnjega Zeusa. Ne ide s materom, al ga goni neutoljiva mržnja maćuhe Here. Basajući posvuda, sustiže, na planini Menalu, prebrzu košutu; u nemejskoj šumi, zadavi silnog lava; u Hesperidi, pogubi strahotu zmaja, koji, ležeći na vodi, čuvaše zlatne jabuke; ne sveza mu mati ruke ''prokletim drndarskim tetivom'', al, mlad i nevješt, upade u spletke jedne žene, kraljice Omfale; pri koncu truda i borba svojih, ubio strašnoga diva Geriona; nije uždena mati nemila i omrazita, al je spaljen u veličanstvenom plamenu sam Herakle. Ipak, veselje je na Olimpu. Otac Zeus sjajnog sina na laganu oblaku diže k sebi na nebo, i vjenčava ga sa Hebom, s proljetnom neumrlom mladošću. Tek dvoje različito je megju mladim Heraklom i ludanim Jovanom. Prvo je to, što Herakle sabra pri sebi dvanaestomjesečni sav rad boga Sunca; a drugo, što njega otanji i razvedri helenski ukus.

Divski starješina svjetova mater Jovanovu ovako:

''Ti tvoje dijete upitaj,  boji li se do Boga i koga, pa najprije igru zametnite, prokletoga u ruke prstena,

oko njega te se kune krivo''.

Što nose ove tamne posljednje riječi? Što za pravo znači divova želja, da ''se dijete kune krivo?" Na upit odgovara mit latinski.

Slika Jovanova nalazi priliku svoju italsku, skoro još čistiju od grčke, ili barem stariju od ove. Poput Grka. koji imahu Herakla, imahu i Itali Herkula. U inače suhotnom italskom mitu, Herkul kaže na sebi ovu davnu crtu: u Latinâ uzima lice Dia Fidia, a u Sabina lice Semona Sanka.1 Što Herkul, po latinskoj legendi, ubija Kaka, strašnog diva u pećini, a pripomaže mu sama Kakova sestra, neka ognjena boginja, kojoj poslije na oltaru goraše vječni oganj: u tome je Herkul naš Jovan, a Kakova

sestra naša ognjena Jana, Jovanova pomagačica i posestrima. Nego, što se priča za Herkula, ono

pristaje i latinskome Marsu i sabinskome Semonu Sanku. A što je Semo Sancus? Po etimu, Sancus je bog čisteći i redeći; po starinskoj identifikaciji, on je latinski Dius Fidius, bog uhvaćene vjere.2 A i zbilja, do Herkulova, ili Sankova, ili Fidieva rimskog najvećeg oltara, ara maxima, zaklinjahu se ljudi načinom najsvečanijim; kod toga oltara, svake godine, pučka gozbina, silno veselje, triumphus, slavljaše uspomenu bogove pobjede nad Kakom, strašnim divom; pak taj pobožni i radosni triumf nasljedovaše, i unesoše u svjetsku historiju, svi triumfatori osvajačkog Rima. Italski bog vjere i zakletve, Semo Sancus, ili Dius Fidius, naprosto je naš Jovan, koga divski starješina hotio bi, al ne može, u napast navesti, ''da se kune krivo''.

1  Po starom jednom svjedočanstvu u Varona (De lingua lat., V, 66). Od sadašnjih mitologa (Bréal, Hercule et Cacus, p. 51) prigovara se Varonu u ovome: ali Varon, ako i slab filolog u nestašici jezičnog znanja komparativnog, bijaše opet najbolji starinar rimski, te je meni mučno vjerovati, da on lakoumno uze, za staro doba, Dia Fidia i Semona Sanka kao jednake s Herkulom.

2  Tome Diu-Fidiu bijaše otac Diovis, zar sjajni Jupiter, napram Vejovis, Jupitera nesjajnog. Kao da se i to sudara s našim dnevnim i sjajnim, a noćnim i začamalim Vidom.

Mi Jovana uzesmo kao aprilski Sunčev lik; a u aprilu Sabini svetkovahu Semona Sanka, svoga Marsa. Italska razna plemena slavljahu ratnog boga sunčane godine u raznim mjesecima: Rimljani i Albani u martu, Laurentinci i Fališčani u maju, Hernici u juniju, Ekvikoli u oktobru. Ali uzdržni gorštaci Sabini, a po adetu sabinskih otaca i Peligni, ustajahu u slavu njegovu u aprilu mjesecu,1 kako to činjahu i Srbi uz Hrvate.

I u samoj vanštini, Jovan zar nam se prestavlja kao Dius Fidius, bog Mars. Po riječi epa, sio četvrti za carevu sofru Jovica, ''bojni kopljenik''.2 Megju bogovima, ,''kopljenik'', quirinus, jeste Mars, koji, po prastarom nadijevku, jeste i pilumnus, što isto znači. Od boga, Rimljani bijahu Quirites, a bijahu i Pilumni, ''Pilumnae poplae'', kako kaže carmen Saliare, u inače zatomljenoj izreci. Taj bog quirinus nazivlje se i gradivus, što je ''hodač'': zemljom i svijetom hodač je kopljenik Jovica. Što se

tiče Jovičina koplja, ovo njemu nije pridato slučajem, hirom epske pjesme. Kakogod Marsa, koplje

označuje i Jovana. Kao nešto glavno iznosi ga, osim epske, i stara ženska pjesma, gdje Jovan ''livadu kopjem mjeri''. Pjesmu sad jekavci pjevaju kao svatovsku, a bijaše, mislim, negda bogov epitalam:

''Livade su urešene

b'jelim cv'jetom i crvenim. Mladi Jovo konja igra,

u livadu kopje mjeri, a vila ga s gore gleda. Vila Jovu govorila:

Što livadu kopjem mjeriš?

No s' obrni s desnom stranom, s desnom stranom put istoka, gjeno divno kolo igra,

tu je tvoja vjerenica, svakim dobrom ispunjena. i ružicom od proljeća,

i grinjicam od bisera''.3

Na proljetnim livadama, koje svojim kopljem mjeri, Jovan pohlepno srče miris bijelog i crvenog cvijeća. Osim što je bog rata, poljski je proljetni bog i rimski Mars.

Pored sve divove i materine napasti, mladi Jovan, u tome pravi Dius Fidius, ne će da ''se kune krivo''. Neznabožačka glasovita pjesma ''Sveci blago dijele''4 pominje svetoga Jovana, gdje, pri podjeli svetačkih darova, sebi uze ''kumstvo i bratimstvo''.1 Ovaj sveti Jovan, koji, kao svoju, čuva zakletvu kumstva i bratimstva, isti jo s mladim Jovanom, koji se žaca od krive kletve, a isti i s kletvenim bogom rimskim: ''Me Dius Fidius!''

1  Ovidii Fasti, 1. III, v. 87—90 i 93—6:

''Quod si forte vacas, peregrinos inspice Fastos: Mensis in his etiam nomine Martis erit.

Tertius Albanis; quintus fuit ille Faliscis; sextus apud populos, hernica terra, tuos....

Quintum Laurentes, bis quintum Aequicolus asper, a tribus hunc primum turba curensis habet.

Et tibi cum proavis, miles peligne, sabinis convenit: hic genti quartus utrique Deus''.

2  Vuk. pjes., knj. II, 81, v. 53.

3  Id., knj. I, 92, v. 1—14. Uporedi i pjesmu I, 125.

4  Id., knj. II, 1.

1 V. 57.

Sveti Jovan duboko zasječe se našim ljudima u srce. Kad je ljuta nevolja, iz dna duše našeg čovjeka izlijeću riječi: ''Kunem te Bogom i velikim svetim Jovanom!'' Štitnik kumstva, sveti Jovan, čak i daruje se, megju kumovima:

''ovaj nije darovao kumu:

kuma njemu svetoga Jovana, a on njojzi pare ni dinara'',2

kaže pjesma o poganome grješnika, u pučkom paklu. A druga starinska pjesma o ''kumovanju Grčića Manojla'' proklinje ovoga krivokletnika i nevjernika:

2 Id., knj. II, 4, v. 21—3.

3 Id., knj. II, 6, v. 33—4.

''Što prodade kuma za cekine? Platio ga svetome Jovanu!''3

Ove su pjesme iz Crne Gore, a sav jekavski govor silno izražava moć i odmazdu Jovanovu:

—    ''Tako mi zlatnog svetog Jovana1!''

—    ''Ne u krv! Bog ti i sveti Jovan2!''

—  ''Tako mi svetoga Jovana, koji mi je s tobom od dobre volje, a bez nevolje3!''

—    ''Ma što kažeš, Jakove, Bog ti i veliki sveti Jovan!''4

—    ''Ma jeste li pri sebi, ljudi, Bog vi i veliki sveti Jovan!''5

—    ''Ja sam ne mogu s Bogom i sa svetim Jovanom ratovati!''6

—    ''Stan', kume, vijećamo ti Boga i svetoga Jovana!''7

—    Upitah ga: šta je, kume, kazuj, vežem te Bogom i zlatnim svetim Jovanom!''8

Riječi ''kum'' i ''kuma'', premda Slavenima zajedničke, nisu slavenske izvorne, već načinjene od riječi latinske9; nije, dašto, izvorno ni kršteno kumstvo, ni vjenčano; ali ''šišano'' svakako pripada staroj vjeri. Potonje ovo kumstvo držahu Germani, od pamtivijeka; a oglasi se u historiji slučaj jedan toga kumovanja. U nevrijeme za pape rimske, okumi langobardskog kralja Liutpranda mladi Pipin, sin franačkoga Karla Martela; dogje Pipin u Paviju, da mu Liutprand kosu ''ošiša'', a od onda nazva kuma ocem, ili poočimom svojim.10

1  Vuk. posl.

2  Kad od krvi odvraćaju ljude, koji hoće da se pobiju.

3  Vuk. posl. (ka kumu)

4  Vrčevića Niz prip., str. 58.

5  Id., str. 80.

6 Id., ste. 63—4.

7 Id., str. 174.

8 Id., str. 143.

9  Compater-kъmotrъ, kumъ ([starosl.] Miklošić, Etym. Wört.).

10  Paul. Diac. de Gestis Langob. 1. VI, c. 53 : ''Carolus princeps Francorum Pipinum suum filium ad Liutprandum diresit, ut ejus juxta morem capillum susciperet. Qui ejus caesariem incidens, ei pater effectas est, multisque eum ditatum regiis muneribus genitori remisit''.

Za ovo isto kumstvo, kad se poodraslu djetetu za prvi put siječe kosa, znadu i običaji i pjesme našeg naroda. To biva i bez popa, te mogjusobno mogu kumovati ljudi hristjanskog i turskog zakona, premda kumstvo veže gotovo tvrgje od rodbinske same sveze. Koje pak božansko lice pri kumovanju djeluje, kaže Jovanu pridjevak ''zlatni', usporegjen uz ove stihove bosanske jedne pjesme:

''Okumi mi sina i trećega,

taman mi je d'jete za kumljenja . . . te mu Mijo čedo okumio,

kose mu je zlatom pozlatio''.1

Božje Sunce kumčetu negda ''zlatom zlaćaše kose''.2 Mlado Sunce, koje redi, čisti i kaje, mi upoznasmo kao poglaviti izvor priprostitoj etici naših djedova, a i drugih Arijaca.3

1 Jakića pjes., knj. I, 50, v. 43—1 i 370—1.

2  U Rumunja, obred pri ovom kumovanju, po svoj prilici uzetu od Slavena, zahtjeva, da kumčetu već bude navršen treći rok života, treća godina. Kum reže kosu novim nožicama, pa kumčetu više glave lomi pogaču (Slavici, die Rumänen, s. 167).

3 Dio III, str. 5—7 (149— 51).