Postoje mnoge teme o kojima bih rado govorio, ali postoji jedna povodom koje mi uvijek postavljaju pitanja.

Kada doznaju da sam svećenik, pitaju me: „Možete li mi pomoći da se bolje molim?" Ja bih formulirao pitanje na ovaj način: možemo li se moliti bolje? Smatram da je neophodno ponovo sagledati smisao molitve koju šaljemo i živimo, počevši od svega onog što nije molitva. Sledeća priča može sve ovo da razjasni.

Jedan mladić posjetio je čuvenog sufi mudraca i rekao: „Učitelju, moja vjera u Boga tako je velika da nisam čak ni vezao svoju kamilu napolju. Poverio sam Bogu da se stara o njoj!" Mudrac je uzvratio: „Izađi i odmah veži svoju kamilu, budalo! Zašto opterećivati Boga onim što i sam možeš da učiniš?" Jasno, zar ne?

Veoma je važno zauzeti ovaj mentalni stav kada se govori o molitvi. Boga ne treba uznemi-ravati radi onih stvari koje možete i sami da učinite.

Sećam se priče o čoveku koji je čitavog života vjerno služio Bogu. Jednog dana mu se obratio ovim riječima: „Gospode, vjerno sam ti služio, obožavao te i poštovao zakone. Bio sam dobar vjernik, ali sada sam već star i potrebna mi je pomoć. Pomozi mi da dobijem na lutriji, da bih spokojno proživio posljednje dane." Molio se tako i molio, mjesec dana, dva mjeseca, godinu, dve godine i na kraju zavapio: „Gospode, usliši moje molbe! Učini nešto!" A Bog mu je uzvratio: „Učini ti! Kupi bar loz!" Ova priča daje neku ideju šta molitva nije.

Ali šta je molitva? Evo još jedne priče.

 Jedan čovjek otkrio je vještinu paljenja vatre. Nakon ovog otkrića otišao je na sjever, kod planinskih plemena ugroženih hladnoćom i naučio ih kako da upale vatru. Pokazao im je mnoge dobre strane ovog otkrića: kako da se zagriju tokom zime, kako da kuhaju i peku hranu, kako da pomoću vatre prave cigle i crep, itd. Oni su sve to učili s puno entuzijazma. Kada su naučili, pronalazač vatre otišao je na drugu stranu, ne davši im vremena ni da mu zahvale.

Velikim ljudima nije važno da li ih se iko sjeća ili im se ukazuje zahvalnost. I tako je pronalazač stigao do drugih plemena kojima je predao veštinu paljenja vatre. Postajao je sve slavniji.

Međutim, svećenici su se pobojali da njihov ugled ne opadne, pa su rešili da ga se otarase tako što su ga otrovali. Da se narod ne bi uznemirio, pripremili su sliku ovog čoveka, istakli je na glavni oltar hrama i rekli ljudima da se poklone velikom pronalazaču vatre. Na oltar su okačili i sva oruđa potrebna da bi se vatra upalila, i proglasili ih za relikvije. Vremenom su razradili i ritual i liturgiju vezanu za obožavanje pronalazača i njegovih alatki. Tako je on obožavan decenijama i stoljećima, ali vatre više nije bilo.

Gde je molitva? U vatri! Gde je vatra? U molitvi! Baš tu. Ono što radite da biste pronašli vatru je molitva. Molite se nedjeljama, mjesecima, godinama, ali ostajete bez vatre. Mnogo dobre volje, ali nigde molitve.

„Zašto me zazivate 'Gospode! Gospode!' a ne radite ono što vam kažem? Doći ćete i govoriti: 'Gospode, učinili smo čuda u Tvoje ime', a ja ću vam reći: 'Ne znam vas, ne tičete me se.'" Čudno, Isus je bio manje zainteresovan za „Gospode! Gospode!" od nas. Više ga je zanimalo „Zašto ne radite ono što vam kažem?". Ali pripazite. Nemojte misliti da su dobra djela automatski i molitva. „Ako bih dao moje tijelo da se spali i razdijelio sve svoje blago ubogima, a nemao ljubavi, sve bi bilo uzalud." Dela sama po sebi nemaju svoju unutrašnju vrijednost. Neka dobra dela zaista su takva, dok se druga čine samo iz lične koristi. Majster Ekart, najveći nemački mistik, rekao je: „Manje brinite o tome šta treba da radite, a više mislite o tome šta treba da budete. Biće ti suđeno ne na osnovu onoga što činiš, već onoga što jesi". Postojanje biva preobraženo: eto vatre!