MOJI PUTOVI DO MOJIH POMOĆNIKA SVJETLA

Dobro se sjećam vremena, kad sam primila prva nesvjesna saopćenja, nakon duge stanke od mog djetinjstva. često sam sumnjala, ponekad sam bila puna straha, većinom zbunjena. nešto je stalno reagiralo na moja unutarnja pitanja i većinom mi je davalo vrlo mudre odgovore, koji nisu mogli potjecati od mene.

Neobično je bilo to, da se je sve odvijalo u mojoj glavi. Ponavljali su se glasovi u mojoj glavi, u mojim mislima, a da ih nisam mogla lokalizirati. Dijalog sa samom sobom postao je nešto posve normalno. Ovo je sve više ispunjavalo moju svakidašnjicu. Moj razum dao mi je dobro objašnjenje. Sve to može ležati u tome, da sam dugo vremena živjela osamljena, odijeljena od moje obitelji, nisam željela vidjeti nijednog čovjeka, već sam tražila i voljela samoću. Ovo je za mene bio dokaz, da sam ja, kao i sve samostojeće žene, postala nešto čudesno. kakav besmisao !

Nisam uopće imala potrebu nekoga upoznati. u ovoj situaciji dolazile su mi misli, da ću postati nešto posebno. U sebi i oko sebe osjetila sam stare poznate energije mog djetinjstva, često razgovarajući sama sa sobom. Komunicirati još sama sa sobom postalo mi je s vremenom neugodno. Ova su se razmišljanja učvršćivala i nisu me više napuštala.

Unatoč toga njegovala sam razgovore i dalje. Odgovori su dolazili prije nego sam pitanja domislila do kraja. S vremenom je nastala navika na ovaj način komuniciranja. Uvijek sam više osjećala poznate energije iz mog djetinjstva, s kojima me je Isus tako ljubazno držao u ruci.

Moji su dani bili ispunjeni mojim radom, večeri sa sumnjama, pitanjima, suzama, radostima sa starim i novim kontaktima i čitanjem. Ezoterika ( unutarnja znanost) je dugo bila mojom glavnom lektirom. Danas se to čini neobičnim, ali sedamdesetih godina  bile  su  teme  kao  ezoterika,  proširenje  svijesti,  channeling  još  prilično nepoznate i važile su kao tabu. U svim ovim knjigama nisam mogla naći sebe. No, što je sa mnom ? Saznala sam, da sam stvarateljica svoje stvarnosti. Odlučila sam osloniti se na sebe, a unutarnji glas jednostavno ignorirati i ne težiti nikakvom dijalogu. Slijedilo je vrijeme tišine. Duhovna su bića poštivala moje odbijanje s njima govoriti. No oni su bili uz mene. Moj je posao obavljan kao sam od sebe. Jednog sam dana odlučila akceptirati mog nevidljivog pratioca.

Pukim slučajem došla mi je u ruke američka knjiga, koja je upravo obrađivala ovu tematiku. Ove tvrdnje nisam stavljala u pitanje. Naprotiv, kao da mi je pao kamen sa srca. Postoje dakle i drugi ljudi, koji su ka i ja poznavali ovaj unutarnji glas i mogli su normalno i sretno s time živjeti. Odlučila sam ovoj ličnosti u sebi posvetiti intenzivnu pažnju. Sada sam htjela točno doznati o čemu se ovdje radi. Vrijeme bježanja od ovoga treba dokrajčiti.

Za vrijeme auto vožnje za Frankfurt odlučila sam načiniti probu. „Govori sa mnom i uspostavi konačno kontakt, kojeg oduvijek želiš,“ šaptao je tihi glas u mom „trbuhu.“ Osjećala sam se da je „On“ samo na to čekao. „ O. k., tad mi reci, tko si ti i što želiš ?“ Još prije nego sam izgovorila, već je došao odgovor. „Ti me možeš nazvati Ezekijel. Ja sam tvoj duhovni učitelj, bio sam, zajedno s Isusom, u tvom djetinjstvu tvoj nevidljivi prijatelj. Uostalom, hvala na juhi, koju si mi uvijek servirala, po preporuci tvoje bake.

Ja sam tvoj životni pratilac, slično kao anđeo čuvar. Radujem se, da se sjećaš našeg dogovora i da me počinješ službeno akceptirati i primjećivati.“

Bez riječi startala sam na autoput. Tisuću misli punile su moju glavu. „Ja budalim, moja fantazija opet me je zaludila.“ To je bilo jedino, što mi je palo na um. S druge strane osjećala sam se kao da nisam sama i osjećala sam se zagrljenom. Sjetila sam se moje bake, koja mi je, kao djetetu, dopuštala, da svom nevidljivom pratiocu uvijek serviram jedan tanjur dotičnog jela i stavim za njega na stol. Hvala ti bako od sveg srca !

Prvi put sam, nakon dugog vremena, opet bila jasno svjesna, da slutim oko sebe posve drugu energiju. To nije bila moja vlastita energija. To je bio još netko u autu. Netko, koga doduše ne vidim, ali ga naslućujem. Unatoč toga u meni se je pojavila misao: To mora da je zao duh, koji se sa mnom zeza, jer za kontakt sa jednim visokim duhovnim bićem osjećala sam se premalena, loša, beznačajna, a u anđele vjerovati to mi je branila moja averzija prema crkvi.

Sve sam to odlučila ja. Na sreću djetinjstvo je prošlo i ja sam konzumirala mnoge Horor – filmove. To je sada bila cijena, koju sam platila. Po onome, što sam čitala samo visoko stojeći i posve čisti ljudi mogu uspostaviti kontakt sa duhovnim bićima ili čisti mediji, koji svoje objave dobivaju uvijek u dubokom transu. O svjesnim medijima nisam prije  nikada čula. Osim toga mediji su za mene bili posve izvanredni i sveti ljudi, koji niti puše, niti piju alkohol, niti bilo kome nanose nezgodu. A svemu tome ja nisam zadovoljavala.

Po mom shvaćanju ja sam u svom životu načinila mnoge greške. Ni svojoj obitelji nisam bila dosta dobra. Imala sam kompleks krivnje. tek mi je kasnije postalo jasno, da su ove kušnje bile neophodne, i da sve u životu ima svoj smisao., da ne postoji krivnja, žrtva, krivac i osveta, nego da sve služi određenom planu. Danas mi je jasno, da sam sama, sa svime što sam činila, slijedila svoj plan, da sam sve ove stvari morala u životu doživjeti, da bi iz njih učila, da bi po njima rasla, da bi postala čovjek, kakav sam od početka željela biti. Ovo je također važilo i za moju djecu, koju nisam mogla očuvati od mnogo toga.

Onda sam se, u ovoj situaciji, osjećala slabim i lošim čovjekom, koji je nedostojan. Uvijek sam ponovo uvrijedila sebe i druge ljude. Uvijek mi je bila nanesena bol i uvijek sam se konfrontirala sa vanjštinom, koja mi je pokazivala, kako sam malena, nedostojna i beznačajna.

Bog, kako sam ga poznavala, prema mom strogo katoličkom odgoju, mogao me je samo kazniti. Od ovakvog Boga buntovno sam se odvraćala. Taj mi je Bog bio čudovište, koje uživa u našim ljudskim patnjama. Ovaj Bog, koji kažnjava, koji nije nikad postojao i koji ne postoji, bilo je zadnje u što sam mogla vjerovati ili željela imati u svom životu. On me je sada izabrao i dopušta, da poludim. On mi želi prirediti pakao na zemlji, kao da nije bilo dovoljno patnje u meni. Bila sam puna gnjeva prema ovom neljudskom biću. Željela sam radije izgorjeti u paklu, ako postoji, u što inače nisam nikada mogla vjerovati, nego služiti ovoj nemani.

Tako rastrgana sa osjećajima krivnje i u čvrstom uvjerenju, da sam u životu mnogo zakazala, mogla sam si teško povjerovati, da sam sposobna i izabrana stupiti u kontakt sa visokim duhovnim bićima. Ove su me misli prožimale. Pojmovi kao Bog, crkva, grijeh, krivica, kazna, nebo, pakao, čistilište, u što sam odavno odbila vjerovati, kao i stare vjerske zapovijedi, iznenada se sve to opet pojavilo u mom životu. No ipak, kadgod sam nekuda išla i štogod sam radila, osjećala sam se ljubazno zaštićena i nikad osamljena. Stalno sam osjećala, da me prate nevidljive oči. Ali mi je bilo nemoguće bilo s kime o tome razgovarati.

Ja moram opet poći među ljude. Ali ne razmišljati o osvećujućem Bogu.

Ipak nije bilo jednostavno nakon više mjeseci povučenosti odmah naći prijatelje. Bilo je potrebno vrijeme. Dakle kupila sam televizor i uključila ovaj sanduk. Sad sam u sebi slušala glas, kojeg sam vidjela, iako još nisam kontaktirala druge ljude. Glas, koji se je javljao u mojoj nutrini, povukao se je. Pri tome je dobro to, što konačno opet mogu jasno i logički misliti.

Počela sam sa vanjskim aktivnostima. Putovala  sam navečer u moje staro rodno mjesto i potražila dugogodišnje stare prijatelje. Htjela sam nastaviti tamo, gdje sam prestala.  No  kontakti  nisu  ispravno  uspijevali.  Susretali  smo  se  u  restoranima  i diskotekama. No to jednostavno nije bio moj svijet. Stari prijatelji su mi se  doimali površni i strani. Mi nemamo više nikakve zajedničke interese. Nastali su nesporazumi sa obje strane. Dakle moram si naći nove prijatelje. No, kako ide jednoj ženi u gradu ? Klub samaca  činio mi se kao dobro rješenje. Važno je ne biti sam. Iskusila sam, da samoća nije dobra za intelekt. Konačno opet su ljudi oko mene, koji me vole, koji mi ukazuju, da je meni bilo mnogo bolje, nego mnogim drugima. Unatoč toga: nešto nije u redu ! Razgovorima je nedostajala dubina. Novi poznanici iznose probleme nad problemima. Osjećala sam se stranom,, kao savjetnica, zatim kao prijateljica i sama. Zadovoljstvo i sreća jednostavno se ne pojavljuju. Naprotiv, sve više je nestajala moja unutarnja ravnoteža. Mojim je životom zavladao osjećaj neispunjenosti. Moj posao iznenada je prestao biti zadovoljstvo.

Ovi mi ljudi ništa ne daju. Moji su mi prijatelji dosađivali i često sam se pitala: „Što radim ovdje ?“ Stagnacija na svim područjima.

Konačno je uslijedilo nešto, kad sam osjećala da sam slavljenik. U mojoj nutrini opet se javio unutarnji glas. Napola nevoljno, napola radosno primila sam ovo do znanja. Što je to ? Stagnacija ? „Stagnacija je nazadovanje, sjećaš li se ?“ Blagi glas dao mi je do svijesti, da sam zaboravila mnoge riječi moje nekadašnje prijateljice i učiteljice, koja mi je saopćila mnogo znanja. Sad je opet prisutna. Kako sam mogla biti tako slijepa ?! Bila sam jako žalosna zbog besmislenosti svega. Ovaj način zabavljanja i skretanja nije sigurno mogao biti smisao moga života. Ipak se nisam htjela predati ovom osjećaju. Žalost i bol moje duše nasilno sam suzbijala. Jedan dio u meni gledao me je klimajući glavom. Ovaj dio nije mogao shvatiti, da moj negativni ego nije htio shvatiti. To danas ni sama ne mogu shvatiti.

Započelo je moje unutarnje buđenje. Gdje su ostali moji ideali o duhovnom životu, u kojem sam trebala, htjela i mogla nešto dati ? Tko sam ja i kamo stvarno želim ? Konačno sam se opet prisjetila mojih izvornih i najvažnijih pitanja u životu: Što je moj put i moj životni cilj ?

Možda ćete ova moja faza zbunjenosti i lutanja podsjetiti na slične situacije u tvom životu. Eventualno si također nekad prepoznao strani glas i poticaje u svojoj nutrini i nisi ih htio primijetiti. Ili te je hektika svakidašnjice natjerala, da zaboraviš svoju nutrinu. Možda si i ti pripisivao krivnju ezoterici, što je u tvoj život dovedena zbrka i što nisi dobio, što ti je obećavano. Možda si također i ti optuživao samog sebe, jer si tobože ovo ili ono učinio krivo. Neznanje o duhovnim fenomenima često nas ostavlja da slijepi idemo kroz život. Možda i ti poznaješ osjećaj, da si nešto učinio, a da nisi znao zašto. što je to, što ja stvarno hoću ?

Moj kratki prikaz treba te osvijestiti, kako se čovjek često suprostavlja onom, što je samo po sebi razumljivo. Također upravo i onda, ako ova tematika određuje naš život. Sama bolna misao, da sve, što čitaš ne možeš provesti, jer ne možeš nikad biti tako dobar i čist, kao što tvrde za sebe pojedini zastupnici  određenih metoda, također je

tvoj znak. Ti si uvijek dovoljno dobar, ako se to uopće može reći. Upravo tebe zove svjetlosni svemir, da se vratiš svom planu. Kad to ne bi bilo tako, tad nikad ne bi imao misao, da si BEZ – VRIJEDAN U ŽIVOTU. Ti i upravo ti si više nego vrijedan, jer ti si u sebi božanstven.

Mnogi razgovori sa Ezehijelom i Sanandom pokazali su mi jasnim moj put. Ako počneš prepustiti se i povjerovati svojoj intuiciji, tad ćeš uvijek više i više postati svjestan, da si vođen i guran svom cilju. Ti se uopće ne trebaš dalje za to brinuti. Sve, što moraš činiti jest, da povjeruješ svom duhovnom vodiču i da s njim ruku pod ruku ideš kroz život. Tad se sve odvija samo. Govoriti o pojedinim koracima, koji su me dalje vodili, nadilazilo bi opseg i smisao ove knjige. Svaki čovjek ima svoj posve vlastiti put, svoju posve osobnu zadaću. Orijentiraj se na svoj put, na glas svog duhovnog pomoćnika i anđela zaštitnika u tvojoj glavi ili u srcu.

Budi siguran, tvoji su duhovni pratioci uvijek kod tebe. On ili ona je stalno prisutna, također ako to ne primjećuješ. Oni govore jako tiho. Ako želiš uspostaviti kontakt, tad trebaš učiti razlikovati energije u sebi i u svom mišljenju. Oni su uvijek spremni podupirati te i pomoći ti, da nađeš samog sebe…