MOJE SVJEDOČANSTVO

Kada želimo reći nešto o sebi, vjerujem da je najbolje početi od trenutka kada smo sreli Isusa. Ja sam čekala na to do svoje 31. godine. Evo kako se to dogodilo.

Moja najbolja prijateljica i ja bile smo dosta slične osobe. Obje smo uživale pomalo ogovarati, voljele smo previše piti i većinom vremena smo bile deprimirane. Jednog dana ona je upala u moju kuhinju dok sam nešto radila i mogla sam jasno vidjeti da joj se nešto dogodilo. "Paula", plačući je govorila, "ja sam nanovo rođena!"

Nikada do tada nisam čula taj izraz "nanovo se roditi". "Ti si, što?", upitala sam.

Ona je i dalje pokušavala govoriti o Isusu, o osobnom poznanstvu s Njim, o tome da mi može biti oprošteno i da mogu biti slobodna. Sve to za mene nije imalo nikakvog smisla.

Meni to i nije bilo sasvim novo. Još dok sam bila u koledžu priključila sam se Episkopalnoj (Anglikanskoj) crkvi. Iako sam prestala ići u crkvu kad sam se udala, nakon rođenja moje troje djece, odlučila sam se vratiti. Zar se to obično ne radi kad se osnuje obitelj? Kao poduzetna osoba, brzo sam postala aktivni član crkve. Podučavala sam djecu u Nedjeljnoj školi i u Biblijskoj školi tijekom školskih praznika. Čak sam pomagala čistiti i uređivati oltar, odjeću i oltarne pokrivače.

Način na koji sam se tada molila uključivao je samo "Oče naš" i molitvu pokajanja za sve grijehe koje sam učinila tražeći pritom oproštenje. Budući da nikada nisam ni pomislila da sam napravila neki "veliki grijeh", cijela ta molitva nikada ne bi trajala duže od 3 minute. Jednog dana, dok sam molila svoju kratku molitvu, jedna misao došla mi je snažno na pamet: "Paula, opasno je igrati se sa Bogom."

Bila sam  zapanjena, a naročito kada sam shvatila da me ta misao nikako ne napušta. Dakako, mogla sam ja odgovoriti na to na mnogo načina, ali moj odgovor bio je: "Ako je to opasno, onda je bolje da prestanem sa mojim crkvenim aktivnostima."

U roku od dva tjedna to sam i napravila.

Sada znam da moja odluka nije bila najbolja, ali možda je bila nužna, jer bi inače nastavila "igrati se crkve" dok Isus ne dođe.

Budući da više nisam išla u crkvu, odlučila sam da ću najvjerovatnije završiti u paklu. Ali, ta misao nije me nimalo plašila. To je bilo mjesto na kojem bi ionako bili svi moji prijatelji. A usto, pokušala sam godinama ići u crkvu, te ako je nebo jedna duga crkvena misa, nisam baš bila sigurna da je to ono što želim.

I eto, tako su stvari izgledale u mom životu kada je moja prijateljica izjavila: "Moraš se nanovo roditi!"

U tjednima što su slijedili, dolazila je k meni redovito, uvijek govoreći o Isusu. Snažno sam reagirala. Nisam više mogla podnijeti njeno blistavo lice, tu sreću koja je zamijenila depresiju i uskoro mi je postala dosadna.

Nisam baš bila ljubazna. Jednog dana rekla sam joj: "Ako ne namjeravaš govoriti o ničem drugom osim o Isusu i ponovnom rođenju, ne želim više biti tvoja prijateljica. Ostavi me na miru, jer ne želim tvog Isusa."

Kada sam to rekla, suze su joj potekle niz obraze, a onda je rekla: "Ali meni je važno gdje ćeš provesti vječnost." Iako nisam dozvolila da se to vidi na mom licu, njena iskrena briga za mene dirnula me je u srce. Osjetila sam da je ona prva osoba koja je zaista marila za to gdje ću provesti vječnost. Ali pošto sam bila jako tvrdoglava, zabranila sam joj da dolazi ubuduće kod mene. Nisam je željela vidjeti.

Nije me poslušala. Nastavila je dolaziti triput tjedno. Učinila sam sve čega sam se mogla dosjetiti da bih je obeshrabrila: pretvarala sam se da sam kod kuće, navlačila zastore, nisam se javljala kada bi zvonila na vratima. Ali ona bi uvijek nekako ušla i govorila o Isusu. Nekad, kada bi noću ležala u krevetu, sjetila bih se riječi koje je govorila o Njemu: "Umro je za tebe. Da si jedina na svijetu, Isus bi svejedno umro da te iskupi od grijeha i sramote:"

Napokon, kako bi me prestala gnjaviti, rekla sam joj: "Dobro, ići ću u crkvu s tobom."

I tako iduće nedjelje, otišla sam s njom u njenu crkvu. Uopće se ne mogu sjetiti same službe, no iznad propovjedaonice, na zidu, stajale su riječi: "Dođite k meni, svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vam dati odmor"(Ev. po Mateju 11:28).

Nikada prije nisam bila presvjedočena o tome da sam grešnica. Kada bih se god uspoređivala sa drugima, smatrala sam da sam bolja od većine njih. Ali kada je pastor pozvao naprijed one koji bi željeli primiti Isusa kao svog Spasitelja, osjećala sam tako snažno na svojim ramenima težak teret svojih grijeha, bilo je to kao da su dosegli samo nebo. Odjednom sam bila svjesna dviju stvari: Trebala sam Spasitelja i Isus je bio taj koji me mogao spasiti od mojih grijeha.

Zajednica je otpjevala pjesmu "Jadan sam i izgubljen" i iako sam bila jedina koja sam odgovorila na pastorov poziv toga dana, ništa me nije moglo spriječiti da izidem naprijed. Dok se pastor molio za mene, pozvala sam Isusa da ude u moje srce, da mi oprosti, da me očisti i primila sam Njegovu ljubav. U istom trenutku osjetila sam da se težina diže s mojih ramena i razumjela sam što znači biti nanovo rođen.

Kada sam otišla iz crkve, pogledala sam oko sebe i sve mi je odjednom izgledalo svjetlije. Na putu kući stavljala sam u usta cigaretu za cigaretom i bacala ih, jer su imale grozan okus. Napokon sam zapitala: "Isuse, zar ne želiš da pušim?" Riječi su došle iz moje nutrine: "Ne moraš više." Prestala sam s pušenjem tek tako, bez borbe. Bilo je to čudo i vjerujem da je Isus to učinio kako bih znala da je On stvaran.

Moja slijedeća avantura bila je Biblija. Pokušavala sam je i prije čitati, ali mi nije bila zanimljiva. Sada je nisam mogla ispustiti iz ruku. Bila je predivna. Govorila je direktno u moje životne okolnosti.

Postala sam kao moja prijateljica koja je pronašla Isusa prije mene. Ali problem je bio u tome što me moji drugi prijatelji nisu poštivali, ništa više no što sam ja nekad poštivala moju prijateljicu. Nije im se sviđalo moje nasmijano lice, ni to što sam cijelo vrijeme pričala o Isusu i novom rođenju. Ni mom suprugu se također nije sviđalo što mu je supruga sada prava kršćanka. Odnosi između nas dvoje su se pogoršavali sve više. Sasvim sam izišla iz njegovog svijeta, i iako sam smatrala da sam sada bolja osoba, on je htio onu ženu kojom se bio oženio.

Pošto su se stvari medu nama pogoršavale, rekao je jednom: "Ako nastaviš s tim, tražit ću razvod."

Ova riječ "razvod" unijela je u moje srce nevjerojatan strah. Moji roditelji razvodili su se dvaput tijekom mog djetinjstva i stoga nisam željela da i ja doživim isto. Kad sam se udala za mog muža, rekla sam sama sebi: "Ovo će trajati do kraja života."

Šest mjeseci nakon što sam dala Isusu svoj život, odlučila sam da brak mogu spasiti na samo jedan način, da prestanem biti kršćanka. Bez obzira na moje kršćanske prijateljice i na pastorov savjet da stavim svoje uzdanje u Gospodina, napustila sam crkvu.

Pokušavala sam biti osoba kakva sam prije bila, no to nije bilo nimalo lako. Bila sam jadna. I konačno, jedne noći kriknula sam: "Isuse, pozvala sam te u svoj život i svoje srce, a sada te molim da odeš." Uopće se ne ponosim ovim i to dijelim sa vama samo da vam pokažem bezuvjetnu ljubav i milosrđe našega Gospodina. Isus mi je odgovorio. Rekao je : "Paula, nikada te neću napustiti ili ostaviti. Bit ću s tobom uvijek." Tada još nisam ni znala da ti stihovi postoje u Bibliji.

Nastavila sam ići svojim putem. I onda, jednog jutra nekoliko mjeseci kasnije, moj muž je rekao: "Paula, ne volim te više. Želim razvod.Želim se vjenčati s drugom."

Nisam ga mogla ni slušati. Voljela sam ga i ovo je bilo ono čega sam se plašila. Nisam znala što da radim. Konačno, u mojoj boli i odbačenosti, odlučila sam da odem u kafić, napijem se i nađem muškarca.

Prelazila sam   kafić za kafićem. Iz ovog ili onog razloga, nisam ušla ni u jedan. Nakon nekog vremena, dovezla sam se do kuće moje prijateljice Nancy. Kada sam ispričala Nancy što se dogodilo, ona je počela pričati o tome da se trebam vratiti Isusu. "Pokušala sam sve to", rekla sam joj. Rekla je: "Molit ću se za tebe."

"Ne, ne želim to."

Ali kad sam otišla u krevet te noći u Nancvnoj kući, predivan mir me preplavio i znala sam da se Nancy moli za mene.

U danima što su slijedili, Nancy mi je pričala o krštenju Duhom Svetim i govorenju u jezicima. Pokazala mi je stihove u Svetom pismu koji su govorili da ću primiti snagu da budem svjedok. Rekla mi je da će Duh Sveti moliti kroz mene ako mu dozvolim da mi da novi jezik i da će me govorenje u jezicima izgraditi - ojačati.

Slušala sam dok je govorila, a riječ SILA stalno mi je dolazila na pamet. Trebala sam SNAGU. Iznevjerila sam Isusa. Propala sam kao kršćanka. Pošla sam svojim putem.

Te večeri sam odlučila : "Želim biti krštena Duhom Svetim." Nakon što su djeca zaspala, pala sam na koljena do stolice i zamolila Isusa da bude moj Gospodin i Kralj. Prije sam Ga srela kao Spasitelja, ali iako sam ga zvala svojim Bogom, ustvari mu nisam dozvolila da bude Bog mog života. Bila sam buntovnik. A sada, suprug me napustio i moj je život bio jedan veliki nered i promašaj.

Kada sam kleknula, rekla sam: "Isuse, evo, uzmi moj život. Umorna sam od svih pokušaja. Učini me onakvom kakvu me želiš ... Tvoja sam. Molim te krsti me svojim Svetim Duhom. Želim da mi daš novi jezik u kojem ću se moći moliti, trebam tvoju silu da budem kršćanka."

Počela sam govoriti, a čudni slogovi su izlazili - u početku teže - ali, kako su nastavljali, tekli su kroz moja usta kao pravi novi jezik. Plakala sam, a Duh Sveti je nastavio moliti kroz mene dok sam ja izlijevala srce svom Gospodinu.

Krštenje u Duhu Svetom ili oslobođenje Duha, kako to neki zovu, bilo je za mene nevjerojatan blagoslov. Nisam znala kako da se molim, pa sam se molila najviše u jezicima, dopuštajući Duhu Svetom da vodi moje molitve. Uskoro zatim, svo troje moje djece srelo je Isusa i bilo kršteno u Duhu Svetom.

Nakon što smo se muž i ja razišli, godinu dana poslije, vratio se kući radi djece. Tokom slijedećih dvanaest godina, odlazio je i vraćao se nekoliko puta. Za mene su to bile teške godine, jer mi se njegova ljubav nikada nije vratila.

Ali svejedno, tijekom tih dvanaest godina, Gospodin me naučio mnogim važnim principima, ne samo umnog poznavanja stvari, već mudrosti za moj svakodnevni život. Kako je istina iz Rimljanima 8:28-29 - da Bog vodi sve stvari na dobro i čini nas sve sličnijima Isusu - djelovala u mom životu, tako se i moj vanjski izgled mijenjao. Voljela sam zaista Gospodina, a moje su me životne okolnosti duboko mijenjale. Isusov se karakter počeo oblikovati  u meni.

Naučila sam slaviti Gospodina, sve voljeti Isusovom ljubavlju, opraštati i hodati  u  praštanju.  Sto  sam  mogla  bolje,  primjenjivala  sam  Božje principe u svoj život. Željela sam svoj život uskladiti s Božjom riječju. Vidjela sam mnoge promjene u sebi, ali sam također mnogo puta i zakazala. Počela sam moliti molitvu koju još uvijek molim. "Gospodine, učini me ženom kakvom ti želiš da budem." Nekako sam znala da Isus želi da postanem nova divna osoba, te sam vapila Isusu da mi pomogne i da me promijeni da budem slična Njemu.

Jednog sam dana, obeshrabrena, razmišljala o promašajima u svom životu i pogledala na travnjak ispred kuće. Trava je bila pokošena samo tri dana ranije, ali je korov već nikao svuda uokolo. Pomislila sam: "Kakva šteta. Tako je lijepo izgledao." A onda mi je Duh Sveti progovorio jednom misli: "To je zato, jer nikada ne iščupaš korijene."

To je bila zanimljiva misao. Kasnije, kada sam izišla u vrt, izvukla sam korov čiji je korijen počinjao na kraju sasvim drugog dijela vrta. I opet mi je došla nova misao. "Gledaš na svoj problem i misliš kako se tu trebaš promijeniti, ali su korijeni tog problema, zapravo, na sasvim drugom mjestu."

Ubrzo nakon toga primila sam dvije kazete o emocionalnom iscjeljenju od ljudi koji su vrlo cijenjeni u svojoj službi.

Ovo je bio početak moje slijedeće pustolovine - iscjeljenja od emocionalnih korijena moje prošlosti, iscjeljenja moje duše, kako bi Isus mogao vladati kao Gospodin i Kralj.

Upravo o tome govori ova knjiga.Paula Shields Leusden, 1991