Moje duhovno buđenje

Moji roditelji bili su pripadnici Menonitske religije, protestantske sekte koja je nastala u Nizozemskoj sredinom 1500. godine. Ovu vjeru je osnovao čovjek po imenu Meno

Siemens, koji se, kao i Martin Luther, distancirao od zabluda katoličke vjere toga doba, iako je bio katolički svećenik.

Kršćani tog vremena, katolici i luterani, tako širokoumni i puni ljubavi, okrutno su proganjali Menonite. Rezultat toga bio je da je ogroman broj njih raseljen po okolnim zemljama, gdje su neki samo privremeno boravili, jer su otjerani dalje. Moji preci iz Nizozemske, preselili su se u Prusku, gdje su živjeli nekoliko generacija. Zbog neprijateljski raspoloženih vlasti, velika grupa njih se preselila u nenaseljene krajeve Ukrajine u tadašnjoj Rusiji. Bilo je to 1804. godine. Tamo su, poput naseljenika Zapada, moji preci bili pioniri koji su naseljavali divlje stepe Rusije. Kroz generaciju-dvije, postalo im je dobro pa su bili prilično napredni u odnosu na ruske seljake. Do početka Prvog svjetskog rata ova mala kolonija je narasla na otprilike 1000 duša, nastanjenih u 58 naselja.

Bili su vrijedan i štedljiv narod, vrlo religiozan. Brinuli su se o sebi. Do početka Prvog svjetskog rata bili su vrlo napredan otok u moru zaostalih seljaka tog dijela Rusije. Njihova imanja, njihov standard, opće dobro i nivo obrazovanja bili su daleko iznad ruskog. Menoniti su zadržali svoj materinji njemački jezik, vodili vlastite škole i nisu se bratimili, družili niti vjenčali sa Rusima. U stvari, nisu razmišljali o braku sa Ruskinjama ništa više nego što Amerikanci razmišljaju o braku sa crnkinjama.

Napredni i mirni život narušen im je Ruskom revolucijom, kada se na njih sručila paklena vladavina terora. Jedva da su znali što ih je snašlo. Odjednom ih je preplavila revolucija, bili su smrvljeni, opljačkani i pokradeni. Mnogi od njih su poubijani. Poput milijuna Rusa, i moj narod je umirao gladan pod brutalnim Staljinovim programom umjetno stvorene gladi. Jedno od mojih najranijih sjećanja iz tog vremena vezano je za glad i umiranje.

Do 1924. godine situacija se nekako stabilizirala i moj otac je odlučio iskoristiti priliku i preseliti se.

Otišli smo u Meksiko. Mislim da je za moju majku ta država bila suviše divlja i necivilizirana. U svakom slučaju, 1925. godine smo se preselili u Herschel, Saskatchewan, u Kanadi, gdje su neki rođaci moga oca došli godinu dana prije nas.

Te zime počeo sam pohađati državnu školu. Imao sam osam godina. Bili smo prilično siromašni i ja sam imao više nego neodgovarajuću odjeću. Sjećam se da sam se skoro smrznuo te prve zime. Povrh svega, nisam znao ni riječ engleskog jezika. Bilo je prilično teško. Ipak, do dvanaeste godine naučio sam tečno govoriti engleski i završio sam prvih osam razreda škole.

Menoniti su vrlo religiozni. Ja sam odgajan u vrlo religioznom duhu pa sam u nedjeljnoj školi primio solidno znanje o bibliji. Kada su se menoniti doselili u Herschel, jedna od prvih stvari je bila da sagrade vlastitu crkvu. Redovno smo je posjećivali.

Vjerski utjecaj moje majke na mene bio je jak i ja sam bio nekako zbunjen idejama raja i pakla, ali ne previše. U svojoj trinaestoj godini dobio sam priliku da odem na njemačko-englesku Akademiju, daleko od kuće, gdje sam pohađao deseti razred. Pored svih redovnih, bili su nam natovareni i posebni predmeti njemačkog jezika i podučavanja u religiji.

U to vrijeme je moje religiozno mišljenje počelo, na neki način, da se kristalizira. Jedna od posebnih uspomena iz tog vremena vezana je za jednog devetnaestogodišnjeg učenika koji je išao u jedanaesti razred. Rekao mi je da je bio priličan buntovnik i grješnik u svom tinejdžerskom dobu, ali da je sada prihvatio religiju. Rekao mi je da se preobratio, da je ponovo rođen i da je sve to, Bože moj, divno. Poput svih novoobraćenih grješnika, činio je sve da i mene preobrati. Čvrsto sam se odupirao njegovim naporima.

Posebno je naglašavao kako je to divno, kakvu smirenost uma je postigao od kako se ponovno rodio u Kristu itd. Pošto je živio u istoj spavaonici u kojoj sam i ja  živio, samo jedna do

dvoje vrata niz hodnik, imao sam mnogo mogućnosti da promatram njegove aktivnosti tijekom cijele školske godine.

Ubrzo sam shvatio da on nema ni blizu onoliko mira u svojoj glavi, koliko je tvrdio da ima. U stvari, izgledao je kao da ima mnogo više briga nego svi mi ostali. Vidio sam da je tijekom cijelog dana njegova savjest bila razarana pitanjem grijeha.

Naročito se sjećam jedne hladne, oštre kanadske zimske noći, kada je, oko jedan sat poslije ponoći, njegova grižnja savjesti počela nadvladavati njegov zdrav razum. Ispostavilo se da je toga dana on rekao nekim svojim prijateljima, kod kojih je bio pozvan, da svoje zube pere odozgo na dolje. Kada je legao, počela ga je mučiti savjest. Lagao ih je. Zapravo je prao zube povlačeći četkicu lijevo-desno.

Toliko ga je pekla savjest da je ustao u sred noći, otvorio zaleđene prozore, išunjao se i prepješačio tri kilometra do kuće svog prijatelja. Tamo je zalupao na vrata, probudio ih iz dubokog sna i ispričao im ovu užasnu, sramnu laž.

Ovaj događaj, kao i mnogi drugi, uopće me nije uvjerio da ti, takozvani ponovo rođeni kršćani, šetaju naokolo sa više mira nego svi ostali. Naprotiv, to me je uvjerilo da se osjećaju krivima i nose grižnju savjesti zbog sitnica. Također sam vidio da se oni često susreću sa serijom mentalnih blokada u svom razmišljanju, koje teško utječu na rješavanje dnevnih problema.

Od tada je moje interesiranje za religiju postalo sve manje osobno, a sve više akademsko. Kada sam imao 17 godina, upisao sam se na sveučilište u Saskatchewanu. Jedan od predmeta koje sam proučavao te prve godine bila je antička povijest, koja je obuhvaćala većinu starih civilizacija. U to vrijeme postalo mi je jasno da na zemlji, pored kršćanstva, postoji veliki broj religija. Shvatio sam da su mnoge bile i prošle, a da tisuće različitih religija danas pluta unaokolo.

To je na kršćanstvo bacilo potpuno drugo svijetlo. Shvatio sam da je kršćanstvo, usprkos tome što je glavna religija, samo još jedna u nizu koju je stvorio čovjek.

Počeo sam gledati na kršćanstvo puno analitičnije, to jest, obratio sam pažnju na ono što govori, kakve  su  to  ideje i  koje  dokaze  daje  da podrži te tvrdnje.  Ipak,  za mene je religija desetljećima ostala neriješena zagonetka. Dugo sam slijedio prirodni tok stjecanja obrazovanja, ženidbe, učvršćivanja u poslu. Religija, kao takva, imala je malu važnost i rijetko sam išao u crkvu. Nikada se nisam učlanio u Menonitsku crkvu.

Kada sam bio u srednjim tridesetim godinama, djelomično sam bio pod utjecajem prezbiterijanske crkve i počeo sam redovitije ići u crkvu, iako sa vrlo malo entuzijazma. Činjenica je da mi je bilo užasno dosadno u crkvi i jedva sam čekao da izađem nakon slušanja jednih te istih propovjedi.

Jednog dana razgovarao sam sa svećenikom o nekim svojim stavovima glede religije koje sam imao na umu. Rekao sam mu da mi cijela stvar nema smisla. U prvom redu, ako je Bog toliko dobar, zašto je stvorio sve te milijune ljudi koji, prema pravilima iz Biblije, većinom idu u pakao. Rekao sam da mi je cijela stvar apsurdna. On je bio jedan od onih liberalnih propovjednika, također u tridesetim godinama.

Ono što mi je rekao me iznenadilo. Rekao je da on nema odgovora na to, i ako su to moja vjerovanja, moram ih se držati. Priznao mi je da je i sam prilično nesiguran glede svega toga. Nakon nekoliko godina, što me nije iznenadilo, napustio je službu svećenika i počeo pošteno zarađivati za život.

U ranim 1960-ima, kada sam živio na Floridi, počeo sam više biti zabrinut za sramotan način na koji židovsko-komunistička zavjera uništava ovu zemlju. Kada sam imao dvadeset godina već sam bio pročitao Mein Kampf. Bio sam također svjestan židovske uloge u komunističkoj zavjeri, ali poput većine Amerikanaca, bio sa zaokupljen brigom o svojim poslovnim aktivnostima i nisam se miješao u politički život zemlje, prepuštajući to prevrtljivcima i izdajicama. Niti sam znao za neku organizaciju kojoj sam mogao pristupiti da nešto učinim, unatoč činjenici da sam već postajao očajno zabrinut.

Tada sam otprilike prvi puta čuo za John Birch Society. Čuo sam da se oni “bore protiv komunizma”. Nakon izdvojenih pet dolara poslali su mi svoju literaturu, i odlučio sam se učlaniti.

Šest godina sam energično radio unutar John Birch Society prije nego mi je postalo jasno koja je prava priroda tog društva. U svakom slučaju, unovačio sam desetine članova; nekoliko godina sam vodio govornički odjel sponzoriran od strane društva; otvorio sam American Opinion Bookstore, koji je prodavao i promovirao knjige koje je sponzoriralo društvo. Kako bih se mogao više posvetiti tim aktivnostima, čak sam zatvorio svoj posao sa nekretninama. U 1966. bio sam obuzet njihovim programom “obrazovanje je naše jedino oružje” i odlučio sam se kandidirati za državno zakonodavstvo.

Tada sam počeo uviđati da nešto ozbiljno ne valja sa tim društvom. Umjesto svesrdne podrške prema nekome tko je otvoreno istupio kao njihov član i kandidirao se za takvo mjesto, primijetio sam da je umjesto toga njihova potpora išla nekom lažnom kandidatu koji nije čak niti bio njihov član i čiji program bi ih samo vodio u slijepu ulicu. Nadalje, primijetio sam da su članovi društva bili najpesimističniji od svih mojih simpatizera u prognoziranju mojih šansi da budem izabran. Kada sam izabran, prvi su me polili hladnom vodom, govoreći kako je svatko mogao biti izabran ove izborne godine, te da je to vjerojatno bila slučajnost.

Kada sam ušao u državno zakonodavstvo Floride i počeo promicati radikalnu opoziciju židovskom kontroliranom Vrhovnom Sudu i druge stvari, Republikanska stranka, na čijoj listi sam se kandidirao, okrenula se protiv mene i nadolazećoj borbi koja je uslijedila nisam dobio nikakvu pomoć od strane John Birch Society. Tada je Vrhovni Sud naredio ponovne izbore. Na ponovljenim izborima sam pobjeđen. Sav moj trud i rad nije dao nikakvog rezultata, i na političkoj aktivnosti i unutar John Birch Society. Iz svega toga sam izašao siromašniji novčano, ali bogatiji u iskustvu. Naučio sam dvije stvari: a) da je nemoguće postići išta unutar starih političkih stranaka, i b) da je John Birch Society lažnjak.

Međutim, ostao sam i dalje u John Birch Society, sa osjećanjem da ipak, u krajnjoj liniji, radim nešto dobro. Što sam pažljivije promatrao, to mi je je više postajalo jasno da je cijelo to društvo dimna zavjesa za Židove. Postalo mi je jasno da je cjelokupno njegovo djelovanje bilo smišljeno da usmjeri napore članova na gomilu jalovih projekata, da ih drži zauzetima, tjera da nastavljaju plaćati, ali da im nikada, nikada ne dozvoli da stignu do korijena problema - perfidne međunarodne židovske mreže.

Poslije šest godina, 1969. sam poslao svoju ostavku Robertu Welchu, osnivaču društva i zatražio svojih 1000 dolara za doživotno članstvo koje sam im tako glupo dao nekoliko godina ranije. Naravno, šanse da će mi ovi pokrovitelji Židova vratiti tisuću dolara bile su ravne nuli. Umjesto toga dobio sam opširno pismo od Welcha u kome mi je postavljao mnoga pitanja i tvrdio kako sam napravio veliku grešku optužujući sirote male Židove da se nalaze u pozadini ove velike komične zavjere.

Ovo je bila važna prekretnica u mom životu. Iako sam veći dio svog života bio svjestan cjelokupne židovske zavjere, John Birch Society me izmijenio i te ideje sam gurnuo u pozadinu. Počeo sam shvaćati da je John Birch Society poput istraživačke grupe koja se pretvara da iznalazi uzrok žute groznice. Kada god istraživanje stigne do neminovnog zaključka da je prijenosnik komarac, šef istraživača staje u obranu komaraca, izbacuje istraživače i sve počinje iznova, sa novim timom.

Tada sam počeo shvaćati da je cjelokupna osnova ove vjekovne borbe, rasa. Židovska rasa je koristila sva oružja koja su joj bila na raspolaganju, a arsenal za miješanje i kvarenje Bijele rase i potom porobljavanje tako dobivenog miješanog produkta, je ogroman.

U to vrijeme još nisam sumnjao da je njihovo najmoćnije oružje vještina da nametnu kršćanstvo Bijeloj rasi.

Odlučio sam stvoriti novu političku stranku koja bi se koncentrirala na pitanje Bijele rase, pa sam oformio Nacionalističku stranku bijelaca.

John Birch Society je odmah iskazalo neprijateljstvo što me uopće nije zateklo. Najviše me je iznenadilo kada sam otkrio da najjači protivnici toga nisu bili Židovi (kao što sam očekivao) već kršćani. Kad god smo raspravljali o pitanju rase, nekako bi iznikli kršćanstvo i kršćanski principi, tako da bismo se do kraja upetljali u žučnu raspravu o religiji, umjesto da pokušamo postaviti

osnovne principe borbe protiv Židova. Sve to usprkos činjenici da sam zauzimao prokršćanski stav. Uporno mi je govoreno da su Židovi odabrani narod Božji; da su i crnci Božja stvorenja, da je rasna diskriminacija nekršćanska, da je naš “spasitelj” bio Židov, da biblija kaže “proklet ću one koji tebe proklinju i blagosloviti one koji tebe blagoslove”, itd, itd.

Ovaj novi razvoj je bio iznenađujući. Dok sam do tada na kršćanstvo gledao kao na nešto prilično bezopasno kao na glupost koja s vremenom nestaje, odjednom me je, kao grom iz vedra neba, pogodilo saznanje da je kršćanstvo jedno od najmoćnijih oružja koje Židovi imaju u svom arsenalu.

Počeo sam proučavati bibliju iz početka, naročito se usredotočio na Besjedu na gori. Na svoje iznenađenje, shvatio sam da ona ne sadrži ništa drugo do niza zaista loših, samoubilačkih savjeta. Iako sam i prije slušao i čitao sve njene dijelove, nikada mi nije palo na pamet da provjerim što bi ovakvi savjeti mogli učiniti jednoj naciji ili rasi. Sada sam počeo uviđati da su pouke poput: “okreni drugi obraz”, “voli svoje neprijatelje”, “prodaj sve što imaš i daj siromašnima”, “nemoj suditi da ne bi tebi sudili” i “ne opiri se zlu”, zaista samoubilački savjeti.

Počeo sam dublje kopati i shvatio sam da su i takozvani apostoli, kao i čovjek koji je za sebe tvrdio da  je Krist, židovskog  porijekla. Čudno, s obzirom da nikada nisu prodali svoje samoubilačke ideje Židovima - naprotiv, prodali su ih najvećoj civilizaciji antičkih vremena, Rimu.

Onda su mnoge druge stvari počele dolaziti na svoje mjesto. Gledajući na rimsku povijest, postalo je jasno da je Rim, bez obzira što je osnovao veliku civilizaciju, osvojio svijet i bio potpuno superioran, počeo se osipati i padati tek pošto ga je kršćanstvo udarilo poput kuge. Nakon proučavanja samoubilačkih ideja koje je kršćanstvo nametnulo Rimljanima, lako sam shvatio zbog čega Rimljani više nisu bili zainteresirani da brane carstvo, niti da se suoče sa ovozemaljskim odgovornostima. Postalo mi je jasno zašto se cijeli veliki bijeli imperij raspao pod utjecajem ovog novog židovskog otrova.

Osjećao sam se kao uzbuđeni detektiv koji se neočekivano sapleo o najveću tajnu, najozbiljniju zavjeru u povijesti čovječanstva. Tragajući za rješenjem, počeo sam se sve više i više okretati ka vječnim zakonima prirode. Krenuo sam proučavati Stari i Novi zavjet sa novim i svježim interesom. Proučavao sam povijest rasa - velike Bijele rase, Židova, crnaca. Naišao sam na uspone i padove civilizacija. Kao detektiv, počeo sam osjećati da svi dijelovi, napokon, dolaze na svoja mjesta.

Što sam više kopao, sklapalo se sve više i više dijelova mozaika. Počeo sam dobivati brojne odgovore na pitanja koja su me zaokupljala cijelog života. Istražujući prirodne zakone, proučavajući povijest i religije i dodajući tome svoja životna iskustva, došao sam do konačnog proboja. Moje istraživanje je nagrađeno mnogobrojnim odgovorima - uključujući i onaj najveći - to jest, što je svrha našeg života.

Što sam više proučavao židovsku kugu, kršćanstvo, religiju i zakone prirode, ukazivao mi se sve uvjerljiviji rasplet. Tada sam shvatio da sam došao do konačnog rješenja koje je bilo puno implikacija, koje je zračilo svojom jednostavnošću i koje je bilo toliko očito da sam se čudio kako ga nisam uvidio puno ranije.

Postalo mi je savršeno jasno da je Bijeloj rasi potreban potpuno nov pristup cijelom problemu oslobađanja od surove židovske zavjere. Da bi se stiglo do ovog novog pristupa, jasno je da je Bijeloj rasi potrebna nova religija, nova životna filozofija. Iskustvo me je naučilo i pripremilo da obavim ovaj fundamentalni posao, odnosno da formuliram novu religiju neophodnu za opstanak Bijele rase. Također sam shvatio da nije moguće stvoriti novu stranku zasnovanu na rasi a ostati u suživotu sa židovskim kršćanstvom. Svako oružje koje nam je trebalo u ovakvoj borbi, već je bilo narušeno i neutralizirano osnovnom postavkom samog kršćanstva.

Počeo sam sa svojim prijateljima raspravljati o ovim idejama. Vidjelo se da oni mogu sagledati novu sliku koju sam im iznio. Čak i neki bivši “preporođeni” kršćani su se, na moje iznenađenje preokrenuli i postali krajnje neprijateljski raspoloženi prema kršćanskoj religiji, kojom su bili zaglupljivani, pa su se svim srcem predali doktrini lojalnosti prema vlastitoj rasi.

Raspravljao sam i svađao se sa kršćanskim propovjednicima. Shvatio sam, na vlastito iznenađenje, da su potpuno nesposobni odgovoriti na mnoga osnovna pitanja koja sam im postavio, pa su obično beznadno upadali u zamke vlastitih laži.

Dopisivao sam se i svađao sa bivšim konzervativcima, mojim prijateljima, koji su, također, prihvaćali moj stav o Židovima i kršćanstvu, ili bivali beznadno satjerani uza zid.

Tada sam odlučio da svoju vjeru saberem u vidu knjige. Odlučio sam formulirati novu religiju Bijele rase koja će je izvesti iz močvare židovske zavjere, iz beznađa i propadanja, u blistavu veličinu, na visinu sudbine koju je priroda u svojoj mudrosti namijenila ovoj veličanstvenoj rasi.