Ja lično sam se približio Bogu kroz zen-budizam, ali to je bio samo prvi korak na mom putu. Put koji sam potom odabrao za sebe, poslije dvadeset godina pručavanja zena, je kršćanstvo. Ali sumnjam da bih uspio napraviti taj korak bez zena. Da bi se prihvatilo kršćanstvo, čovjek mora biti spreman da prihvati paradoks, a zen budizam - koji mnogi smatraju više filozofijom nego religijom - idealna je škola za paradokse. Mislim da se bez nje ne bih nikako mogao spremno suočiti sa, doslovno, užasnim paradoksima kršćanske doktrine.

Jedan od razloga što sam vrlo postepeno gravitirao prema kršćanstvu čini moje uvjerenje da kršćanska doktrina posjeduje najkorektniji način razumijevanja prirode grijeha. Paradoksalno, multidimenzionalno razumijevanje i prva strana paradoksa kršćanstva sadržana je u tvrdnji da smo svi mi grešnici. Mi ne možemo a da ne griješimo. Bez obzira na to koliko smo dobri, ponekad postajemo umorni od pretjeranog povjerenja i nesposobni da se izrazimo. Ne možemo svaki put pogoditi u centar i ne možemo u svakoj situaciji biti savršeni. Kršćanstvo nam to dozvoljava. Ako ne mislite o sebi kao o grešniku, niste kandidat za kršćansku crkvu. Ali, postoji i druga strana paradoksa koju sadrži kršćanstvo. Ukoliko ispovijedite ili priznate svoj grijeh uz obavezno pokajanje, on će biti oprošten i izbrisan. Riječ 'kajanje'je ovdje vrlo važna i zahtijeva da se osjećate loše i da patite zbog onoga što ste učinili. Ako spoznate svoj grijeh kajući se, on će biti oprošten. Kao da grijeh nikada nije postojao. Možete početi iz početka, svježi i čisti svaki put.

Postoji jedna vrlo slatka priča o ovom konceptu. Jedna mala filipinska djevojčica tvrdila je da razgovara s Isusom. Ljude u njenom selu zahvatilo je ogromno uzbuđenje. Priča se proširila i po okolnim selima, pa su i drugi ljudi postajali sve uzbuđeniji. Konačno, priča je stigla i do biskupske palače u Manili. Biskup se zabrinuo, jer, konačno, ne možete imati neovlaštene svece koji šetaju okolo po katoličkoj crkvi. Zbog toga je poslao jednog monsinjora da provjeri čitav slučaj. Monsinjor je djevojčicu doveo u biskupovu palaču na seriju psihoteoloških i dijagnostičkih razgovora. Pri kraju trećeg razgovora, zbunjeni monsinjor je podigao ruke i rekao: 'Jednostavno ne znam šta da kažem. Ne znam da li je priča istinita ili ne.' Ali, očajni biskup se sjetio još jednog testa: 'Sljedeći put kada budeš razgovarala s Isusom, želim da ga pitaš šta sam rekao u svojoj posljednjoj ispovijedi. Hoćeš li to uraditi?', upitao je djevojčicu. Djevojčica je pristala. Sljedećeg tjedna ponovo je došla na razgovor, nestrpljivo čekajući monsinjorovo pitanje: 'Dakle, draga moja, da li si razgovarala s Isusom?' Jesam, oče.', odgovorila je. 'I kad si razgovarala s Isusom, jesi li se sjetila da ga upitaš što sam rekao u svojoj posljednjoj ispovijedi?' Jesam, oče, pitala sam ga.' 'I, sto je Isus rekao?' 'Isus je rekao - zaboravio sam!'

Postoje dvije moguće interpretacije ove priče: da je djevojčica bila jedan vrlo mudri mali psihopata, ali i ona, mnogo vjerovatnija, daje zaista razgovarala s Isusom. Jer ono što je govorila predstavlja suštinu istinske kršćanske doktrine. Kada jednom ispovijedimo grijehe kajući se, oni su nam oprošteni i više ne postoje u Božjem umu.