PRVI  DIO

 OSOBNA ISKUSTVA NA PODRUČJU

OBJAVLJIVANJA DUHOVA 

MOJ PRVI KORAK ZA KONTAKT SA SVIJETOM DUHOVA

 

„ Razmišljao sam, da bih ovo shvatio; no to je bilo tako teško za moj razum, sve dok nisam stupio u kontakt sa svijetom duhova.“  Psalam 73,16-17 

Bilo je kasno ljeto godine 1923. Tada sam bio katolički svećenik u jednoj maloj seoskoj župi. Osim toga upravljao sam jednom dobrotvornom organizacijom, čije je sjedište bilo u susjednom gradu. Dva puta tjedno vozio sam se u kancelariju dobrotvorne udruge, da bi obavio posao.

Jednog dana tamo mi je došao čovjek i upitao me je: „Što držite o spiritizmu ?“ Prije nego sam mu išta odgovorio, nastavio je pričati o svojim doživljajima. On se svakog tjedna sastaje s jednom malom grupom i obavlja jednu vrstu Bogoslužja. Molimo se, čitamo iz Sv. Pisama i razgovaramo o onom što smo čitali. Među prisutnima nalazi se također jedan mladić u starosti od 16-17 godina. On potječe iz jedne skromne obitelji, ima samo srednju školsku naobrazbu i naučnik je u jednom privatnom poduzeću. Pri zajedničkim sastancima on iznenada padne na pod kao mrtav, ali odmah se ustaje kao da ga uspravlja neka nevidljiva snaga, sjeda sa zatvorenim očima i izgovara prisutnima izvanredne pouke. Također odgovara na pitanja, koja mu se postavljaju. Samo na materijalna pitanja ne daje odgovor. Na koncu pouke (koju smatra objavom) opet padne i odmah dolazi u normalno stanje. On sam ne zna ništa što je s njim bilo i što je govorio. Mladić je zdrav i snažan. Nakon ovog  nastupa on ne osjeća nikakvu neugodnost, niti glavobolju, niti ikakvo neraspoloženje.

Svoje saopćenje čovjek je zaključio s riječima: „Želio bih od  Vas čuti, što mislite o tome? Ali prije nego mi iznesete Vaš sud, želio bih Vas zamoliti, da osobno sudjelujete na jednom takvom sastanku, kako bi se sami osobno o svemu mogli uvjeriti. Tada ćete imati priliku da i sami preko mladića postavite pitanja.“

Saslušao sam ga s velikom pažnjom Što bih mu trebao odgovoriti ? O t.zv. „spiritizmu“ nisam ništa znao ni razumio. Samo sam ponešto o tome pročitao u dnevnim novinama. Bili su to izvještaji o raskrinkavanju medija i spiritističkim prevarama. Dakle ništa pozitivno. Kao ozbiljan čovjek, i još k tome svećenik, sad bi se trebao naći na ovom području i izložiti se opasnostima, da budem ismijan. To ipak ne mogu. Doduše dražila me je misao, da bih želio, sa znanstvenog stanovišta, ispitati ove saopćene zanimljive događaje, ako bi to bilo moguće za mene samog, u mojoj sobi. Ali ići u druge obitelji i izložiti se ogovaranju – to nisam htio.

Stoga sam otvoreno rekao onom gospodinu, da iz vlastitog iskustva ne poznajem područje „spiritizma“ i da ne mogu iznijeti nikakav sud o onom, što je on doživio. Također sam mnogo razmišljao o njegovom pozivu, da sudjelujem na sastanku kojeg mi je preporučio. Ja se moram obazirati na moju „crnu haljinu“, koju nosim i ne smijem se izložiti opasnosti, da u javnosti budem proglašen „spiritistom.“  Moje sudjelovanje, na takvom skupu, bez sumnje će biti svuda poznato.

Čovjek nije prihvaćao moje isprike, nego je rekao: „Ovdje se radi o vrlo važnoj stvari, o kojoj Vi kao svećenik i javni čovjek morate biti informirani. U najmanju ruku, po mom shvaćanju, Vi ste dužni provjeriti i nakon vlastitog nepristranog ispitivanja morate o tome donijeti sud. Vi ćete sigurno često u Vašem životu biti upitani o ovim stvarima. I od koga mi laici trebamo tražiti objašnjenje, ako ne od duhovnih vođa, prema kojima imamo povjerenje, da nam iznose pravu istinu. O ovim stvarima ne može se više šutjeti. Također i u Njemačkoj svakog dana raste broj spitističkih udruga. One se nalaze u svakom većem gradu. Ja znam, da crkve spiritizam smatraju prijevarom i djelom đavla. No time ovo pitanje nije riješeno.“

„ Ako se bojite neugodnosti, tad je ovaj strah neutemeljen. Vaše sudjelovanje, na našim sastancima, ne će biti poznato u javnosti. Mali broj sudionika  su osobe, koje znaju šutjeti i sve otkloniti, što bi Vam moglo naškoditi. Dakle pristajte doći!“

Istinitosti ovog iskaza nisam se mogao suprotstaviti. Čovjek je imao pravo. Ako mi svećenici, koji trebamo i želimo biti učitelji i vođe naroda, odbijamo osobno iskusiti istinu o ovim pojavama, tko bi to inače trebao činiti ? Tko bi trebao imati veće interese za ove stvari, nego upravo svećenici svih vjeroispovijesti. Ako se naime spiritizam može dokazati kao istina, tad je on od najvećeg značenja za sve religiozne zajednice.

Nakon neodlučnosti izjasnio sam se spremnim sudjelovati na sastanku slijedeće nedjeljne večeri.

Za vrijeme narednih dana moje su misli stalno bile zaposlene ovim stvarima. Ponekad mi je bilo teško, što sam dao obećanje. Jer neugodnosti, koje bi iz toga mogle uslijediti činile su mi se stalno većim, što sam više o tome mislio.

S napetošću sam očekivao nedjelju.

Po završetku popodnevnog Bogoslužja otišao sam u grad. U uredu  socijalne pomoći htio sam obaviti neke hitne poslove, prije nego pođem na sastanak. U svom sam džepu nosio papir  s pitanjima, koja sam htio navečer  postaviti. Na njih je bilo moguće odgovoriti samo kroz duže vrijeme. To su bila pitanja iz područja znanosti vjere. Ja nisam bio osobno u stanju odgovoriti i htio sam ustanoviti, koje će odgovore dati mladić.

U uredu sam našao pismo onog gospodina, koji me je pozvao na ovaj sastanak. U pismu mi je dao do znanja, da sastanak ne će biti kod njega, kako je bilo predviđeno, nego u stanu jedne druge obitelji, čiju mi je adresu  dostavio. Tako je bilo uređeno. Začudila me je ova neočekivana promjena. Nešto mi je postalo sumnjivo. Želi li se netko igrati sa mnom ? Obitelj, u kojoj će se održati susret, nisam ni po imenu poznavao. Trebam li se u posve nepoznatoj obitelji izložiti mučnim neugodnostima ?

Možda je sve samo stupica, koja mi je podmetnuta ? Moja je odluka pala: „Ti ne ćeš tamo ići.“  I da ne bi uzalud na mene čekali, preko jednog posrednika, poslao sam gospodinu saopćenje, da ne ću doći. Nije potrajalo dugo, pojavio se je onaj gospodin osobno. Zamolio me je, da dođem. Promjena sastanka nije uslijedila od mene, rekao je, nego od druge strane. Možda je upravo razlog, da će sastanak u drugom stanu biti mnogo neupadljiviji, nego u njegovom vlastitom.

Ja sam pošao s njim.

Bilo je 7,30 uvečer,  kad smo stigli. Obitelj me je srdačno pozdravila. Primijetio sam, da ih raduje moj dolazak. Pošto sastanak počinje u 8 sati, imao sam priliku razgovarati sa mladićem, koji je upravo već došao. S nekoliko pitanja htio sam ustanoviti njegovu školsku izobrazbu. Ustanovio sam, da se on ništa ne razlikuje od drugih prosječnih mladića njegove dobi. U 8 sati uvečer počeo je sastanak. Bilo nas je malo osoba. Čudio sam se, da se zasjedanje nije odvijalo u mračnom prostoru, nego je sve bilo osvijetljeno. Očekivao sam, da se takvi sastanci obavljaju u mraku.

Sve je počelo s kratkom molitvom, koju je predmolio jedan od prisutnih, s velikom pobožnošću. Uopće sudionici  su ostavili dojam ozbiljnosti i unutarnje sabranosti.

Tek što je molitva dovršena mladić je pao, s iznenadnim padom i jakim disanjem, da sam se zastrašio. On bi pao na pod da ga nisu zadržali rukohvati fotelje na kojoj je sjedio. To je trajalo samo nekoliko sekundi, tad je bio kao od jedne nevidljive ruke, podignut i sjeo je sa zatvorenim očima. Osjetio sam kako mi srce brže kuca u napetom očekivanju programa, koji će uslijediti.

„Bog za pozdrav !“- započeo je i odmah se obratio meni s pitanjem: „Zašto si ti došao ovamo ?“ Čudio sam se da me oslovljava sa „Ti“. To mladić ne bi normalno nikad rekao.

„Ja sam došao kao tražitelj istine“, bio je moj odgovor. „Ja sam čuo o tome, što se ovdje događa i sam želim ispitati, da li se radi o istini ili zabludi.“

„ Vjeruješ li u Boga ?“ – pitao je dalje, i odmah dodao: „No, ja znam da vjeruješ u Boga. Ali jedno drugo pitanje želim Ti upraviti: „Zašto vjeruješ u Boga ?““

Ovo je pitanje došlo neočekivano, da nisam točno znao, što bih trebao reći. Osjećao sam se zbunjen. U ovoj zbunjenosti odgovorio sam na njegovo pitanje tako, da sam nisam bio zadovoljan s mojim odgovorom.

„Očekivao sam od tebe bolji odgovor“, rekao je tiho. Ove su riječi na mene djelovale kao odjekujući šamar. Ja sam došao, da otkrijem kao laž ono, što se ovdje odbija, i već u prvoj minuti morao sam se stidjeti.

„Na pitanje, na koje si nezadovoljno odgovorio, vratit ćemo se kasnije“, rekao mi je nježnim tonom. „A sada si ti na redu, postavljati meni pitanja.. Ja ću ti odgovoriti ukoliko mi je dopušteno. Ti si zapisao redoslijed pitanja, koja mi želiš postaviti. Uzmi svoj listić s pitanjima, kojeg si donio !“

Prisutni su me začuđeno gledali. Jer nitko nije išta znao za moje listiće s pitanjima. Moje je prvo pitanje glasilo: „Koji je razlog, da današnje kršćanstvo nema više gotovo nikakvog utjecaja na današnje čovječanstvo?“

Bez trenutka zatezanja ili predomišljanja, on je započeo svoj odgovor. Na međupitanja prisutnih, za vrijeme njegovog izlaganja, i njihove iznesene primjedbe odgovarao je sa začuđujućom jednostavnošću i jasnoćom. Po mojim stenografskim bilješkama iznio je slijedeće pouke:

„Kristovo učenje u dokumentima, koje vi danas imate, nije cjelovito i oni ne sadrže svoju praizvornu čistoću i jasnoću. U onom, što vi nazivate „Novi Zavjet“ izostavljeni su mnogi važni dijelovi. Da, cijela su poglavlja odstranjena. Ono, što vi još posjedujete, to su osakaćeni dijelovi. Vama su originali nepoznati, tako da se osakaćenja prateksta ne mogu ustanoviti. Oni, koji su ovo učinili, teško su kažnjeni od Boga.“

Pitanje jednog prisutnog bilo je, tko je taj bio, tko se je na ovaj način ponašao prema Svetom Pismu ?

„To doznati nije vaša stvar,“ – bio je kratak njegov odgovor. „Vama treba biti dovoljno znati, da je to bilo i da je Bog počinitelja kaznio. Što vam koristi doznati ime ! Vi biste znanje o počinitelju koristili, samo da mu sudite. A vi znate, da ne smijete suditi svoje bližnje. Bog je sudac ! – I to je dovoljno.“

 „Također je uništena jedna poslanica apostola Pavla upućena svim kršćanskim zajednicama. U njoj je apostol iscrpno objasnio mjesta iz svojih prijašnjih pisama, koja su bila povod nesporazumu. Ovi jasni stavovi nisu odgovarali mnogim krivim učenjima, koja su se kasnije ušuljala u kršćanstvo..“

Ovdje sam ga prekinuo s pitanjem, kad su prva odstupanja od ispravnog učenja ušla u kršćanstvo. On je odgovorio:

„U neznatnoj mjeri već u prvom kršćanskom stoljeću. Ti znaš, da su se već za apostolskih vremena ne male razlike mišljenja pojavile u kršćanskim zajednicama. Kasnije su se ušuljala mnoga kriva ljudska mišljenja i ljudski propisi, koji se ne slažu sa Kristovim učenjem. Kad biste imali potpuni i neiskrivljeni tekst Kristovog učenja, olakšali bi si teret na vašim ramenima, kojeg su vam natovarili ljudi u ime vjere i kršćanstva. Mnoga učenja, u koja morate vjerovati, iako se vašem razumu čine nemogućim, odbacili biste kao neistinita i mogli biste odahnuti kao slobodna djeca Božja. Milijuni ljudi osjećaju, da mnogo toga, što uči današnje kršćanstvo, ne može biti ispravno.Oni to održavaju, iz navike,  samo vanjštinom. Ali to nema unutarnjeg učinka. Tome učenju nedostaje živa istinitost.“

„ Mnogi ne prihvaćaju, niti vanjštinom, današnje kršćanstvo. Mjesto da odbace samo ono, što je neispravno, oni odbacuju kršćanstvo i zajedno s njim i cijelu vjeru u Boga, jer misle, da je to sve povezano. I to je ono, što je loše.“

„ No doći će vrijeme, kad će Kristovo učenje biti vraćeno čovječanstvu u njegovoj punoj čistoći i istini. Na koji će način to uslijediti, za sada ne trebate još znati.“

„ Ali također ono, što je od izvornog teksta „Novog Zavjeta“ još ostalo doživjelo je izmjenu  na mnogim mjestima. Prepisivači su izmijenili riječi i dijelove rečenica. Na jednom su mjestu izostavili jednu riječ ili su na drugom mjestu umetnuli jednu drugu riječ, čime je iskrivljen smisao rečenice, već prema tome kako je odgovaralo njihovoj svrsi. Većinom su htjeli također u Bibliji imati dokazna mjesta za vjersko mišljenje njihovog vremena i posegnuli su sredstvu iskrivljavanja. Oni nisu uvijek bili svjesni veličine svoje nepravde. Oni su mislili, da će time vjeri učiniti uslugu. Tako je narod vođen u zabludu. Mnogi osjećaju duboko u svojoj nutrini, da nisu na pravom putu, iako nemaju mogućnost steći ispravnu jasnoću. Neophodna je posljedica, da tako iskrivljeno kršćanstvo ne može izvesti plodno djelovanje. Jer svaka sumnja u istinu koči njeno djelovanje.“

„ Mogu li te zamoliti,“  rekao sam potišten, „da mi navedeš jedno mjesto u Novom Zavjetu, gdje je promjenom ili izostavljanjem jedne riječi poduzeto krivotvorenje smisla ?“

„  Nije doduše sada prikladno vrijeme,“ odgovorio je, „da ukažem na pojedinačna iskrivljenja. To ću učiniti kasnije, kad vam budem opsežno tumačio Bibliju. No želim udovoljiti tvojoj molbi i navesti dva mjesta: Jedno je mjesto, gdje je jedna riječ zamijenjena s drugom i jedno mjesto, gdje je riječ izostavljena.“

„ Ti poznaješ uzvik apostola Tome, prema riječima vaše Biblije: „Gospodin moj i Bog moj !“ (Iv.20,28).  U stvari je on upotrijebio izraz, kojeg su apostoli uvijek upotrebljavali u odnosu prema Kristu: „Gospodine moj i učitelju moj !“ Riječ „majstor“ (= učitelj) kasnije je krivo prevedena sa riječju „Bog“. Iz kojeg je razloga to učinjeno objasnit ću vam drugom prilikom.“

„ Jedno mjesto, gdje je riječ izostavljena i time je izmijenjen sav smisao, sigurno ćete naročito zanimati. Ti si katolički svećenik. Ti vjeruješ, da imaš vlast opraštati grijehe. Koje mjesto Novog Zavjeta uzimaš kao dokaz za to, da je svećenicima predana takva vlast ?“

Ja  sam naveo mjesto u Bibliji: „Kojima grijehe oprostite, njima će  oni biti oprošteni.“  (Iv.20.23). On me je ispravio time, što je ovo mjesto doslovno ispravno ponovio: „Ako drugima oprostite grijehe, tad će oni i vama oprostiti“ i nastavio je: „Riječ, koju prevodite sa „vama“ u grčkom znači također „sam“. U praizvoru je pred ovom riječju „sam“  stajala još riječ „vama“. Ono, što vi danas prevodite sa #njima“ u stvari znači „vama samima“.  Ovo mjesto dakle u praizvoru doslovno znači: „Ako vi oprostite grijehe drugima, tad će i oni oprostiti  i vama samima.“ Ti uočavaš, kako je nastao iskrivljen smisao izostavljanjem riječi „vama“. Krist je na ovom mjestu rekao ništa drugo, nego što je rekao na mnogim mjestima, naime: Vi trebate vašim bližnjima od srca oprostiti pogreške i grijehe, koje su učinili  protiv vas, da biste tako od Boga postigli oproštenje za vaše vlastite grijehe. „Oprosti nam duge naše kao što i mi opraštamo dužnicima našim.“  Oproštenje je nešto najteže u vašem životu. Stoga dobivate posebnu Božju pomoć. Krist je na istom mjestu također rekao: „Primite svetog Duha !“  Ako oprostite grijehe drugima, tad će oni i vama oprostiti. Ako ih zadržite, naime u vašem srcu, tad će oni i vaše zadržati, naime pred Bogom. – Da li si razumio ?“

Ja sam odgovorio vrlo depresivno i zamišljeno s tihim „da“ i odmah dodao: „Tada dakle, po tvom mišljenju nema smisla, da ja kao svećenik slušam ispovijed grijeha drugih, ako ih ne mogu odriješiti od grijeha ? Jer u  tome je bit ispovijedi.“

„ Ti ne trebaš prestati činiti, što si dosad činio“, odgovorio je on. „Pošto pripadnici kršćanske crkve vjeruju, da moraju iznijeti svoje grijehe svećeniku za njihovo oproštenje, stoga mirno saslušaj njihovu ispovijed, kako ti propisuje tvoja služba. Jer nije zlo, niti je od Boga zabranjeno, iznijeti jednom čovjeku svoje grijehe. Ali ti ne trebaš vjerovati, da ti možeš, mjesto Boga, oprostiti grijehe onom, tko ti se ispovijeda. Tvoja zadaća može biti samo odstraniti iz srca, poukom, opomenom, savjetom i unutarnjim usmjerenjem, grješno ponašanje onog tko ti se ispovijeda, tako da on  pođe kući u nutrini preobražen i s odlukom ponašati se kao drugi čovjek. Naviknuta ispovijed i odrješenje u stvari je ne samo  bez smisla, nego je obeščašćenje ispravnog vjerovanja u pomirenje s Bogom..“

„ Tvojim međupitanjem odstupio sam od moje teme. Sada želim nastaviti.“

„ Iako je mnogo toga od Kristovog učenja svjesno isključeno iz prijepisa, koji su do vas došli, no ipak je ostalo još mnogo ispravnog, da se ljudi, slijedeći ovo što je ispravno, mogu približiti Bogu. No, nažalost oni ne znaju razlikovati ispravno od krivog.“

„ Temeljno Kristovo učenje po njegovim vlastitim riječima glasi: „ Ljubi Boga iznad svega i svog bližnjega kao samog sebe !“ Tko to slijedi taj ispunjava sav kršćanski zakon. Sve su druge istine samo dopune ove temeljne istine i smjernice, koje pomažu u životu pojedinosti ove zapovijedi.“

„ A sada dolazim do zadnjeg, ne manje važnog razloga, zašto kršćanstvo nema više snažnijeg utjecaja na današnje čovječanstvo.“

„ Narod ne vidi kod svojih duhovnih vođa praktično nasljedovanje onoga, što kršćanstvo uči i što propovijedaju. To važi za svećenike svih kršćanskih religija. Postoje doduše iznimke. Ali one su razmjerno rijetke. Gdje su svećenici, koje možete staviti pokraj Krista, a da se ne trebaju stidjeti ? Koliko ih je, koji sa svojom braćom i sestrama podnose bol, siromaštvo i bijedu ? Vaši su župljani vaša braća i sestre.  Služite li  im, po uputama Krista – ili s njima vladate i iskorištavate ih ?Činite li za njih nešto besplatno ?  Da li im mnogi ne naplaćuju i samu molitvu ?“

„ A vaš moralni život ! No,  o tome želim s tobom razgovarati nasamo.“ 

Kod ovih riječi obratio se k meni i proslijedio je : „Ti želiš sutra putovati svojim rođacima. Ovaj put nije neophodan. Ostani sutra još ovdje i dođi opet navečer u 7.30 Tad ćemo razgovarati sami. Reci ovom mladiću, preko kojeg govorim,čim dođe  k sebi, da sutra navečer u 7.30 bude ovdje.“

Tada je zaključio, pošto je molio jednim stranim jezikom i podigao ruke za blagoslov s riječima: „ Budite blagoslovljeni u ime Boga ! – Bog za pozdrav !“

Nakon ovog pozdrava mladić je pao, kao na početku sastanku, otvorio je svoje oči i začuđeno je pogledao unaokolo. Bilo mu je nerazumljivo, da je već tako kasno. O svom prethodnom padu nije znao ništa. Rekao je, da mu je tako, kao da je dugo i dobro spavao. Osjećao se je svjež i raspoložen. Kad sam mu rekao, da sutra navečer u 7,30 bude opet ovdje, objasnio mi je, da mu to nije moguće. On sutra ima neophodan posao i bit će sigurno 9 sati, dok dođe kući. Tako  se je jučer dogovorio sa svojim učiteljem.

Unatoč toga ja sam odgodio moje putovanje, kako bi sutra navečer, u dano vrijeme, opet došao ovamo.

Kad sam, po završetku, išao kući u svoj stan, činilo mi se kao da sam se probudio iz jednog teškog sna. Mjesec je izlijevao svoj srebrni sjaj iznad krovova i zvijezde su tako mirno promatrale jasnu noć. Ali u meni je gorio plamen mojih misli, tako da je ova vatra već palila grede na kojima je počivala zgrada moje dosadašnje vjere.

Tko je govorio istinu ?  religija, čiji sam svećenik,,, ili glas, koji je govorio preko ovoga mladića ? Ili je to bio sam mladić, koji se je bacio na pod, da bi pred nama izvodio komediju ? Mladić – iz samog sebe ? – Ne, to je bilo isključeno. U to mi je bilo nemoguće povjerovati. Nešto sam čitao o „vidovitosti“, „podsvijesti“ i „prenošenju misli.“  Ali s tim znanjem nisam mogao ništa započeti za razumijevanje onog, što sam doživio. Stoga sam htio mirno provjeravati dalje. Stvar je za mene bila jako važna, da bi je odbacio na stranu. Povlačenje – za mene nije dolazilo u obzir. Ja moram steći potpunu jasnoću. Možda će me već slijedeći susret povesti korak dalje.