Godinu dana nakon ovog razgovora s mojim kirurgom, a šest godina nakon mog doživljaja, javila mi se moja sestra Dorothy. Ispričala mi je neobičnu priču o ženi koja čeka dijete koje če odmah dati na usvojenje. I buduća majka i njen muž teški su alkoholičari. Ovo će im biti drugo dijete, a prvo im je zbog alkoholizma već oduzeto. Porodica koja je usvojila prvo dijete ne može usvojiti drugo, pa sad svi traže neku dobru porodicu, prave domorodce, rođene Amerikance, koja bi posvojila novorođenče.

Dorothy je znala za depresiju koja me već neko vrijeme muči i mislila je da bi mi bavljenje bebom - to bi mi bilo osmo dijete - pomoglo da se vratim u normalan život. Rekla je da im za početak treba netko tko bi dijete uzeo samo na nekoliko mjeseci. O svemu sam popričala s mužem i djecom, i mada sam tek upisala mjesni koledž, ozbiljno sam razmatrala mogućnost usvajanja te bebe. Moja kći, Cheryil, i sama je trebala uskoro roditi, pa se ponudila da mi pomogne oko bebe, te da će i sama tako biti u prilici da se pripremi za vlastito dijete. Joe je rekao da mu neće nimalo škoditi da opet u naručju ljulja nešto malo i bespomoćno - našem najmlađem djetetu je bilo već dvanaest. I ja sam rekla da, i kad je socijalna radnica donijela malu djevojčicu u našu kuću, sve je već bilo spremno: od stare kolijevke koju smo čuvali za unuke, do svih onih sitnica neophodnih za njegu jedne bebe. Odmah sam sa svojom novom bebom stvorila vezu za koju sam znala da je nitko neće moći ugroziti. Stalno sam samu sebe podsjećala da će beba uskoro otići od nas, ali nije pomagalo: ono što je moj um uporno ponavljao, to je moje srce uporno odbijalo da prihvati.

Nastale su neke poteškoće oko traženja nove porodice za našu bebu, pa su u tome prošla još dva mjeseca. Cheryl je rodila dječačića, pa sam je redovno posjećivala, naravno sa svojom posvojenom kćerkicom. Ta je malena bila vedro biće, vesele naravi kome nikada nije bilo dosta zagrljaja i ostalih izraza ljubavi. Kad joj ne bi bilo dobro gurala bi svoj nosić pod moju bradu i jedino tako bi se mogla primiriti. Svi smo je odmah zavoljeli.

S deset mjeseci već je počela hodati, a njena indijanska put bila je zdrava kao i u svakog drugog zdravog djeteta. Njegovala sam je i pazila, mazila i čuvala i naskoro sam zaboravila da to dijete nije moje.

Kad joj je bilo deset i po mjeseci nazvala me socijalna radnica i saopćila mi da su našli porodicu koja bi usvojila našu mezimicu. Rekla mi je i da će novi roditelji doći po malenu za koji dan. Osjećala sam se kao da me netko udario maljem. Joe i ja smo sklopili sporazum da se nećemo upuštati u usvajanje tog djeteta, pa sam bila još očajnija. Cijelo vrijeme smo znali da neće biti naša, ali unatoč tome ja sam prolazila kroz najgoru moguću agoniju, agoniju majke koja će izgubiti svoje dijete.

Spakovala sam njene stvari kao u nekom transu. Vidjela sam da mi se obraćaju ali nisam nikoga čula. Kroz mozak su mi prolazila bezbrojna pitanja, tražila su odgovore kojih nije bilo. Nikad ne bih povjerovala da je moguća tako snažna emocionalna vezanost - tako velika zaljubljenost. Kako sam mogla dopustiti da mi se takvo što dogodi? Gdje mi je bila snaga da to spriječim?

Kad su stigli novi roditelji, ja sam je donijela do auta. U početku je mislila da idemo nekuda zajedno, pa se priljubila uza me veselo pozdravljajući ostale sa svojim 'pa-pa'. I ostali moji ukućani bili su u istom stanju oduzetosti kao i ja sama. Novi roditelji sjedili su u kolima i nisu ništa govorili. Bila sam im zbog toga neizmjerno zahvalna, jer nije bilo toga koji bi me tada mogao utješiti. Kad su novi roditelji pružili ruke prema mojoj djevojčici srce mi se popelo u grlo; poželjela sam pobjeći sa svojom malenom, ali noge su otkazale poslušnost.

Konačno je i ona shvatila da su došli da je odvedu od mene, pa je počela vrištati. Tada mi je srce prepuklo. Njihov automobil se udaljio, a ja sam nepomično stajala: slika moje male djevojčice kako plače i širi svoje ručice prema meni usjekla mi se u dubinu duše. Briznula sam u plač i potrčala u kuću. Slike ovog bolnog rastanka mučile su me još mjesecima.

Sve u kući me podsjećalo na nju - klavir za kojim je rado sjedila pretvarajući se da je mamica, kutija s igračkama, kolijevka s njenom praznom bočicom, a najviše mir i tišina.

Nakon tri mjeseca više nisam mogla izdržati: počela sam moliti Boga da mi je vrati. Sjećanja su bila isuviše bolna i svježa. Nitko je nije spominjao, ali znala sam da svi pate; svima nam je bila potrebna. I jedne noći, kad sam opet gorko zaplakala shvativši da je neću dobiti, počela sam moliti za porodicu koja ju je posvojila.

Molila sam našeg Oca na Nebesima da ih blagoslovi i da joj omoguće sretan život. Molila sam ga da blagoslovi i nju kako bi prihvatila svoju novu porodicu. Molila sam svim srcem za novu porodicu moje male djevojčice. Iznurena i iscrpljena plakanjem i bdijenjem, napokon sam utonula u san.

Te me noći probudio glasnik koji je stajao uz moj krevet. Odmah sam znala da dolazi iz svijeta duša. Rekao mi je da s mojom malom djevojčicom nije najbolje i da će morati nazad k meni. Rekao mi je da će me netko nazvati telefonom i da će mi reći: 'Imam dobre, ali i loše vijesti.' Ostatak noći sam provela budna.

Naredne dvije nedjelje nisam napuštala kuću. Svaki put kad bi zazvonio telefon, skakala sam da ga prva ščepam: očekivala sam svoj poziv. Samo je Dorothy znala za mog glasnika iz svijeta duša. Nisam smogla snage da to povjerim i drugim članovima moje porodice, pa čak ni Joeu. Činilo mi se da sam ionako dovoljno zloupotrebila njihovo strpljenje. Čak je i Dorothy bila pomalo zabrinuta za mene. Telefon je zazvonio jednog ranog jutra, i s druge strane žice mogao se čuti jasan glas koji je rekao: 'Betty, ovdje Ellen, imam jednu dobru vijest, ali i jednu lošu'. Skočila sam iz kreveta vičući, 'Čekajte! Čekajte malo!'. Mislila sam da sanjam.   Tek kad sam se pogledala u ogledalu pored kreveta i uvjerila se da sam budna, ponovo sam dograbila slušalicu i rekla: 'Dobro, slušam vas'. Srce mi je tako snažno lupalo da sam osjetila kako mi udara o bubne opne. Glas sa druge strane mi je objasnio da je moja beba u bolnici. 'Izgleda da se ne može privići na novu porodicu. Stalno plače i traži svoju mamu, želi se vratiti k vama', rekla mi je još Ellen. Ispričala mi je da je dijete neprestano plakalo, pa su je u pijanom bijesu roditelji istukli i bacili niz stepenice. Otpremili su je u bolnicu i tamo je praktički ostavili. Već dvije nedjelje leži u kritičnom stanju. Njen organizam ne prihvaća terapiju, ona ne surađuje s doktorima i postoji bojazan da su pri takvom emotivnom stanju šanse za oporavak minimalne. Na kraju je Ellen priznala: 'Betty, vi ste nam posljednja šansa. Znamo da puno tražimo, ali uzmite je, molim vas, bar na neko vrijeme, bar dok se ne oporavi!

Mislila sam da ću se onesvijestiti. Uspjela sam samo promrmljati 'Mogu li vas nazvati za koji trenutak?' Bilo je pola osam, i Joe je već bio otišao na posao. Otrčala sam na stepenice i pozvala djecu. Rekla sam da imam dobre vijesti, i to je bilo sve: grlo mi se steglo, a usne ukočile. Djeca krenuše za mnom u spavaću sobu. Nazvala sam Joea. Pokušala sam objasniti o čemu je riječ, a djeca su pomno slušala. Joe je obećao da će odmah doći kući. Bio je puno smireniji od mene i to me tješilo. Osjećala sam da se u mene polako vraća život. Onda sam tek shvatila da još nisam nazvala Ellen. Kad sam birala njen broj uhvatila me neka panika. 'Nisam je valjda pogrešno razumjela?'A što ako je sve neki nesporazum? Kad se javila, zamolila sam je da mi sve ispriča ispočetka. Ponovila je sve od riječi do riječi i još dodala da upravo kreće na avion kako bi što prije stigla u grad u kom je dijete ostavljeno. Rekla sam da želim poći s njom, a ona mi je odvratila da to možda i nije pametno. Čim sam završila razgovor, okrenula sam broj putničke agencije i rezervirala kartu za isti let. Ponovo sam je nazvala i rekla joj da idem s njom. Ellen nije bila baš oduševljena ali je rekla da će me sačekati na aerodromu. Na aerodromu u gradu u koji smo putovale trebao nas je sačekati tamošnji socijalni radnik i moja draga djevojčica. Let je bio beskrajno dug. Jedva sam dočekala da se otvore vrata aviona pa da jurnem ususret svojoj bebi.

Znala sam da je socijalni radnik muško i da bi trebao u rukama držati moju djevojčicu. Tražila sam i tražila i kad ga nisam ugledala uhvatila me strašna panika, kao da sam bila mahnita. Znala sam kako moje djetešce izgleda, nije moguće da je ne vidim. A, onda sam ugledala čovjeka koji drži dijele na rukama: ali to dijete uopće nije bilo nalik mojoj djevojčici. Ipak, znala sam da je to ona. 'To je moje dijete!', začula sam svoj glas kako se prostire po aerodromskoj zgradi. Naprosto sam istrgla dijete iz ruku zapanjenog socijalnog radnika. Djevojčica je bila gotovo bez kose. Izuev dva, tri čuperka glava je bila potpuno gola. Oči su joj bile natečene, a jedna obrva rasječena. Odmah me prepoznala i priljubila se uza me, obgrlivši me i rukama i nogama. Ja sam samo ponavljala 'Što su ti to uradili, što su to uradili od tebe?' Socijalni radnik se polako pribrao od šoka, a Ellen, koja je u međuvremenu pristigla, mu je objasnila tko sam.

Na povratku, na aerodromu nas je dočeko Joe i sva naša djeca. Svi su sijali od zadovoljstva, a oči su im se ispunile suzama kad su u mojim rukama ugledali mali zamotuljak. Djevojčica ih je prepoznala i sa svima se izgrlila, ali se poslije svakog zagrljaja vraćala i držala me se tako čvrsto kao da joj život ovisi o meni.

Sljedećih nekoliko mjeseci nije me ispuštala iz vida. Bili smo potpuno svjesni kolika je šteta načinjena njenim krhkim i ranjivim emocijama: ni sa kim nije htjela razgovarati, nije htjela hodati a izraz lica joj je bio bezizražajan. Jedino se oglašavala kad bih je napuštala, a plakala je sve dok se ja ne bih  vratila. Konačno sam je morala jednom velikom krpom zavezati za sebe, jer sam jedino tako mogla obavljati kućne poslove. Tako smo, bukvalno vezane jedna za drugu, provele nekoliko narednih mjeseci. Tek naveče sam se mogla malo odmoriti, kad bih legla pokraj njenog krevetića: ni spavati nije htjela ako ja nisam bila uz nju. U početku je njen krevetić bio odmah uz moj, tako da sam je mogla držati za ručicu dok ne zaspi. S vremenom sam pomalo pomicala njen krevetić sve dalje i dalje, tako da je na koncu spavala na drugom kraju sobe.

Joe i ja smo našli advokata koji je odmah pokrenuo postupak za usvojenje. Otišli smo i u bolnicu na pregled kako bismo imali dokumentaciju o povredama koje je pretrpjela kod svojih ranijih usvojitelja. Kod pregleda se ustanovilo da je pored vidljivih ozljeda pretrpjela i frakturu ruke, da je bila neuhranjena i da joj je kosa bila silom počupana o čemu su svjedočile ozljede na koži glave. O njenom mentalnom zdravlju moglo se samo nagađati. Doktor je ustanovio da njeno zdravlje ovisi o stabilnom porodičnom životu.

Nakon uobičajene procedure sud je presudio da djevojčica i zakonski pripadne nama. Joe joj je želio dati novo ime, ime koje je smatrao najdragocjenijim na svijetu, i premda sam se ja usprotivila, cijela obitelj me nadglasala: naša kći se sada zove Betty Jean. Dakle, dobila je ime po svojoj novoj majci: kažu, imamo slične karaktere, a i naša veza je nešto posebno, pa je to bilo odlučujuće kod izbora imena.

Do svoje treće godine mala se Betty potpuno oporavila, i fizički i psihički. Ponovo je bila ono isto drago dijete koje je zračilo vedrinom i koje nas je uvijek iznova iznenađivalo svojim smislom za šalu. Jednom je nestašno dotrčala do Joea i vragolasto mu se nasmiješila; časak kasnije popela se jednom nogom na vrh njegove cipele, zabacila drugu visoko unazad poput neke balerine, a rukom posegnula za džepom njegovih hlača. Sledila sam se kad sam se sjetila gdje sam tu scenu već vidjela. Mala Betty se nasmiješila, a ja sam prepoznala glas male djevojčice koja nam je pravila društvo u bolničkoj sobi, kada se činilo da su Nebo i Zemlja jedno. Tada sam shvatila još nešto. Vratila mi se u pamćenje slika mlade žene, sjećanje na prelijepu dušu punu energije koja je čekala da je pošalju na zemlju. Sjećam se da su naše duše povezane još otprije i sada sam htjela zaplakati od sreće kad sam vidjela da je ta divna duša ustvari moja mala Betty. Kako je zbog svoje bolesti i operacije nisam mogla roditi sama, ona je našla načina da mi dođe obilaznim putem. I sada sam znala što me tjeralo da je posvojim: mi smo prijateljice odvajkada i bit ćemo to uvijek, za sva vremena.

Moja se porodica rasula po svijetu. Moja su djeca zasnovala svoje obitelji i krenula svojim spoznajnim i razvojnim stazama. Joe i ja im nastojimo pomoći koliko možemo, ali smo svjesni da ne možemo i ne želimo živjeti njihove živote. Jasno nam je da su oni nebeski stvorovi, baš kao i nas dvoje, i da su na ovome svijetu zato da nauče i iskuse. Mi ne možemo amortizirati njihove tuge, niti možemo isplanirati njihove radosti. Mi možemo ostati porodica i mi možemo voljeti.

Od onoga 18. studenoga 1973., doživjela sam još neka iskustva o kojima ne bih ovom zgodom. Trebalo mi je devetnaest godina da se odlučim da opišem ove doživljaje. Sve u svoje vrijeme, kaže mudra izreka. Sad je vrijeme za ovu knjigu.

S vremena na vrijeme pitam se od čega se sastoji moja misija, ali naravno, na ta pitanja ne znam odgovora. Dovoljno mi je da živim u svjetlosti Isusa Krista i da nastavim uživati u njegovoj ljubavi. Mislim da je to dovoljno i da ću biti u stanju uraditi sve ono što on od mene zatraži.

Na nama je da se volimo. To znam. Na nama je da budemo dobri, tolerantni i da jedni drugima budemo na usluzi. Ljubav će nam omogućiti da doživimo još više radosti. To će biti naša najveća nagrada. Pojedinosti mog doživljaja važne su samo u onoj mjeri u kojoj nam pomažu da volimo. Sve drugo je samo nadgradnja.

Jednostavno treba slijediti Spasiteljevu poruku koja je veoma jasna a glasi: 'Prije svega, volite se!' Ja ću se i dalje truditi.

 

KRAJ