Moj narod je umro

Pisano u doba stradanja

Moj narod je umro, a ja, još uvijek živeći, oplakujem ga u samoći i povučenosti.

Umrli su moji dragi te mi je život poslije njih postao samo stradanje.

Moj narod je umro, suze i krv su potopili visoravni u mojoj zemlji, a ja ovdje živim isto kao što sam živio dok su moj narod i moji dragi bili živi i dok su se visoravni u mojoj zemlji kupale u suncu.

Moj narod je umro u gladi, tko nije od gladi umro je od noža, dok se ja u ovoj dalekoj zemlji krećem među radosnim i blaženim ljudima što jedu ukusna jela i piju ugodna pića, spavaju u udobnim posteljama, smiju se danima a dani se smiju njima.

Moj narod je umro u poniženju, dok ja ovdje živim u udobnosti i miru. To je nesreća koja mi dušu opsjeda.

Da sam bio gladan uz svoj gladni narod i proganjan sa svojim progonjenim narodom, lakši bi mi bili dani i noći bi mi bile manje crne, jer tko sa svojim narodom dijeli nesreću i bijedu osjeća nebesku utjehu u žrtvovanju i ponosi se sobom jer umire nedužan s nedužnima.

Ali, ja nisam sa svojim gladnim i progonjenim narodom što ide u procesiji smrti ka slavi žrtvovanja, već ovdje, iza sedam mora, živim u sigurnosti i apatičnome miru. Ja sam ovdje, daleko od nesreće i nesretnika i ne mogu se ničim ponositi, čak ni vlastitim suzama.

Što može učiniti izgnanik za svoj gladni narod?

Da mi je znati čemu koristi pjesnikov plač i ridanje!

Da mi je biti barem klas žita što raste na tlu moje zemlje, gladno bi me dijete ubralo i mojim bi zrnevljem ruku smrti od sebe odagnalo!

Da sam barem zreo plod, gladna bi me žena ubrala i glad utolila!

Da sam barem ptica u svojoj zemlji, gladni bi me čovjek ulovio i sjenu smrti bi od svoga tijela odagnao!

Ali, Bože! Nisam ni klas žita u sirijskim poljima, niti zreo plod u libanonskim dolinama, i u tome je moja nesreća. To je moja nijema nesreća koja me pred samim sobom i pred vremenom ponižava.

To je moja gorka nevolja što mi moć govora oduzima, ruke mi vezuje te me lišava ponosa, svake volje i djelanja.

Govore mi: “Nesreća tvoje zemlje samo je dio nesreće svijeta, suze i krv u tvojoj zemlji samo su kapi u rijeci suza i krvi što danju i noću teče ravnicama i dolinama.”

Da, ali je nesreća moje zemlja bezglasna, njome su nasilno zagospodarile odurne zmije, nesreća moje zemlje je tragedija bez humki i bez spomenika.

Kada bi se moj narod digao protiv tirana i kada bi svi stradali u pobuni, rekao bih da je smrt za slobodu dostojnija od života u pokornosti. Tko vječnost prigrli sa sabljom u ruci, besmrtan je kao što je besmrtna istina.

Kada bi moj narod pristupio borbi drugih naroda i kada bi svi izginuli na bojnome polju, rekao bih da je to silna oluja koja lomi i zeleno i suho granje te da je smrt u oluji časnija od staračke smrti.

Kada bi se zemlja silno potresla, moju domovinu naopako okrenula i kada bi moj narod i moje drage potrpala, rekao bih da je to Nevidljivi Zakon što sve po- kreće voljom svoje moći većom od čovjekove te da je besmisleno pokušavati njegove tajne shvatiti.

Ali, moj narod nije umro u pobuni, nije stradao u ratu, niti mu je zemlja domovinu potresla da bi umrli višoj volji pokorni.

Moj narod je umro na raspelu.

Umro je ruku ispruženih i istoku i zapadu, a pogleda uprtih u crnu prazninu. Umro je šutke i čovječanstvo nije čulo njegove vapaje.

Umro je jer nije volio svoje neprijatelje, kao što to čine bojažljivi, i jer nije mrzio one koji ga vole, kao što to čine prevrtljivi.

Umro je jer nisu bili nasilnici.

Umro je jer prema ugnjetačima nisu bili okrutni. Umro je zato što su bili mirni.

Umro je u zemlji u kojoj teče med i mlijeko.

Umro je jer su paklene zmije sve požderale po poljima i po ambarima.

Umro je jer su i zmijske zmije zatrovale zrak koji bijaše pun cedrove svježine, mirisa ruža i jasmina.

Umro je i moj i vaš narod, Sirijci, i što možemo učiniti za one koji nisu umrli?

Naše naricanje ne može im spriječiti izdisaje, naše suze ne mogu im žeđ utoliti, i što onda da učinimo kako bismo ih izbavili od gladi i stradanja?

Zar ćemo ostati sumnjičavi, neodlučni, učmali, opsjednuti ništavnostima života umjesto velikim dramama?

Osjećaji koji te obuzimaju, brate iz Sirije, ipak nude nešto onima što život gube, makar i osjećaj slobode po danjoj svjetlosti i u tišini noći.

Novčić koji stavljaš u praznu ispruženu ruku zlatna je karika koja veže tvoju humanost s nečim što je iznad humanosti.