NAJVEĆA PREPREKA PROSVJETLJENJU

Eckhart Tolle

Prosvjetljenje - što je to? Više od trideset godina prosjak je sjedio pokraj ceste. Jednoga dana naišao je neki stranac. »Imaš malo sitnoga?« promrmljao je prosjak, automatski ispruživši staru bejzbolsku kapu.

»Nemam ti što dati«, odgovorio je stranac.

Tada je upitao: »Na čemu to sjediš?«

»Ni na čemu«, odgovorio je prosjak. »To je samo neka stara kutija. Sjedim na njoj otkako pamtim.«

»Jesi li ikada zavirio u nju?« upita ga stranac.

»Nisam«, odgovori prosjak.

»A i čemu? Ničega nema u njoj.«

»Ipak, pogledaj unutra«, bio je uporan stranac.

Prosjak je uspio odmaknuti gornju stranicu. Zapanjen, u nevjerici i zanosu, uvidio je da je kutija ispunjena zlatom.

Ja sam taj stranac koji vam nema što dati, koji vam kaže da se zagledate u vlastitu nutrinu. Ne u nutrinu bilo koje kutije, kao u ovoj paraboli, nego u nutrinu onoga što vam je najbliže: u vlastitu nutrinu.

»No ja nisam prosjak«, čujem kako kažete.

Oni koji nisu pronašli vlastito istinsko bogatstvo - radost Bića koja zrači te duboko, nenarušivo spokojstvo koje je posljedica te radosti, prosjaci su, makar imali materijalnih bogatstava. Oni u vanjskom svijetu tragaju za mrvicama zadovoljstva ili ispunjenja, ondje traže potvrdu, sigurnost ili ljubav, a u sebi nose blago koje ne samo da obuhvaća sve te stvari, nego je beskrajno veće od svega što im svijet može pružiti.

Riječ prosvjetljenje u mislima vam predočava sliku nekakva nadljudskog postignuća, a egu se sviđa da tako i ostane. A prosvjetljenje je jednostavno prirodno stanje proživljene jednote s Bićem.

To je stanje povezanosti s nečim neizmjernim i neuništivim, nečim što ste, gotovo paradoksalno, u suštini vi sami, a ipak je mnogo veće od vas.

To je pronalaženje vlastite istinske prirode onkraj imena i oblika. Niste li sposobni osjetiti tu povezanost, u vama se budi privid odvojenosti od sama sebe te od svijeta koji vas okružuje.

Tada sebe svjesno ili nesvjesno shvaćate kao izdvojenu česticu. Javlja se strah, a vanjski i unutarnji sukobi postaju redovita pojava.

Sviđa mi se Buddhina jednostavna definicija prosvjetljenja kao »okončanja patnje«. U tome nema ničeg nadljudskog, zar ne?

Naravno, kao definicija, ta je izreka nepotpuna. Govori vam samo što prosvjetljenje nije: prosvjetljenje nije patnja. Ali, što preostaje, ako više nema patnje? Buddha o tome šuti, a njegova šutnja nagovještava da ćete to morati sami otkriti.

On je izrekao negativnu definiciju tako da je um ne može pretvoriti u nešto u što bi povjerovao ili u nekakvo nadljudsko postignuće, cilj koji bi vam bilo nemoguće doseći.

Usprkos tome što je bio oprezan, većina budista i dalje vjeruje kako je prosvjetljenje rezervirano za Buddhu, a ne za njih, barem ne u ovom životu.

Koristite se riječju Biće*. Možete li objasniti što time mislite?

Biće je vječan, uvijek prisutan, jedan jedini Život onkraj mnoštva životnih oblika što su podvrgnuti rađanju i smrti.

Međutim, Biće se ne nalazi samo onkraj oblika, nego također duboko unutar svakog oblika, kao njegova najskrivenija, nevidljiva i neuništiva suština.

To znači da vam je Biće dostupno kao i vaše najdublje ja, vaša istinska priroda.

No ne pokušavajte ga dosegnuti umom. Ne pokušavajte ga razumjeti. Spoznat ćete ga tek kad se um umiri. Kad ste prisutni, kad vam je pažnja potpuno i snažno usmjerena na sadašnji trenutak, tada Biće možete osjetiti, ali nikada ga ne možete mentalno razumjeti.

Ponovno postizanje svjesnosti o Biću i prebivanje u tom stanju »osjećajne spoznaje« jest prosvjetljenje.

Kad kažete Biće, govorite li o Bogu? Ako govorite, zašto onda tako i nekažete?

Riječ Bog tijekom tisuća godina zloporabe ostala je bez značenja. Katkad se njom koristim, ali štedljivo. Pod zloporabom mislim na to Biće, u smislu bivanje, postojanje, bitak (prim. prev.) kako se ljudi koji nikada nisu ni naslutili carstvo svetoga, beskonačno prostranstvo koje se krije iza te riječi, jako uvjerljivo njome koriste, kao da znaju o čemu govore.

Ili tvrde da Bog ne postoji, kao da znaju što je to čemu niječu postojanje. Ta zloporaba dovodi do pojave apsurdnih uvjerenja, tvrdnji i zabluda ega, kao što je ova tvrdnja: »Moj (naš) Bog jedini je istinski Bog, a tvoj je Bog lažan« ili Nietzscheova čuvena izjava: »Bog je mrtav«.

Riječ Bog postala je zatvoreni pojam. Onoga trenutka kad je izgovorite, stvara se mentalna slika; to možda više nije slika starca s bijelom bradom, ali još je ipak mentalni prikaz nekoga ili nečega izvan vas. Isto tako, taj je prikaz gotovo neminovno u muškom obliku.

Ni Bog ni Biće, ni bilo koja druga riječ, ne mogu definirati ili objasniti neobjašnjivu stvarnost koja se krije iza njih, tako da je jedino važno pitanje ovo: predstavlja li ta riječ pomoć ili otežava doživljaj Onoga na što ukazuje.

Ukazuje li na nešto onkraj sebe, na onu transcendentalnu stvarnost ili si je olako dopustila da postane tek mentalni idol, puka ideja u vašim mislima u koju vjerujete?

Riječ Biće ništa ne objašnjava, ali to ne čini ni riječ Bog. Međutim, Biće ima tu prednost da predstavlja otvoreni pojam. Ono ne svodi beskonačno nevidljivo na konačnu pojavu.

Nemoguće je oblikovati mentalnu sliku Bića. Nitko ne može tvrditi da posjeduje isključivo pravo na posjedovanje Bića. Ono predstavlja samu vašu suštinu.

Možete mu neposredno pristupiti kao osjećaju vlastite prisutnosti, kao spoznaji Ja jesam koja prethodi tvrdnji: »Ja sam ovo« ili: »Ja sam ono«.

Tek mali korak dijeli riječ Biće od iskustva Bića.

Koja je najveća prepreka doživljaju te stvarnosti?

Poistovjećivanje s vlastitim umom, zbog čega misao postaje prisilna. Nemoć da prekinete razmišljanje zastrašujuća je poteškoća, ali mi to ne shvaćamo jer gotovo svi od toga patimo, zato se takvo stanje smatra normalnim.

Ta neprestana mentalna buka sprečava vas u pronalaženju carstva unutarnje smirenosti koja je neodvojiva od Bića. Ta buka također stvara lažno, misaono ja, koje baca sjenku straha i patnje.

Kasnije ćemo to potanje razjasniti.

Filozof Descartes vjerovao je kako je pronašao temeljnu istinu kad je izrekao čuvenu tvrdnju: »Mislim, dakle jesam.« Zapravo, izrazio je temeljnu pogrešku: izjednačiti mišljenje s Bićem i identitet s mišljenjem.

Prisilni mislilac, što se odnosi na gotovo svakog čovjeka, živi u stanju očite odvojenosti, u bezumno kompleksnom svijetu trajnih problema i sukoba, u svijetu koji odražava sve veću fragmentaciju uma.

Prosvjetljenje je stanje cjelovitosti, postojanja »u jednoti« i, samim tim, u spokojstvu, sjedinjenost sa životom u njegovu očitovanom vidu, svijetu, kao i sjedinjenost s vlastitim najdubljim ja i neočitovanim životom - sjedinjenost s Bićem.

Prosvjetljenje ne samo da označava okončanje patnje i trajnih, unutarnjih i vanjskih sukoba, nego isto tako i okončanje zastrašujućeg robovanja razmišljanju.

Kakvo je to nevjerojatno oslobođenje!

Poistovjećivanje s umom stvara nepropustan zastor pojmova, etiketa slika, riječi, prosudbi i definicija koje onemogućuju sve istinske odnose. Taj zastor postavlja se između vas i vaše prirode, između vas i vaših bližnjih muškaraca i žena, između vas i prirode, između vas i Boga.

To je zastor misli koji stvara privid odvojenosti, privid kako s jedne strane postojite vi, a s druge potpuno odvojeni »drugi«.

Tada zaboravljate suštinsku činjenicu da ste, ispod razine tjelesne pojavnosti i odvojenih oblika, jedno sa svime što jest.

Kad kažem da zaboravljate, time hoću reći da jednotu više ne možete osjetiti kao bjelodanu stvarnost. Možda vjerujete da postoji, ali više ne znate da je tako.

Uvjerenje može pružiti utjehu. Međutim, samo uvjerenje putem vlastita iskustva donosi slobodu.

Razmišljanje je postalo bolest. Bolest se pojavljuje kad nestane ravnoteže. Primjerice, nema ničeg pogrešnog u tome što se stanice u tijelu razdvajaju i umnažaju, ali kad se taj proces nastavlja bez obzira na cjelokupnost organizma, stanice se pretjerano množe i tada dolazi do bolesti.

Koristimo li se njim na pravi način, um može biti iznimno dobar instrument. Koristimo li se pogrešno, međutim, postaje razoran. Da se točnije izrazim, najčešće nije riječ o tome da se pogrešno služite umom - najčešće se njim uopće ne služite. On se koristi vama. To je bolest.

Vjerujete da ste vi taj um. To je zabluda. Instrument je preuzeo vlast u svoje ruke.

Ne slažem se sasvim s tim. Istina je da često besciljno razmišljam, kao i većina ljudi, ali ipak mogu odlučiti koristiti se umom da nešto dobijem i postignem, a to činim cijelo vrijeme.Samo zato što možete riješiti križaljku ili izgraditi atomsku bombu, to ne znači da se koristite umom.

Upravo kao što psi vole žvakati kosti, tako i um voli gurati nos u različite probleme. Zato i rješava križaljke i gradi atomske bombe. Vas ne zanima nijedno ni drugo.

Dopustite mi da vas upitam: možete li se osloboditi uma kad god to poželite?

Jeste li pronašli tipku za isključivanje? Hoćete reći da potpuno prestanem misliti?

Ne, ne mogu ga se osloboditi kad to poželim, osim na trenutak-dva.To znači da se um koristi s vama. Vi se nesvjesno poistovjećujete s njim, tako da čak i ne znate kako ste njegov rob. Gotovo kao da ste opsjednuti, a da to i ne znate i zato smatrate da ste vi to biće koje vas je opsjelo.

Početak slobode jest spoznaja kako vi niste to biće koje vas opsjeda - mislilac. Ta vam spoznaja omogućuje da promatrate mislioca.

Onoga trenutka kad počnete nadzirati mislioca, aktivira se viša razina svjesnosti. Tada počinjete shvaćati kako onkraj misli postoji prostrano carstvo inteligencije, kako je misao samo sićušan vid te inteligencije.

Također shvaćate kako sve one stvari koje su uistinu važne - ljepota, ljubav, stvaralaštvo, radost, unutarnje spokojstvo - izranjaju iz područja onkraj uma. Počeli ste se buditi.

www.2012-transformacijasvijesti.com