Čini se da je zbog našeg djelovanja — i nedjelovanja — ovaj planet na putu u propast.

Davno smo već prešli broj ljudi koji bi mogli preživjeti bez inten­zivne uporabe benzina i nafte, pa stoga koristimo izvore fosiliziranog goriva stare 300 milijuna godina (koje će, ako se stvari ne promjene, presušiti još za života naše djece) da bismo prehranili sadašnjih preko 6 milijarda putnika na svemirskom brodu Zemlja. Mnogo će ih biti gladno, mnogo više no što ih već gladuje danas.

A vlade ne čine gotovo ništa da izbjegnu tu vrlo stvarnu mogućnost.

Ali što možemo učiniti? Recikliramo, jedemo vegetarijansku hranu, vozimo štedljive aute i osjećamo se kao da činimo nešto korisno, ali ostaje činjenica da pijanac beskućnik u New York Cityju u 30 dana kroz ruke propusti više novca nego većina stanovnika Zemlje u godinu dana. A čak je i ta 'stopa potrošnje' koja znači potpuno siromaštvo ne­što što si ovaj planet ne može priuštiti, a da pritom ne potroši svoje iz­vore goriva.

Većina ljudi vjerojatno misli da ne postoji ništa što bi mogli učiniti da smanje taj teret.

Ali imaju krivo, jer postoje značajne i moćne stvari koje možemo učiniti.

Možda jest prekasno (najmanje 40 godina, prema mnogim stručnja­cima) da bismo izbjegli sve nevolje koje nas čekaju: smrt milijarda ljudskih bića i daljnje razaranje velikog dijela okoliša kroz rat, iscr­pljenje prirodnih izvora i industrijsko zagađenje. Zemlja plamti rato­vima, dok čitate ove riječi na mnogim mjestima izbija glad, a prenapu­čenost je skočila do te mjere da u mnogim većim gradovima Trećega svijeta djecu na cesti love puškama i lovačkim toljagama — čine to policajci izvan dužnosti i mladi muškarci srednje i visoke klase (osobno sam to vidio u Bogoti, a vidio sam rezultate toga u Mexico Cityju i Limi).  Neki nagađaju da smo svjedoci posljednjim danima Američko/Europskoga carstva, slično kao što su Rimljani gledali propast svoga carstva prije 1600 godina.

Ali istina je i to da u ovome trenutku možemo posijati sjeme po­zitivnoga svijeta nade u kojem će živjeti budući naraštaji, naša djeca i djeca naše djece — početak sljedeće civilizacije, post-naftne ere.

Njihova budućnost u našim je rukama.

 

Način kako mislimo o stvarima vrlo je moćan

Kad hodate ili vozite niz gradsku ulicu, sve što vidite oko sebe su ma­nifestacije misli. Svaka je zgrada započela kao misao u nečijem umu. Netko je pribavio zemljište. Netko je napravio nacrt. Netko je smislio kako organizirati ljude u izgradnji te kuće, bilo za druge, bilo za vla­stite potrebe stanovanja. Drveće koje vidite posađeno je za sjenu, duž pločnika uz ulice. Nogostup koji prihvaćamo kao "prirodan" dio našeg krajolika bio je osmišljen, dizajniran, projektiran, položen i održavan .— mišlju.

Misli stvaraju našu fizičku stvarnost, a također i našu veću stvar­nost. Tijekom pradavnih vremena, za vrijeme električne oluje, ljudi su munje i gromove doživljavali kao glas moćnih božanstava. Kad bi ne­koga pogodio grom, ostalima je to bio dokaz da je ta osoba počinila ne­kakav zločin ili je na neki drugi način razljutila božanstvo. Kad bi ne­gdje u blizini zagrmilo, ljudi bi klekli i počeli moliti. Kad bi na nebu vidjeli munje, znali su da su to prsti bogova što ispisuju poruke ili izra­žavaju svoje mišljenje. Danas munje i grmljavinu doživljavamo kao pražnjenje električne energije između iona u zraku i suprotno nabije­nog tla. Ako nekoga pogodi grom, ili je u pitanju glupost (recimo, stoji na igralištu za golf s podignutom metalnom palicom) ili peh. Ako je oluja jaka, sklonit ćemo se, ali ne iz straha pred osvetoljubivim bogom, nego od opasnog prirodnog fenomena. Isti događaj sad u nama izaziva posve drukčiji osjećaj i ponašanje nego nekoć. Bit je u tome da je is­kustvo stvarnosti drukčije, a ono što ga takvim čini jest misao.

Prije nekoliko godina pozvali su me neka održim govor na konfe­renciji čiji je pokrovitelj bilo Hebrejsko sveučilište u Jeruzalemu. Na­kon prezentacije, moja žena Louise i ja pošli smo prošetati kroz stari grad, dolje kroz arapsku četvrt gdje se nalazi većina trgovina. Bio je petak, islamski sabat, ali kako nismo Muslimani vjerovali smo da to ne utječe na naše planove. Bio je vrlo topao svibanjski dan, a Louise je na sebi imala udobne kratke hlače. Dok smo hodali ulicom, vlasnik jedno­ga dućana izišao je iz svoje trgovine i počeo vikati na Louise, nazi­vajući je "zapadnjačkom svinjom", "kurvom" i "bogohulnicom".

"Zar ne znaš da je sveti dan, kujo?" vrištao je. "Nemaš pravo poka­zivati noge!"

Spominjem taj kulturni sraz zato što je njegova stvarnost bila to da žena (koja, u Islamu, ima drukčiji društveni status nego žene u većini judeo-kršćanskih ili zapadnih kultura) bezobzirno krši zakon. Louiseina stvarnost bijaše vruć dan u turističkom središtu, ona je bila odjevena u udobne, prema zapadnjačkim standardima konzervativne bermude, a sad je netko napada zbog toga.

Moja mi je stvarnost rekla daje taj čo­vjek vrlo neuljudan i da vikom i vrijeđanjem pokazuje nepoštovanje moje kulture i vjere, žena općenito, a posebno drugog ljudskog bića, jer mogao nam je jednostavno prići i tiho izložiti svoju primjedbu.

Svi smo imali pravo.

Tako je sad i čovječanstvo suočeno s vrtoglavom skupinom kon­fliktnih stvarnosti. To koji ćemo smjer djelovanja odabrati, odlučit će kakva će biti sudbina nas kao vrste. Razmotrite ove različite misli koje različiti ljudi možda imaju o životu:

"Trebamo struju za udoban život, da bismo živjeli kako smo navikli."

Ili:

"Proizvodnja električne struje ispušta milijarde tona ugljičnog dioksi­da u atmosferu, što vodi globalnom zatopljenju i ekstremno razornim klimatskim promjenama."

"Moči se jeftino odvesti kamo želim i kad to želim znači slobodu."

Ili:

"Vozačke navike Amerikanaca ubrzavaju uništenje planeta."

"Priroda je tu da bi služila čovjeku, "

Ili:

"Za ovaj planet ljudi nisu ni više ni manje važni od ijednog drugog oblika života."

 

Te su misli ukorijenjene u pričama — mitovima naše kulture, u pa­radigmama, našim vjerovanjima — koje oblikuju jezgru onoga što na­zivamo svojom stvarnošću. U tom kontekstu, priče su sve što doda­jemo svom izvornom iskustvu, a što mijenja naše mišljenje o tome što se događa ili kako se događa.

Budući da je toliki dio onoga što zovemo stvarnošću vrlo subje­ktivan, postoji malo priča o 'ispravnom' i 'krivom'; umjesto njih su priče o 'korisnom' i 'nekorisnom', ovisi kojoj kulturi pripadate i kakav je vaš položaj u toj kulturi. Ovisno o vašem odnosu s prirodnim svije­tom i vašoj viziji budućnosti.

Sve više vidimo kako se priče koje si već stoljećima pričamo pola­ko kreću iz kategorije korisnih u kategoriju nekorisnih.

Primjer takve priče jest biblijska zapovijed neka imamo što je mo­guće više djece. U vrijeme Noe i Abrahama, pleme s najviše mladića pogodnih za vojsku obično je bilo pleme koje je preživjelo. "Budite plodni i množite se," bila je formula za opstanak kulture, premda je u gotovo svim slučajevima dovela do "a kad vam ponestane izvora i ži­votnog prostora, ubijte svoje susjede i uzmite njihovo." (Katolička je crkva nedavno izdala objavu iz Vatikana, ponosno dajući na znanje da su 1998. prešli prag od milijun katolika širom svijeta).

To smo godinama opravdavali govoreći si da nam je osvajački i dominirajući stil života donio tolko 'dobrih' stvari: televiziju, slijetanje na Mjesec, modernu bijelu tehniku, lijek za mnoge bolesti. Sjećam se kad nam je u srednju školu došao službenik za novačenje i održao go­vor učenicima drugog razreda. "Za većinu zaista važnih napredaka na­še civilizacije, od raketa do ranih otkrića, zaslužan je rat," rekao nam je, dajući još jedno osjećam-se-dobro opravdanje za povremena maso­vna umorstva ljudi. Rat je dobar, vodi napretku i poboljšanju života.

         U doba kad je na planetu živjelo samo nekoliko milijuna ljudi, mo­žda bi se moglo smisleno opravdati goleme obtelji, rast populacije i osvajanje blizih (ili dalekih) zemalja. Možda bi moralnost toga bila upitna, ali dalo se to obraniti normama kulture kojoj su primarni ciljevi rast i opstanak.

Ali sad takve priče ugrožavaju samu kulturu iz koje su iznikle.

Stari Grci promijenili su svijet i postavili temelje zapadne civili­zacije sa svojom zamisli o integraciji demokracije i robovlasništva. Zapravo, svaki put kad je neka kultura bila preobražena, prije tog vre­mena ili nakon njega, na bolje ili na gore, bilo je to uslijed neke zami­sli, uvida, novog shvaćanja toga kako stvari stoje i što je moguće. Za­misao je prethodnica svake revolucije, svakoga rata, svake preobrazbe i svakoga izuma.

Stoga je dobra vijest da će se — ako ponovno definiramo naše kul­turne norme i prepričamo priče koje sačinjavaju stvarnost koju slijedi­mo — ponašanje čovječanstva promijeniti da bi odgovaralo tim novim pričama.

Ali da bismo mogli stvoriti priče koje će biti učinkovite, prvo mo­ramo razumjeti i sadašnje i prošle.