Moć duhova

Jedna strana mojeg rada s anđeoskim kraljevstvom i svijetom duhova koja me uvijek zadivljuje i informira je moć djece koja su prešla u svjetlo.

Naravno, glavni razlog za to moj je odnos s Joannom, i čista radost i zadovoljstvo koje sam vidjela da unosi u ljudske živote nakon što su imali tu nesreću da izgube dijete. No energija koju imaju neka djeca nakon što prijeđu preko pravo je čudo.

Mnogi ljudi to nazivaju aktivnošću poltergajsta, ali ja ne želim koristiti taj termin. Za mene je sve to vrlo jednostavno: dok su živa, djeca mogu biti zaigrana, dosađivati se, biti puna energije, sretna, tužna, draga, nepristojna pa čak i ispunjena mržnjom.

Pa, izgleda da se to ne mijenja mnogo kad neka od njih uđu u duhovni svijet.

Vrlo dobro se sjećam prvog puta kad sam bila svjedok toga koliko snažna može biti energija djeteta koje je prešlo na drugu stranu. Moja draga susjeda Catherine pozvala me jednog poslijepodneva na čaj i razgovor. Već mi je prije u nekoliko navrata spomenula da su njezini znanci, bračni par iz Sjeverne Irske, izgubili sinčića starog samo dva tjedna. Nesretni su roditelji zamolili Catherine da ispita postoji li mogućnost da stupim u kontakt duhom njihova sinčića. Moram priznati da, kad sam prvi put čula tu želju, nisam znala je li to izvedivo. Nikad me još nitko nije tražio da kontaktiram duh tako mlade osobe. Zato sam samo rekla da ću pokušati.

Kad sam otišla k anđelima i zamolila ih za pomoć, pojavio mi se duh jedne stare gospođe i rekao da je ona tetka djeteta koje je prešlo u svjetlo. Kad sam tu informaciju proslijedila dječakovim roditeljima, rekli su da se ne sjećaju nikakve tetke koja bi odgovarala opisu koji sam im dala. Međutim, kad su tetku spomenuli nekim drugim članovima obitelji pokazalo se da je zaista postojala tetka koja je umrla prije mnogo godina. Također su saznali da je tetka pokopana vrlo blizu dječaka, na starom groblju u blizini doma dječakovih roditelja, u Sjevernoj Irskoj.

U to sam vrijeme već nekoliko mjeseci kanalizirala pjesme anđela i Catherine me zamolila ne bih li i za njih kanalizirala jednu pjesmu. Spremno sam pristala, a kad sam dobila pjesmu, imala sam jak osjećaj da je energija tog djeteta uvelike sadržana u njoj.

Postala mi je navika da neke pjesme anđela dam uokviriti, obično one koje su se i meni jako sviđale. Objesila bih ih na zidove svoje sobe za meditaciju i primjećivala sam da privlače mnoge ljude koji ih uživaju čitati. Kad sam primila pjesmu za dječakove roditelje, osjetila sam da je vrlo posebna, pa sam odlučila da ću je dati uokviriti za njih. To sam i učinila i odnijela sam je jednom majstoru, i kad je Catherine opet svratila, rekla sam joj što sam učinila. Kad sam dobila uokvirenu pjesmu, nazvala sam Catherine i rekla joj da je pjesma gotova, ali na moje iznenađenje ona je rekla da je sad više ne želi. Zaista ne znam zašto se predomislila. Možda je mislila da dječakovim roditeljima treba više vremena da se pomire s gubitkom djeteta. Zato sam odlučila pjesmu objesiti na zid u svojoj sobi za meditaciju. Mnoge pjesme koje kanaliziram od anđela imaju u sebi osjećaj i prisutnost koje je teško objasniti riječima, a ta je pjesma imala u sebi veliku prisutnost. Osjetila sam da je dječakova energija sadržana u njoj.

Gotovo godinu dana pjesma je visjela na mojem zidu, sve dok me jednoga dana Catherine nije posjetila i rekla: »Sjećaš li se pjesme koju sam te zamolila da kanaliziraš od anđela za onaj par iz Sjeverne Irske koji je upravo bio izgubio sina?« Rekla sam da se dobro sjećam.

»Ti ljudi uskoro dolaze u Dublin i sad bih im voljela predati tu pjesmu, ako je još imaš?« Rekla sam joj da pjesma još visi na zidu i da će me jako veseliti da je taj bračni par dobije.

Bila je subota kad je bračni par iz Sjeverne Irske stigao k meni da uzme tu pjesmu. Neobično je, ali tog dana u zraku se osjećalo veliko iščekivanje, slično osjećaju koji imate u vezi prvog proljetnog dana: nabijen energijom. Kad je par stigao, bilo je prisutno još nekoliko ljudi, Fran, Catherine i Janet — još jedna naša susjeda. Dočekala sam ih s dobrodošlicom i zagrlili smo se. Kaže se da vrijeme liječi rane, ali iz energije tog bračnog para osjetila sam da su emocionalno prošli kroz jako teško razdoblje.

Pili smo čaj i razgovarali neko vrijeme, a onda sam rekla: »Želite li vidjeti gdje sam objesila vašu pjesmu?« Nasmiješili su se i potvrdno kimnuli. Sve sam ih povela u svoju sobu za meditaciju.

Ono što se sljedeće dogodilo natjeralo je svakoga da poskoči od straha i potraži zaklon! Zraka crveno-narančaste munje, jer samo je tako mogu opisati, preletjela je preko sobe i udarila pjesmu svom snagom. Pjesma je poskočila na zidu, pala na pod i razbila se. Ostala je tamo ležati, dok joj je lamelirana poleđina tinjala, na mjestu gdje ju je udarila zraka. Zrak u sobi mirisao je na nešto slično barutu, a oblačić dima lebdio je nad pjesmom, tamo gdje je ležala na podu. Kad je zraka snažne energije udarila pjesmu svi su poskočili i sakrili se, ali sad je u prostoriji bila ledena tišina; svi smo bili zaprepašteni i bez riječi. Fran je prvi progovorio.

»Za ime Božje, što je to bilo?« upitao je (zapravo rekao je nešto mnogo slikovitije, ali neću to ponoviti ovdje!). Onda su svi počeli govoriti istovremeno. Bilo je kao da je Fran izvukao čep iz boce i sad su svi osjećali potrebu da nešto kažu o onome što smo vidjeli jer je bilo tako nesvakidašnje. Fran se sagnuo da uzme pjesmu, ali brzo ju je ispustio iz ruke.

»Joj!« viknuo je. Činilo se da je pjesma zadržala jedan dio energije od udara i još je bila puna statičkog elektriciteta. I tako smo sjedili u mojoj sobi za meditaciju i gledali pjesmu na podu. Sad je izgledala prilično jadno, a na oblozi se jasno vidjelo crno-smeđe nagorjelo mjesto gdje je udarila zraka. Nitko u sobi nije zapravo znao što se tu dogodilo tog poslijepodneva.

Ali svi prisutni otišli su kući sa snažnim dojmom da je tu negdje bila i energija onog malog dječaka. Meni je to značilo kao da dječačić kaže: »Tu sam; ne zaboravite me, tu sam.«

Iako duh tog dječaka nikad nije izravno komunicirao sa mnom iz svijeta duhova, od prvog trenutka kad sam stupila u kontakt s njegovom tetkom, bila sam itekako svjesna njegove energije. Onoga poslijepodneva u Blanchardstownu na jasan je način pokazao da je tamo — i to kako je pokazao! Njegovi su roditelji otišli od mene kao potpuno promijenjeni ljudi. Dječakova je majka u rukama čvrsto stiskala pjesmu; sad se činilo da su mnogo bliskiji.

Bio je to prvi put da sam tako dramatično bila svjedokom moći koju imaju djeca koja su prešla u duhovni svijet, ali to nije bio i posljednji put.

Jednoga dana došla mi je u posjet neka žena. Bila je sva izvan sebe od brige. Živjela je u blizini, u četvrti Mulhuddart u zapadnom Dublinu, i u njezinu domu događale su se čudne stvari i cijela je obitelj bila jako uplašena. Objasnila mi je da su.se vrata sama s treskom zatvarala, svjetla su se palila i gasila, a namještaj se pomicao preko sobe. Vidjevši da ženi zaista treba pomoć, pristala sam otići u njezinu kuću već idući dan da pogledam mogu li dokučiti što se zbiva.

Kad sam ušla, odmah sam znala da se radi o djetetu koje uzrokuje sva ta tajanstvena događanja. Osjetila sam dijete prije nego što sam ikoga vidjela. Nije to ni na koji način bio loš osjećaj, barem ne za mene. Fran je došao sa mnom i žena nas je pozvala da uđemo u dnevnu sobu. Bilo je to nedugo poslije Božića i božično drvce je još bilo u sobi, a po podu razbacano nekoliko igračaka.

Onda se dogodilo nešto što nas je sve prestrašilo: dječji autić na daljinsko upravljanje počeo se sam kretati po podu! Ženina reakcija na to bila je da se ukipila od užasa dok smo Fran i ja začuđeno promatrali kako autić juri sam od sebe. Žena je onda podignula stopala s poda i obujmila se oko koljena — baš kao kad vidite nekoga tko se boji miša, a misli da se jedan nalazi u sobi.

»U njemu nema čak ni baterije«, zacviljela je, gledajući autić očima punim užasa. Autić se zaustavio, a Fran mu je prišao i uzeo ga. U njemu doista nije bilo baterije. Ali dok je podizao autić, začula sam glas djevojčice koja govori: »Moje igračke.«

Glas joj je imao srdit prizvuk, kao kad dijete to govori drugom djetetu koje se pokušalo igrati s njegovim igračkama. Žena nam je tad objasnila da je autić božični poklon za njezina mlađeg sina.

Ali nije se mogao igrati s njim jer nije radio kad bi u njega stavili bateriju, a onda bi, kao što smo svi vidjeli, jurio uokolo bez baterije i strašio sve prisutne. Božić je za tu obitelj bio pokvaren, a situacija se toliko pogoršala da su žena i njezin suprug maknuli djecu iz kuće i odveli ih da žive kod djeda i bake. Pozvali su i lokalnog svećenika da blagoslovi kuću, ali neobični su se događaji i dalje nastavljali.

Zaista sam suosjećala s ženom i njezinom obitelji; bili su vrlo preplašeni i već su pomalo postajali očajni. Zamolila sam je da mi ispriča cijelu priču: kad su ti događaji počeli i što se točno događalo u kući i na kojemu mjestu. Objasnila mi je da su kupili kuću od jednog bračnog para i da nisu u njoj živjeli dugo, odkad su počeli ti događaji. No u početku su to bile male stvari. Primjerice, našli bi vodu kako curi iz slavine koju su netom zatvorili.

Dugo su mislili da te događaje sami umišljaju.

Međutim, postupno su te aktivnosti sve više strašile obitelj: vrata bi se bez ikakva razloga zalupila; svjetla bi treperila, palila se i gasila sama od sebe; u dječjoj sobi je prsnulo prozorsko staklo; a ono što je za ženu bilo najstrašnije od svega — temperatura bi u nekim prostorijama u trenutku pala i postalo bi vrlo hladno.

Upitala sam je postoji li bilo koje mjesto u kući gdje je aktivnost bila jača. Kimnula je i rekla da je to soba njezine najstarije kćeri. Zamolila sam je da mi pokaže sobu i pristala je, iako sam primijetila da je posljednje što je u tom trenutku željela učiniti bilo popeti se na kat u tu sobu. Dok smo se uspinjali stubama, a žena je bila ispred Frana i mene, začuo se vrlo glasan udarac.

»Isuse Kriste!« uskliknula je žena, okrenula se i pokušala se provući pokraj nas — zamalo nas pritom srušivši. »Dosta mi je, ne ulazim tamo«, rekla je pokazavši rukom na vrata sobe.

»Znam da su samo tresnula vrata ormara za odjeću, ali ne mogu to podnijeti.«

»U redu je, ja ću ući«, smirivala sam je. Ostavila sam Frana i ženu vani, na odmorištu stuba, i otvorila vrata sobe. Bila je to prilično velika prostorija u kojoj su se nalazili krevet, ormar za odjeću i toaletni stolić. Onoga trenutka kad sam potpuno ušla u sobu znala sam da je tu prisutan duh. Nazovite to šestim čulom, ali kad duh uđe ili je već prisutan u sobi, ja to osjetim, baš kao što netko osjeti kad drugo ljudsko biće uđe u sobu.

S druge strane kreveta stajala je djevojčica, stara otprilike šest ili sedam godina, i činilo se da se zagledala u krevet. Kad sam je pogledala, znala sam da duh te djevojčice, koji je bio uzrokom svih nevolja, nikome ne želi nikakvo zlo.

»Kako se zoveš?« nježno sam je upitala. Činilo se kao da mi želi odgovoriti, ali ne može. Umjesto toga, zagonetno me pogledala kao da je malo zbunjena, a onda je nestala. Ostala sam sama u sobi, ali energija te djevojčice sad mi je bila jasnija. Osjetila sam kod nje mnogo frustracije, kao da se naljutila na nekoga i osjeća se usamljeno, jako usamljeno. Željela sam ispružiti ruku i utješiti je i zagrliti. Poželjela sam da se opet pojavi, ali nije.

Izašla sam iz sobe i pridružila se Franu i ženi koji su čekali na vrhu stubišta, a onda smo se svi spustili u prizemlje u dnevnu sobu. Objasnila sam joj da u kući postoji duh djevojčice, da osjećam da je na neki način zarobljena, ali da nikome ne želi nanijeti nikakvo zlo. Ima u sebi mnogo energije i to je ono što stvara neobične pojave po cijeloj kući. Upitala sam ženu ima li kakvih svijeća, jer su zapaljene svijeće prekrasan način da nježno rastjerate bilo kakvu atmosferu s određenog mjesta. I tako smo zapalili svijeću i postavili je na stol u sredini sobe. Sjela sam, smirila se i zamolila anđele da pomognu duhu te djevojčice koja je očito zbog nekog razloga bila nesretna. Prilično brzo doživjela sam osjećaj olakšanja; nisam osjetila da njezin duh odlazi nego prije da se vraća, i to da se vraća kući, osjećaj da je nešto razriješeno.

Osjetila sam da bez obzira na to kakvi su problemi mučili tu djevojčicu, uz pomoć anđela sad su joj bili raščišćeni. Ne znam ima li to kakva smisla, ali to je ono što sam osjetila tog dana u onoj sobi.

Rekla sam ženi, vlasnici kuće, kako mislim da više neće imati nikakvih problema, ali ako bude, da mi se slobodno javi.

Nikad se više nisam čula s njom. Ne znam je li ona djevojčica zapravo živjela u toj kući ili negdje u blizini, u nekom razdoblju svojega života, ali nema sumnje da se duhovi mogu jako vezati za izvjesna mjesta i zgrade ovdje na zemlji. Sjećam se jednog slučaja kad mi je to postalo jasno na vrlo dramatičan način, iako se nije radilo o duhu djeteta.

Jednoga lijepog proljetnog dana Fran i ja smo, zajedno s dvoje naših prijatelja — Kathy i Keithom, odlučili otići na vožnju izvan grada i uputili smo se prema brdu Hill of Slane u okrugu Meath. Dan je bio prekrasan za hodanje i nas četvero smo krenuli bez ikakva određenog cilja — jednostavno smo uživali u poslijepodnevu. Ali za mene će ono biti grubo prekinuto.

Šetali smo oko ostataka jednog starog samostana, kad smo došli na čistinu i sjeli na ogradu da se malo odmorimo. Kathy i ja poznajemo se godinama, a nju također zanima spiritualni svijet anđela. Uvijek se veselila zbog mene i ohrabrivala me u mojem radu. Dok smo sjedili i opušteno razgovarali, spomenula je da je Hill of Slane od davnina spiritualno mjesto.

»Zašto ne pokušaš ovdje kontaktirati neke duhove?« upitala je, onako usput. Bez razmišljanja odgovorila sam: »OK, ima li ovdje koga?« Izrekavši to, osjetila sam oštru pljusku preko lica, a jedan strogi glas je rekao: »Velečasni Philip Dwyer.« Ostala sam u šoku. Nikoga nisam vidjela, samo sam osjetila taj udarac po licu i čula glas. Ostali su svi čuli kako me pljusnuo, ali nisu čuli glas, no ipak su bili zaprepašteni.

»Dovraga, što je to bilo?« upitala je Kathy.

»Ne znam«, odgovorila sam. »Upravo sam dobila tešku pljusku, a jedan mi se glas obratio kao >Velečasni Philip Dwyer<.«

»O, moj Bože, ne govori to«, reče Kathy sa strahom.

»Ah, ne brini se, to je vjerojatno neki duh koji nam daje do znanja da je ovdje«, odgovorila sam, ali moram priznati da se više nisam htjela tamo zadržati duže nego što je bilo potrebno.

Tako smo svi polako krenuli dalje, ali još sam osjećala prisutnost onoga koji me tek nekoliko trenutaka ranije tako grubo šokirao. U šetnji smo naišli na ostatke nekog starog groblja. Bilo je to vrlo slikovito mjesto pa smo ušli, počeli šetati uokolo i gledati stare grobove. Odjedanput je Kathy ciknula.

»Isuse, pogledajte ovo, ne mogu vjerovati.« Stajala je nad jednim starim grobom, rukom je prekrila usta, a ja sam vidjela da je zaista u šoku. Prišla sam joj i upitala što se dogodilo. Zakoračila je korak unatrag i samo rukom pokazala na grob. Okrenula sam se i pogledala, a na nadgrobnom kamenu pisalo je Velečasni Philip Dwyer. Moram priznati da mi se digla kosa na glavi kad sam ugledala to ime, a osjećaj prisutnosti koji sam imala kad me je pljusnuo sad je bio vrlo snažan. Jedno je bilo očito: to mjesto je još uvijek u velikoj mjeri bilo mjesto velečasnog Dwyera i bila sam prilično sigurna da nije zadovoljan što mu nepozvani smetamo! Onda je Fran primijetio da postoje i drugi nadgrobni spomenici s prezimenom Dwyer. Bilo je jasno da velečasni ima brojnu obitelj ili pretke pokopane u blizini. Odlučili smo da je najbolje otići, pa smo se u tišini povukli i izašli s groblja. Tek kad smo se udaljili nekih 300 metara osjetila sam da me napušta prisutnost velečasnog Dwyera; kao da sam tek tad znala da smo napustili njegovo područje.

Ta priča pokazuje na dramatičan način činjenicu da duhovi, i to ne samo duhovi djece, mogu postati vrlo vezani za mjesta i ljude koji su još na zemlji. Neki od tih duhova mogu se snažno izraziti, ponekad uzrokovati mnoge strahove i neizvjesnost za svakoga tko slučajno naiđe na njih, a ne razumije što se točno događa i zašto.

No nisu duhovi samo ljudi na neki način zarobljeni ili nesretni pa nastanjuju određena mjesta tu na zemlji. Susrela sam se i s mnogo vrlo sretnih i zaista veselih duhova, koji su jednostavno uživali ponovo posjećivati mjesta koja su za njih bila posebna i draga dok su bili živi.