Moje pamćenje vratilo se u vrijeme prije stvaranja našeg svijeta. Sjećala sam se da je Bog stvorio mnoge svjetove, galaksije i carstva s onu stranu poimanja, a ja sam ih željela sve vidjeti. Sama želja je bila dovoljna da me misli svojom snagom ponesu daleko od onog divnog vrta. Pratila su me neka druga dva bića sazdana od svjetla. Bili su to moji novi vodiči. Naša duhovna tjelesa otplovila su daleko od naših prijatelja u vrtu i zaronila u tamu kosmosa.

Naša brzina se rapidno povećavala. Osjetila sam radost letenja. Mogla sam činiti što god sam htjela. Ići tamo i ovamo, juriti, lebdjeti, stajati. Svidjela mi se ta sloboda. Uronila sam u beskraj kozmosa i shvatila da nisam u ništavilu. Naprotiv, i tu sam naišla na beskrajnu ljubav i svjetlo - opipljivu prisutnost Duha Božjeg. Začula sam nježan i prijatan zvuk, zvuk koji je dolazio iz daljine, zvuk koje me ispunjao srećom. Bio je to ton, kao neka muzička nota, ali univerzalniji, zvuk koji je ispunjavao sve što me okruživalo. Iza prvog, stigao je i drugi, samo viši, a onda se čula cijela melodija, kozmička pjesma koja me umirivala i tješila. Tonovi su proizvodili lagane vibracije koje su imale iscjeliteljsko djelovanje. Znala sam: koga ove vibracije dodirnu bit će izliječen. Od svojih sam pratilaca doznala da nemaju sve vibracije iscjeliteljska svojstva, te da neke u nama mogu izazvati negativne emotivne naboje. Sada mi je bilo jasno da se Sotona na zemlji koristi negativnim tonovima u muzici koji su zaista nepovoljno utjecali na moj um i na moje tijelo. Neke od detalja nisam smjela pamtiti, oni su izbrisani iz mog pamćenja, ali su mnogi utisci ipak ostali. Činilo mi se kao da moje putovanje traje nedjeljama, mjesecima. I dok sam tako putovala, upoznajući Božje kreacije, uvijek, je uza me bila ugodna ljubav našeg Boga. Osjećala sam se kao svoj na svome, a činila sam samo ono što je bilo prirodno.

Posjetila sam mnoge svjetove - zemlje poput naše, ali i puno ljepše sa stanovnicima punim ljubavi, ljudima daleko pametnijim. No, svi smo mi bili Njegova djeca, a sva prostranstva svojih svjetova stvorio je samo za nas. Putovala sam daleko u prostranstva gdje su zvijezde  koje se ne mogu vidjeti sa zemlje. Posjetila sam galaksije u kojim su svjetovi naseljeni Božjim stvorenjima, našom braćom i sestrama, i svega sam se sjećala, kao poslije dugog sna. Znala sam da sam na svim tim mjestima već bila.

Mnogo kasnije, kad sam se već bila vratila u svoje smrtno tijelo, osjećala sam se kao prevarenom kad nisam bila u stanju da se sjetim detalja mog doživljaja, ali sam poslije i sama shvatila da je taj zaborav bio za moje dobro. Da sam upamtila sve one slavne i savršene svjetove koje sam posjetila, moj život na majčici zemljici bio bi prava mora. Osim toga, to bi vjerovatno potpuno pokvarilo moje vlastito poslanje na ovome svijetu. Napokon, shvatila sam da moram biti zahvalna za sve ono što sam doživjela, jer Bog mi nije morao pokazati sve svoje svjetove, ili mi je mogao izbrisati iz pamćenja i ono što nije. Ali milostiv kakav jest, dao mi je mnogo: vidjela sam svjetove koje ni naš najmoćniji teleskop ne može otkriti; spoznala sam ljubav koja tamo vlada.