Mladićevo pismo

Štovana, milostiva gospođo!
Pozvali ste me da Vam pišem. Smatrali ste da mladiću s književnim
darom mora biti osobit užitak što se pismom smije obratiti lijepoj i
štovanoj dami. Imate pravo, to jest užitak.
Povrh toga, stavili ste i primjedbu da mnogo bolje pišem negoli
govorim. Evo, dakle, pišem. To mi je jedina mogućnost da Vam učinim
malo zadovoljstvo, a to mi je velika želja. Jer, dragi ste mi,
milostiva gospođo. Dopustite mi da budem iscrpan! To je nužno jer
biste me inače pogrešno razumjeli, a možda je i opravdano, jer ovo će
biti moje jedino pismo Vama. A sada dosta s uvodima!
Kada mije bilo šesnaest godina, s nekom sam neobičnom i možda
starmalom melankolijom primijetio da se radosti dječaš-tva od mene
otuđuju i gube. Gledao sam svoga mlađeg brata kako dubi kanale u
pijesku, baca koplje i lovi leptire i zavidio mu na radosti što gaje
pritom obuzimala, a čije sam se strasne iskrenosti još vrlo dobro
sjećao. Bio sam ju izgubio ne znajući kada ni zašto, a umjesto nje,
jer tada još ne mogoh dijeliti užitke odraslih, nastupilo je
nezadovoljstvo i čežnja.
Silnom predanošću, ali bez upornosti, bavio sam se čas poviješću, čas
prirodnim znanostima, tjedan dana svakodnevno do sitnih sati pravio
botaničke preparate, a zatim četrnaest dana ništa drugo ne radio nego
čitao Goethea. Osjećao sam se usamljenim i protiv svoje volje
odvojenim od svih spona sa životom, a taj jaz između života i sebe
instinktivno sam nastojao premostiti učenjem, znanjem, spoznavanjem.
Po prvi put shvaćao sam naš vrt kao dio grada i doline, dolinu kao
usjek u planini, planinu kao jasno ograničen dio Zemljine površine.
Po prvi put promatrao sam zvijezde kao svemirska tijela, oblike
planina kao nužno nastale proizvode zemaljskih sila, i po prvi sam
puta tada pojmio povijest naroda kao dio povijesti Zemlje. Tada to
još nisam mogao izraziti i imenovati, no to je u meni bilo i živjelo.
Ukratko, u ono sam vrijeme počeo misliti. Spoznao sam, dakle, svoj
život kao uvjetovan i ograničen i u meni se probudila ona želja, koju
dijete još ne poznaje, želja da od svoga života, koliko god uzmognem,
učinim nešto dobro i lijepo. Vjerojatno svi mladi ljudi doživljavaju
približno isto, noja to pripovijedam kao da je to bio sasvim
individualan doživljaj, jer sam ga takvim osjećao.
Nezadovoljan i proždiran čežnjom za neostvarivim proživio sam tako
nekoliko mjeseci, bio sam marljiv, a ipak nestalan, izgarao, a ipak
žudio za toplinom. U međuvremenu je priroda bila mudrija od mene i
riješila mučnu zagonetku moga stanja. Jednoga sam dana bio zaljubljen
i iznenada mi se vratiše sve moje spone sa životom, snažnije i
raznovrsnije nego ikada prije.
Otada sam doživio i veće i ljepše sate i dane, no nikada više takve
tjedne i mjesece, tako tople i tako ispunjene neprekinutom strujom
osjećaja. Ne želim Vam pričati povijest svoje prve ljubavi, jer je
nebitna, a i vanjske su okolnosti mogle biti posve drugačije. Ali
život koji sam tada živio, to bih pokušao donekle opisati, premda
znam da mi neće uspjeti. Užurbano se traženje okončalo. Najednom sam
stajao usred živahnoga svijeta i tisućama korijenskih niti bio
povezan sa Zemljom i ljudima. Moja su se čula doimala promijenjenima,
oštrijima i življima. Osobito oči. Gledao sam posve drukčije nego
prije. Gledao sam svjetlije i šarenije, kao umjetnik, osjećao sam
radost čistoga promatranja.
Vrt moga oca blistao je u ljetnoj raskoši. Njegovi rascvjetali
bokori i stabla s gustim ljetnim lišćem stršila su u duboko nebo,
bršljan se povijao uz visoki potporni zid, a nad njim počivala gora s
crvenkastim stijenama i modrocrnom jelovom šumom. Stajao sam i ganut
promatrao kako je svaki za se tako čudesno lijep i živ, šaren i
sjajan. Neki su se cvjetovi nježno njihali na stapkama i tako
dirljivo blago i milo provirivali iz svojih čaški i da sam ih morao
voljeti i u njima sam uživao kao u poeziji pjesnika. A mnogi zvukovi,
za koje prije nisam mano, sada su mi plijenili pozornost, govorili mi
i zaokupljali me: šum vjetra u jelama i travi, cvrčanje šturaka na
livadama, grmljavina udaljenih oluja, huk rijeke na brani i cvrkut
ptica. S večeri sam gledao i slušao rojeve muha u zlatnožutom svjetlu
predvečerja i osluškivao kreketanje žaba uz baru. Tisuće beznačajnih
sitnica najednom su mi postale drage i važne i doticale me poput
doživljaja: primjerice jutrom, dok sam za razonodu u vrtu zalijevao
nekoliko lijeha, a zemlja i korijenje tako zahvalno i požudno pilo.
Ili, u sjaju podnevna sunca vidio sam malenog modrog leptira kako
tumara kao opijen. Ili sam promatrao mladu ružu u cvatu. Ili bih
navečer iz malena čamca spustio ruku u vodu i na prstima osjećao
blago, mlako strujanje rijeke.
Dok me mučila bol bespomoćne prve ljubavi i dok su me
pokretale neshvaćena nevolja, svakodnevna čežnja, nada i razočaranje,
ipak sam, usprkos sjeti i ljubavnoj strepnji, svakog trei
nutka u dubini srca bio sretan. Sve što je bilo oko mene, bilo mi
je drago i nešto mi govorilo, nije bilo mrtvila ni praznine u
svijetu. Nikada to nisam dokraja izgubio. Još jednom to doživjeti, u
se primiti i zadržati, moja je sadašnja predodžba o sreći.
Želite li čuti dalje? Od onoga vremena pa do ovoga dana zapravo sam
uvijek bio zaljubljen. Od svega što sam upoznao ništa mi se nije
činilo tako plemenitim, vatrenim i zanosnim kao ljubav prema ženama.
Nisam uvijek bio u ljubavnim vezama sa ženama i djevojkama, niti sam
uvijek svjesno volio neku određenu, no moje su misli uvijek nekako
bile zaokupljene ljubavlju, a moje divljenje ljepoti bilo je zapravo
neprestano obožavanje žena.
Neću Vam pripovijedati ljubavne priče. Jednom sam imao dragu,
nekoliko mjeseci, a povremeno bih, dijelom i nehotice, u prolasku
pobrao poljubac i zajedničku noć, no kada sam doista volio, to je
uvijek bilo nesretno. A ako me sjećanje ne vara, jadi zbog beznadne
ljubavi, strah i bojažljivost i besane noći bile su zapravo mnogo
ljepše od svih malih sretnih slučajeva i uspjeha.
Znate li, milostiva gospođo, da sam u Vas veoma zaljubljen? Poznajem
Vas skoro već godinu dana, premda sam samo četiri puta bio u Vašem
domu. Kada sam Vas prvi puta ugledao nosili ste na svijetlosivoj
bluzi broš s firentinskim ljiljanom. Jednom sam Vas vidio na
kolodvoru kako ulazite u pariški brzi vlak. Imali ste kartu za
Strasbourg. Tada me još niste poznavali.
Onda sam s prijateljem došao k Vam'a, tada u Vas već zaljubljen.
Primijetili ste to tek za moga trećeg posjeta, one večeri uz
Schubertovu glazbu. Barem mi se tako činilo. Prvo ste se šalili mojom
ozbiljnošću, zatim mojim lirskim izrazima, a pri rastanku ste bili
dobroćudni i pomalo majčinski. A posljednji put, nakon što ste mi
priopćili svoju ljetnu adresu, dopustili ste mi da Vam pišem. I to
sam, eto, danas učinio nakon dugog razmišljanja.
I kako da sada završim? Rekao sam Vam da će ovo moje prvo pismo biti
i zadnje. Primite ove moje ispovijedi, koje su možda i pomalo
smiješne, kao jedino što Vam mogu dati i čime Vam mogu pokazati da
Vas veoma poštujem i volim. Misleći na Vas i priznavajući si da sam
prema Vama vrlo loše odigrao ulogu zaljubljenoga, osjećam ipak djelić
one čarobne ljepote o kojoj sam Vam pisao. Već je noć, pod mojim
prozorom još uvijek cvrče šturci u mokrome travnjaku, i mnoge su
stvari opet kao onoga bajkovitog ljeta. Možda ću, pomišljam, sve to
jednom smjeti ponovno imati i još jednom doživjeti, ostanem li vjeran
osjećaju
iz kojeg sam ovo pismo sročio. Htio bih se odreći onoga što za većinu
mladih ljudi proizlazi iz zaljubljenosti, a što sam i ja odveć
dovoljno upoznao - dijelom iskrenu, a dijelom umjetnu igru pogleda i
pokreta, sitničavo korištenje nekog ugođaja i prigode, doticanje
stopala pod stolom i zlorabljenje rukoljuba.
Ne uspijevam točno izreći što mislim. Vjerojatno me ipak razumijete.
Ako ste takva kakvu Vas rado zamišljam, tada se možete od srca
nasmijati mome smušenom pismu, a da me time ne omalovažite. Moguće je
da ću se i jajednom tomu smijati, no danas to ne mogu i ne želim. Uz
izraze odanoga štovanja, Vaš vjerni B.
(1906.)