Hajde da poredom uočimo prilike, u starinskim tima pjesmama izložene. Miloš je veliki čobanin ovaca, kao što je Mjesec, po pučkim zagonetkama, čobanin zvijezda. Milošu je naporuč ''mać zelen staroga Voina'': u očima Indâ, Sunce i Mjesec bića su žuta i zelena, pa hari, harit, koje riječi znače ''žut'' ili ''zelen'', same po sebi znače takogjer Sunce i Mjesec.2 Miloš je ovdje Voinović, što će reći sin Voina, a mi u nekom čudesnom Voinu naših pjesama nagjosmo, ako se ne prevarismo, vremenom izblijegjenu sliku ratnog Svantevida, ili Vida.3 Bugar-kabanica prikriva Miloša, a konja mu kulaša medvjedina svega opšiva. I ovo ovdje kao da je suglasno sa davnašnjim mitom Arijaca: kod Indâ, otančali Mjesec ima naziv: ''kralj medvjedâ'', jer je medvjed iz studene postojbine, te zgodno simbolizira mračnost i hladnoću umanjenog Mjeseca.4 Čobanin Miloš ima ''zlu nauku pospavati  svagda oko podne'': naime, ispred sjaja visokoga Sunca ižčezava Mjesec.

2  Gubernatis, Mythol. zool; v. l. p. 399—400.

3 Dio I. na str. 44—5 (85-5).

4  Gubernatis, Mythol, zool., v. 11, p. 115.

Ovu istu mitičnu priliku, ali prevrnutu, nalazimo u Grkâ: u prekrasnog mladog čobanina Endimiona, koji imaše ovcu neizrecive bjeloće, zaljubi se djevičanska Artemida, pa, da mu cjeliv dâ, uljulja ga, dugo i dugo gledajući, u vječni san i u vječni život, na latmijskoj planini u Kariji. Po tumačenju mitologa, Endimion je Sunce zapadnuto, zaspano, kad Mjesec sjaje;5 a mit je, spram  našega, prekrenut, jer u kojih Arijaca Mjesec postade djevojkom, u njih je Sunce čobanin, te on ima bijele janjce i ovce, zrake svoje.6 Vrebaju na Miloša tri plijenitelja, megju kojima najprvi je Gjakovica Vuče. Nije po samom slučaju, u Karadžića pjesmi, ime Vuk nadjenuto Miloševu dušmaninu, niti je, u pjesmi ikavskoj, pozorište bez uzroka nazvano Vučjaj-planina i Mračaj-planina.

5  M. Müller, Beitr. zur vergleich Mythologie, s. 71—3.

6  Grčka ova priča tim je važnija, što grčka mitologija, inače toliko bujna, za Artemidu, izim ove zgode, malo što drugo kazuje. A ipak je Artemidina slika obasuta svim čarom helenskim.

Od Vuka i drugdje strada Miloš. Tako u pjesmi, gdje Miloš dopade teške tamnice,1 tamničar je njegov opet Vuk:

''Šenluk čini Vuča dženerale, jer je Vuča šićar zadobio,

tri vojvode srpske uhvatio: jedno jeste Miloš od Pocerja, drugo jeste Toplica Milane,

a treće je Kosančić Ivane; bacio ih na dno u tavnicu, gjeno leži voda do koljena, ''junačke kosti do ramena''.2

Tamnica je ovdje bajagi madžarska, dok drugdje Miloš tamnuje u Latinima.3 Plijenitelj i tamničar Vuk čini se, i u djelu i po samom glasu riječi, puki vedični Vrika, vuk, personifikacija mrkle noći; stari Indi mole se često bogu Suncu, da njima ukloni zloduh, zlobnog Vuka, plijenitelja Vuka, koji zasjeda i napastuje putovima.2

U Vuku, ili u Vukodlaku, mi već upoznasmo zasjedača, koji Mjesecu kidiše i gleda da ga proždre.5 Miloš strijelja i dobiva zlatnu jabuku sa visoke kule na Legjanu, pa je to kao glavno obilježje njegove pobjede nad dušmanskim gradom i pridobića careve zaručnice: poznato je, da po mitskoj zamisli osobito Greko-Italâ, a i drugih Arijaca, jabuka su zlatna i Sunce i Mjesec.6 Svakome, koji se bavi arijskim mitovima, mučno je ne vidjeti u tri djevojke, sve tri jednolike, tri noćne Zore, a u Roksandi, koja kupi prstenje, sitan biser i drago kamenje, treću sjajnu Zoru, jutrenju zaručnicu Sunca, ili vidnog višnjeg boga. Što Miloš jednu sebi ostavi, i to razumijemo: noćna jedna Zora može da pristaje Mjesecu.

1  Vuk. pjes., knj. II, 42.

2  V. 5—13. Za vjerojatno mitično biće Toplice i Kosančića, isporedi Dio II.

3  Vuk. pjes., knj. II, 37.

4  Gubernatis, Mythol. zool. v. II. p. 150.

5 Na str. 145—8.

6 Ovakovo je značenje zlatnih jabuka, n. pr., u ubavom vrtu Hesperida. I zgoda s jabukom, u oglašenoj švicarskoj legendi Vilima Tella, nije druge naravi, te je uzeta iz pučkog pričanja.

Što se pak tiče troglavog Balačka, posljednjeg čudila, s kojim ima da se bori Miloš, nema sumnje ikakove o potpunoj istovjetnosti njegovoj s jednakim prikazima u arijskoj mitologiji. Latini za cijelo ne uzajmiše u nas Balačka, niti mi u njih grdosiju Kaka; a Kako je ipak jedno te isto s Balačkom. Troglavi div Kako plijeni iz pećine na zlokobnom Aventinu, a siplje vatru na troja usta:1 njegova, je pećina puna ljudskih kosti, kao što i tamnica Vuče dženerala. Heleni imaju trotjeloga diva Geriona, koga u krajnjem tamnom zapadu svlada sunčani Herakle: troglava im je pak paklena psina, Kerber, opet i on Heraklov dušmanin. Balačko, kao što Kako i Gerion, uobrazuje zimu i noć. Njegova je Mračaj-planina ikavske pjesme.2 Suprote se, dašto, i boj biju protiv takovih nemani svijetli bogovi.

1  Propertii 1. IV, el. 9, v. 9—10: ''Incola Cacus erat, metuendus raptor ab. antro, — per tria partitos qui dabat ora focos''. Pjesnik Propercij sabra i sačuva glasove iz stare tradicije. Naprotiv, historičar Livij (1. I, c. 7) zbrisa Kaku tamno božanstvo i pretvori ga u čovjeka, lopova i razbojnika.

2  ''Mrakoč'', što je po smislu jedno sa ''Mračaj'', grad je troglavoga Arapina, u pjesmi knj. III, 41, v. 172—3, zbirke Petranovićeve. Troglavi je Arapin poznija varianta troglavog Balačka.

Po mojem mišljenju, naš epski boj na Legjan, i u tom boju proslavljeno viteštvo Miloša čobanina, okreću se u okviru čisto mitičnom: srpski car Stjepan tek slučajno, površnim svojim  imenom, upade u pjesmu, gdje mu mjesta nije. U cijeloj pjesmi još je zdrava jezgra starog mita, koji, rekao bih, sastoji se u ovom: bog jutrenjeg vidjela, Sunce, ili možda sam najviši Vid, ide na grad tame, kako bi otud ispod pritiska svih udih vlasti izbavio vjerenicu svoju Zoru, a, pošto je vojna noćna,  glavni je pregalac božanski Mjesec. Po glasu jedne pjesme, Mili je čobaninu onda ''petnajst ljeta.''

Valjda je to pun Mjesec, od petnaest dana.3 Kad s oproštenom vjerenicom svatovi sretno dogjoše k bijelim carskim dvorovima, Miloš-čobanin nije dionik svadbenog veselja; prikaza se caru ujaku, i zamače. Da je i dalje tančati, mogli bismo reći: Mjeseca nestaje na obzorju, čim božji dan nebom ovlada.

Ako Miloš po priči, što naprijed čusmo, ''leže na legja'' te ''spava'', kad ga ono danju nagje Silni Stefan; ako je njemu ''zla nauka pospavati svagda oko podne'', kako malo prije reče pjesma, a to on u noći sam uspavljuje druge junake, kako nam kazuje još jedna Vukova lijepa pjesma mitičnog kreta.4

3  Vidi, na str. 135, pjesničku izreku: ''kano mjesec od petnaest dana''.

4  Vuk. pjes., knj. II, 38. Pjesma je već razglobljena (Dio VII, s. 10—1 [190—1]), u odnosu s vilama.

Miloš junake uspavljuje pjevanjem divnim. Pjevanje mu je kao u tankogrle djevojke, kao u vile. Pjesma začinje,

''Pojezdiše do dva pobratima preko krasna Miroča planine, ta jedno je Kraljeviću Marko,  a drugo je vojvoda Milošu, naporedo jezde dobre konje, naporedo nose koplja bojna, jedan drugom belo lice ljubi  od milošte do dva pobratima; pake Marko na Šarcu zadrema, pak besedi pobratimu svome: A moj brate, vojvoda Milošu!

teško me je sanak obrvao, pevaj, brate, te me razgovaraj. Al' besedi vojvoda Milošu:

A moj brate Kraljeviću Marko! ja bi tebe, brate, popevao,

al' sam sinoć mlogo pio vino u planini s vilom Ravijojlom, pak je mene zapretila vila, ako mene čuje da popevam, oće mene ona ustreliti

i u grlo i u srce živo.''1

Na Markovo hrabrenje, ipak

''Miloš poče da popeva,

a krasnu je pesmu započeo od svi naši bolji i stariji, kako j' koji drž'o kraljevinu po čestitoj po Maćedoniji, kako sebe ima zadužbinu;  a Marku je pesma omilila, nasloni se sedlu na oblučje,

Marko spava, Miloš popijeva. Začula ga vila Ravijojla,

pa Miloša poče da otpeva,

lepše grlo u Miloša carsko, jeste lepše nego je u vile; rasrdi se vila Ravijojla,

pak odskoči u Miroč planinu, zape luka i dve bele strele, jedna ud'ri u grlo Miloša, druga ud'ri u srce junačko. Reče Miloš: Jao moja majko! Jao Marko, bogom pobratime!

Jao brate, vila me ustreli!''2

Povik ranjenog junaka iza sna trgnu Marka On odmah napusti Šarca na vilu i prisili je, da biljem, na Miroču uzbranim, Milošu rane zagasi i iscijeli, pa je sada

1 V. 1—22.

''lepše grlo u Miloša carsko, jeste lepše, nego što je bilo.''3

2 V. 28—49.

3 V. 109—10.

Mitsko je doista ovo u Miloša carsko grlo, ljepše nego u vile, kojim on druga Marka u san ljulja. Iskače nam iz ovog pričanja, eto ponovo, gore pomenuti mit o Artemidi i Endimionu, niti je mit ovdje, kao prije, izvrnut. Miloš uspavljuje, pjevajaći; a pjeva naizmjence, po klasičnoj mitologiji, baš mjesečna boginja i pri pjesmi ostaje kao zapanjena.4 U Grčkoj, pjeva i uspavljuje takogjer čarna Sirena, pa mitolozi sad naginju vidjeti u njoj Mjeseca. Po indijskoj Rig-Vedi, čudotvorno pjevanje svojstvo je bogova; pjevanjem bogovi stvaraju na nebu Ognja5; dva sprijateljena boga, Indra i Soma (Mjesec), u slici tice oblijeću pjevajući nebesno drvo i čuvaju blago ambrozije, božju svjetlost.1 Pjevanje pripadalo pak naosob Mjesecu, možda zbog pjesničkog otajstva noći. Po tihoj mjesečini, svaki žubor vode, i svaki list koji trepeće, imaju posebnog glasa; ispod trave skriveni popci udaraju, kao neki ogromni zbor, u neprekidnu, u ritmičnu skladbu: to je noćno dugo pjevanje, to je krasna Mjesečeva pjesma.2 Što je pjesma na Miroču planini, i ovo je ime zar više mitično, nego geografijsko: označilo bi tišinu noćnu. Mlroč-planina paralelno nam dolazi sa Mračaj- ili Mrakoč-planinom, gdje je na stanu troglavi Arapin, troglavi Balačko. Miroč kao da je suprotan Mrakoču i Mračaju.3

4 Ovidii Fasti, II, v. 91—2: ''Cynthia saepe tuis fertur, vocalis Arion, — tanquam fraternis, obstupuisse modis''.

5 Rigv., X, 88, v. 10.

1 Id., I, 164, v. 20.

2  Može biti, da se poezija mjesečine i noći izrazuje, u pučkoj mitologiji, još jednim načinoin. Bio bi to ''njemušti jezik'', koji se u pripovijetkama mnogo spominje. Njemušti, ili ''nemušti'', jezik ''čobanin'' neki

dobiva na dar od zmijinjeg cara, pa njim razumijeva, idući po šumi, ''sve što govore tice i trave i sve što je na svetu''. (Vuk. prip., 3).

3  O Balačku govoreno je i u Dijelu II (s. 99—100 [197—8]). Za vilu Ravijojlu, S kojom je Miloš sinoć mlogo pio vino'', isporedi Dio VII. A što se tiče Kraljevića Marka, za koga se u pjesmama često puta,

po mom mnenju, zadjedoše neke krpe iz stare sunčane religije, gledaj Dio V, na str. 42—8 (162-8). Kad

bi to bilo tako, pa kad bi i ovdje Marko bio donekud zamijenio božansko Sunce, tad bi i cio sadržaj ove pjesme bio u mitičnom vidu jasan: Mjesec pjevanjem uspavljuje Sunce, kao što zaljubljena Artemida u san uvali sunačnog Endimiona. Nešto je čudno, da naša pjesma prikazuje Miloša i Marka kao zaljubljenike: eno ''naporedo jezde dobre konje, — naporedo nose koplja bojna, — jedan drugom belo lice ljubi — od milošte do dva pobratima''.

Miloševo pjevanje predmet je čudnog kazivanja u još jednoj narodnoj pjesmi.4 Car Lazar, na gozbi u pjanosti, smatra Miloša ''svojim protivnikom''5 za to, što, na njegovo pjevanje ''tanko glasovito'',6 ovaj, jedini izmegju gostiju, otpjeva takogjer ''tanko glasovito.''7 Car hoće da ga objesi. Vješanje se Milošu spravlja na tri mjesta. Prvo je mjesto ondje, gdje se Milošu gradi zadužbina, a grade je od ''tri godine'' do ''trista majstora''8 a Radom neimarom. Na drugom mjestu, do druge zadužbine Miloševe, na Šarganplanini, imaju

''tri vode studene'',

pa i

''tri korita od suhoga zlata, i tri česme od srme žežene,

i na njima tri draga kamena1''.

4  Petranovića pjes., knj. II, 18. Sravni s ovom i pjesmu, gore na str. 164.

5 V. 27.

6 V. 12.

7 V. 16.

8 V. 59 i 43.

1 V. 86-9.

Na ovoj drugoj postaji nalaze se noćne Miloševe ovce:

''tu se vide napojiti ovce,

a

koji

u sred noći, kako u sred dana'', ''kod njih sjede trideset Bugara.''2

2 V. 90-2.

U čobana Bugara jesu i ''tri hiljade brava.''3 Treća je postaja do Budima grada, pak tu

''nagjoše trista gjece mlade, trista gjece, trista siročadi'',

''od lješnikâ, kupe napravili.''4

3 V. 108.

4 V. 137—9.

Djeci je gospodar Miloš. Kad sve to vidi car Lazar, zaplače se, uzviknuvši:

''Bože mili, čuda velikoga! U Miloša dosta prijatelja po svijetu na četiri strane.''5

Zaštedi ga i povrati zdrava ''Kruševdolu slavnom''6.

5 V. 153-5.

6 V. 167.

I ovce, i bravi. i noćni Bugari, i trojni broj, uprav vanredno ponavljan, to nas sve kod Miloša ne iznenagjuje više. Ali je u ovoj pjesmi biljeg jedan; posve nov, što priteže pažnju. Na trećoj postaji, veli pjesma, nagjoše trista djece mlade, koji ''od lješnikâ kupe napravili''. Sad treba znati, da osim već navedenih zagonetaka,7 puk o mjesecu goneće još ovako: ''Puno rešeto lješnika, a u srijedi samo jedan orah — Pun tavan lešnika, a u sredi orah'', i odgoneće: ''Mjesec megj zvjezdama'' — ''Zvezde i  mesec.''8 Držimo li se pučkog govora, kako ga zagonetke razjašnjuju, ono trista Miloševe djece mlade, koji od lješnika, kupe napraviše, bile bi zvijezde, a Miloš, k njima priveden na treće stratište, bio bi Mjesec. Tumačenje ovo potkrepljuje se općom mitologijom. U velike se lješnikom bavi sujevjerje arijskih naroda, koji u njemu kao da ugledaše oblik i obilježje mjeseca.9

7  Gledaj na više, na str. 138.

8  Novakovića zagon.

9  D' après toutes les probabilités, la noisette est l'une des formes botaniques de la lune'', veli A. Gubernatis (La Mythol. des Plantes-Noisetier), koji, dašto, ne zna za naše zagonetke i pjesme.

Još, po našoj pjesmi, ''od lješnika napravljene su kupe'', što i opet nije bez mitskog poznatog znamenovanja. Već je u Rig-Vedi kupa, ili čaša, božanski biljeg Sunca i Mjeseca. A po mitu helenskom, Herakle, kad mu je preći more, uzajmi u Helija, u Sunca, zlatnu njegovu čašu, koju on ovome povrati, kad je more preplovio. Šta više, na lješniku čamcu, kazuje još jedna verzija mita, on prispje u Italiju iz zapadnih krajeva Hesperida. Mitična kupa, ili čaša, naše pjesme pripada ovako vrlo

starome vjerovanju.1

1 Isto kao ''od lješnika kupa'', čudesna je, u nekim pjesmama, ''orahova lagja'', pa i čudesno plovi. Za tu ''orahova lagju'', vrijedna je, da se donekle pripazi, Vukova pjesma hajdučkog vremena: ''Od Horvata Mato'' (knj. III, 48). Ovome junaku

''sjaju se toke kroz brkove,

kao mjesec kroz jelove grane'' (v. 27—8); a za lagju kad se ona pomalja, pjeva se:

''Nešto sjaji more od zapada.

Je li koji kadgod zapamtio, da se sjaji more od zapada?

Il' je sunce, il' je mjesečina?'' (v. 122—5). Orahova je lagja pak opisana ovako:

''Možeš dati orahovu lagju, a na njojzi dumen od kalaja, od kalaja i guhoga zlata,

navrh njega alem kamen dragi, sa kojim se vidi putovati

u ponoći kano usred podne?'' (v. 60—5).

U botanici mitologičnoj, lješnik i orah dotiču se u mnogome (Gubernatis, La Mythol. des Plantes - Noyer). Gledom na taj simbolični orah ja bih mislio, da nam je amo prikačiti i iz Petranovićeve zbirke pjesmu jednu (knj. III, 30), kojoj cio je osnov mitičan, a iznosi nam neko ''polje Orahovo''. Prizor biva na Šari-planini, gdje je vila pokliknula i Milošu javila, da troglava nakaza zarobi Relju, krilatog junaka, i mladog Banović-Strahila. Sužnji sa odvedeni ''na široko polje Orahovo'' (v. 114), kad li eto im Miloša u pomoć. Miloš primakne se k njima ''niz poljske lužine'' (v. 178), pogubi troglavog Arapina, pa drugovima presiječe sveze na rukama. Svi zajedno onda posjekli i rastjerali dušmane, vojsku troglavog čovjeka. Krilatoga Relju, a i samog Banović-Strahila, još zar niko ne uspje, usprkos svakog nastojanja, izvući iz tame mitske i do lica historijskih pročistiti. Je li Relja, kako ja držim, lice jedno sunačno (Dio III, a. 40—57, 184—201), a Strahilo jutrenji ratni Vid (Dio I, s. 52—8 [92—8]), onda bi pjesma bila razgovijetna: tamni Troglav u noći osužnjio vidne bogove, koje Mjesec sveza oprašta, te će oni zajedno pobjediti svu noćnu silu.

S onim, što je dovle izloženo, ugjosmo valjda u dosta jasni trag pravoj naravi Miloševa čobanskog života, pak i njegova spavanja i pjevanja. Čitava ova legenda sastavljena je od mitskih komada, što su vremenom, stariji od historijske pojave kosovskog junaka. Miloša Kobilića. Nego i careva sumnja o Miloševoj nevjeri, kosovskim pjesmama potkana, izlazi, što ja cijenim, takogjer iz istog davnog mita o božanskome Mjesecu.

Čista historija o sumnji kakvoj, podignutoj na Miloša, ne zna, kao što ne zna ni za izdajnika Vuka Brankovića. Nenadne velike polome i preokrete prosti narod, ne samo u našoj, nego u svakoj zemlji, obično ne može da sebi drugačije protumači, već ako uzme, da je izdaja po srijedi. Nije naše ovdje kazati, zašto prekor izdaje prianja, u narodu i u narodnim pjesmama, uprav za osobu Vuka Brankovića. Nama je samo potražiti, otkud, u pjesmama, careva sumnja na Miloša.

Razlažući prečeste mijene i pomrčine u Mjeseca, naprijed opazismo,1 da ga za to iz pučkih usta sustiže teški prekor nevjere. Mjesecu reče pjesma:

1  Na str. 143.

2  Ib.

''Ej Meseče, carev neverniče! zašt' ne greješ danju, kako noću!'' ''O Meseče, carev neverniče! zašto greješ caru na večeru!''2

Čudno je podudaranje, što isto ovako, taman na večeri, knez, ili, kako njega još nazivlju pjesme, car Lazar Miloša prekorava s nevjere; pjesma kosovska kazuje,3

''Car uzima zlatan pehar vina, pa govori svoj gospodi srpskoj:

Kome ć' ovu čašu nazdraviti ? ..... Ta nikom' je drugom napit' ne ću, već u zdravlje Miloš-Obilića: Zdrav Milošu, vjero i nevjero! prva vjero, potonja nevjero!''4

3  Vuk. pjes., knj. 11, 60, III

4 V. 18—32.

Ako se mitski govor o carevoj nekoj ''večeri'' uz ''Mjeseca nevernika'' podudara s govorom o carevoj drugoj ''večeri'' uz ''Miloša nevjeru'', to je, po mojem mišljenju, odatle, što je potonja verzija ispredena i sačinjena iz one prve. Pokazano je već, da su i povrh ovoga još drugi potezi u junaka Miloša snimljeni s Mjesečeva lica.

Legenda o carevoj večeri i o nevjeri, koja je tom prilikom Milošu predbačena, postoji od  davnih doba u narodu. Kako sada pučka pjesma pjeva, isto tako glasi i odnosna vijest u domaćih pisaca. Carevu večeru, a pri njoj, uoči kosovske bitke, ukor učinjen Milošu zbog nevjere, bilježe svi pisci redom, to prevodilac Vizantinca Duke, pa Cerva, Orbini, Luccari, Kuripešić.5 Svi ovi pišu na razmaku XV i XVI vijeka, ili u vijeku XVI, a povode se za pučkim kazivanjem. U Orbini-a,6 careva ukorna zdravica Milošu, i Milošev odgovor caru, onakim su kretom i akoro riječima ispredani, kako ih svejednako, nakon tri vijeka, sada opijeva netom pomenuta kosovska pjesma u Vukovoj zbirci.7

5  Rački, Boj na Kosovu, na str. 42—3.

6  Orbini, Il regno degli Slavi, p. 314—5.

7  Knj. II, 50, III. Vrijedno je, da se dvije verzije, Orbini-eva i pučka, usporede. Orbini: A voi, o Milosc, dono questo vino insieme con la tazza, con tntto che appo di me sete incolpato di tradimento. Milosc beve e dice: Domattina ho da mostrare con effetto, che l'accusatore mio (Vuk Brankovich) e falao e bugiardo, e che io sempre son stato fedele al mio patrone''. Pjesma (v. 31—3):

''Zdrav Milošu, vjero i nevjero! Prva vjero, potonja nevjero!

Sjutra ćeš me izdat' na Kosovu''. Pije Miloš, i odgovara (v. 48—54): ''Nevjera ti sjedi uz koljeno,

ispod skuta pije ladno vino,  a prokleti Vuče Brankoviću.

Sjutra jeste lijep Vidov danak,

vigjećemo u polju Kosovu, ko je vjera, ko li je nevjera''.

Pošto narod pjesmu svoju ne ispjeva po Orbini-u, jasno je, da ovaj preuze pričanje iz naroda. Na ovome primjeru ovdje mi možemo najbolje da opazimo, koliko je ustrajne moći u pučkoj našoj tradiciji i od kolike je davnine čitav sadržaj nekih pučkih pjesama. Ako je ovo ovako u pjesmi, prividno historijskoj, kako da to ne bude osobito u pjesmama čudesnog ili mitičnog gradiva? Što se tiče pjesme o carevoj večeri, ona se jamačno pjevala već u XVI vijeku, a ništa ne smeta pretpostavci, da je ona i od toga vijeka davnija.

Sisanje vanredno, pa postojana oznaka čobanstva, pa onda neodoljivo pjevanje snotvorno, i najposlije ukor s nevjere, to je ono, što se, po mojem mišljenju, iz stare vjere, koja se na Mjeseca odnosila, preli u povjesnu šupljinu života Miloševa. A kad bi se ko hotio i na sitnež osvrtati; te pregoniti dokazivanjem, kako je Miloševoj legendi pridano mnogo poteza Mjesečevih, taj bi još imao nešto da zamijeti. U jednoj pjesmi, kad Miloša daruju za pokazano junaštvo, onda i njegov ždralin

dobiva abaiju, pa su ''sve po njojzi sjajni mjesecovi.''1 U oči boja kosovskog, u drugoj pjesmi, Miloš skide sa sebe kolastu azdiju, i dade je Kosovci djevojci, s riječima: ''Na, devojko, kolastu azdiju, — po čemu ćeš mene spomenuti, — po azdiji po imenu mome!''2 Kolasta azdija, to je na kola išarano  odijelo. Takovu odjeću ostavlja Miloš uspomene radi; pače, po posljednjem istina nešto tamnom stihu, kao da ona njemu spominje čak i ime. Kolo, koje hrli po nebu, vrlo je česta slika velikih nebesnih tjelesa, osobito Sunca, u mitologiji Arijaca. Ali je ovo sve možda odveć navijeno. Pregjimo preko  toga.

1  Petranovića pjes., knj. III, 13, v. 291. Valja pripomenuti, da je pjesma Divjanovićeva.

2  Vuk. pjes., knj. II, 51, v. 62—4.

Od sličnih takih sitnica važnije bi bilo ispitivati, zašto uprav Miloš Kobilić, izmegju drugih epskih junaka, prisvoji mnogu kitu iz Mjesečeva mita. Ali je teška muka razbirati ovo pitanje. Naš narod, pri stvaranju svojih epskih lica, što gragjom historije, koja je vjekovima strujala pred njim i mijenjala se, a što gragjom starog vjerovanja, iz kojeg crpaše kao iz nepomične, ako i sve to više izpražnjivane hazne, nije se držao ni stalne metode, ni promišljenih kakovih pravila. Megju drevnim

mitom i historijskim prolaznim dogagjajem, megju svetiteljem poganskim i osobom iz historije ili svecem iz nove vjere, napravi slabu svezu sličnost koja površna ili svojstvo koje, onako na oči tek jednako. Više puta i gola asonancija imena prebaci lagani most prelaza iz mita u historiju, iz stare vjere u novu. A više puta, pri tom anorganskom pripoju nove i stare vjere, historije i mita, puk radio i po samoj miloj volji.

Kažem, mučno je na čisto saznati, s kojeg razloga, u epu i u ostaloj pučkoj tradiciji, mnogo koješta, kako ja cijenim, iz Mjesečeve legende splete se oko Miloša Kobilića. Ipak ću pokušati jednu hipotezu. Je li umjesna, o tome će suditi čitaoci. Pravo reći, baš osobite cijene ja joj ne pripisujem.   U svakoj povećoj zbirci narodnih pjesama ima čitav krug njih, u kojima se opijevaju dva junaka, Starina Novak i sin mu Grujica Novakov, ili Novaković. Po sadašnjem obliku njihovu, te pjesme ponajviše pripadaju hajdučkoj dobi: preradiše ih i ljutinom svojom prodahnuše hajduci, pa su većim dijelom oštre i nedotjerane. Mlado je momče, šta više i dijete je katkad Novakov Grujica, a opet proslavlja se vanrednim viteštvom, kad nečovještvom sebe ne grdi. Ali je pažnje vrijedno, da glavna

junaštva, što mu pjesme pominju, ona su ista, koja diče Miloša. I Grujica vojuje na troglavog Arapa i na kralja od Legjana, a bolji je junak od sama Kraljevića Marka.1 Skriva ga prevjes,2 kao što Miloša zastire bugar-kabanica. Kad se, naime, Starina Novak, ili Debelić Novak, kako ga jedna od pjesama zove,3 digao na crnog Arapina, zaklonjena. sa sestrom u tvrdoj kuli, reče Novak drugarima:

''Da mi dobre konje posjednemo, a Grujicu gjevojkom činimo,

i Grujicu mlada prevjesimo, u Grujice nema nausnice,

ljevši Grujo od svake gjevojke.''4

1  Čojkovića pjev., 72.

2  Vuk. pjes, knj. III, 4. — Stojadinovića pjes., knj. II, 16. Dvije su pjesme posve poredne. Potonja je ispod Mučnja.

3  Vuk pjes., knj III, 4, v. 53 i 58.

4  Stojadinovića pjes; knj. II, 16, v. 22—6.

Ovako prevarili crnog dušmanina: sínu Grujičina sablja i od nje pade glava silniku. Kad bi ko rekao da se sličnost megju dva junaka tumači time, što se motivi pjevanja najlakše prenose, u  narodnim pjesmama, s jednog lica na drugo, taj ovdje ne bi doista pogodio. Motivi se prenose, ali to ne biva tako često, te su i lica, u našem epu, u opće čisto ocrtana i posebita, koje ne bi moglo biti uz bezglavo neprestano razbacivanje gragje epske. U pogledu pak Grujice i Miloša, imamo i dokaza, da pomenuta sličnost nije slučajna, već posve dosljedna i kao skrovitom nekom silom uzdržana.

Osim pjesama iz hajdučkih vremena, Novakom i Novakovim Grujicom bave se i bugarštice,  što su pjesme sasvim drugog kroja, pa opet i tu dotiču se Grujica i Miloš. Čudna je majka Milošu, vila, šta li, a čudna je i Grujici. Po jednoj bugarštici,1 Novak čini tri veselja: jedno sestri, koju udaje, drugo sinu Grujici, a treće za to, što je dvore ogradio. Grujici je mati bijela vila, što ju Novak negda uhiti na Dunaju, ugrabivši joj brza krila i oglavlja. Vila je sjetna, nevesela. Da joj Novak hoće ono vratiti, bila bi vesela:

''l'jep bi tanac izvela prid dvorovima njegovijem, i u tancu skupila dvanes mlad'jeh djevojčica,

sve bi bile mlagjahne jedne slike i prilike.''2

1 Bogišića pjesme, 39.

2 V. 15—7.

Nego, kad ona natrag dobi krila i oglavlja svoja, iz uhvaćenog kola dvanaestorice djevojaka krilima se odmah zavila u visinu vedra neba. Novak ne će je više vidjeti, ali će majka vila Grujicu često pohagjati. Priča o božanskoj ženskoj osobi, koja se u vodi kupa, pa joj neko krišom otme krila položena, te je tim prinudi na udadbu, što je kratkovječna, jer će božanska žena na brzo svoja krila  opet postignuti i odprnuti, ta je priča od starine: imadu je osobito sjeverni Germani, od kojih najviše je

iznose Anglosasi. Ali nas ta priča ovdje ne zadržaje; nama je samo bilježiti ''dvanes mlad'jeh djevojčica jedne slike i prilike''. Takih dvanaest djevojaka, jal take tri djevojke, mi nagjosmo i kod Miloša.

U ovom poslu epskog suglasja u pogledu Miloša i Grujice još ćemo uzgred pripaziti, da je broj tri baš preko mjere učestao, kao što kod prvoga, tako i kod drugoga. Pa ćemo i to spomenuti, da naprijed već prinesena slavonska pripovijetka3 o mališu Lakat-brade-pedalj-muža i o Gruji sjedinjuje oba lica, Grujičino i Miloševo, nazivajući Gruju taman prezimenom: Kobilić.

3 Na str. 159—60.

Bugarštice su nam svjedokom, da narod odavno pjeva o Novaku. Ako je Novak sada u pjesmama ponajčešće hajduk, spade junak na hajduštvo tek u novije vrijeme. Prvašnje pjesme opijevahu ga glasom drevnim i mitičnim. A pjevanje o njem bješe obilnije, nego je danas, pošto ga narod vrstaše megju prva lica svojega epa. Ovo nam svjedoči J. Križanić izričito, koji, govoreći u vijeku XVII o junačkim našim pjesmama, veli, da te pjesme hvalom uznose najprve Kraljevića Marka, Novaka Debeljaka i Miloša Kobilića.1 Taj je Novak Debeljak dakako isti, koji i Debelić Novak netom pomenute Vukove pjesme.2

1  U V. Jagića Gragji, 87: ''Illa cantica continent laudes Marci Cralevitii, Novaci Debeljaci, Milosi Kobilitii, et aliorum quorumdam heroum''.

2  Na str. 178.

No ko je taj Novak Debeljak? Zanj bistra historija ne zna. Kad ga historija rekbi ni po imenu ne poznaje, a u epu je ipak lice veoma glasito, onda može biti prilika misliti, da ne samo bićem svojim,  već i imenom, spada na mit. Lica takva nama već izigjoše u susret, na primjer: krilati Relja, Zmija mladoženja, svetoduha Janja, ban Strahinja, što ih ni trudnim radom, ni mučnim navijanjem, vjerodostojna historija ne će nikad sebi prisvojiti. Historijsku skoro nemogućnost, historijsko nepostojanje ovakih naših epskih lica, sad se već počelo uvigjati, pa neki kažu: nije tu tražiti historije, ali nije tražiti ni mitologije, već je to na prosto pripovjedaći materijal. Ovim odgovorom samo se pomiče natrag pitanje, jer se opet pita: otkud ta gragja pripovijedanja? Na ovi drugi upit odgovara poredna mitologija: u sadašnjih zapadnih naroda arijskog roda pričajna gragja većim je dijelom   izvorna i od starine, osobito u babjim pripovijetkama, i odnosi se najviše na sunačne mitove.

Vratimo se k Novaku Debeljaku, kako ga Križanić piše, ili Debelić-Novaku, po pjesmi Vukovoj. Debeljak Novak imao bi biti ono, što i Starina Novak. Jednače ih dvije pjesme paralelne, Vukova3 i Stojadinovićeva,4 koje nam naprijed kazaše isto im vojevanje, uz sina Grujicu, na dušmanina crnog Arapa.5 Ali starije pjesme kao da luče dva Novaka: ''Pije vino Novak i Radivoj, — govori im Starina Novače.''6 Trebalo bi onda uzeti dvojicu Novaka, te razlikovati Novaka Debeljaka od Novaka Starine, kao što ih razlikuje takogjer zasebni nadimak Debeljak i Starina. Primetnemo li ovdje i Novaković-Grujicu, koji iz ovog kruga pjevanja nikad ne izbiva, tad su nama na vidiku do tri Novaka, ovim redom po njihovoj dobi: Novak Grujica, Novak Debeljak i Novak Starina.

3  Knj. III, 4.

4  Knj. II, 16.

5  Gledaj na str. 178. Njih jednači i pjes. Vuk., knj. II, 79.

6  Bogišića pjes., 106, v. 1—2.

Čusmo pučki uzvik, kad ee zgleda nov mjesec: ''Zdrav zdravljače! nov novljače!'' Isto je ime Novak i Novljak. S druge strane, može da nas ovdje ponešto začudi jedno podudaranje mitološko. Stari Indi obožavahu Mjeseca u tri hipostaze. U Vedama, nov Mjesec i pun Mjesec odvajaju se, ženskim nježnim imenima i ženskom naravi, od sustalog Mjeseca, koji opada i koji je muški. Tri naša Novaka, ili Novljaka, ne bi bila tri Mjesečeva razna lica u mladini, u naponu i u starosti? Trojnome Novaku lako je protumačiti nadimke. Djetetu Novaku nadimak Grujica pristaje zato, što on pri mijeni,

ma da je još zamračen i prevješen, ipak počeo debljati, počeo bivati grub.1 Novak Debeljak i Novak Starina kažu se od sebe, jedno u jeku, a drugo u starosti.

1  Grujica od gruboće, kao što i Grubeta, Grubeša, Grubiša.

Još okolnost jedna kao da pridaje i jačeg naslona ovoj hipotezi, da tri Novaka pred nas izigjoše iz starovjerskog pričanja o Mjesecu. U pjesmama iz kruga, što se na Novake odnosi, gdješto uz dijete Grujicu spominjano je i drugo neko dijete Tatomir:

2  Vuk. pjes., knj. III, 4, v. 1—4.

''Vino pije Novak i Radivoj u gorici pod jelom zelenom, služi vino d'jete Tatomire,

a Gruica d'jete čuva stražu''2.

Ovaj pak Tatomir stoji u mjesto mjeseca u pučkoj zagoneci: ''Sedi vila ukraj vira, čeka sina Tatomira, dok se rodi, da ga vodi'', gdje se misli na zvijezdu Danicu i na mjesec3. Pa ako se Tato-mir prozvao, kako to može biti, po vrlo davnoj riječi tat, lupež, onda je vrijedno velike pažnje i samo značenje tog imena. Pučko praznovjerje u Europi srednjeg vijeka, od Skandinavije do Francuske, u pjegama mjeseca vidjelo nekog čovjeka lupeža, koji u mjesecu boravi4. Sva je prilika, da to privigjenje, pošto se ono i po rimskim krajevima razvriježilo, sobom donesoše varvari sa sjevera5.

3  Novakovića zagon.

4  Grimm, Deutsche Mythol., s. 598—600.

5  Priča o mjesečnom čovjeku doprije i u Italiju, samo što ovdje hristjansko mnenje preokrenu božanskog lupeža u biblijskog prvog ubilca, skitnicu Kaina. Vjerovanje bijaše tako općenito, da ono

nagje mjesta i u glasovitoj Divina Commedia. Kad Dante gore uzigje na sferu mjeseca, upitaće

Beatricu: ''Ma ditemi che son li segni bui — di questo corpo che laggiuso in terra — fan di Cain favoleggiare altrui?'' (Parad. II, T. 49—51).

Skandinavski mit zna ispričati izvornu čitavu legendu o lupežu mjesečnom. Lupež je sam Mâni (Mjesec). Uzeo Mâni k sebi i odnio sa zemlje dva djeteta, po imenu Bil i Hiuki, odnio u onom času, kad oni, zahvativši vode iz zdenca Byrgir, metahu na pleća čabar Saegr na čabreniku Simul. Odonda djeca idu uvijek za Mânijem, kao što je sada njih gledati sa zemlje.1 Ne će nikome ovdje izbjeći djelomično suglasje našeg i skandinavskog pričanja. Dva naša djeteta prate Novaka, a jedno dijete,   dok se zove Tatomir, služi, u pučkoj igri, za to, da se njegovim imenom zagoneće mjesec. U  mitologiji, pomisao o tatu Mjesecu tumači se time, što pri mijenama on taji sebe svakojako. Pjege u Mjeseca, i to su kao neke varke njegove.

1  Grimm, Deutsche Mythol; s. 598.

Uzmemo li, da su Novaci prvim epskim osnovom obrazi Mjesečevi, onda razumijemo u pjesmama, što se njih tiču, neke misli i neke izraze, koji bi inače bili nezgrapni i neukusni, a katkada i absurdni. Tako, na primjer, u pjesmi Stojadinovićeve zbirke: ''Ženidba Gruje Novakovića'',2 Grujo, da probije i pogubi neko čudno Grče, koje mu smeta do njegove zaručnice, napunio granajliju sa ''zlatom'' i sa

''tri testeta šivaljskih igala: ako Grče oklope imade, zlato će mu oklope probiti; ako l' Grče pancijere ima,

igle će mu probiti pancijere ''3

Ovo je bezumlje, što odmah prestaje, čim bi se postavilo, da to nije od samovolje pjevačeve, već da je to onako po sreći sačuvana starinska fraza: zlato i igle bili bi traci mjesečni. Tako, u istoj zbirci, Starina Novak od siromaštva ne može da pogje u svatove banu od Janoka,4 pa se ispričava, suze roneći i govoreći:

''A kako ću u svatove poći,

kad je moja kuća od kamena, a u kući nemam ni kamena.''5

Izgovor ponešto čudno zvuči, a valjda se dokučuje bolje, kad se časom pomisli na vrlo obični mitološki motiv okamenjenja, koje zadešava opražnjene i ostarjele bogove.

2  Knj. I, 12.

3 V. 580-4.

4 Knj. I, 5.

5 V. 357—9.

I za Miloša slušali smo naprijed, u jednoj pjesmi iz Petranovićeve zbirke, grubu historiju odregjenog vješanja njegova na tri mjesta, po zapovijedi pijanoga cara Lazara.6 Mi u grijeh to ne upisasmo estetičnoj nevještini pjevačevoj, već u tome radije pretražismo glasove iz starog vjerovanja. Stihovi u toj pjesmi:

''Kad car dogje na Šargan-planinu, tu nagjoše tri vode studene,

tri korita od suhoga zlata,

i tri česme od srme žežene,  i na njima tri draga kamena, tu se vide napojiti ovce usred noći kao usred dana'',1

bez prigode su i kao djetinjasti, ali u vidu vjerskom mogu imati smisla. Opet o nekom ''Milošu harambaši'' naći je, u maloj zbirci Kukuljevićevoj, pjesmu do zla boga grdnu. Pjesma je iz križevačke granice, s izmiješanom štokavštinom i kajkavštinom, a sva je razdrpana i mutna. Prečinjena je sa motivima iz novijega života, no kao da ima u njoj i drevnih izraza.

6 Gore na str. 173—4.

1 Petranovića pjes., knj. II, 18, v. 85—91.

Miloša vinom žena zapojila i prevarila, pa ga straža uhvatila kod nekog Leke i kod orjatina Živka. Miloš vapije:

''Glavo moja pol odsečena! Telo moje polak obešeno!''2

Vapaj sad nema više smisla nikakva, pače je to prosta ludorija, ali je to u redu, ako se fraza negda odnosila na smanjeni, na razpolovljeni mjesec. Na polovnost i drugdje ista pjesma upire:

''Miloševo žito zazrijalo, polak zrelo, a polak zeleno'',3

koje je, na prvi pogled, isto onako nerazmišljeno. U ostalom, ja ovdje odlučno ne tvrdim ništa. Toliko samo kažem, da se ja ne bih nimalo začudio, kad bi se u epu za nekim licima vanrednim još vukle pogdjekoje riječi i izreke iz starih vremena. Jednim mahom sve staro ne iščezava. Stoji to, da je fantazija pučka veoma ograničena: puk rado ne izlazi iz omiljenog okruga predajnih presuda svojih i predajnog govora. Što nauka više napreduje, to većma biva jasno, da pri ovome otjecanju stvari i oblika povjesnih, što mi razvojem čovječanstva zovemo, ni misli, ni osjećaji, ni govor ljudski, naprasno se ne mijenjaju.

2 V. 9—10.

3 V. 4-5.

Evo nas napokon na hipotezu što se tiče načina, kojim se Mjesečeva legenda mogla, jednim svojim dijelom, privezati na historično epsko lice Miloša Kobilića. Kušali smo odmotati iz zamršene pučke tradicije tri Novaka: Novaka Grujicu, Novaka Debeljaka i Novaka Starina; odmotati ih i na vidjelo iznijeti ih kao tri sada gotovo istrcana lica božjeg Mjeseca. Novaka Grujicu i Novaka Starinu naš ep još opijeva dosta obilno; ali o Novaku Debeljaku ne postoje, što ja dosad znam, nego dvije same štampane pjesme, Vukova prije navedena i još jedna.

Zašto to? Riskiram reći ovo. Valjda upravo pjevanje o Novaku Debeljaku, koje nekad tecijaše iz preživog pučkog vrela,5 prenese se na Miloša Kobilića, ili Obilića, kako narod najradije kaže. Preneseno pjevanje malo po malo u liku Miloševu stroši onda nadomjesti skoro sve ono, što u njem bijaše historijsko. Može biti, da se pjesme o Debeljaku za Obilića pridjedoše baš radi ovih dvaju imena. Debeljak, ili, da s Vukom reknemo, Debelić ime je suzvučno sa Obilić. Koliko je zgoljna asonancija uticala na privezivanje starijih likova, i vjerskih i epskih, s pridošlim novijima, to smo mi češće imali prigodu, da na više primjera opažamo. Ali, i mimo asonanciju, moglo ovdje da takogjer djeluje slično jezično značenje dvaju imena. Debelić je od debljine i pretiline, kao što je Obilić od obilja i obline.

4  Vuk. pjes., knj. II, 79.

5  Gledaj svjedočanstvo, gore na str. 180.

Rekosmo, da još postoje cigle dvije pjesme o Novaku Debeliću, pa eto već u jednoj od te dvije imamo jedan primjer gore pomenutog prenosa. Debelić-Novak sa sinom Novaković-Grujom pjeva se u Vukovoj pjesmi, kojoj je naslov: ''Ženidba Gjurgja Smederevca1''. Ova je ženidba u glavnom ista, koja  i ''Ženidba Dušanova'', toliko puta navogjena. Razlika je najviše u imenima. Prosac nije srpski car Stjepan, već je Gjuragj Smederevac, a djevojka ne boravi u Legjanu kod nevjere kralja Mijaila, već boravi kod nevjere kralja Mijaila u Dubrovniku. Pregalac je tamo Miloš Voinović, amo je Grujo Novaković. Što tamo radi Miloš, amo izvršuje dijete Grujo, po migu oca Debelić-Novaka: mahnu  dijete ''mačem zelenim''1 i pogubi dvoje Latinčadi, a ''preskoči tri konja viteza — i na njima do tri koplja bojna''3; ustrijeljena je i na kuli jabuka, strijelom sa zlatne tetive4. U suštini, očita je jednakost predmeta u dvije pjesme, kao što je očita zamjena megju Novacima i Milošem.

1 Knj. II, 79.

2 V. 204.

3 V. 230—1.

4 V. 243—4.

Ne bi čudo bilo, da Obilić naprti na sebe pjesme, a s njima i mitsko breme Debelićevo. Nego je ovdje čitav lanac hipoteza, pa sve ovo, ja ponavljam, neka ostane pod razložitom sumnjom.

*

*       *

U akademijskom Radu, koji će prvi doći na red, biće štampani ispravci i dopune za sve dijelove ove radnje.

*

*       *

Ja bih rad bio, ali ne mogu ovdje, još gdješto ispraviti. Dio II obiluje hipotezama, koje bi trebalo razvidjeti i pročistiti. U Dijelu IV i V učinjena je dioba godišnjih Sunaca, uzevši kao osnov Vukovu pjesmu, knj. II, 81. To ne valja. Ona je pjesma dosta strošena i po svom obliku sada više nije mitska odmah na oči, a rasporegjaj godišnjih Sunaca stoji i bez nje.

www.prosvetljenje.net