Navadno je, da svaki važan mit, svaki mit okrupniji, raspruža poviše žila u predajnoj literaturi. Dijete, koje sisa obilno, mi opet nalazimo u priči: ''Sisan-Mazan i Aršin-brade pedalj čovjeka.''5 U  neke žene, koja u sebi imadijaše tri duše, bio sin jedinac, po imenu Sisan-Mazan. Sisaše on majčino mlieko za sedam godina' dok mu mati reče: ''Idi, Siso-Mazo! u šumu, te pokušaj svoju snagu, bi l' mogao rast iz zemlje iščupati, da ga na legji kući doneseš, pa da nacepaš materi drva, da ti mati užinu gotovi.'' Sisan-Mazan ode u šumu, obuhvati rukama jedan, drugi i treći srednji rast, redom ih zaljulja i dobro zadrma, ali ni jednoga ne mogaše da iz zemlje iščupa. Onda on sisao još sedam godina, pa, postavši jači, ode ponovo u šumu, i najveći rast S korenom zajedno iz zemlje izvali. Sisanu tada rekne mati: ''Sad izvrni drvo, te mu grane u zemlju zadeni, a koren nek mu je gore, pa ćeš svakoga, s kim se  u koštac uhvatiš, nadjačati, kao da bi mu se snaga unaopak prevrnula.'' Kad mu se ovo ne dalo izvesti, Sisan, još trećom, za sedam godina sisao mlijeko, i onda isčupa vrlo veliki rast lako, kao da nikad nije ni bio u zemlji, donese ga kući i sve mu grane u zemlju satjera. Odmah zatim ''zagje po šumi od drveta do drveta, pa gde nagje krivo drvo, on ga ispravi, a pravo iskrivi, te sva šuma, kao da bi druga bila, sasvim drukčije izgledaše.''

5  Kojanova prip., 9.

Snaga Sisanova pročula se na daleko. Pogje on po svijetu, i naišavsi na kovača, koji na svom koljenu gvozden lanac kovaše, pobrati ga i s njim krene u svijet dalje. Dvojica nabasaše na drugog kovača, koji sjedi na zemlji; metnuo sablju na lijevi dlan, a u desnoj ruci drži čekić, te je kuje. I njega uzeše za druga. U putu, dogju u jednu šumu, načine kolibu, pa Sisan s drugim kovačem ide na vas dan u lov, a prvi kovač ostane u kolibi, da gotovi večeru. Ovaj pristavi k vatri lonac tarane, a kad bješe da istavi, da se hladi, eto ti Aršin-brade-pedalj-čovjeka, koji ga na rvanje izaziva. Nakazni, ali presnažni taj čovječić obori kovača, pojede večeru i ode. Sutradan, dok dvojica love, ostao u kolibi drugi kovač, pa se i njemu isto dogodi. Treći dan ostane doma Sisan, da večeru gotovi. I k Sisanu dogje Aršin- brade-pedalj-čovjeka, ali ga on nadrve, metne u procijep jednog brijesta, i pusti, da ga drvo sklopi. Bradatome maljenici, kad je stisnut, prolije se krv do koljena. On jauče, da je svu zvjerad po šumi uzbunio i pokrenuo; krv se zapuši, i od nje digne se strahovita magla čak do oblaka. Umuče, a i sunce sjedne. Dva kovača dogju sa silnim lovom, pa s njima Sisan večerava. Po večeri, svi odoše k ulovljenom Aršin-brade-pedalj-čovjeka, koji stenjući im govori: ''Tko je od vas junak, nek zagazi u tu moju vruću krv, da vidi, kolika mu je snaga.'' Zagazili, te namah obeznanili se, Sisan potonji, i duše te trojice ušle u malja. Postane ovaj tako jak, da je brijest kroz zemlju na onaj drugi svijet dolje odnio, gdje sebe iz procijepa izvuče.

Sisan-Mazanova mati u to doznala od crnog svog jednog kučeta, koje bješe s vilenske strane,  da trojica leže mrtva u krvi. Prigje k mrtvima, duhne u sina Sisana svoju jednu dušu, te oživi. Sisan saleti mater, da takogjer u jednog kovača duhne svoju drugu dušu. Oboje oživjelo opet je umoliše, da i u trećeg druga duhne svoju treću dušu, što ona i učini, ali sama ostane mrtva. Kovači joj skovaše od bakra ćivot i sahraniše; potom trojica za ćivot pripeše lanac, pa se i oni spustiše na drugi svijet, gdje Aršin-brade-pedalj-čovjeka sjedi uz zmaja, koji s gornjeg svijeta bijaše od nekog cara oteo kćer. Idu trojica u potragu careve kćeri, a upućuje ih vilensko ono kuče, dolje za njima dotrčalo. Progju tri šume, jednu bakarnu, drugu gvozdenu i treću srebrnu. U šumi bakarnoj, Sisan odlomi jednu podebelu granu, stište je, da zasukne, i sok prsnu iz nje: taj sok on isisa, te bješe devet puta jači. Isto učini u gvozdenoj šumi, i u srebrnoj, pa je opet za devet puta sve jači i jači. U ovoj zadnjoj šumi duhnuo vjetar, te grana udarila o granu: ječi svirka, a nije te svirke u svijetu, koja bi je kadra bila nadsvirati. Tamo od šumâ, treba ići preko zlatnog bostana; gdje je svakojako ljuto zvjerinje. Po soku isisanom, Sisan je soja bakarnog, gvozdenog i srebrnog; uze u njedra materino kuče, a imajući sablju, što mu skova jedan od dvojice kovača, zgrabi, udavi, rasječe zvjerinje, koje suknu na njega. Do bostana je zmajev stan, a   čuva ga Aršin-brade-pedalj-čovjeka. S ovom nakazom rve se Sisan i nju ubije. Onda i zmaja ubije, koji

18

s dvora dolazi k carevoj kćeri na užinu. Careva je kći lijepa, da ne može ljepša biti u svijetu, pa su njoj na posluzi još dvije djevojke, isto tako lijepe i ubave kao i ona.

Užinavši, ode Sisan s trima djevojkama k dva pobratima kovača, kako bi se svi lancem'' natrag popeli na onaj svijet. Popnu se prvi kovači, uzvuku jednu po jednu tri djevojke, carevu kćer potonju, a, kad je red na Sisanu, odvuku lanac do polak i tad ga naglo spuste dolje. Ali junak bio od kučeta  doznao za himbu onih kovača, te za lanac privezao kamen: kamen lupi dolje i sav se izmrvi. Sisan luta po onom donjem svijetu, dok naigje na jedno nojevo gnijezdo, i čuje, gdje nojčad pište. Zapita ih  Sisan: ''Što pištite?'' a nojčad: ''Pištimo za to, što će nas zmaj pojesti. Eno ga iz daleka vidimo, gde upravo k našem gnezdu ide.'' Dolijeće taj zmaj, pravcem na tičiće. Buzdovanom, otetim od prvoga zmaja, Sisan zmaju stravičnome slomi desno krilo, i onda glavu odsiječe, te ovako nojčad učuva.  Tičići sve priliježu od radosti, ne znajući kako da zahvale. Spasa svoga krilima prikriliše: doći će eto mati, pa od veselja, što su joj živa nojčad ostala, mogla bi Sisana da pojede. Osam je godina, kako joj zmaj podmladak proždiraše, i tičeta ne othrani.1 Kad već malo materi radost progje, tičići joj ukažu Sisana. Tica noj nudi ovome nagradu, kakvu hoće. Ište, da ga ona odnese na gornji svijet. Tica strašno mnogo jede: hoće joj se spreme na put do dvanaest furuna hljeba, dvanaest maži mesa i dvanaest  akova vode. Sisan usjedne na noja, ali nisu ni polak puta preletjeli, a noj već sve pojeo. Vraćaju se, pa će Sisan udvojiti spremu: u putu nije ni ta dovoljna. Primeće još dvanaest mjera hljeba, mesa i vode; leti na noju, i gornji se svijet već pokaže, no je tica sve pojela, te dalje ne može. Bržebolje sebi junak odreže komad mesa s lista od noge, dade to tici, i odmah za tim izigju na ovaj svijet. Noj komad  izbaci, metne mu ga na nogu, te priraste. Krene se Sisan tražiti dva kovača i tri djevojke. Kad ih nagje, pogubi obadva kovača, a i dvije djevojke, koje su s njima u dogovoru bile. Sa carevom kćeri ode k caru. Učini car veliko veselje, vjenča Sisana sa svojom kćerkom i dade mu u miraz polak carevine svoje.

1 Ovo pričanje o tužnoj nojčadi, o majci njihovoj jadovitoj i o zmaju, koji navali da ih proždre, pokazuje najbolje, kako su vjerskog sadržaja, a iz pradavnog vremena, neki odlomci pučkih naših pripovjedaka. Koji pročitaše Iliadu, oni već znadu, da posve slična zgoda s osmero nojčića, s materom devetom i sa ješnim zmajem naletnikom, jest Ahejcima povoljno veliko zlamenje, kad oni na Troju krenuše. Šta to znači, vračar Kalhas narodu odmah protumači, a poslije Odisej pozva se na zlamenje i na Kalhasovu riječ, da smiri Grke, kad se protiv vogja pobuniše u devetoj godini dugoga obsjedanja, jer ih obuze želja djece i žena, pa hoće kući. Priču Grci od nas ne uzeše, a za cijelo niti je mi uzesmo od njih, valjda po kakvom učitelju pučkom, ili popu, koji bi iz Homera to bio izlučio te u narod unio. Priča je zajednička svojina i helenskih i srpskih Arijaca. Čini mi se dosta zanimljivo, spram naše verzije, ovdje prenijeti cielu verziju Homerovu, koja, dok je u glavnom jednaka, razilazi se u pojedinostima (11. II., v. 308–  19.)

ένϑ' έφάνη μέγα σημα: δράκων έπι νώτα δαφοινός, σμερδαλέος, τον ρ" αυτός Όλύμπιος ηκε φόωςδε, βωμού ύπαΐξας, προς ρα πλατάνιστον δρουσεν. ένϑα δ' έσαν στρουϑοΐο νεοσσοί νηπια τέκνα,

οζω έπ' άκροτάτω, πεταλοις ΰποπεπτηωτες, οκτώ, άτάρ μήτηρ ένάτη ην, η τεκέ τέκνα, ένϑ' ογε τους ελεεινά κατησϑιε τετριγώντας· μητηρ δ' άμφεποτατο όδυρομένη φίλα τέκνα,

την δ' έλελιξάμενος πτέρυγος λάβεν άμφια·χυίαν. αύτάρ έπεί κατά τέκν' έφαγε στρουϑοίο και αυτήν, τον ηεν άρίζηλον ϑηκεν ϑεός, οςπερ έφηνεν

λααν γαρ μιν εϑηκε Κρόνου παις άγκυλορίτεω.

Po svadbi hoće Sisan-Mazan, nagovorom kučeta, da se stani u starome svome dvoru. Kad tamo bješe, prve noći oko ponoći spazi u sobi do kreveta jednu dušu u crno uvitu, koja u ruci držaše ubijenu gusku, a govoraše: ''Ustaj! ustaj, Siso-Mazo! da kuvamo od vidovitoga guska vidovitu večeru!'' Bila to

19

duša njegove majke. Večeraše, onda pogjoše do vilenskog nekog brijega, koji, kad Sisan unj pogleda, sav se zapušio. Pored vatrena dima, cio se brijeg crveni, rekao bi sav svijet u njemu gori. Oko svega brijega vije se uska staza, a na stazi na četiri mjesta sukršće. Popeli se crna duša i Sisan do navrh sukršća, i duša reče: ''Pogledaj, Sisan-Mazane, dole, pa mi kaži, što vidiš?'' Pogledao Sisan i vidio vrlo veliki kazan. Na jednom nestade crne duše. Sisan svojom sabljom prokopa do kazana, koji kad se digne na površje zemlje prospe po ravnici sileno blago, sve samo zlato i drago kamenje.

Slike, što ih iznosi ova duga priča iz Vojvodine, poznate su mitolozima. To su izmjenite borbe svijetlih i tamnih bića, prizori reda godišnjega i reda mjesečnoga u prirodi, sjajni vidici bogova na nebesnim visinama, čudotvorni pogledi njihovi, bačeni i prosuti dolje u tamu zime i noći. Na takove slike mi više puta kroz ove radove naidosmo, pa ih objasnismo. Do većeg bistrenja ovdje nam nije, nego nam je samo do dokaza, da čudesno sisanje u čudesne majke provali doista iz mita u legendu Miloša Kobilića. Mi imamo za to i materialnu spoljašnju potvrdu. Što gornja priča iz Vojvodine na široko pripovijeda o Sisanu, u suštini ono isto, kraćom i novijom besjedom, kazuje baš o Kobiliću paralelna druga priča iz Slavonije: ''Kobilić i Lakat-brade-pedalj-muža.''1

1 Stojanovića prip., 23.

Bio čobanin, kazuje ova druga priča, kome iza dugog nestrpljivog očekivanja, žena napokon ponijela, te rodi dvojke, muško i žensko. U porogjaju umre majka. Nevoljni čobanin uzme jedno ždrijebe ispod kobile, pak je svaki dan nosio dijete, da sisa kobilu, i tako othrani sina Gruju. Ovo dijete, jako, veliko, prozovu Kobilićem, što je kobilu sisao. Raste Kobilić čudno: sve to krasniji, jači i veći, a u skoku brz kao ždrijebe. On je i veliki izjelica, a mnogo je mogao i popiti. Mladić nikog se  nije plašio, ni vuka, ni medvjeda, a kamo li čovjeka. Drugo dijete, žensko, kad odraste, iznenada ode nevidom. Grujo Kobilić, već čudna ljudesina u godini svojoj osamnaestoj, malo za tim krenu po   svijetu tražiti nestalu sestru. Ogledao prije snagu svoju na isušenoj drenovači: usuče je, slomi, satre, kao slamku, izmegju dlanî, u mlivo. Po svijetu tumarajući, nabasao redom na tri orijaška bića. Sretne čovječinu, koja golim rukama mrvi kamenje. Rvali su se ljetnu vazdanicu, dok najposlije Grujo njim lupnu o kamenje i zasužnji ga. Njih dvojica, pobraćeni, krenuli dalje. Sretoše drugu ljudinu, koja može da rukama ispravlja svako i najveće grbavo drvo. I tog diva Grujo srva i zasužnji. Sad njih trojica,  idući zajedno, sretnu trećeg bijesa, Gruji najopasnijeg. Maljenica je, Lakat-brade-pedalj-muža, ali je lačan i snažan, kao što je grdan do čuda. Prvo je jednoga, pa onda i drugoga Grujina suputnika svladao taj Aršin-brade-pedalj-muža, i ručak im oteo, to srnetinu i dva zeca, što sve oni na vatri pripravljahu Gruji, u lovu s jednim drugom. I ovoj strahoti Grujo dogje kraju, udarivši ga svojom topuzinom.

Lakat-brade-pedalj-muža bijaše podzemni kralj maljugâ, svih odjevenih u srebru i zlatu; pod zemljom on imao gospodske presjajne dvore, gdje boravljaše Grujina sestra. Ljepoticu odijeva svila i zlato, pa su uz nju još dvije druge gizdave djevojke. Gospodar maljo, od nevolje, vodio dolje Gruju, koji izbavi sve tri djevojke. Jednom ličinom dade ih ovaj na gornji svijet izvući, sa silnim blagom, uprkos zlovolji i muci Lakat-brade-pedalj-muža. Junaku napastuju drugovi. I pored izdaje dvaju diva, Grujo na ogromnoj tici Oja-Aja uzleti na svijet; nego tica, od duga puta i teška umora, pade mrtva na planinu Aršanj. Na toj planini skupljaju se još sada vile i vilenjaci, vještice i utvore. Grujo je potom postao kralj, a sestru izbavljenu udao za drugoga kralja, Farauna. ''To je, kažu'', završuje pripovjedač, ''bio ciganski kralj, a Grujo čiji je bio, nisam čuo.''

Ovo ovliko na razjašnjenje čudesnog sisanja Miloševa, koje eto i u sadanjoj pučkoj tradiciji pristaje nekome biću, davnijemu od Miloša Kobilića. Po golemom mlijeku, to biće jeste Mjesec. Inače, i sav ostali govor, u priči Vukovoj, šiba iz daleka na Mjesečev mit. Čobansko dijete Miloša ne samo da Dušan nagje, gdje ono u šumi spava, već je ono i kao neki duh šume. Gdje dijete leži, tu 'se grane od drveća i dolje savijaju i gore uzvijaju: kad dihne iz sebe, onda se grane uzvijaju u visinu, a kad povuče paru u se, onda se savijaju k zemlji''. Reče nam naprijed Avesta, da od Mjeseca, ''čista mlijekom'', buja  i raste sve u prirodi, a najprvo da od njega raste ''zeleno drveće1''. Kad znamo za ovaki tijesan spoj, po misli arijskoj, megju Mjesecom i drvećem, nas ne može da iznenadi čudotvorna slika djeteta, koje, kad dihne iz sebe, grane se uzvijaju, a kad u se paru povuče, onda se savijaju. Valjda je Mjesec pomišljen u svezi s drvećem još i zbog pjesničkog uzroka, što po krajevima, gdje zanošljivog sinjega mora nema, prilike uz mjesečinu najčarnije su u šumi: mjeseca sjaj, u šumi, igra kroz grane i svakim listom kao da se titra.

1 Gore, na str. 139.

Bilo makar s kojeg uzroka, u dva klasična naroda, u Rimljana poglavito, uvijek oko hramova Artemidinih i Dianinih stajahu izuzetno široki gajevi: u Italiji, na Aventinu, na jezeru Nemi,1 na Tifati. A, kao što u Italiji, tako i u Heladi, spretna boginja, velika kraljica vidne noći, lov loveći trčaše neprestano po šumama. Po našoj priči, osim savijanja i uzvijanja grana, još jedno Miloševo čudo biva  u šumi: njegovu sjekiru, usječenu u drvo, niti car, niti ko drugi, ne može da pomakne, dok dijete najlaglje to čini. Sjekira je ovo doista čudesna, ali teško je reći, što se pod ovom crtom mita skriva. Nije li, po slučaju, slika mladog srpastog Mjeseca ta sjekira Miloševa, u kladu junački udarena?2

1  To jest nemus, šuma, otkle: ''Diana Nemorensis'', što je Dianin jedan naziv.

2  Ovo o sjekiri ja cijenim, da je posve stara kajda pučkog pričanja. Sličnu sjekiru nalazimo u historiji Pavla Djakona, koji, po svoj prilici crpajući iz pučke tradicije langobardske, ovako povijeda zaruke mladoga kralja Autaria s Teudelindom, kćerju bajoarskog vladara Garibalda. Pošao sam Autari u Bajoariju, preobučen i skriven kao poslanik, i sretno obavio prosidbu. Na prosidbi Teudelinda, po narodnom običaju, pruži mu čašu vina, a on joj potajno dodirnu ruku svojim jednim prstom, i prst sebi pristavi k čelu i ustima. Porumeni krasna djevojka, i na toj smjelosti prepozna svog zaručnika, ali ni

riječi kome, osim dadilji. Po tom mladi Autari na povratku, u posljednjem času, na megji zemlje, sebe

prokaza svima. Mahnuo junački svojom sjekiricom (securicula), nju Udario u obližnje jedno drvo i onako je ostavio, uzviknuvši: ''Ovako siječe Autari!'' (De Gestis Langob., III, 29). Nije baš neumjesno misliti, da sav ovaj legendarni kras inače historijskim zarukama Teudelinde i Autaria pridadoše, pjesmom ili pričom, pučka usta.

Što se pak Miloševe majke tiče, goleme njezine dojke nekako dozivlju u pamet obilne dojke u majke bogova, kod Frigâ, i Helenâ u Maloj Aziji. Majka sviju bogova prikazivala se, načinom arhaičnim, s nebrojenim sisama, po svemu tijelu osutim. Ali, i ne gledeći na ovu sličnost, koja je iz daleka tražena, a može biti samo slučajna, isto zalazi, po daljem pučkom kazivanju, majka i rogjenje Miloševo u mit najgušći. Milošu je pomajka, po jednoj pjesmi,1 nagorkinja vila, koja ga prihvati izložena u planini, a ''bijelijem mlekom zadoji'':2 Miloš zove se Obilić za to, što ''se gojan za junaštvo sprema''.3 Vila Milošu ovako pripovijeda rogjenje njegovo:

Janja

''Majka ti je Janja čobanica ..., babo ti je zmaje iz oblaka.''4

''bila je odviše lijepa ....

Kad je jedno jutro osvanulo, pojavila uz planinu ovce, dok iskoči od istoka sunce.''5

1 Petranovića pjes., knj. III, 24.

2 V. 166.

3 V. 160.

4 V. 180—2.

5 V. 185—91.

Na plandištu,

''Janja sitan vezak veze,

a razvodi po marami grane, zlatne grane na četiri strane, dok je Janju sanak prevario, zaspa Janja kano janje ludo; žarko sunce visoko sijaše,

u oblaku ljuti zmaj sjegjaše,

čobanicu   Janju   pogledaše, 6

u glavi joj grana od jablana. Kad to vigje zmajovit junače, razvi krila, kajno gorska vila, pak poleće strmo niz planinu, dok on dogje gje planduju ovce, iz krila mu živa vatra sipa,

sve rasplaši sa plandišta ovce, a uhvati Janju čobanicu,

te je ljubi ljetni dan do podne.''7

Dijete rogjeno i ostavljeno u planini, gdje ga vila brižno podgaja, našao poslije car, te poveo dvoru svome. S tog čudnog rogjenja Miloš ima zmajeve biljege: ''mladež na mišici'' desnoj, a ''na mladežu bič vučje dlake'', pa i ''na bedri sablju upisanu.''8

6 V. 198—205.

7 V. 210-8.

8 V. 338—12. Ovoj se pjesmi može nešto da prigovara. Nju zapisa Petranović od pjevača I. Divjanovića, a mi znamo, da ovaj prevješti guslar više, puta krasi i množi od svoga. Po istoj pjesmi

takogje rodili zmajevi, a vile odgojile, Zmaj-Ognjenog Vuka, Relju Bošnjanina, Banović-Sekulu, Banović-Strahila, Ljuticu Bogdana i Kraljevića Marka (v. 316—29). Nego je u pjesmi glavno ono, što  se pjeva o Milošu, pa biti će u tome, pored svega ukrasa i prevelike glačine stihova, još dosta izvornoga. Čobanica Janja nije izmišljena, pošto je nama već poznata Janja svetoduha, što ju Sunce grabi, kad car

nebesni Sunce ženjaše (Dio III, s. 72 [216]). U mnogom ostatku starih najdebljih mitova ističe se Janja.

Slijedom ovih iztraživanja, Janja i Zmaj-Ognjeni nam se ukazaše kao munjevna ognjena bića (Dio VI). Mitski Obilić, po ovoj njesmi, bio bi dakle porod božanskog Ognja, pošto je sin ognjene Janje i ognjenog Zmaja. Da li pjesma tu pogagja, drugo je pitanje. Nama je dosta ovdje pokazati pomoću nje, da je postanje legendarnoga Obilića obavito prijesnim mitom.

I od onoga, što Srbi još iznose o Milošu, glavni dio razvezuje se jednako u mit. Po pučkom kazivanju, Miloš je Obilić iz Pocerine, iz sela Dvorište, gdje su u blizini zidine, koje se zovu ''Miloševa konjušnica''. Tu su bili i dvori Miloševi. ''U Dvorištu'', veli Vuk, ''ima jedan stari grob s velikim kamenom čelo glave. Onuda Srbi govore, da je to grob Miloševe sestre, i pripovijedaju, da je ondje plijevila šenicu, pa je ubio Miloš s Trojanova grada buzdovanom, jer je mislio da je košuta. U Pocerini ima jedna rijeka, koja se zove Nečaja, i blizu nje polje, koje se zove Pustopolje. Sad oni dokazuju, da je poslije kosovske bitke došao glasonoša s Kosova i našao Miloševu majku na toj rijeci kod ovaca, pa joj rekao:

Ne čaj više, Miloševa majko! Odbij ovce u to pusto polje: Miloš ti je juče poginuo.

I od tada je ostalo Pustopolje i rijeka Nečaja.''1

1  Vuk rječ., pod Dvorište.

Šta je sa sestrom, koju Miloš ubi, misleći, da je ono košuta? U ovom pogledu, poznat je  klasični mit: noćni mladi lovac Akteon zapazi djevičansku nagu Artemidu, gdje se kupa, a ona ga taj čas prometnu u jelena, te ga odmah raskidoše sami hrti njegovi. Mitolozima jasno je znamenovanje ovog prizora: pošto je jelen u Arijaca zbog granatih rogova simbol zrakovitog sunca, Akteon je Sunce, koje pred Mjesecom gine u noći. I u Rimu starinska priča iznosila dogagjaj, sličan onome o Akteonu: rimski Akteon zvao se Genucius Cipus.2 Jelenja životinja nikako ne odvaja se, u klasičnom svijetu, od mjesečne boginje: košuta prati Dianu; odbjegli robovi zovu se u Rimu ''cervi'', i stoje pod Dianinim okriljem; Artemida, pri glasovitoj žrtvi Ifigenije, zamjenjuje ovu s košutom; ista Artemida, pričaju  Grci, može, kad joj se hoće, i bez pomoći rtova, sama sustignuti jelene. S ovim glasovima suzvučan je  i glas o košuti, koju ubi Miloš. Dosta je prilike misliti, da ta košuta, Miloševa sestra, drugo nije, do Zora, omrknuta u noći. Da je prizor noćan, kaže nam riječ priče, koja Miloša ovdje nam privodi iz ''Trojanova grada''. U pričanju pučkom, kralj je Trojan noćno biće. Trojan sjedio u gradu Trojanu, a ''svaku je noć išao u Srijem, te ljubio nekaku ženu ili djevojku; za to je išao noću, što danju nije smio od sunca, da se ne rastopi.''3 Miloševa sestra plijevi šenicu. Noćna je Zora uvijek radišna: veze, ili čisti, prije Sunca.

2  Preller, Röm. Myth., I B.. 318—9.

3  Vuk. rječ., pod Trojan.

Mit Mjesečev stječe se s legendom Miloševom još u nečem, koje je vrlo važno. Pučke zagonetke, iz svakog kraja, označiše nam Mjeseca, na nebu megju zvjezdama, kao čobanina ovaca.1 Sad udara u oči, što priče uprav postojano prikazuju Miloša kao mlada čobanina. Eno Silni Stefan nagje dijete, na Ceru, taman kod ovaca, a kad mu rekne: ''Ajde da nas vodiš kući'', dijete mu odgovori: ''Ne mogu od ovaca.'' Ni sama Miloševa majka ne će se od ovaca rastaviti. Kod ovih zateče je glasonoša s Kosova, i viknu joj:

''Ne čaj više, Miloševa majko! Odbij ovce u to pusto polje.''

A što čine priče, to isto rade i pjesme. Epski je Miloš takogjer čobanin.

1  Gl. gore, na str. 138

U pjesmama, Miloš prečesto boravi kod ovaca. A ima i takovih pjesama, što se naročito bave njegovim čobanstvom. Budi na primjer prečudna pjesma iz Šumadije: ''Car i Miloš čobanin.''2 Na Šari planini Miloš čuva

''hiljadu ovaca,

u hiljadu trista razbludnica.''3

2  Stojadinovića pjes., knj. I, 8

3 V. 3—4.

U Miloša tri su čuda. Prvo je čudo

4 V. 6—10.

Drugo su čudo

''pred ovcama ovan kolovogja, na ovnu je zvono od hiljade,

a u zvonu brence od stotine, po brencetu dragi kamenovi, pa se pred njim vidi putovati u ponoći kao u po dana.''4

Treće je čudo

''od čelika dvori,

oko dvorâ čelična avlija, na avliji čelična kapija.''5

''zelena livada,

u livadi zeleno jezero, po livadi devet paunova,

za njim' šeću devet paunica,

a pred njima mudra vidra šeće, i za vidrom okićena kuna.''6

5 V. 13—5.

6 V. 18—23.

velika:

Car od Stambola preda se dozvao Miloša, kome je nedužnu umrijeti. Miloševa je nevolja

''udriše nanj sindžir-gvoždje teško, i na noge troje bukagije,

a na ruke troje belenzuke.''7

Svega njemu nestaje: vidi ''konja razlomljena'', a ''sablju zargjalu'' i ''zatopljenu tučom i olovom''.8

7 V. 160—2.

8 V. 154—8.

Na svezana junaka pomakoše se ''tri hiljade vojske'',9 ljutih katana, dok se car ''popeo na najvišu kulu'', da ''gleda, šta će biti od Miloša.''10 Miloš uskliknuo

''k nebu i oblaku:

Sveta Petko! odpekljaj mi noge, a Negjeljo! odreši mi ruke'',1

prizvao i druge svece, pa i vilu, da mu ''podmetne krilo'',3 onda u tri maha rastjerao katane:

''hiljadu je sabljom pogubio, a drugu je konjem pregazio a treću je u more naćer'o.'' 3

Nad carem onda visi osvetnička sablja Miloševa; no je ovaj uturi u kore, i uze poklon od ''tri tovara blaga'' i ''tri konja viteza.''4

9 V. 165.

10 V. 185—6.

1 V. 191 i 194—5.

2 V. 199.

3 V. 220—2.

4 V. 254—5.

Za me, u čitavoj ovoj sada absurdnoj pjesmi, nema ni mrve čovječjega djelovanja. To su na  golo mitski prizori. Na visini neba, dnevnog ili noćnog, svezani su, te stradaju izmjenice junak Mjesec  i gospodar Vid. Ali ja u ovo ne ću da uprem, pošto stvar nije dovoljno čista. Volim pripaziti nešto drugo. Učestao ovdje izvanredno broj tri, pa isto biva skoro u svakoj pjesmi o Milošu,5 tako da je teško to uzeti kao puki slučaj. Otkle postojana tri maha, tri navrata, u životu Miloševu? Ja bih rekao, da je i  to crta, pozajmljena Mjesecu. Ili zato, što se perioda mjesečna dijeli u tri jednake česti,6 ili zar što mjesec prikazuje tri razna oblika, o prvoj četvti, o uštapu i o posljednjoj četvrti, ili što se on pomišljao  u noći, kao i Sunce i Zora, u trostrukoj osobi, makar s kojeg uzroka to bilo, boginja mjeseca jeste trojaka u Helena i kod Latina. Artemida naziva se τριοδιτις, a Diana je trivia,7 t.j. ona hoda trima putima. Latinski je pjesnici kažu takogjer triplex8 i triformis.

5  Tako n.pr., u II knj. Vukove zbirke, u pjes. 40, v. 144, on udara na sebe ''tri kata haljina''; u pjes 42, v. 41, laži ''tri bijela dana'' u madžarskoj tamnici; u pjes. 37, v. 86, sa ''tri dukata žuta'' izbavlja se iz bijede u Latinima.

6  Mjesec od 27 dana raspada se u tri dijela, svaki od 9 dana. To je Grcima εννημαρ, a Latinima nundinae, t. j. novemdinae. Prije semitsko-aleksandrijske hebdomade, u Rimu kroz doba kraljevsko i republikansko, brojili se rokovi na nundine.

7  Ovidii Fasti, I, v. 388.

8 Id., ib., v. 386.

Začestalo sve trostruko i u glasovitoj pjesmi Vukove zbirke: ''Ženidba Dušanova''9, gdje je izložena čitava nizija pregnuća Miloševih. ''Kad se ženi srpski car Stjepane'' i ''na daleko prosi djevojku, — u Legjanu gradu latinskome'',10 pri teškom carevu pothvatu, Miloš je caru glavni pomagač.1 Miloš nije ni Obilić, ni Kobilić, no je Voinović, te i nosi ''mač zelen staroga Voina''.2 Ako i srpskome caru Stjepanu nećak, opet je on i ovdje pastir ovaca, koji boravi na Šari planini;3 pače je

poglavica trijest pastira, a na osobiti način zove se: ''Miloš-čobanin''. Njegova marva ovaca ogromna je, pa sam za nju veli:

''Kad ja bijah u Šari planini kod ovaca dvanaest hiljada, za noć bude po trista janjaca,

ja sam svako po ovci poznavo.''4

Miloš-čobanin došao nedozvan u carske svatove i sustigao njih i carske konje na Zagorju. Njega opremila i naoružala dva brata mu starija, dva Voinovića, koji borave u gradu Vučitrnu. Oblači Miloša

''tanana košulja,

do pojasa od čistoga zlata, od pojasa od bijele svile,

po košulji tri tanke gječerme, pak dolama sa trideset putaca.''5

9 Knj. II, 29.

10 V. 1—3.

1 Ova skroz mitična pjesma već je raspravljena u Dijelu II, gdje je govor o dva Voinovića.

2 V. 195.

3 V. 131.

4 V. 547—50.

5 V. 182—6.

Nego je svrh svega udarena ''bugar-kabanica'', a i konja kulaša mu ''megjedina svega opšiva'' tako, da se ne razpoznaje ni konjik ni konj, te se Miloš ukazuje ''crnim Bugarinom''.6 Pusta li konja, kulaša toga!

''po tri koplja u prijeko skače, po četiri nebu u visine,

u napredak ni broja se ne zna, iz usta mu živi oganj sipa,

a iz nosa modar plamen suče.''7

Ali je Milošu ''zla nauka: pospava svagda oko podne.''8 Eto dušmana Miloševih! Prve su na redu tri šićardžije, tri plijenitelja: Gjakovica Vuče, Nestopoljče Janko i momče Prijepoljče. Rastjera ih junak. Dogjoše onda svatovi pod Legjan grad, koji je tvrdo zatvoren. Pred vratima gradskim, Miloš, zamjenik cara srpskog, zateče zamjenika cara latinskoga, nadbije ga i posiječe. Odmah za tim on preskočio ''tri konja viteza — i na njima tri plamena mača'',9 i ''ustrijelio kroz prsten jabuku od zlata'', postavljenu na koplje na najvišoj kuli u Legjanu, te ponio jabuku svome caru.10 U svemu sjaju svome prosinu tada Miloš; pa, ako i ne ugje u tvrdi Legjan, opet istrgnu ispod vlasti dvaju sinova kralja legjanskoga djevojku, carevu vjerenicu, i caru je privede.

6 V. 190, 197 i 192.

7 V. 251—5.

8 V. 225—7.

9 V. 492—3.

10 V. 449—513.

Careva je vjerenica Roksanda; ali je muka nju poznati:

''izveli su tri l'jepe gjevojke, tri djevojke, sve tri jednolike, i na njima ruho jednoliko.''1

Od tri djevojke ko je Roksanda, niko ne zna:

''ode Miloš niz polje široko, kada dogje, gje stoje gjevojke, zbaci s glave bugarsku šubaru, skide s legja bugar-kabanicu, pak je prostre po zelenoj travi, prosu po njoj burme i prstenje, sitan biser i drago kamenje;

tad izvadi mača zelenoga, pa govori trima gjevojkama:

Koja je tu Roksanda gjevojka, nek savije skute i rukave, neka kupi burme i prstenje, sitan biser i drago kamenje!''2

Roksanda pokupi prstenje, biser i kamenje drago, dok dvije druge djevojke pobjegoše; no Miloš ih uhvati, pa sve tri vodi pred cara, kome dade Roksandu i još jednu djevojku uz nju, a treću sebi ustavi. U to najcrnja neman čeka svatove na povratku, a svejednako tik Legjana. Malo iza grada stoji Balačko vojvoda:

''na Balačku jesu do tri glave,  iz jedne mu modar plamen bije, a iz druge ladan vjetar duva; kad dva vjetra iz glava izigju, Balačka je lasno pogubiti.''3

1 V. 519—21.

2 V. 557—74.

3 V. 608—12.

Odavna poznaju se Miloš Voinović i Balačko vojvoda. Ide Balačko Milošu u susret s latinskim katanama, a jaše bedeviju. Boj se bije u zelenoj gori. Pustio Balačko ''jedan plamen modar'', što Milošu samo ''opali crnu megjedinu''; pustio opet ''vjetra studenoga'', al od vjetra tek se Milošev kulaš ''tri puta premetnuo'', dok gospodar stoji za njim neozlegjen. Onda i Miloš pustio šestoperac, koji svali Balačka  s bedevije: koplje Miloševo diva pribode u zelenu travu, a mač zelen odsiječe mu sve tri glave.4 Kad svati stigoše nadomak carskih bijelih dvorova, Miloš-čobanin prokaza se caru ujaku, ali se odmah od njega rasta.

4 V. 639—51.

Epska ova legenda o carevoj ženidbi i o pregnuću Miloša čobanina pjeva se u raznim  krajevima naše zemlje, a raznosi se po narodu odavna. St. Novaković objelodani5 podulji komad posve paralelne pjesme, zapisane, kako on misli, a prvoj trećini prošloga vijeka. Pjesma počinje ovako:

''Kad se ženi car srski Stiepan, iz Legjena od kralja djevojka ...''

5 U Archivu, III B., B. 644—8.

U zbirci L. Marjanovića ima po nadržaju pjesma ista, iz gornje vojničke Krajine;1 samo što je Marko Kraljević zamijenio srpskog cara Stjepana, kralj graorski kralja legjanskoga, Luka i Ilija dvojicu starijih Voinovića. Miloš-čobanin zove se tu Milovan, ili Mile-čobanin, a to služi nekim dokazom, da pričanje ne prianja povjesnome, stanovitome jednom Milošu. Ako su imena izmijenjena, zgoda je jednaka i jednaka su lica. U ovoj poznijoj formi pjesme koješta izblijedi, ali se sastavina legende u cjelosti onako održa, kako je u pjesmi Vukovoj. Megju dvije pjesme, najznatnija je razlika u ovome, što, mjesto tri djevojke, kralj graorski

''izvede devet djevojaka,

sve jednakih kô od jedne majke.''3

Iz pjesme Marjanovićeve bilježimo još jedno. Grozovitoj nemani, kojoj

veli Mile-čobanin:

''iz nozdrva grozna kiša liva, iz ušiju oganj-vatra pali,

a iz usta gromovi pucaju'',3

''Ti si sada od dvaest godina,  a ja sada od petnaest godina.''4

1 Knj. I, 2.

2 V. 262—3.

3 V. 297—9.

4 V. 311—12.

Pak je još jedna takva pjesma iz ikavskog područja, koju naštampa dubrovački list Slovinac.5 Po ovoj pjesmi, Miloš, ''dite mlado'', pri ovcama boravi na ''Vučjoj planini,''6 što je stariji oblik za stanovno mjesto triju Voinovića, nego grad Vučitrn; a opasni hod do djevojke biva kroz ''Mračaj- planinu'',7 što je opet riječ mitskog značenja. Dok svati putuju, ''mrkla je noćca bez jasna miseca'',8 pa carev haznadar dva kamena draga izvadio, i ''po njim svati pute upraviše''9 Da se k djevojci prispije, red je ''ustriliti na koplju jabuku.''10 Miloš zove se Voinović, pa su Uz njega još dva brata Voinovići. Dušmanskome gradu ime je ''Legen'', a ''Palasko'' troglavoj nemani.

5 G. 1882, br. 14.

6 V. 41.

7 V. 91.

8 V. 93.

9 V. 101.

10 V. 174.

Kod ovih je pjesama zamijetiti na prvi pogled odmah, da im je sadržina u glavnome ona ista, koju već nagjosmo u dugoj priči o Sisanu-Mazanu i u priči porednoj o Gruji Kobiliću.11 Što priča crta širokim i krupnim potezima, od toga mnogo ponavlja tanka pjesma. Isto traženje zasužnjene krasne djevojke; isti prizor teško razlučnih triju djevojaka, megju kojima je ipak jedna prebrana; isti pregalac čobanin, uz dva svoja druga; ista nakaza, zvala se Balačko, ili Aršin-brade-pedalj-čovjeka, što  djevojku čuva, a podvržen je gospodaru, od sebe starijemu; isti mrki grad sužanjstva, u pjesmi Legjan, u priči donji svijet; ista svečana svadba, kojom se završuje pustolovina čobanskog junaka. Očevidno  je, da kroz pjesmu i priču promiče starovjerska ista gatnja. Kod priče mi već primijetismo u opće,1 da je to borba nadnaravnih svijetlih i tamnih bića. Hoće zar pjesma da nam još nešto posebno pokaže.

11 Gore, na str. 155—60.

1  Na str. 159.