Vjerovanje u mnoge i različne dojmove Mjeseca nije valjda nigdje naći dublje ukorijenjeno, no što je ono u nas Srba i Hrvata. Ali se to vjerovanje poteže, s jednom ili drugom pojavom, po svima granama arijskoga roda. Da posao ne raste slaboćom Mjeseca, dok raste njegovim napretkom, ili u punoći njegovoj, mišljahu i drugi Arijci. Što se tiče Mjesečeva dojma na prirodno rastenje, već iznijesmo dotične riječi iz Rig-Vede i iz Aveste5. Nego, i kod zapadnih Arijaca ima ponešto od našeg vjerovanja. U Franačkoj, za kraljeva Merovinga, kao sada u nas, ljudi o mijeni ne bi se rado latili  makar kakova rada, pa su crkovnjaci u propovijedima nastojali, da tu pogansku sujevjericu ukinu6. Latinski izrazi: ''nox silens'', ''nox illunis'', ''caligo illuna'', za gluhu noć o mijeni, pokazuju, da takogje Rimljanima donekle mrsko i nepogodno bijaše ono doba. Naprotiv, s mladim i s punim Mjesecom, vrijeme bilo pogodno, barem u misli germanskih plemena, kako izrično za to svjedoči Tacit. O mladini i o užbi Germani držali, u ime božje sretne zborove7. Najvoljeli su tada i boj biti. Suevima, pod Ariovistom, vračarice ne dadoše, da s Rimljanima boj započnu ''prije, no što će zasjati nov Mjesec''; pa Cezar, za to doznavši, prisili Ariovista u zao čas na bitku, razasu mu, s grdnim pokoljem, i vojsku i narod, te iz Galije protjera Germane preko Rajne.1

5  Gore, na str. 138—9.

6  Grimm, Deutsche Myth., III B., Abergl., s. 402: ''nec luna nova quisquam timeat aliquid operis arripere''.

7  Poznate su Tacitove riječi (Germ., 11) o skupštinama Germana i o srećnom vremenu sastajanja: ''De

minoribus rebus principes consultant, de maioribus omnes, ita tamen ut ea quoque, quorum penes plebem arbitriuim est, apud principes pertractentur. Coëunt. nisi quid fortuitum et subitum incidit, certis diebus, cum aut inchoatur luna aut impletur: nam agendis rebus hoc auspicatissimum initium credunt. Nec dierum numerum, ut nos, sed noctium computant. Sic constituunt, sic condicunt: nox ducere diem videtur''.

1  Plutarh, u Životu Cezarovu.

Izmegju Helena, kod čuvarnih Dorana, kod Spartanaca, srećan bio započetak rata samo uz  puna Mjeseca. Spomenito je ovo spartansko vjerovanje, jer je privezano glasovitoj bici na maratonskom polju. Kad perzijska vojska, deset puta jača od atenske, iskrca se na istočnu obalu Atike, te i Atena i Grčka lebdijahu u najvećoj opasnosti, glasnik Feidipida otrča iz Atene, i za čudo već sutradan bahnu u Spartu, vičući pomoć. U toj golemoj grčkoj nevolji, Spartanci se ne mogoše maknuti, ''a da se o svoj zakon ne ogriješe'', veli Herodot: naime, ''bio onda deveti dan mjeseca, pa oni kazaše,  da devetog dana ne će izići, sve dok ne bude mjesečni kolut pun''.2 S punim Mjesecom pohitješe na Maraton, no odocniše, i ne preosta im drugo, već čestitati hrabrosti atenskoj.

2  Herod. VI, 106: '' .... ουχ εξελευσεσϑαι εϕασαν μη ου πληρεος εοντος  του  κυκλου

Isto i za pomrčinu Mjeseca naporedo ide vjerovanje arijsko i naše. Samo što o ovoj najtežoj nezgodi noćnog vidjela Srbi i Hrvati sad ne znaju onoliko pričati, koliko to čine drugi arijski narodi. Kazivanje o pomrčini vrijeme nama izgloda, a skoro i istroši. Kad Mjesec pomrči, ili pomrči Sunce, naši će ljudi reći tek ovo: ''uhvatio se Mjesec! uhvatilo se Sunce!''3 Za Sunce kažu još: ''izjelo se Sunce!'' pa gdjekoji prema njemu pucaju iz pušaka, ''kao da ga od nešta brane''.4 Ovo je posljednja jeka negda zvučnijih mitskih glasova. Ali znamo čisto, po drugim mitologijama, kako se to hvataju Mjesec  i Sunce, i ko ih hvata. Po skandinavskoj Eddi, dva su orijaška vuka, što vrebaju na Sunce i na Mjeseca; vrebač, koji se nla za Suncem, zove se Sköll, a onaj stravičniji, koji Mjesecu napastuje, radi te napasti nosi ime Mânagarmr, Mjeseca pas: Mânagarmr hoće jednom ''da sustigne i da proždre Mjeseca''.5 I u Francuskoj govorilo se negda o istim psima i vukovima, napadačima Mjeseca, pošto jedna stara poslovica francuska glasi: ''garder la lune des chiens ou des loups''.1

3  Vuk. rječ., pod Uhvatiti se.

4  Id, pod Pomrčati.

5  Grimm, Deutsche Mythol., Nachtr., s. 587.

1  ''Čuvati mjesec od pasâ ili od vukovâ'' znači: oko čega nastojati uzalud. Littré, Diction. de la langue française — Lune.

Ovaj mitični nazor o načinu Mjesečeve propasti, pri njegovoj pomrčini, mogli su u Francusku unijeti germanski osvajači, Goti, Burgundi2 i Franci. Ali je to moglo biti i latinsko, jer i u pameti starih Rimljana motala se nekakova grozna Mjesečeva pogibija, kad on pomrči. Šta više, postojaše u njih i jedan običaj za izbavljenje boga: da se potamnjelu Mjesecu pomogne, ljudi bi podigli silnu buku svakojakog oružja.3 Taj običaj rimski zabilježi i sama svjetska historija, u dvije prilike znatnog zamašaja. Godine 168 prije Hrista, u ratu protiv Perzeja, u noći, koja preteče dan bitke kod Pidne,  nasta pomrčina pri visoku i punu Mjesecu, pa Rimljani, kazuje Plutarh, stadoše, po svojim obredima, Mjesečev sjaj natrag dozivati, bučno udarajući u posugje od bronze i prema nebu uzdižući silu zubalja  i ugaraka.4 Još je znamenitija druga zgoda. Tri rimske legije u Panoniji digoše bunu, kad god. 14 poslije Hrista Tiberij naslijedi Augusta. Tiberijev sin, Druzo, izaslan da ih utiša, ništa ne opravi, a našao se i sam u zapari megju buntovnicima: opasnost prijećaše njemu, a zatim možda i ocu caru. U noći jednoj, punoj vike i prijetnje, kao da će planuti i nešto teško skriviti bijesna soldatija, kad li eto iznenada pomrči Mjesec: u onaj čas pozornost svačija obrati se božjoj pogibiji, i slegne se buna.5

2  U Bourgogni, negdašnjoj Burgundiji, čuje se, ili se čula, poslovica: ''Dien garde la lune des loups''. Grimm, Deutsche Myth., s. 203.

3  Livii XXVI, 5: ''.... cum aeris crepitu, qualis in defectu lunae silenti nocte cieri solet .... ''.

4  U životu Paula Emilija.

5  Tacitov opis ovoga slučaja tako je značajan i slikovit, da je vrijedno ovdje pobilježiti sve njegove riječi (Ann., I, 28): ''Noctem minacem et in scelus erupturam fors lenivit: nam luna claro repente coelo visa langnescere. Id miles, rationis ignarus, omen praesentium accepit, suis laboribus defectionem sideris adsimulans, prospereque cessura quae pergerent, si fulgor et claritudo deae redderetur. Igitur aeris sono, tubarum cornuumque concentu strepere; prout splendidior obscuriorve, laetari aut maerere;

et postquam ortae nubes offecere visui creditumque conditam tenebris, ut sunt mobiles ad supersitionem

perculsae semel mentes, sibi aeternum laborem portendi, sua facinora aversari deos lamentantur''.

Kod ovih historijskih pomrčina nije razabrati, koja neman Mjesecu kidiše, no je opet jasno, da rimski ljudi gledaju, kako bi napast neku od Mjeseca otklonili, pa udaraju oružjem, kao što naši ljudi pri pomrčini sad pucaju iz pušaka. U grčkom narodu, Mjesečevo pomrčanje manje važi, te je i manje oglašeno, nego li u rimskome. Ipak, i u pronicavih i umom slobodnijih Grka bijaše običaj, da se za tri dana iza mjesečne i sunačne pomrčine ne smije ništa preduzeti,1 a to jednom Atenjani skupo platiše.

1  Plutarh, u životu Nikijinu.

U peloponeskom ratu, neprijatelji stiskoše skoro sa svake strane veliko brodovlje atensko, koje stajaše u luci grada Sirakuze. Da se spasu brodovi, trebalo što prije iskopati ih iz luke i s njima otploviti, kad eto pomrknu Mjesec, pa praznovjerni zapovjednik Nikija počeka te upropasti i sebe i vojsku.2 Nego je još starije od pisane rimske i grčke historije vjerovanje, da Mjesec u pomrčini strada od nemani, i da je s toga pomrčno vrijeme i ljudima vrlo nesrećno. Od istočnih Arijaca, davni Indi vjeruju, da grdosija morska sa zmijinjim repom proždire pomrknutog Mjeseca i pomrknuto Sunce. Slična vjerovanja imaju i pogdjekoji narodi nearijski.

2  Id., ib.

Sad su nam pučke naše izreke: ''uhvatio se Mjesec'' — ''uhvatilo se Sunce, izjelo se Sunce'', jasnije i razumljivije. Kad noćni bog propada u tamu pomrčine, neko ga hvata i neko ga jede, proždire. Naši oci to pomislili posve realistično i ozbiljno, a pratili nesreću najvećom brigom. Mjesečevi  zlotvori i napasnici jesu li pak vukovi, kako ono Skandinavi misle, ili je zmijurina, kako misle Indi, ili zar još treće nešto? Pitanje rješava se sa dva važna svjedočanstva, s jednim slavenskim, a s drugim našim posebitim. V. Jagić iznosi ovu slavensku glosu: ''Oblaci goneći od seljakâ, zovu se vukodlaci, pa, kad pomrči mjesec, ili sunce, oni kažu: vukodlaci izjedoše mjesec, ili sunce.''3 O Mjesečevu

naletniku jednako govori i naš Minčetić, u XVI vijeku: ''Mne mi se kako zec, gdi na njih vape tak, jako no na mjesec, kad ga ie (ije, jede) vukodlak.''4

3  U tekstu Monocanona: ''Nubes pellentes (Овлак гонеmеи) a rusticis Vlkodlaci appellantur, cum igitur luna aut sol defecerit, Vlkodlaci, inquiunt, lunam aut solem comederunt ''(Archiv, B. V, s. 91). 4 Stari pisci, II,336. Takogjer Jagićev navod.

Dakle, Mjeseca jede neman vučje naravi, vukodlak. A što Minčetić ovdje spominje zeca, koji vapije radi Mjeseca, nije ni to slučajno. To je takogje drevno maštanje arijsko. U pjegama mjeseca, kad je pun, Indi sanskritskog doba ugledali zeca, pa mjesec zbog toga nazvali çaçin, zecovima obskrbljen, i çaçadhara, onaj koji zeca nosi1. Iz navedenih dvaju svjedočanstva izlazi, da Slaveni, a megju Slavenima navlaatito Srbi i Hrvati, o pomrčini vjerovahu ono, što i sjeverni Germani: naime,

boga Mjeseca gone nebesni vukovi. Niti je ovo prvi put, što mi opažamo stjecanje skandinavske i slavenske mitologije. No je u slavenskom mitu crta jedna dublje usječena: goneći oni vukovi ukazuju se u mrkim oblačinama, što jure po nebu. Valjda i bez prave pomrčine, stušteni tamni oblak, koji Mjeseca prekriva, bijaše u očima prosta Slavena takav vuk, ili vukodlak. Što pak u XIII vijeku Česi držahu, kad se Mjesec mijeni, da njega jedu vještice, koje u tmini konoplju predu2 to će biti posebito mišljenje u slavenskog jednog ogranka. Po mnenju Rusa, kako o pomrčini, tako i o gluhoj mijeni, vukovi zlobe Mjesecu i nanj napadaju. U ruskom jeziku, об-мiнъ znači vukodlak.

1  Grimm, Deutsche Mythol., s. 597. — Gubernatis, Zool. Mythol., v. II, p. 80.

2  Vidi i za ovo Jagića, u Archivu V, s. 688—9.

Tamnjenje Mjesečevo u svakom mjesecu, a i pri pomrčinama, dade pučkoj priči povoda, da nam ona gdješto Mjeseca prikazuje kao biće, ne samo zlosutno, nego skoro i zloćudno. U razglašenoj pripovijeci Vukove zbirke: ''Čardak ni na nebu ni na zemlji'',3 Mjesec upleten je u poznatu nam   mitičnu dramu noćnih triju Sunaca i triju Zora. Priča glasi: Bio jedan car, a u cara premila kći, koju ugrabi iz neba zmaj, i odleti s njom u oblake u čardak, što niti je na nebu, ni na zemlji.4 U cara bila i tri sina, koji idu u potragu za ugrabljenom sestrom. Najmlagji od njili jeste i najpožrtvovniji: zakla svoga konja, a od konjske kože okroji oputu, koju iz luka izbaci do onog čardaka. Uz oputu on prvi pope se, pa i braća za njim dogjoše do zmaja. Zmaj spava sestri na krilu. U glavu do dva puta raspalio ga buzdovanom najmlagji brat, no uzalud, dok treći put, po migu sestre, udari ga u život, a zmaj onda poginu.5 Dvojicu starije braće strah je i gledati mrtva junaka, zmaja. Tri brata tad provedu sestru kroz tri konjušnice. U prvoj, za jaslima stoji vranac s opravom od čistog srebra; u drugoj, bijelac s opravom od suhog zlata; u trećoj, kulaš uz drago kamenje.1

3  Vuk. prip; 2.

4  Poznat nam je iz neba zmaj kao munjevni Oganj. 5 Oganj, ako ga se bije po vrhu, ne utrne se; propašće, kad se tuli iz temelja.

1  Vran konj i čisto srebro pokazuju na noćno modro nebo, kako bijelac sa zlatom na nebo, koje rudi s ranim jutrom. Intenzivna zraka i sjajna plavoća neba dnevnog izražene su dragim kamenjem i pepeljastom bojom konja kulaša. Sva ova figuracija nije naša vlastita, već je opća arijska, u pričama o tri Sunca.

Sa svoje strane, i sestra braću provede kroz tri sobe do triju djevojaka. Prva djevojka veze na zlatnom gjergjefu zlatnom žicom; druga zlatnu žicu ispreda; treća biser niže,2 a pred njom na zlatnoj tepsiji od zlata kvočka sa svojim pilićima biser kljuca. Tri djevojke namijenjene su trojici braće, treća junaku bratu najmlagjemu. Nego, kad ovaj braći spusti iz čardaka sestru i tri djevojke, dva loša brata presjekoše oputu. Treću djevojku, onu s kvočkom i pilićima nevjernici hotješe dati jednome  čobančetu, koje nagjoše u polju kod ovaca, te ga preobukoše i ocu povedoše. Ženidba je, a ženi se brat najstariji, kad li eto s čardaka na vrancu doleti brat, kome je nevjera učinjena, pa kucne mladoženju i rastavi ga od konja i djevojke. Dogodi se isto i srednjemu bratu, doletjevši junak ovog puta na bijelcu. Kad, trećom, hoće i čobanče da se vjenča s najboljom djevojkom, dohrli pravi ženik na kulašu usmrti čobanče, prokaza se, učini svadbu, pa poslije je carevao nakon cara, oca svoga. Bješe otac izagnao svoja dva starija nevaljala sina.

13

2  Tri djevojke, Zora večernja, noćna i jutrenja, tri su hipostaze Zore jedine, koja je, u ovoj priči, ona sestra trojice braće.

U ovoj lijepoj i prozirnoj priči, čobanče u polju kod ovaca jest Mjesec na zvjezdastom nebu u noći, kako nam to već kazaše pučke zagonetke.3 Na svršetku noći, nebesni pastir zvijezdâ natječe se s mladim Suncem okolo djevojke Zore, ali mu takma i napor uzalud. Mjesec zamire u mliječnoj bjeloći dnevnog neba, ispred sve to jačeg Sunca. Za to treći brat, u priči, usmrtio čobanina mladoženju.

3  Gledaj gore, na str. 138

U ostalom, taj prikaz Mjeseca, kao neprijatelja Suncu u noćnoj drami, nije običan. Običnija je pri tome Mjesečeva pripomoć, kao što je, na primjer, vidjeti u jekavskoj priči: ''Crno Jagnje'',4 gdje Mjesec nije čobanin ovaca, već je sam jagnje. U ovoj priči, carev sin hoće da se ženi, ali djevojkom, koju vidi u noći u snu, a koja će mu reći: ''Ja sam tvoja, ja ću ti biti sretnja i rodiću ti sina sa sjajnom zvijezdom na čelu.'' Pa i zbilja jedne noći eto mu u snu prelijepe ženske, a od nje čuje, što će sve uraditi. Carev sin rano podranio, išao u lov sa slugama i na putu odmah sreo ''jedno crno jagnje bez biljega sa zlatnim roščićima''.1 Zajedno s jagnjetom on tada traži svoju zaručnicu, kad eno ugleda kućicu na tri šarapoda. U svakom je šarapodu, ili trijemu, po jedna djevojka: ''jedna veze, druga plete, a treća pjevajući prćiju šije.''2 Sve tri djevojke jednako su divne: carev sin, ''začugjen ljepoti onijeh gjevojaka, ne mogaše razlikovati, koja je od koje ljepša''. Ipak, on nekako sebi izluči treću, dok snimi prsten s desne ruke svoje i stavi ga na njezinu ruku, rekavši joj: ''Ti si moja zaručnica!'' Bila to najmlagja sestra, Srećnoj zaručnici dvije starije sestre bijahu zavidne i zlovarne.3

4  Vuk. prip., 27.

1  Zlatni roščići, to su rogovi mladog mjeseca. Što je jagnje bez biljega crno, to je gluha noć.

2  Ne treba ponavljati, da je to, u arijskim pričama, rad noćnih Zora za sunčanu svadbu, koja će biti doskora u jutro.

3  Pripovijetka ovdje nastavlja, pričajući još izvan pravog mjesta poznatu božju noćnu tragediju. Opake dvije sestre opčiniše zaručnicu, te ona pobježe u pustinju i ''pribi se'' jadna ''pri jednome kamenu'', t.j. snagje je arijsko okamenjenje noćnoga neba. Zalutao za njom i carev sin, našao je, a ona od plača i radosti izdahnula u zagrljaju zaručnika, koji na to sam sebe ubije. To je, po pričajnom motivu vrlo

poznatom u komparativnoj mitologiji, slika smrti večernje Zore i večernjega Sunca. I car, otac

zaručnikov, ''u ovi isti čas spavaše'', veli priča. U noći spava car nebesni, gospodar vidjela. No cara probudi ona ista prelijepa žena (Zora), koja bijaše se u snu već javila sinu, pa će car travom ljekovitom, po njezinoj uputi, uskrsnuti mladence. Car reče: ''Ustanite, nesretnji pa sretnji!'' a oni ustadoše, te se napokon i vjenčaše. Ovako opet nam se iznosi jutrenja svadba Sunca i Zore. Za tim odmah ''prve godine rodi mlada carica sina sa zlatnom zvjezdom na čelu'', završuje priča.

Dovde je kazano, što puk, u pjesmama, u pričama i u različitom praznovjerju, misli i izravno govori o Mjesecu. Nego ima, po mom mnenju, u epskoj pjesmi i u priči još drugog neizravnog i kao potajanog govora, koji se iz prva odnosio na isto lice božansko. Ne varam li se ja u tome, Mjesec izmami, ovim neizravnim načinom, iz epskih naših struna najdublje i najčarobnije zvukove.

Dva, najoglašenija junaka u narodnoj pjesmi jesu Marko Kraljević i Miloš Obilić. Marko poosobio svoj narod u svima vrlinama, a i manama njegovim. On sobom prikazuje čak i sugjenog zatočnika: oštra Markova sablja, prebijena na četvero, hoće jednom da se sastavi, ako bog da. No, ako Marko plamti u pučkoj pameti, pa u pjesmama mjesto najšire zauzimlje kao lik ogromni negdašnjega junaštva, hude sreće sadašnje i nadanog uskrsnuća, opet je bliži do pučkog srca plemenitiji i estetičniji Miloš. Srpski i hrvatski Bayard, njegovo je viteštvo bez ljage i bez prekora. Različno viteštvo dvaju junaka kano da se mjeri po oružju im najobičnijem: Marku pristaje topuzina teška i gluha, a Milošu mač živ i elegantan, ''mač zelen staroga Voina''.1 Kad Marko u ruci drži sablju, i ova je često nemila, kao što i njegov topuz, te milostivi Miloš zazire od nje. ''K sebe ruke, Kraljeviću Marko, — ostav' sablju, da je Bog ubije!''2 jednom viknu on pomamnome Marku, i razoruža ga. Ali u viteškoj pogibiji Miloš je bez straha: ''Bolje poginuti, neg' sramotno pobjegnuti!''3 previknuće on, drugom zgodom, prepadnutome Marku, koji hoće da bježi. Kao što je srcem veći, tako je i skladom tijela ljepši i stasitiji od Marka:

14

1 Vuk. pjes., knj. II, 29, v. 195.

2 Id., ib., 40, v. 503—4.

3 Id., ib., 39, v. 55—6-.

4 Id., ib., 40, v. 156—62.

''Ja da ti je okom pogledati, pogledati vojvodu Miloša, veseo ti Marko gjuveglija kod ovoga vojvode Miloša! u visinu da većega nema,

u plećima poširega nema. Kako li je lice u junaka!''4

Licem i tankom vitkošću nadmašuje djevojke:

''Ono što za njim na ždralinu, mrke masti, visoke odrasti,

štrk na nogam', širok u plećima, što je ljepši od svake gjevojke ... ono ti je Obilić Miloše.''5

5  Petranovića pjes., knj. III, 54, v. 386—92.

A divni junak zna pjevati, kao niko na svijetu:

''Ljepše je grlo u Miloša carsko, jeste ljepše, nego je u vile.''6

6  Vuk. pjes., knj. II, 38, v. 40—1.

Zaokružuje ga i miris cvijeća posebitog, koje mu darova vila posestrima,

''neka ima vilena cvijeća, čim se drugi zakititi neće: vileno je Miloševo cvjeće!''7

7  Petranovića pjes., knj. I, 113, v 48—50.

Pa biva Miloš još i miliji time, što cijelo biće njegovo prati neka tuga i sjeta, rekbi sjeta sjaja koji zalazi, la poésie du couchant. U noći, bajnom mjesečinom, pjeva pretanko, a ranjava ga vila8; na carevoj večeri, čuje korbu gospodara svoga:

''Zdrav, Milošu, vjero i nevjero! prva vjero, potonja nevjero!''9

8 Vuk. pjes., kuj. II, 38, v. 39—46.

9 Id., ib., 50, III, v. 31—2.

čuje to on, sluga najvjerniji. U boju, na udesnom Kosovu pošto mu kroz kreševo prosja vjera i  junaštvo, naslonio se očajno na prelomljeno koplje,10 čekajući posljednju navalu Turaka, propast sebi. Od epskih junaka niko više puta od njega ne podnimi se s jada na obadvije ruke, niko ne prosu krupnijih suza. Miloš nema niti iz daleka Markove sreće. Često zamiče u tamnicu; dušmani nadbijaju ga na megdanu i vežu; strada i od same ženske ruke, jer ga jednom usmrti vila Ravijojla. Sve je njegovo življenje čemerom nalito. A ipak ko srčeniji od Miloša? ''Car Lazare, srpski gospodare, — nad

15

Miloša ne imaš junaka, — koji bi mu na mejdan izišao!''1 kliču Lazaru srpska gospoda; pak veli Milošu junak drugi: ''A ja tebe znadem za junaka, — kog ne rodi još nijedna majka.''2 Dok grubi Marko iz pune mješine pije vino, ''on se nikad ne opija pivom.''3

10 Id., ib., 49, v. 45—9.

1 Petranovića pjes., knj. II, 19, v. 223—5.

2 Id., ib., v. 318—9.

3 Id., knj. III, 34, v. 552.

Marko najposlije izgubi obraz, te sluša Turčina gospodara; Miloš pokleknu na Kosovu sa srećom svoga naroda. Što veće vrijedi od tvarnog užitka i bučne slave Markove, splete Milošu oko divne glave vijenac neumrlosti požrtvovnost viteška: u samozataji i u pregoru odvojio on daleko od ostalih svih vojvoda našega epa. Junak nad junake, a nikad slavičan ili samoživ, nikad kavgadžija, nikad pijanica, neporočni je Miloš cvijet najljepši u pjesmi narodnoj.

Ali ovaka ličnost, ovaki Miloš, nije većim dijelom drugo, do sušti mit. Što je to mit, tim se ništa ne odbija od prevelike cijene ove uprav krasne epske tvorevine. Šta više, uvećava joj se radi toga vrijednost, po mom mišljenju. Faktična slika našeg naroda izražena je u prilici Markovoj; nego, tanjemu osjećanju ljudi ta prilika nije dostatna. U dubokim virovima duše pučke stoji nešto, čemu nipošto ne odgovara obličje navadnog hrapavog života. Izuzetno pjesničkome, a i darovitome narodu, kao što je naš, hoće se uzora; a, posto ga dolje nema, on ga potraži i nagje, po onoj vječitoj sursum corda, na nebesima svojim. Najoznačnije crte pričajnome liku Miloševu snimljene su sa božanskoga Mjeseca.

Miloš Obilić, ili, da bolje reknemo, Kobilić, to je, dakako, sasvim ovjerovljena historijska osoba, pa iz istinite povijesti pregje u ep. Dok u srpskoj, a i u svjetskoj historiji, bude spomena o znamenitoj bici na Kosovu polju od 15 juna 1389 g., s koje Turcima rastvori se ulaz u dunavsko poriječje i u zapadni dio balkanskog poluostrva, dotle će živjeti ime onog srbskog borca vratoloma,  čija ruka, usred boja na tom polju, probode zapovjednika turske vojske, silnog sultana Murata I. Ali, osim samog čina na bojištu, i osim pregaočeva imena: ''Miloš Kobilić, sluga kneza Lazara'', za junaka drugo šta pouzdano ne zna suvremeno kazivanje. Pripušten pred sultana pod šator kano pribjeg koji će islam primiti, Miloš mače iz potaje nož, skriven u rukavu, i rani Murata na mrtvo, valjda u grlo, pa van iskoči da bježi, dok ga bliži Turci sustigoše i na komade isjekoše. Tek je u ovome cijela povijest o Milošu, koja je vjere dostojna1: a ni ovo malo nije čisto po pučkom kazivanju. Svoje bolje i tačnije znanje o Miloševu djelu na Kosovu puk kao da sabra u kratke dvije poslovice: ''Miloš cara ubode, a sam zdravo ne uteče.''2 — ''Dva loša izbiše Miloša.''3

1  To lijepo dokazaše srpski iztraživaoci. Gl. u Radu jugosl. Ak., knj. XCVII, raspravu: ''Boj na Kosovu'' (str. 32—58), gdje Fr. Rački prikupi sve odnosne vijesti i prouči ih običnom svojom jasnoćom.

2  Daničića posl.

3  Vuk. posl.

Nego, tim više puk znade za druge preporne Miloševe prilike; zna mu rod i pleme, onda dostojanstvo i svojtu visoku, pa viteško njegovo mnogo pregnuće, pa i dramatičnu večeru u oči Vidova dana. O pregornom vitezu bije ključ najobilniji vrelog epskog pričanja. Pogdjekoje su crte u tome pričanju mitske, bez sumnje. Mi ćemo sada pokušati da kažemo, otkle su uzete.

U epskim nasim pjesmama nema podavnoga znatnijeg junaka, za koga ne bi se nešto iz onog ili ovog mita zadjelo. Vidjesmo, na primjer, Sibinjanina Janka i nećaka mu Sekulu mitom o ognju premrežene4, ako i oba junaka pripadaju vijeku XV, te su oni docniji od kosovskog boja. To je i posve razumljivo, kako mi više puta rekosmo. Zbog zakašnjenog i sporog obraćenja Srba u hristjansku religiju, još ne bijaše u njih zamukao ep starovjerski. Primljenom novom vjerom bješe ovaj dakako razvržen, ali odvojeni mu dijelovi jednako se raznošahu pučkom živom riječju. A kad bi kroz narod pukao glas zamašne kakve zgode historijske, ili bi preko njega nova slika historijskog junaka  preletjela, narod ne znajući, kao što obično ne zna. za pojedinosti dogagjaja i osoba, ispunio bi  praznine svog znanja davnašnjim gradivom mitičnim. U sve pukotine pamćenja ovo se gradivo ulijevalo poput rastaljene vrele rude. To se u povećoj mjeri učini i s historijskim licem Miloša  Kobilića.

16

4  Dio VI.

Već je mitičan, u kazivanju pučkom, sam rod i prvi uzgoj Milošev. Priča srpska sveopća, od Karadžića zabilježena,1 glasi ovako: ''Srbi pripovijedaju, da je Silni Stefan, loveći po Ceru, ugledao na jednom mjestu, gdje se grane od drveća i dolje savijaju i gore uzvijaju. Kad dogju na ono mjesto, a to dijete kod nekoliko ovaca udarilo svoju sjekiru u kladu, pa leglo na legja te spava. Kad dihne iz sebe, onda se grane uzvijaju u visinu, a kad povuče paru u se, onda se savijaju k zemlji. Kad to vidi car, začudi se, pa pruži ruku s konja, da mu uzme sjekiru, ali hoćeš! ne može da je izvadi iz klade. Brže bolje sjašu sluge i vojvode s konja, ogledaju svi redom objema rukama da izvade sjekiru iz klade, ali je nijedan ne može ni pomaći. Onda probude dijete, i zapita ga car: Kako ti je ime? a ono odgovori:  Miloš — Imaš li oca i majku? — Majku imam, a otac mi je umro. — A gdje ti je majka? — Eto je  tamo dolje u selu kod kuće — Ajde da nas vodiš kući — Ne mogu od ovaca. I tako ga kojekako namole, da potjera ovce i da pogje pred njima kući. Sad su oni radi znati i vidjeti, šta će on raditi sa sjekirom, kako će je izvaditi iz klade, ili će je onako ostaviti. Kad Miloš krene ovce, a on uzme sjekiru jednom rukom i zametne na rame. Kako dogju kući, Miloš odmah ostavi ovce i nepoznate goste, pa zamakne megju zgrade da traži majku. Pošto car sjaše s konja, pogje i on za Milošem, da gleda da mu se gdje ne sakrije, kad pogleda kroz brvna u jednu zgradu, a to mu majka mijesi hljeb, a prebacila

desnu sisu preko lijevoga ramena, te on ostrag sisa. Onda car reče: Megjer obila majka rodila obila

junaka! Car uzme Miloša od majke, i odvede ga svome dvoru, i od toga se nazove Obilić.''

1 Živ. i ob., str. 229—30.

Na prvi pogled čini se, da je ova priča nastala samo radi toga, da se Milošu protumači prezime: Obilić. Poznato je, da historijski Miloš nije Obilić, već Kobilić. Zovu ga jedino Kobilićem suvremene, pa onda i starije pisane vijesti, sve do prošlog vijeka, kad se počelo pisati takogjer Obilić. Prezime Obilić prešlo je iz puka u knjigu; no i sam puk znao negda čisto za pravo obiteljsko ime proslavljenog junaka. Šta više, po prezimenu Kobilić puk prišio Milošu, u drugom pričanju, postanak taman od kobile. Rosanda djevojka, pravdajući se s bratom, Lekom kapetanom, i odbijajući Miloša kao zaručnika, ovoga grdi ovako:

''Šta s' vidio, šta si smilovao a na tome vojvodi Milošu,

gje je vigjen, gje je snažan junak; jesi l' čuo, gje pričaju ljudi,

gje j' Miloša kobila rodila,

a nekaka sura bedevija, bedevija, što ždrijebi ždrale; našli su ga jutru u ergjeli, kobila ga sisom odojila,

s toga snažan, s toga visok jeste?''1

1  Vuk. pjes., knj. II, 40, v. 470—9. Isporedi i pjesmu Petranovićeve zbirke, knj. III, 25, v. 160—96.

Zbog znamenovanja, uzoritu junaku neprikladna, narod, sad vele neki, izvrnu ono ružno ''Kobilić'' u pristojno ''Obilić'', pa izmisli i odnosnu priču. Mi bismo ovdie imali, što no se u kritici kaže, mit etiologičan, a u isto doba i etimologičan. Takovi su miti plod refleksije, koja nečemu, nazivu ili činjenici kakvoj, ište uzroka, te su oni, i naravno, novijega postanka, pošto razmišljanje, refleksija,  u puku uvijek docnije nastupa.

Ali mit, što se u jednoj verziji izrazuje obilatim dojenjem goleme majčine desne sise, prebačene preko lijevog ramena, a u drugoj istim dojenjem kobiline sise, dolazi iz poganske starine, i pripada Mjesecu. Već od iskona Arijcima svjetlost razlivena po nebu, osobito čarna mjesečina, privigjala se kao iz neba mlijeko. Od muških imena, što ih Mjesec nosi u Indiji, Çandra, Indu i Soma, ovo potonje znači ambroziju, mlijeko besmrtno. A kako je mašta ljudi priprostih rada da personificira, Indi Mjesečevo mlijeko pridadoše kravi nebesnoj: riječ go, krava, megju ostalim onamo hoće reći i mjesec.2 Krava, udružena s boginjom mjeseca, raznosi se i po drevnoj italskoj tradiciji. Divne veličine i obličja krava nagje se u nekoga Sabinca, koji, dočuvši za jedno proroštvo, da će veličanstvo onome

gradu pripasti, iz koga će gragjanin nju žrtvovati Diani, kravu dogna u Rim, gdje ga eto prevari Rimljanin, Dianin svećenik, te je zbog toga svjetsko gospostvo bilo rimsko.3 Što je pak zanimljivije za nas, nalazi se i u bugarskoj jednoj pjesmi čisti trag ovome mišljenju. Na vilenskom jezeru, tri

17

samodivi, tri vile, vračajući, pritegoše Mjeseca, napraviše od njega bijelu kravu i muzijahu sebi mlijeko.4

2  Gubernatis, Zool. mythol., v. 1, p. 20.

3  Livii 1. I, c. 45.

4  Jagićev navod, u Archivu, V, s. 91.