Prije nego što se započne bilo kakav rasprava, važno je prije odrediti mjerilo za stvarnost, kojeg ćemo se čvrsto pridržavati. Svi znamo koliko su mnoge rasprave nekonstruktivne ukoliko se ne uvažavaju kriteriji okvira koji nam služe za vrednovanje univerzalnih duhovnih činjenica. Ne možemo se poslužiti uobičajenim mjerilom stvarnosti, jer je ovo instrument prvobitnog neznanja koje kvari naše cjelokupno znanje.

 

Za mjerilo stvarnosti koje će  nas voditi na pravi način, moramo se osloniti i uvažiti učenja Mudraca, nasljeđe Izvornog Znanja. Ovo mjerilo stvarnosti je izraženo na ovaj način:

 

Stvarno je jedino ono što postoji neprekidno i nepromjenljivo. Ovo znači da stvari čije je postojanje ograničeno vremenom i prostorom, nisu stvarne.

Ovaj test stvarnosti prenosio se sa koljena na koljeno još od davnina, i obznanjen je u Bagavad Giti (Pogl. II, 16.) ovim riječima:

 "Postojanje nikada ne može pripadati nestvarnom, nepostojanje ne može pripadati Stvarnom." Vidimo da je isti test stvarnosti dat i u Čandogja Upanišadi, gde se razlikuju stvarnost i pojavnost. Ačarja Gaudapada, kome Mudrac Šankara odaje poštovanje kao nekome tko je dobro upućen u način na koji tradicija prenosi značenje svijetog nasljeđa, izlaže test stvarnosti na ovaj način:

"Što god nije postojalo ni prije ni poslije, ne postoji čak ni sada." Smisao oba stiha je isti. Stih iz Gite nam kaže da nešto nije stvarno iz jednostavnog razloga što izgleda kao da postoji tokom određenog vremena. Jer, ono što zaista postoji, nije nikada lišeno postojanja. Gaudapada jednostavno primjenjuje ovo načelo i daje rješenje, naime, da je nešto što se pojavi u određenom vremenu, a nakon toga nestane, zapravo sve vrijeme nepostojeće.

Zato je nepromjenljiva neprekidnost postojanja test stvarnosti. Takva neprekidnost je ipak samo dokaz transcendiranja vremena i drugih elemenata relativnosti. Stvarnost nije ni u vremenu, ni u prostoru, niti je Ona u vezi sa bilo čim, kao uzrok ili posljedica. Ovo je, po Mudracima, strogo filozofska definicija Stvarnosti.

Transcendencija uzročnosti je vrlo važna. Ona podrazumijeva to da je nepromjenljivost neotuđivo svojstvo Stvarnog. A tako bi i trebalo biti. Jer, nešto što je pretrpjelo stvarnu promjenu, nije više isto. Činjenica da se nešto promijenilo, pokazuje da nikada nije ni bilo stvarno. Ono što se nalazi u vremenu i prostoru, podložno je promjeni, jer se može podijeliti na dijelove. Tako, od zemlje, budući da se može dijeliti, može se napraviti mnogo toga, što dokazuje da ona nije stvarna. Tako je i nedjeljivost test stvarnosti. Kasnije ćemo vidjeti kako se ovaj test primjenjuje.

Aksiom je i to da je Stvarno nešto što postoji samo po sebi, nezavisno od bilo čega. Sve ono čije je postojanje zavisno jeste nestvarno. Tako su predmeti napravljeni od određenog materijala, kao što je zemlja, drvo ili metal, nestvarni. Materijali su, u usporedbi sa predmetima koji su od njih napravljeni, stvarni. Iz ovog razloga, drevno nasljeđe i Mudraci jasno slikovito prikazuju nestvarnost svijeta, uspoređujući ga sa objektima koji se prave od takvih materijala, a Stvarnost - uzrok svijeta - sa materijalima.
Na primjer, posuda se pravi od zemlje. Prema tome, nema nezavisno postojanje od zemlje. Postojanje kakvo ona izgleda da ima proizašlo je iz zemlje. Posuda je, kako kaže drevno nasljeđe, to što jeste samo zato što je kao takva prihvaćena, ali ona je zapravo samo zemlja. Prije nego što je napravljena, bila je samo zemlja, a kada se razbije, bit će opet zemlja.

Čak i sada, ona je samo zemlja, sa imenom i oblikom jedne "posude". Prema tome, ona je sve vrijeme zemlja. Budući da je njeno pojavljivanje kao posude prolazno, kažu nam da je posuda nestvarna kao posuda, iako kao zemlja može  biti stvarna. Ova stvarnost kao zemlje je relativna, ne samo zato što je zemlja promjenljiva i što se može dijeliti, već i zato što, budući da je u vremenu i prostoru, nema nezavisno postojanje.

Na isti način je svijet, koji je pojava Stvarnosti, to što jeste samo zato što je prihvaćen kao takav, budući da postoji sam za sebe, nezavisno od Stvarnog. Prema tome, nestvaran je kao svijet, budući da sve vrijeme nije ništa drugo do Stvarno. Međutim, učenje se ne smije ograničiti na analogiju, jer postoji ova bitna razlika, da Stvarnost nikada ne prolazi kroz stvarnu promjenu.

Nestvarnost svijeta bi trebalo razumjeti - tako nam kažu Mudraci - pomoću tri analogije, naime, onom u kojoj se pogrešno smatra da je konopac zmija, pustinjom u kojoj se pojavljuje fatamorgana, i snovima. Mudrac nam je rekao da su neophodne sve tri analogije i da se trebaju  kombinirati. Jer, istina kojoj težimo je transcendentna i ne može se prikladno objasniti pomoću samo jedne analogije.

Vidjeli smo upotrebu prve analogije. Za konopac se isprva pogrešno misli da je zmija, a onda se prepozna kao konopac. Tada se zmija prestaje pojavljivati. Izgleda da sa svijetom nije isti slučaj. Čak i kada se zna da je on samo pojava stvarnog Sebstva, on se i dalje pojavljuje.  

 

Ispravno objašnjenje je to da puko teorijsko znanje ne rastapa pojavu svijeta, već da to čini jedino direktno Iskustvo Sebstva. Međutim, ovo objašnjenje je možda preuranjeno na ovom stupnju svijesti. Zato Mudrac nastoji da nas uvjeri da se lažna pojavnost može i dalje vidjeti, čak i nakon što se spozna kao lažna. Ovo se objašnjava analogijom pustinje u kojoj se vidi fatamorgana. Fatamorgana je lažna pojava, baš kao i zmija. Međutim, ona se i dalje vidi, čak i nakon toga što se spozna da na tom mjestu nema vode. Ovo nam pokazuje jednostavna činjenica što pojavnost opstaje nije dokaz da je stvarna. Međutim, tada se javlja sljedeća sumnja. Učenik kaže da slučaj sa fatamorganom se može razumjeti. Priznaje da je voda iz fatamorgane nestvarna, što se dokazuje time da je njome nemoguće ugasiti žeđ, iako se poslije saznavanja istine i dalje pojavljuje. Svijet nije takav, jer i dalje služi bezbrojnim radnjama.

Mudrac raspršuje ovu sumnju pozivajući se na iskustvo snova. Stvari koje se vide u snu mogu se koristiti. Hrana koja se jede u snu siti glad iz sna. U tom pogledu budno stanje nije ni u kom slučaju nadređeno stanju spavanja. Korištenje objekata iz sna izgleda sasvim normalno u snu - kao što u budnom stanju izgleda korištenje objekata iz tog stanja. Čovjek koji se dobro najede pre nego što ode na spavanje može sanjati da je gladan, baš kao što sanjač koji se dobro najede u snu može da se probudi gladan. U dubokom snu se oba pokazuju kao lažna. Iz ove analogije sa snom vidjeli smo da može  izgledati kako nam nešto zadovoljava potrebu, a da je ipak iluzija. Činjenica je da su i potreba i njeno zadovoljavanje podjednako nestvarne.

Na taj način shvaćamo da svijet nije stvaran kao takav, jer ne zadovoljava test stvarnosti, koji daju Mudraci.

Postoje mnogobrojne religije koje ne prihvaćaju ovo učenje, čija je namjera da tragaoca za Istinom izdigne iz močvare neznanja, iz koje želi da pobjeći. Svaka od ovih religija temelji se na skupu vjerovanja ili vjerskih uvjerenja, u koje je više ili manje uključeno ropstvo, uslijed neznanja što se u njima održava. Iz tog razloga pristalice većine religija ne mogu  prihvatiti ovo učenje. Oni se trude da ga opovrgnu. Međutim, dok to čine, suprotstavljaju se mjerilu Stvarnosti koje su nam dali Mudraci. Trude se  prevazići tu teškoću na dva načina. Poriču mjerilo. Ipak, i pored toga misle da je ono ispravno, i nastoje  dokazati da je svijet i prema tom mjerilu stvaran. Dok to rade još uvijek su nesigurni, pa smiruju svoju savjest izmišljajući stupnjevanje stvarnosti..

Ovdje se može  primijetiti da Mudraci prave ustupak ljudskim slabostima. Svijet je nestvaran sa tačke gledišta apsolutne Istine, ali izgleda skoro kao stvaran sve dok neznanje drži naše umove pod svojom vlašću.

Tako se događa da ti vjernici nemaju stvarne pritužbe na Mudraca. Učenje ne znači da svijet nije stvaran za one koji u potpunosti vjeruju da su tijelo ili um Sebstvo - koji ne misle da je ovo neznanje, i koji ga se uopće ne žele osloboditi.

Drevno nasljeđe je dvostruko. Jedan njegov dio namijenjen je onima koji nisu svjesni da su u neznanju, i zato nemaju potrebe za učenjem koje služi da bi raspršilo to neznanje. Drugi dio drevnog nasljeđa je za one koji jesu svjesni neznanja i iskreno ga žele izbjeći. Ova dva dijela su sasvim različita. Međutim, ovo obilježje drevnog Otkrovenja nije poznato takvim/ovim vjernicima ili sljedbenicima određenog učenja. Uz to, njih vrijeđa neizbježan zaključak da su oni u nejasnoj poziciji. Također misle da je tužno to što svijet, za koji vjeruju da je stvaran, treba da se odbaci kao nestvaran, i često žele i raspravljati sa, sljedbenicima Mudraca, autoritete Vedskog Znanja, ne odstupajući od svojih fiksnih stavova. Kao što su Mudraci objasnili, znalci se ne raspravljaju sa njima, jer uviđaju da je za njih ispravno vjerovati na svoj način, i da, tako vjerujući, izvlače najviše što mogu iz svijeta dok traje. Oni su poput sanjara koji su uvjereni da su njihovi snovi stvarni i ne žele se probuditi. Misle da treba služiti svijetu, i sve materijalno tumače dajući im stvarnu vrijednost. Takvih također najviše ima među akademsko obrazovanim i svjetovno na van orijentiranih pojedinaca koji obnašaju za društvo neku važnu funkciju i koji  se također pokušavaju integrirati  u duhovni trend. No njima je vrlo teško zbog jakog um poistovjećivanja razlučiti  stvarno od nestvarnog. Ego im sve tumači svjetovno važnim, opravdavajući postojanje u prividu ili dvojnosti na sebi svojstven način motom „moram raditi“ u svijetu za svijet umjesto na sebi, time se krug samsare i neznanja nanovo namata. Iako na riječima mogu tvrditi da je ovaj svjetovni život samo san, jer nam Mudraci tako kažu, oni svjesno to ne prihvaćaju.  
 
Da svijet ne postoji sam za sebe, Mudrac potvrđuje na sledeći način: "Svijet i um se zajedno pojavljuju i nestaju kao jedno, ali od ova dva, svijet svoju pojavu duguje samom umu. Stvarno je jedino Ono u čemu se ovaj (nerazdvojivi) par, svijet i um, pojavljuje i nestaje: ta Stvarnost je jedina beskonačna Svijest koja se niti rađa niti umire." (Ulladu Narpadu, stih 7).

Ovim se prisjećamo jedne činjenice koja nam nije nepoznata, ali čija nam je važnost do sada izmicala. Svijet se pojavljuje istog trenutka kada se pojavi i um nakon stanja dubokog sna u kojem je rastopljen i izgubljen. Nastavlja  se pojavljivati samo dok um funkcionira. Nestaje zajedno sa umom, kada se on rastopi u dubokom snu. Ponovo postaje vidljiv tek kada se um pojavi nakon buđenja. Dok je um izgubljen u dubokom snu, nema pojave svijeta. Iz ovoga slijedi da ni um ni svijet nisu stvarni. Ovo je tako, ne samo zato što njihovo pojavljivanje nije trajno,  već i zato što ne postoje sami za sebe, nezavisno od Stvarnosti u kojoj se događaju njihova pojavljivanja i nestajanja. Ovdje je također otvoreno prihvaćeno i primijenjeno mjerilo stvarnosti koje su ustanovili stariji Mudraci provodnici Vedskih nasljeđa.

Može se tvrditi da se svijet ne pojavljuje samo zato što nema uma ili čula koji bi ga opažali. Odgovor je vrlo jednostavan. Istina je da u dubokom snu ne postoji um. Međutim, MI postojimo. A ukoliko je svijet stvaran, što ga može  spriječiti da se pojavi pred NAMA? To što u dubokom snu nema uma i čulnih organa, nije razlog zbog kojeg se ne vidi svijet.

 

Stvarnom Sebstvu nije potreban nikakav medij da vidi ono što je stvarno. Sveto nasljeđe nam kaže da je Sebstvo Oko Svesti, i da jedino pomoću Njega um i čula mogu opažati. Njegova sposobnost da bude svjesno stvarnosti, kažu sve Vedante, nikada se ne gubi. Svijet ne vidimo u snu, jer svijet ne postoji.

I Mudrac je rekao isto na drugačiji način: "Svijet nije ništa drugo do tijelo, tijelo nije ništa drugo do um, um nije ništa drugo do Prvobitna Svijest; Prvobitna Svijest nije ništa drugo do Stvarnost. To postoji nepromjenljivo, u Miru." (Guru Vachaka Kovai, stih 99).

Moguće je da se javi pitanje o tome kako možemo biti sigurni u postojanje Stvarnosti, za koju se ovdje kaže da je Izvor iz kojeg se um i svijet pojavljuju i u kome nestaju. Odgovor je da ovaj nestvaran par se ne može pojavljivati i nestati bez nečega stvarnog u čemu se može  pojavljivati i nestajati.

Najveća naša zapreka je prihvaćanje učenja je ovo: naviknuti smo na mišljenje da svijet postoji izvan nas, da smo mi sami tijelo, ili da smo um, koji je u tijelu. Također smo umislili da je um jedan krajnje mali u usporedbi sa svijetom, i to nam otežava da pojmimo kako ovaj daleki svijet može  biti u umu, ili da bude jedno sa njim. Ova zapreka nerazlučivanju je povezana sa još jednom našom pogrešnom pretpostavkom, naime, da su vrijeme i prostor stvarni, jer su nerazdvojni elementi pojavnog svijeta. Kada se svijet pojavi, sa njim se pojavljuju vrijeme i prostor, i kada iščezava u snu ili u stanju bez ega, vrijeme i prostor nestaju. Jednostavno tumačenje  nerazlučivanju leži u činjenici da su sve ove pretpostavke izrasline prvobitnog neznanja, ego-osjećaja, te se zato diskreditiraju.

Zbog ovog mišljenja, naime, da je svijet izvan nas i da se sastoji od objekata koje opažamo pomoću čulnih organa, svijet se promatra kao objektivna stvarnost, nasuprot uobičajenim mislima, za koje se priznaje da su subjektivne, i da su zato nestvarne.

Mudraci nam kažu da je ova objektivnost pretpostavka bez osnove - da um zapravo postoji samo u umu. Mudrac sa Arunačale Ramana Mahariši izlaže ovu tvrdnju na sljedeći način: "Svijet nije ništa do pet senzacija, naime, zvuci i ostalo tome slično. Na taj način se svijet sastoji od objekata pet čulnih organa, a um postaje svjestan svih ovih pet senzacija putem pet čula. Budući da je tako, kako svijet može biti nešto drugo osim um?" (Ulladu Narpadu, stih 6).

Ovdje Mudrac skreće našu pažnju na činjenicu sa kojom se filozofi svih pravaca sada slažu ­zahvaljujući razrađenom prikazu većine zapadnih filozofa - naime, u to da ono što opažamo nije sam svijet u čiju se stvarnost sumnja, već vječno pokretna masa senzacija, tj., zvukova, dodira, oblika, ukrasa i mirisa. Da ove senzacije nisu izvana - ako uopće i postoji neka vanjskost - već jedino unutra, to jest, u umu, ne može se poreći: ovo su lako mogli da prihvate čak i neki naučnici koji se ne izjašnjavaju kao filozofi. Te senzacije su misli koje se pojavljuju u umu. Uz ove misli rađa se misao da postoji izvanjsko u kojoj postoji nešto što predstavlja porijeklo ovih senzacija. Može  se primijeti da se potpuno isto uvjerenje javlja i u snovima, i da opstaje u punoj snazi sve dok se san ne okonča. Izvjesno je da oni koji zastupaju tvrdnju o objektivnoj stvarnosti svijeta moraju besprijekornim pokazateljima  dokazati da ove senzacije zaista izazivaju objekti koji postoje izvan, jer teret dokazivanja leži na njima. Osnovna pretpostavka je protivna njihovoj tvrdnji, iz razloga koje su pokazali Mudraci. Svijet je, kažu oni, stvaran. Tvrde da on ne postaje nestvaran, iz prostog razloga što se ne pojavljuje pred nekim tko ga ne može vidjeti, budući da spava.

Pozivaju se na to da dok neki spavaju, drugi ostaju budni i vide svijet, tako da netko uvijek vidi svijet. Uzimaju u obzir budna stanja svih onih za koje pretpostavljaju da postoje kao različite individue, i tako dokazuju svoje gledište da se svijet neprekidno pojavljuje. A ovo, kažu, dokazuje da je svijet stvaran. Ako se osoba koja se probudila prisjeti da nije vidjela svijet za vrijeme spavanja, i zato sumnja u njegovo postojanje, sve što treba učiniti je da pita nekoga tko je bio budan i od njega sazna da li je vidio svijet za to vrijeme. Ovakav dokaz je neuvjerljiv i zapravo i ne može biti nikakav dokaz.

Uzmimo za primjer čovjeka koji spava, koji nakon buđenja želi  neoborivim dokazom utvrditi da li je svijet postojao dok je spavao. Pretpostavimo čak da je ovaj ispitivač prihvatio da je vrijeme postojalo dok je spavao, i da je zato stvarno. Od njega se traži da prihvati dokaz onih koji nisu spavali za to vrijeme. Međutim, ovi "svjedoci" su i sami dio svijeta u čiju se stvarnost  sumnja. Čovjek koji spava sumnja u stvarnost svijeta, jer se nije pojavljivao u njegovom snu, iako je ponovo počeo da se pojavljuje nakon buđenja. Zar ova sumnja ne obuhvaća i ove "svjedoke"? Nije ih bio svjestan dok je spavao, što je Mudrac i objasnio onome tko je stavio primjedbu. Stoga je njihova stvarnost u istoj mjeri sumnjiva kao i stvarnost svijeta kao cjeline.

Kako da se ova sumnja rasprši? Da bi ih čovjek koji se probudio prihvatio kao svjedoke, mora da postoji neki nezavisan dokaz koji bi potvrdio da su oni stvarni. Nijedan takav dokaz se ne nudi. Pretpostavlja se da će on prihvatiti njihovu stvarnost iz prostog razloga što ih vidi. To što ih je vidio prije spavanja ne znači ništa, jer je i sa svijetom isti slučaj. Ovaj argument je stoga samo suptilan način da se izbjegne suština pitanja. Osnovna pretpostavka da je svijet nestvaran ne samo da nije pobijena, već se i osnažila. Ona je skoro sasvim uvjerljiv dokaz, što se i moglo očekivati.
Postoji još jedan argument u korist objektivnosti svijeta, naime, da ga svi promatrači vide na isti način. Ipak, pitanje je da li svi promatrači vide svijet na isti način. Iz običnog iskustva se vidi da postoje velike razlike među ljudima i njihovim viđenjima svijeta. Ali, pretpostavimo da između svih promatrača postoji čvrst sporazum. Mudrac nam kaže da ovaj argument nije valjan, jer povlači sa sobom lažnu pretpostavku da postoje različiti promatrači. On objašnjava da je prividan "dogovor između promatrača" nastao zahvaljujući činjenici da u svima njima postoji samo jedan promatrač. Prema tome, suglasnost o pojavnosti svijeta nije nastala zahvaljujući tome što je svijet stvaran. Zato ovaj argument otpada.

Istina je u sljedećem.

Um sam, svojom sposobnošću samoobmane, stvara hipotetički svijet koji odgovara njegovim pet senzacija, uz neku "vanjskost", u kojoj je sadržan svijet, tj. u koju ga projektira. Ovo stvaranje i projekcija su nenamjerni i nesvjesni procesi, i stoga um nikada ne dovodi u pitanje postojanje vanjskog i objektivnog svijeta u njoj. Kada bi um svjesno i namjerno stvarao svijet, bio bi u stanju  stvoriti daleko ugodniji svijet. On to nije u stanju, jer proces stvaranja nije svjestan. To vidimo na primjeru snova. Um u njima stvara sopstveni svijet snova. Međutim, on nije ništa ugodniji od ovog budnog svijeta, često je i gori, kao u košmarima, koji su poput pakla.

 

 

(izvornik Upanišadsko nasljeđe u svjetlu učenja  Šri Ramane)