Za većinu ljudi mit je nešto što nije istinito. Ali jedan od napredaka koji smo postigli u psihijatriji i psihologiji u posljednjih desetak godina - zahvaljujući u velikoj mjeri radu Carla Gustava Junga i nekih savremenih naučnika poput Josepha Campbella - predstavlja otkriće daje mit mit, prije svega zato stoje istinit.

Mitovi su priče koje srećemo u svim kulturama. Veoma Šesto mitovi se razlikuju samo u pojedinim dijelovima, zavisno od kulture. Ali, razlog zbog kog se isti mit pojavljuje u različitim kulturama, i u različitim vremenima, leži prije svega u činjenici da mit predstavlja neku veliku istinu - obično o ljudskoj prirodi. I baš zbog loga što nas mogu mnogo naučiti o ljudskoj prirodi, mitovi mogu biti izuzetno korisni za samospoznavanje. 

LEGENDE

Mnoge od najvećih arheologa svijeta smatrali su zanesenjacima, jer su vjerovali da su legende i priče iz prošlosti ljudske civilizacije istinite. Možda je najbolji primjer priča o Heinrichu Schliemannu. Tridesetih godina XIX vijeka, Schliemann je radio kao pripravnik u trgovini. Stariji čovjek koji je često navraćao u njegovu trgovinu volio je recitirati stihove Homerove Ilijade.

Slušajući ga, mladi je Schliemarm ostao apsolutno očaran pričom o Troji i zamišljao je kako će, kad odraste, upravo on otkriti legendarnu Troju. Ali kada bi svoja maštanja otkrio drugim ljudima, oni bi govorili: 'Ne budi lud. Homerova Ilijada je samo mit. Troja ne postoji. To je mitološki grad. Uprkos svemu Schliemann je vjerovao da je Troja zaista postojala i upustio se u velike poslove ne bi li zaradio dovoljno novca koji će mu omogućiti da je otkrije. Kad je napunio trideset i šest godina, bio je izuzetno bogat čovjek. Povukao se iz posla i odlučio da započne svoju potragu za Trojom. Nakon desetak godina zaista ju je pronašao na zapadnoj obali Turske, dokazujući time, a i kasnijim otkrićima, da priča ispričana u Ilijadi nije bila mit i da se bazirala na činjenicama.

Tu je i slučaj arheologa Edwarda Thompsona. Na razmeđu stoljeća, Thompson je čuo legendu drevnih Maja o jezeru u koje su bacane djevice, zajedno sa svojim nakitom, kao dio žrtvenog obreda bogovima kiše za koje se pretpostavljalo da žive na dnu jezera. Thompson je odlučio krenuti u potragu, čak i kada su mu drugi ljudi govorili: 'To je samo glupa legenda. Takvo jezero ne postoji i nikada nije postojalo.'

Thompson je krenuo u Meksiko. U blizini ruševina grada kog su Maje zvale 'Usta jezera' kupio je plantažu i uskoro otkrio da u tom području postoje dva velika jezera. Poslije ispitivanja ruševina, bio je uvjeren da je veće od dvaju jezera cilj njegove potrage. Vratio se u Boston, zakupio opremu za kopanje i ronjenje, pa je čak i sam naučio roniti. Međutim, ispostavilo se da su svi njegovi pokušaji bili uzaludni. Godinama je na površinu izvlačio samo mulj. Nije bilo ni zlata ni bilo čega drugog što bi ukazivalo na istinitost legende. Upravo u trenutku kad mu je ponestalo novca, otprilike poslije petogodišnjeg traganja i rada, u očajanju je odlučio da i sam zaroni u jezero. Najprije je pronašao jednu kost, a potom je otkrio kompletno nalazište arheoloških ostataka, uključujući i zlatni nakit. Time je povratio svoju izgubljenu sreću i samopoštovanje. Dokazao je da je legenda o djevicama okićenim zlatnim nakitom i bačenim u jezero istinita priča.

Nisam vjerovao u legendu o Atlantidi, civilizaciji za koju kažu daje potonula na dno mora. Ali, 1978. godine moji roditelji poveli su mene, moju suprugu, naše troje djece, mog brata, njegovu ženu te njihovo troje djece, na malo porodično putovanje u Grčku. Unajmili smo brod i zaplovili duž grčkih ostrva poznatih pod imenom Kiklade. Jedno od ovih ostrva imalo je dva imena - Tera što je grčki naziv - i Santorini, talijansko ime ostrva (Arhipelag je bio pod talijanskom vlašću u XIII vijeku). Dok smo plovili pored Santorinija, ili Tere, moj otac pročitao je u turističkom vodiču da su neki smatrali da bi taj otok mogao biti Atlantida. Nasmijao sam se naglas toj teoriji. Međutim, kad sam vidio da plovimo kroz nešto što je podsjećalo na neku vrstu zaljeva ili ambisa između dva ostrva, moj smijeh je utihnuo. Primijetio sam, naime, da plovimo pravo u krater divovskog vulkana. Kada smo kasnije istraživali udaljeniji dio ostrva, čuli smo priču o iznenadnom nestanku seljaka koji je obrađivao svoje polje. To se dogodilo jednog predvečerja 1967. godine. Događaju su prisustvovali brojni svjedoci - seljakova supruga i djeca, te neki od susjeda. Nitko nije znao reći šio se ustvari desilo. Otrčali su do mjesta gdje su ga posljednji put vidjeli i začuli prigušene krike. Tada su primijetili ogromnu rupu u zemlji i shvatili daje farmer upao pravo u nju. Nije to bila obična rupa - bio je to cijeli grad! Grad po imenu Akrotiri, zatrpan debelim naslagama vulkanskog pepela. Kada su započela arheološka istraživanja, arheolozi su otkrili civilizaciju potpuno drugačiju od bilo koje druge. Radilo se o civilizaciji iz brončanog doba koja je predstavljala neku vrstu sinteze grčke i afričke kulture. Tu su otkriveni i najstariji vitraji, na kojima su prikazani prizori iz svakodnevnog života. Otkriće je bilo više nego uzbudljivo, a u vrijeme našeg putovanja, atenski muzej umjetnosti bio je već proširen za čitavo novo krilo u kom su bili smješteni eksponati iz Akrotirija. Tada sam postao vjernik. Vjerujem da sam bio u Atlantidi.