S druge strane, uvodeći kršćanstvo, Grci su Rusima usađivali da je sve, što je ranije bilo sveto "đavolje". Smisao članka Gomolickog sastoji se u tome da su kršćani bespoštedno odstranjivali sve pogansko iz običaja.

Vojničke Trizne organizirali su kneževi s družinama u spomen palim junacima u boju. Seoske pak, posvećivale su se umrloj braći, sestrama i roditeljima ili roñacima uopće{ljudima istog roda). To je bila besjeda s roñacima, koji su otišli u Nav. Vedski Arijevac govorio je "Jama". Slaveni su sjedili s nogama u jami (kružnom rovu) i kao da su doticali Nav nogama, besjedeći s mrtvima. Ovdje je već početak simboličkog općenja s pokojnicima. S druge strane, pošto je Trizna bila u jesen, smatralo se da bi roñaci koji su se probudili u proljeće opet zaspali tokom zime i ova je Trizna bila nekakvo opraštanje s njima do sljedećeg proljeća.

Prinoseći žrtvu na Triznužariznu i pijući medovinu od hmelja, Slaveni kao da su se vraćali vedskom životu, nastojeći da u njega uključe i mrtve. Kakav je životni krug (kolo) čovjeka? Jutro počinje jelom i pićem,  poslije molitve umivanja. Umivanje se predlaže i mrtvima u vidu prinošenja na Goru Medovine. Zatim slijedi poziv na pir. Uvodeći tako u svoje životno kolo preminulog roñaka, Slaven ga je uvodio u svoj život. Dakle, smrt tog dana nije postojala. Nije postojala ni u drugo vrijeme, jer su Slaveni vjerovali da se u vodama mogu vidjeti mrtvi. U vedru vode se na mjesečini može vidjeti voljena osoba. To je isto što i magični kristal. Viñenje "Nava" u njemu isto je što i pogled u onaj svijet. "I tamo je svijet isti" govorili su na selu "stari ljudi" "I tamo ljudi zemlju oru, žanju i snoplje skupljaju. I tamo se konji na vodu vode". U čemu je razlika izmeñu "onog svijeta" i ovoga? U tome, uvjeravali su oni, što tamo "nitko nikada ne plače i ne boluje. Tamo nema ni zla ni nesreće."

Gotovo istu takvu zemlju tražili su i Varjazi, istražujući po legendarnoj Gardarikiji. Našli su Novgorod! Našli su Kijev. Gardarikiju nisu našli. Pa ipak, tražeći je, kretali su se ka gornjem toku Dnjepra i dalje, ka Carigradu. Drugi narodi tražili su "Otok Sreće". Sami Slaveni stigli su u Europu, tražeći "Rajsku zemlju". Revolucija je dignuta u pokušaju "stvaranja zemaljskog raja". Kao i uvijek, ljudskim očima priviña se nešto bolje od njihovog tekućeg realnog života. Sve otud, što nejasno osjećaju razliku izmeñu realnog i istinitog.

Slaveni su poznavali tu razliku, oni su držali ključ ove tajne, jer su znali Jav, Nav i Prav.

Slaveni su vjerovali u zagrobni život drukčije od kršćana. Oni smatraju da "tamo postoji sve, što i ovdje". Tablica Hermesa takoñer kaže: "Zvijezde su gore, zvijezde su dolje, nebo je gore, nebo je dolje". To je ista ideja. Kako je i odakle ideja, koju je izložio Hermes, mogla biti poznata Slavenima, drugo je pitanje. Meñutim, odgovor je u tome da su sve ideje općepoznate, pošto potiču iz istog izvora. Taj su izvor prethodne civilizacije.

Religija je nalagala čistoću živih. Odlazak na Triznu u prljavoj odjeći smatrao se grijehom. S druge strane, molitva je bila sjedinjena s umivanjem, i jedno bez drugog nije išlo.

Obred kupanja bio je posvećen atributu Kupali, ako se radi o kupanju u reci, jezeru, dok  se umivanje vršilo u  banji, koja se zvala  movnica (umivaonica), tj.  molitveno mjesto. Ono je bilo postepeno Svarogu, mada se njegovo ime nije spominjalo. To se vidi iz Stvaranja Svijeta: "Bog Svarog u Movnici se umivši, i obrisavši se krpom, baci je dolje i tako zemlja postade". Umivanjem se tako ponavljao akt Bogaoca. Ovdje ćemo se sjetiti vedskog shvaćanja: "Žrtva je akt, podoban stvaranju svijeta". Tako je, prema vedskom značenju umivanja, ono bilo i akt stvaranja, i žrtva. U XIII vijeku Mitropolit Novgorodski Kiril, pisao je u svojoj sramoti: "I sad čujemo, gdje se unutar Novgoroda nevjeste vode na vodu. I sada ne kažemo da tako čine, već to proklinjati nareñujemo".

Očišćenje vodom jedan je od najstarijih slavenskih obreda. Tako se pranje mrtvaca obavljalo uvijek i obavezno. Ovim pranjem on se čistio ne samo od tjelesne prljavštine, već i od grijehova. U selima to su radile posebne starice, unoseći u tu radnju religijski smisao. U Jurjevki seljanke su čitale Psalm Cara Davida: "Umij me i belji od snijega biću", obavljajući kupanje pokojnika. One su to činile u praznoj sobi, u koju nitko nije smio ulaziti prije svršetka obreda. Kao znak očišćenja mrtvacu su oblačili sve čisto, po mogućnosti bijelo i crno. Odjeću u boji nisu oblačili.

U tome se osjećala najstarija tradicija. Naime, kraj kuće, u kojoj je neko umro, nije bilo dozvoljeno vikati. Strogo se zabranjivalo glasno dozivanje mrtvaca pod prijetnjom posljedicama. Smatralo se da je on još bio u tijelu.

Kod skandinavskih seljaka u slučaju da neko dugo ne umire, mučeći se u agoniji, bio je običaj da se umirući zove kroz krovni prozorčić na glas: "Igvar Nilsen! Igvar Nilsen!" Obično je zvao najstariji sin ili neko od seljaka. Ovaj bi čuo, ako ne svjesno, a ono instinktivno da je vrijeme da napusti tijelo.

Vjerojatno se upravo zbog toga kod Slavena strogo zabranjivalo zvanje pokojnika: on je već otišao, ako ga budu zvali, vratit će se! Iste ideje držala se sekta takozvanih "dirmoljaja", koja je postojala u prošlom vijeku u Rusiji, o kojoj je pisao Vladimir Solovjov. Obred ovih sektaša sastojao se u tome, što bi izlazili noću u dvorište, k ambaru i vikali kroz rupu, koju su napravili na njegovom zidu: "Hej, ti! Tama, čuješ li?"

To je bio nekakav vapaj u ništavilo. Naravno, Solovjov je tu praksu osuñivao, ali u njoj je bilo drevne, poganske mistike.

Sam Solovjov osjećao je nekakav užas pred takvom "službom nepoznatom", ali taj krik, vapaj, bio je upućen u Nav, u njemu nepoznati svijet, gdje će i sam jednom biti.

Solovjov kao da pita: "A što bi bilo... kad bi od tamo stigao odgovor: "čujem"! Meñutim, "otuda žetvu žeti ne dolaze". Odgovora nije moglo biti. Zar je to halucinacija. U  tom  slučaju  "onaj  koji  se  moli"  mogao  bi  izgubiti  razum.  Ipak,  "dirmoljaji"  su opstajali, bez obzira što su ih na razne načine progonili i nastojali da iskorijene.

Zašto je u slavenskoj religiji bilo tako mnogo misticizma? Odgovor se ne može naći. Meñutim, može se pretpostaviti da je mistika bila u samom karakteru Slavena, posebno Rusa. Čak je i pravoslavlje, jedna od najčistijih formi kršćanstva, potpuno prožeto mistikom. Ona ne bi imala odakle doći da joj Rusi, potomci Slavena, nisu bili skloni.

Njena suština je osjećaj božanstva svuda okolo. "O, Indra, Tvoje tijelo veće je od svijeta!" uzvikuje vedski pjesnik. Ako je tijelo Indre veće od svijeta, to znači da se sam svijet nalazi u Indri! Tu je izvor misticizma Slavena. Oni su mislili da žive unutar božanstva: "Agni je u travi, u konju, ovcama...", kada bi bio samo u jednom okruženju, mogao bi i da ne bude u čovjeku. Ali Indraagni je "veći od Svijeta"! Znači, čitav svijet i s njim čovjek i svaka stvar nalaze se u Indriagnivaruni.

Prema vjerovanjima XIII vijeka "Navu mov tvore (iz "Besjede Jovana Zlatousta o tome, kako su prvo pogani, pogani vjerovali u idole) i pepeo posred sipaju, i prinoseći meso  i  mlijeko,  i  maslo  i  jaja,  i  sve  potrebno  idolima  i  na  peć,  i  lijući  u  banji, zapovijedaju im umivati se, presvlake i ubrus vješajući u movnici. Idoli, pak, zloumlju njihovom smijući se, u pepelu tom trag svoj pokazuju, zavodeći ih. Oni, pak, vidjevši, odlaze, povjerivši to jedan drugom. I sve te ponude sami jedu i piju, koje su nedostojne i psu da jede." Iz ovog se jasno vidi,135 da je umivanje, ili mov, bilo najstariji obred, podvrgnut progonu od strane svećenstva, kao poganski. U češkom jeziku riječ "jazičnik" označava se riječju "poganin". U tome se vidi nastojanje svećenika da u slavenstvu iskorijene ostatke prošlosti. Oni su ih proglašavali "poganima", tj. rñavima, svojevrsnim "tabuom".

Ovaj "tabu" širio se i na mjesta koja su nazvana "poganim", tj. poganskim. Za takva mjesta proglašene su one planine i brda, na kojima su ranije preci prinosili žrtve slavenskim božanstvima. Takva je bila u Kijevu Gola Planina. U starini ona se zvala Perunovom, a nekad i Varjaškom. Meñutim, Slavenima je sve na svijetu bilo sveto, a ništa pogano. Svete su za njih bile planine, rijeke i jezera, polja i njive. U njima su sve manifestacije božanskog dobra i sve, što je bilo u kolu prirode, bilo je takoñer božje djelo u njegovim mnogobrojnim ipostasima. Poganin nije bio odvojen od prošlosti koja je živjela s njim i u njemu. Radujući se roñenju sina, on je spremao zajedničku trpezu, kao domaću žrtvu, na koju je zvao i mrtve: "Ovo je vama, oče, ovo je vama, mati!" govorio je, postavljajući tanjure za roditelje, koji su, davno umrli, bili "u Svargi", na "onom svijetu". Ako su i bili prisutni, to je bilo samo simbolično. Isto kao što se umivanje u banji poštovalo kao religiozna obaveza, a kupanje djeteta kao očišćenje (prof. Niderle), tako se i oganj smatrao pročišćujućim.

U vrijeme pred Veliki rat na jugu Rusije, vjenčani mladenci išli su kući na svadbeno veselje, a na ulazu su za njih palili vatru od slame preko koje su konji uz graju i povike, glazbu i pjesme preskakali u dvorište. Oganj (Agni) bi supružnike čistio od svake prljavštine i uvodio ih U bračni život kao nove, izašle iz ognja. Poslovica "prošao vatru, vodu i bakarne trube" potiče iz još ranijeg perioda, kada su se Vedejci, sklapajući brak uz zvuke bakarni* truba, umivali vodom i čistili ognjem (Agnijem). Od tamo i stara izreka: "ovaj je išao iz ognja u vatru", u skraćenom obliku "iz ognja u vatru". Ova izreka ukazuje da se prolazilo kroz oganj ne jednom, već više puta, i to vjerojatno tri puta. I stare dubrave, šume u kojima se molilo, brezovici, Belgorući kamen iz bajki takoñer su žrtveni oltari, mjesta, gdje je gorio oganj pročišćujući. Stari su znali (Veda) da oganj čisti od zaraze, kao i voda. Ona je išla s neba Svarge i, kao takva, bila emanacija božanstva. Oganj (Agni), pak, poticao je od Sunca i njime se čistilo sve mjesečevo. Sve što potiče od Lune krv žena, iečistopa, koja se stvara u tami, čistila se Suncem, koje je sijalo danju. I dan je bio 1 pozitivan, dok je noć negativna. Od tamo je i par i nepar iz starine. Sve što ide u laru podržavali su bogovi, a sve neparno Sivi, Crnobog. Drevni moral slavenstva bio je u svetom shvaćanju svijeta. Trebalo je znati (Veda) da je svijet mjesto, gdje živi Bog ("Indra je veći od Svijeta", Rg- veda).

Akt koji je odgovarao božjoj volji bio je život u ovom svijetu po zakonima kola u skladu s prirodnim ritmom. U sibirskoj gatalici "jedna od najstrašnijih groznica nazvana je Nevej" (Gomolicki), jer je iz Nava, s onog svijeta. Bolesnik u vatri bori se protiv Nava. Groznica ga vuče iz Java u Nav. Onaj tko vraća koristi riječ "bolest", obraća se skrivenom u čovjeku, pobuñujući ga na borbu s Navom. On zaklinje (zaustavlja) bolest, bacajući kletvu na nju. Kletva (koledva), zabrana, takoñer je religiozni "tabu", prisutan kod raznih naroda, izmeñu ostalog i prosvećenih, ali već pod imenom sugestije. Nav, koji čuva čovjeka na granici Java, koji ga vuče iz životnog ciklusa (kolo Žive) u Nev, Nevej, Nav, nastoji da ga iščupa iz okretanja u kolu, da ga smiri, zaustavi u njemu kretanje Žive. Ali to što je pokojnik otišao, ne znači da se nikad ne vraća. On ne dolazi "veno veniti", tj. žeti u polju, ali noću dolazi u movnicu, vodenicu, banju, gdje i opći sa živima, ostavljajući trag u pepelu, rasutom po podu. Sjetimo se da sapun u to vrijeme nije postojao i da su se ljudi u banji prali pepelom. Tako je pokojnik dolazio da se kupa u banji, tj. da se moli kao i živi, ali, izašavši iz dnevnog ciklusa, on živi u noćnom, te je njegov dolazak moguć samo noću. Kod Dostojevskog, Svidrigajlov kaže da mu se "čitav onaj svijet čini kao ugao u hodniku banje, s mutnim prozorčićem, i paučinom po uglovima ".

U "Pripovijetki o Petru i Fevroniji Muromskim" (Gomolicki) prelja, prilično tajanstvena žena izgovara riječi: "brat moj pošao je kroz noge u Nav gledati", a dalje objašnjava ovu zagonetnu frazu: brat prelje je   pčelar, "i eto kako se penje visoko na drvo, kroz noge Nav da gleda prema zemlji, pazeći da s visine ne padne, jer tko padne, taj živ ne ostaje". Na češkom "nav" znači grob. "U nav zreti" gledati na onu stranu, u svoju mrtvu buduću suštinu; nav, navi je vrlo stara, zaboravljena riječ, još u srednjem vijeku upotrebljavala se u značenju Ad, zagroblje. I evo "iz Nevja", s onoga svijeta, ne dolaze njivu "veniti" - otkupljivati, osvećivati. Veno, otkup, jednako je mjeri obradive zemlje, te je pogrešno objašnjavati riječ "veno" "osvećenjem ili otkupom". Veno je snop, veniti znači skupljati žito, vezivati snopove! Gogolj je napisao pripovijetku "Vij" sa značenjem Nava u tom Viju. To je već promjenljiv pojam. Vij, ili Vej bio je suprotan pojmu Nev, ili Nav. Zapravo, Gogolj je trebalo da nazove Vija Nevejem. Najstarija predstava o životu, kao o Veju, a o smrti kao o Nevu, Navu, prisutna je u mnogim narodnim izrekama: "Naviti biće dobra žetva". Naviti znači služiti Navu, vraćati da bude dobra žetva. Pojam koldovati, ili koledovati označava isto. Upućivali su molitve Koledu, kao Bogu kola, tj. Bogu promjena, razvoja, ostvarenja.

"Dali su veno za kćerku" znači: dali su otkup jednak obradivoj njivi. Od tamo i njiva, koja je u početku bila "veljiva, venjivo, njivo".

Pošto završi skupljanje letine, paganinognjištarac pravi posljednji "venac", mali snop, koji odnosi kući i stavlja u specijalni, krasni ugao do Praznika Zime. Od tamo venac znači i kruna. Od tamo i "venčić" umrlom koji se stavlja na čelo. "Na čelo veno stavljati umrlom" stavljati "venac" od klasja na čelo, drevni je običaj, koji se još čuvao u nekim mjestima na jugu Rusije do Prvog svjetskog rata. U drugima su punili jastuk slamom ili klasjem. U trećim su u njega stavljali zrna, žito i pšenicu. Vjerojatno je to bila "zaliha" za daleki put mrtvom kako bi se imao čime hraniti "na onom svijetu". Ovaj običaj sličan je skitskom stavljanju opreme, oružja, konja i hrane u grob mrtvog.

Od tuda "venije" označava simbol života, a "nevenije" simbol smrti, dok je Nav, Nev onaj svijet.

Iako "umivanje" potiče od korijena mol, ono takoñer dobiva i značenje venija, tj. neko pozitivno značenje, vršenje obreda života. Molitva je njen dio i zato ulazi u "venije", suprotno "neveniju" ili onome što se zbiva u Navu.

Nesporno, naši preci, budući da nisu poznavali etimologiju i korijen riječi, pripisivali su nastavku "venije" značenje, koje smo naveli.

Običaj rožanića, tj. druge trpeze rodu i rožanicama i molitve Navu u banjama naročito su progonili pravoslavni episkopi. Ali oni su "ugañajući Bogu", iskorijenjivali našu drevnu prošlost. Srećom, nisu uspjeli u potpunosti da je zatru, te možemo obnoviti "zlatni lanac", koji nas povezuje s vedizmom. Žrtva s trpeze rodu i rožanicama vršila se otvoreno za stolom, u obitelji. Tu je prošlost i budućnost obitelji dolazila u kuću, jela sa stola domaćeg, učestvovala u životu. Navja molitva možda je bila odgovor kruga (kolo) žive obitelji, gostovanje u onostranom. Zato se kao molionica movnica birala banja. Ložili su je ne za sebe, već za navje. Posipali su pod banje pepelom da bi, po mišljenju kršćanskog  propovjednika,  nevidljivi  u  njemu  ostavili  tragove.  Tamo  se  postavljala obilna trpeza od mesa, mlijeka, masla i jaja, koju su živi dijelili sa senima. Nas hvata strah od tog pira s mrtvacima. Stari su imali drugačiji odnos prema smrti. Gleb Svjatoslavič, gušeći pobunu Volhva (kudesnika s Volhova), upitao ih je, spremne za pogubljenje, što će s njima biti i dobio odgovor: "Čuda velika učinit ćemo!"

Smrt za Volhve nije bila strašna, ni Ad, ni carstvo nebesko, već čudo. Kakvo čudo? Preobraćenja? Preobražaja? Očišćenja? Piše Gomolicki. Mislimo da su Volhvi smatrali da njihovo tijelo postaje teže u njihovom vračanju i da, otišavši iz Java u Nav, od tamo mogu ispoljiti veliku snagu.

Dat ćemo ipak, riječ autoru: "Zar banja molionica nije simbol tjelesne i duhovne čistoće? Do danas kod Židova (kao i kod Muslimana) postoji obred umivanja prije molitve, prije trpeze, opisan u Evanñelju. Nije li pranje u banji bilo sveti obred za žive? U zapadnoj, katoličkoj crkvi sačuvao se običaj da na ulazu u hram stoji posuda s vodom: onaj koji ulazi u hram kvasi u njoj prste prije nego što se prvi put prekrsti. Progoneći Volhve, pravoslavlje istovremeno pjeva na Božić: "Volvi sa Zvijezdom putuju!", priznajući im na taj način izvjesnu moć: pa Volhvi su prema Zvijezdi došli da traže Krista u Betlehemu.

Takva taktika, koja razotkriva dvostruke standarde, posljedica je ne toliko kršćanstva koliko njegovog klerikalizma, tj. administrativno-religiozne strane života. Episkopi su se borili protiv poganskih obreda kako bi na taj način efikasnije držali pod kontrolom pastvu.

U drugim slučajevima pravoslavlje je bilo prinuñeno da poganske običaje i obrede prihvati, prenijevši ih na kršćansku podlogu. Takvi su praznici Proljetni praznik, Božić (Kutja i Čaj), Blagovesti (Blagosiljanje stoke), Trojica (Praznik Zelenila), Spasovdan (Blagosiljanje plodova), Večernja služba (Blagosiljanje kruha, vina, jela) itd. Otkrivajući u mnogim pravoslavnim obredima pogansku, vedsku osnovu, mi u njoj nalazimo našu historijsko-etničku prošlost.

Odsustvo redovnih ljudskih žrtava u slavenskoj religiji, osim u mjestima stranog utjecaja rigen-germanskog i kijevsko-skandinavskog, ukazuje na  vedsko  shvaćanje žrtve kao akta, podobnog stvaranju svijeta, koje je bilo dobro po sebi. Krvna žrtva udio je religije u kojoj je božanstvo zlobno i treba ga umilostiviti. Slaveni su se Crnoboga bojali, ali mu nisu služili s izuzetkom vrlo uskog kruga crnobožjih Volhova, čije su sjedište bile šume Černigova. Meñutim, u današnjoj Mañarskoj postoji rijeka, koja se zove Crni Hioros. Moguće da je i tamo bilo sljedbenika iskvarenih poganskih vjerovanja. Masovno, Slaveni su bili poklonici Beloboga, Svetovida, ili Sventoviča. Poganstvo je bilo na strani dobra. Na Crnobošce su gledali kao na čarobnjake. Meñutim, čak je i moljenje Koladi, tj. koladovanje, koldovanje u to vrijeme bilo prosto gatanje, propraćeno molitvama Koladi. "Koldovstvo" u pravoslavnom smislu te riječi bilo je svojstveno samo Crnobošcima, o kojima ima vrlo malo podataka. Ipak, Slaveni su ih se bojali. Meñutim, kudesnici, koji su živjeli u šumama, uživali su sveopće poštovanje, jer nisu nikom odbijali pomoć, a plaću za to nisu uzimali. Portret kudesnika odlično je oslikao A. S. Puškin u "Pjesmi o mudrom Olegu". Sam knez Oleg je, po predaji, umro od ujeda zmije, koja se krila u lubanji njegovog konja. Smrt mu je predskazao kudesnik, "miljenik bogova": "Umrijet ćeš od svog konja!" Knez je odmah poslao svog konja na pašnjak i naredio da se tamo drži do smrti. U vrijeme Trizne, kada se "Ratnici sjećaju minulih dana, kad su se zajedno protiv neprijatelja borili", on se sjetio konja i pitao što se s njim dogodilo. Odgovorili su mu da je konj odavno lipsao. Knez ode da pogleda njegove kosti i tamo ga ujede zmija. U ovoj legendi potpuno je jasno iskazana ideja kudesnika: "Kneževski dar mi nije potreban! "Što će mu darovi? On je živio u šumi, hranio se kad ogladni i molio bogovima. Nije imao nikakvih drugih potreba. Sa druge strane, jasno dolazi do izražaja ideja predodreñenosti, ideja sudbine, koju su bogovi odredili. Ako 'Ćeš poginuti od konja", to će biti od konja! Iako zmija nije konj, ona je svejedno bila u njegovoj lubanji i kao da je bila njegov dio."

Zatirući ostatke poganskih obreda u Rusiji, propovjednici kršćanstva nisu željeli da proniknu u njihovo značenje, vidjevši samo njihovu vanjsku stranu i, kako kaže Gomolicki, tvrdeći da su žrtva u banji, meso, maslo, jaja "nedostojni i psu da jede!" Time on izražava odvratnost prema poganskom obredu. Njegova mistična simbolika ne zanima ga, on o njoj i ne govori, kao da je odbacuje, negirajući joj smisao i sadržaj i svodeći je na golu formu. O svemu tajanstvenom, u što su vjerovali pogani, on govori s gnušanjem i nepoštovanjem, smatrajući za nedostojno njegovo razmatranje.  O pojavama, koje prate obrede, o manifestacijama "onostranog", on govori kao o "zlim dusima". Usprkos svemu, naši preci su se čvrsto držali vjere očeva, smatrajući kršćanstvo "grčkom vjerom". U ovoj su im odmah predložili ništa drugo do kršćanske obrede, jer je moral za njih još bio nerazumljiv, a možda čak i zatvoren. Tako je propovjednik, odbacujući poganski obred, istovremeno zahtijevao vršenje kršćanskog obreda. Poganima je, za razliku od kršćanskih, značenje poganskih obreda bilo poznato. S druge strane, ako je dijete trebalo krstiti u krstionici, dok ga u je poganstvu trebalo zagnjuriti u rijeku ili okupati u banji, gdje se vršilo umivanje, tj. očišćenje od roditeljskih grijehova, u očima naših predaka ovo umivanje bilo je od većeg značaja. Ono je bilo "zlatni lanac", koji je povezivao s prašćurima i samim Svarogom.

Gomolicki kaže: "prije dvije tisuće godina kršćanstvo je tako izbrisalo poganstvo". On na taj način smješta početak naše povijesti u prvi vijek po Kristovom roñenju. Smatramo da su Slaveni bili u Europi već u VIII vijeku prije Krista, jer se upravo ovaj vijek podudara s vremenom uvoñenja konjice u asirsku armiju, gdje su Arijevci rukovodili uzgojem konja. Asirci su podčinili sve tadašnje monarhije Bliskog Istoka, meñu kojima i perzijsku, a Perzijanci su vladali Sjevernim zemljama do Kame. Nema ništa iznenañujuće u pretpostavci da su Slaveni bili u prethodnici Asiraca, otrgli se od glavnih sila i osvojili zemlje, koje su im se svidjele. Perzijske su zemlje bile i babilonske. Uopće, ove zemlje, naročito sjeverne, prelazile su iz ruku u ruke moćnih monarhija Bliskog Istoka.

Neke od njih su padale, druge nastajale. Znamo samo za one koje su ostavile traga u povijesti. Meñutim, može se pretpostaviti i rañanje kratkotrajnih tvorevina, koje nisu ni dostizale procvat, nestajući prije toga.

Ipak, mi malo ili gotovo ništa, kako kaže Gomolicki, ne znamo o smislu poganskih obreda. U ljetopisu, po njegovim riječima, ima uputa na slavensku kozmogoniju. Tako kod prepodobnog Nikona, koji je znao mnogo više od drugih ljetopisaca o Volhvima (znao je od njihovih progonitelja, istog onog Gleba i člana njegove družine Janjae), sačuvan je fragment dokršćanske kozmogonije: "Bog umivajući se u movnici i oznojivši se, obriše se krpom i baci je s neba na zemlju..." Započinje on i prekida priču, završavajući je bogumilskom dualističkom legendom, da je postalo od Božjeg znoja sve živo, čovjek, duša, živa vlaga u mrtvoj prirodi banjska para duha postojećeg. Ali veza mita s noćnom misterijem Navje trpeze se osjeća. "Bog se umivao u hramu (banji) i obrisao vlagu znoja, koja je izbila iz njegovih božanstvenih pora vlagu života, obrisao je i bacio na svijet... i tamo, gdje su pale njegove kapi, izraslo je drvo života. Nije li otud tjelesno umivanje podražavanje, služba Bogu, molitva, a mjesto umivanja mjesto molitve, mjesto tajne, neprekidnosti roda, općenja s precima, rodonačelnicima, praroditeljima, začetnicima svijeta, u dubinu, do prvog, početnog prauzora svega, Djeda Svemira." Ovdje se, ne poznajući vedsku religiju, autor članka dotakao iste ideje kao i mi: rastvaranje u vremenu i prostoru, nestajanje u Pitris, Anžiras, Agni. Preci, koji su postali Pitris (umro "otišao do Petriva" jurjevska izreka "na Zvoražini"). Toplota života vraća se u toplinu svijeta, Agnija, Ognjeboga. Život je gorenje, žrtva takoñer gorenje. Prinošenje žrtve, stvaranje svijeta, podražavanje jedinog bića, "kome mudri daju ne jedno ime" (Rg-veda).

Dohistorijsko značenje glagola umivati se je moliti. V. Buslajev piše: moliti u značenju prinositi  kao  žrtvu,  zavjetovati  se,  upotrebljava  se  u  najstarijim  rukopisima  Starog Zavjeta: tako riječ "molitva" u rukopisu iz XIV vijeka, V. I. Grigoroviča, upotrijebljena je tamo, gdje u ispravljenom tekstu čitamo "zavjet", "u sve dane molitve njegove" /VI, IV/, "jer je nazirejstvo Boga njegova na glavi njegovoj" /VI, VII/, "nazirejstvo glave njegove" /VI, IX/. Bez sumnje, čitalac jasno vidi da o riječi "moliti" govorimo u njenom dohistorijskom značenju... Govorimo o onoj molitvi protiv koje tako gromoglasno viče govor kristoljupca koji, prema rukopisu XIV vijeka, u Lavri Svete Trojice, pod nazivom "zlatni lanac", upravo govori o nevjernicima kako "oni ne pogriješe (tj. ne odriču se) prokletog moljenja" prinošenja žrtve idolima. Zato se glagolu "moliti" i pridodaje povratna zamjenica "se" koja sada ovdje ništa ne znači, ali je prvobitno imala značenje "prinositi sebe u žrtvu", a ne moliti ili tražiti za sebe. Od tamo jasno proizlazi zbog čega se "moliti" upotrebljava s dativom, tj. prinositi sebe kao žrtvu.

Još u oblasnom vjatskom narečju do danas upotrebljavalo se "moliti" u značenju klati, sjeći, a potom jesti, "i to nešto posebno, čak blagoslovljeno". I tako, "Navu Mov tvoriti", znači prinositi žrtve Navju, žrtvenu trpezu. A hram označava žrtveno mjesto, mistično, sveto mjesto u prenesenom značenju. Treba još imati u vidu, tumačeći rečenicu Nikona, da je ovdje o najsuštastvenijem "poganskom" pisao kršćanski monah, za koga je sve to ñavolja ljepota. Već iz toga s kakvim se prezirom on prema svemu odnosio, vidi se da je Nikon pomiješao drevno "poganstvo" i manihejsku hereza. Ali i ovoj mrvici s drevne mističke trpeze moramo se radovati. O ostalom se može samo nagañati, tumarajući po tami, nasumice tražeći malu pukotinu svjetlosti. Bez obzira na to što na K-Raju članka stoji "nastavak slijedi", on nije uslijedio zahvaljujući intervenciji mjesnih hijerarha! Iznenañuje da se čak i sad, kad je i njima samima postalo jasno da je poganstvo nestalo i da se više neće vratiti, hijerarsi zbog nečeg boje. Otkud takva netrpeljivost prema našoj drevnoj prošlosti?

Vraćajući se na ono što je rekao Gomolicki, zaključujemo da je "Navje" bilo "sve, što je u Navi", a sam Nav-Nevej, onaj svijet, zagrobno mistično postojanje, s istim značenjem kao Jama Vedejaca. Heroji su i sveci u Raju, gdje "gore njihova Sunca", tj. zvijezde. Dakle, grešnici su išli ne u Ad, gdje je mučenje, već u Nav, gdje nije bilo naročitog mučenja, ali nije bilo ni istinskog postojanja. Prema tome, poganstvo nije plašilo ljude kaznom. Otud i bojazan predstavnika kršćanske crkve od dodira s poganskim temama. Usporeñenje po pitanju zagrobnog života pokazalo bi se nepovoljnim po kršćansko učenje.

Meñutim, i žrtvu je pravoslavni obred ozakonio škropljenjem svete vode u dane Božića (u kući) i Pashe (u crkvi), kao i škropljenjem stoke ili plodova zemnih na Spasovdan.

Ali sve to su pitanja obreda, egzoterizma poganstva. Zbog toga što je još bilo prisutno u seoskim vjerovanjima do ruske revolucije, dužni smo da rasvijetlimo i to pitanje.

Dakle, umivanje je bilo jedan od najvažnijih obreda poganstva. Ono je označavalo očišćenje od grijehova i tjelesne nečistoće. Ono je značilo i mistično općenje sa Svarogom, djedom Svemira. Kupanje je bilo i općenje s njegovim drugim ipostasom, Kupalom, Bogom plodnosti i ljetnog očišćenja. U poganstvu su bila takoñer tri posna perioda, kada se ni meso, ni mlijeko, mi kravlje maslo nije jelo. Oni su se potpuno poklapali s tri glavna pravoslavna posta: Filipovskim, Velikim Postom i Petrovskim. Čak se i Uspenski post poštovao kao priprema za Ovseni.

U  ovom  radu  ne  tražimo  sukob  s  pravoslavljem,  kako  bi  mogli  pomisliti  neki

ograničeni ljudi, već oživljavanje naše drevne prošlosti da bismo znali, odakle potiče slavensko narodno shvaćanje svijeta. To je od značaja za nas i u smislu razumijevanja našeg folklora, kao i običaja roda. Pravoslavlje je odavno upilo u sebe sve legende prošlosti, kao i poganske običaje, osvijetljene na nov način, te stoga smisao našega vraćanja u prošlost ima povijesni značaj.