Ezoterizam poganstva sastojao se u osnovnom odnosu izmeñu Boga i ljudi: sve je poteklo od djeda svemira, između ostalog i ljudi. Dakle, općenje s njim bio je taj "zlatni lanac", čiji je naziv preuzeo monah Lavre Svete Trojice za osudu pogana, "koji ne propuštaju žrtvovanja", kako smo već pisali, citirajući članak Gomolickog. Druga postavka poganskog ezoterizma bila je žrtva-umivanje, kao podražavanje aktu stvaranja svijeta. Božanstva su, kao i u vedizmu, bila prijatelji ljudi, koji su im se obraćali s pohvalom, slaveći ih, odakle su i dobili svoje ime Slaveni. Ali nije bilo samo općenja s božanstvima. Bilo je i općenja s mrtvima preko navje žrtve u banji, kroz umivanje. Dakle, odlazak umrlih "na onaj svijet" nije bio odlazak u Ad, već u Nav, a sve što je bilo u Navu zvalo se navje.

Jav, ili život, tekao je po zakonima kola Koleda. U Navu takvog toka nije bilo. Tamo je život stajao. On je postajao kretanje samo u Irijuraju, gdje "duše gore kao Sunca"

(Veda). I umivanje je u tim vjekovima imalo ogroman značaj, u smislu higijenskog očišćenja, izbavljenja od bolesti, zaraze, smrti.

Postojalo je i učenje o Triglavu (Trimurti), prema kome se božanstva, kao i u vedizmu, dijele na tri načela, koja odgovaraju početku, procvatu i opadanju. Sva božanstva su se na taj način dijelila na Trojice. S druge strane. sva su ona bila, kao i u Vedejaca, Jedino Biće, i u jednoj epohi se to zaboravljalo, u drugo] na to podsjećalo, kao u Rg-vedi.

Veza  s  vedizmom  kod  Slavena  očigledna  je,  što  se  vidi  čak  iz  zrna  njihove kozmogonije koja su sačuvala. Nije dobro samo što nam je kršćanstvo, nastojeći da odasvud istisne naše poganstvo, istovremeno oduzelo i našu davnu prošlost. Meñutim, mi je imamo. Poganstvo u punoj mjeri nosi u sebi vedske ideje, a shvaćanje Svaroga "velikog kao svijet" sasvim se podudara s Indrom, "koji je veći od svijeta" (Rg-veda).

Jaro - Horos - Daždbog, prva Trojica, koja odgovara Indri - Agniju - Varuni, jeste personifikacija (ne do K-raja!) Sunca jutarnjeg, dnevnog i večernjeg. Jaro - Lado - Kupal su božanstva proljeća i povezana su s buñenjem prirode, trave, ptica i životinja. Stoga je Jaro - cvjetoglav, Lado u vijencu od divlje trešnje, a Kupala u vencu od crvenih višanja. "A gdje je Jaro, kakva to pčela leti?"  riječi su proljetne pjesmice  "vesnjanke", koju su, skačući, pjevala djeca. "Bog-Jaro došao je s darovima, cvijećem, koja pčela ne leti na njegovu procvjetalu glavu?" I dalje: "Dolo, Dolo, Zlatno Pero, gdje padnem, dajem ladu! Lado, Lado, Zlatno pero, gdje padnem, dajem Ladu." (Lad - harmonija, mir). Zar to nije isto što i pohvala Indri, koji je pobijedio zlo? On "bješe mrtav i ustade", govore Vede, "i donio je Život, Živu i Travu, dao je Somu". Djecu su učili da pjevaju "stari ljudi" koji su predavali "zlatni lanac" i pazili da se on ne prekine. "Zlatni lanac" jedinstva s Bogom- Ocem. Slavenima nije bio potreban Zavjet, kao potvrda saveza s Bogom, jer su s Njim bili u srodstvu!

Odavno je Perun, Bog oluje, bure, kiše, rata postao Prorok Ilija, i ja sam se u djetinjstvu igrao sa seoskim dječacima uz prve kapi proljetne kiše, pjevajući:

"Kišice, kišice, padaj!

Na naše kupuse! Da bude poljiva, da bude koljiva!"

Tajanstvena strana života, "ona strana", s kojom se srećemo noću i od koje čuva Agnibog, odavno je postala "ñavolski zli duh", i u stvaranju ovog praznovjerja veliku ulogu imali su upravo ljudi, koji su uvodili kršćanstvo u Rusiji. Čovjek se počeo plašiti tame koje se ranije nije bojao i djetinje lakovjeran odnos prema svijetu i Bogu zamijenilo je nepovjerenje. Izgubilo se poštovanje predaka, uvažavanje roditelja, i ne samo da se srušio socijalni, moralni, etički fundament slavenskog naroda, već i čitavo usmjerenje života, koji je od bogotražiteljskog postao materijalistički. Ali onaj sunčev fundament koji je bio u osnovi slavenskog naroda, vjerojatno će nadživjeti buduća vremena jer u njemu postoji ideja: veza s Bogom, nastanak od Boga. Ova će ideja možda poprimiti druge forme, ali neće nestati, jer je preživjela tisuće godina iskušenja i uvijek će se obnavljati zajedno s običajima roda.

O poganskim religioznim službama ništa se nije sačuvalo. Poznato je ponešto iz njemačkih izvora o religiji Slavena, koji su živjeli na Pomorju, Odri i Elbi. Meñutim, kao što smo već govorili, njihova služba morala se razlikovati od službe ruske grupe Slavena.

U nedostatku dokumenata koji bi objasnili shvaćanje bogova u poganstvu, obraćamo se vedizmu u kome se kaže: "Indra, ti si veći od svijeta!" Ali, kako se u jednoj istoj religioznoj pjesmi govori o Agniju, Savitriju, Mitri i drugima, jasno je da su to samo imena jednog istog božanstva. Da to nije tako, Indra "veći od svijeta" sadržao bi u sebi svijet. Zapravo, budući veći od svijeta, on obuhvata ne samo svijet, već i sve bogove.

Kraće rečeno, svatko ime Boga je ime Indre. Vjerojatno je isti slučaj bio u slavenskom poganstvu. Dokumenata, koja bi makar podsjećala na Rgvedu, nemamo za nesporne

zaključke. Meñutim, uputa na to ima u običajima, legendama, prošlosti, poslovicama i izrekama. Prema Svarogu, Slaveni su imali isti odnos kao Vedejci prema Indri: hvaleći ga, oni su služili Agniju i Somi. Slaveni su tvorili "svarožbu", "svaroženje" odakle su ostale riječi "vorožba" (vradžbina) i "vorožanie" (vračanje). Vjerojatno su te službe bile poput jurjevske svarožine i sastojale se uglavnom od rituala, odreñenih radnji i gestova, kao i kušanja žrtve.

Po riječima grčkog pisca Prokopija /IV vijek/, kao i germanskog kroničara Helmolda /XI vijek/, Slaveni su vjerovali samo u jednog Boga tvorca i svedržitelja. Neki od njih smatrali su ga dvopolnim, (plus i minus, rod i rožanica), drugi se tako dubokim traganjima nisu bavili.

On je nosio ime Bog, Starobog, Prabog, Sve-Bog, Sva-Bog, Svarog, Velik-Djeda, Slava, Svetozar i Svetovid, Vladimir, Odin, Trojan, Trojaga, Triglav, Rod-Rožanica. Šafarik kaže da "Svarga označava Nebo, a takoñer i Boga Sunca".

Pored toga poznata su i ženska božanstva, kao odjek kvarenja ideje o Bogu, o njegovim atributima. Tako su bili poznati Jaro i Jara, Jesenozim, Podzim, Zimakostrub (Kostroma), Ljalja i Ljulj, Ladaveles, Oblakperun. Slava je, očevidno, bila boginja. Tako se u Srbiji do danas proslavlja slava u svakoj obitelji , što je, izgleda, odgovaralo Danu Some Slome - Slame - Slave. Prema ljetopisima i "Spjevu o Igorovom pohodu" Slaveni su sebe smatrali unucima Dajboga (Napomenimo da srbi za razliku od ostalih Slavena smatraju sebe sinovima Dajboga).

Meñutim, čitav taj panteon treba shvatiti ovako: u početku su Slaveni došli s jasnim znanjem (Veda) svojih božanstava, a zatim se to znanje počelo modificirati, iskrivljivati s prodorom ženskog elementa božanstava, što uočavamo i u Rg-vedi. U slavenstvo on prodire, pošto ga više nisu mogli zadržati žreci "Jedinog Bića", "kome mudri daju ne jedno ime" (Rg-veda) i koji su se borili za čistoću religije.

Ipak, ako je postojao Prabog, Svarog, onda su drugi uz njega bili pribogovi, tj. nekakvi njegovi pomoćnici, ali oni nisu bili tvorci. Tvorac svega bio je samo Svarog.

Svarog, koji se manifestirao u svjetlosti i toplini bio je Dajbog, Bog Ognja (Agni), Horos, u ognju i vodi (kiša i munja) Perun - Crni Oblak, u zraku on je bio Stribog, ukoliko je oživljavao trave zvao se Lado, pojavi li se kao proljetno Sunce bio je Jarilo, Jar, kao ljetne Sunce Kupala, Dajbog (žetva) itd. Dakle, jasno je da su pribogovi bili samo priBogu.

Ali "prirodni ciklus" koji toliko zaokuplja pozornost znanstvenika, ipak nije samo poklonjenje ovom ciklusu. U tom slučaju govorili bi da se klanjaju, tobože, kolu, i ništa više. U stvari, Slaveni su se, kao i Vedejci od kojih su primili svoju religiju, klanjali božanstvu kao tvorcu toga kola, nisu se klanjali kolu, već onome što se iza kola krije.

Da su se klanjali božanstvima, kao posebnim bogovima, meñu njima se u dovoljnoj mjeri  ne  bi  mogli  uspostaviti  harmonični  odnosi.  Meñutim,  kao  pribogovi,  oni  su atributi, a od Praboga proishode. Sama riječ Bog je sanskrtskog porekla. Tako Bgahavadgita, jedno od religioznih dijela Indo-Vedejaca, ili Vedo-Arijevaca, sadrži korijen Bga u samom svom nazivu i znači otprilike Božja pjesma.

Praznični obredi Slavena bili su povezani sa sunčevim ciklusom i sastojali su se od molitava, žrtvi, gatanja i igara, koje su od posebne važnosti, jer su se u dječjim igrama juga Rusije sačuvali mnogi poganski motivi sve do ruske Revolucije. Dogañalo se to pod otvorenim nebom, koje se smatralo hramom, obično u takozvanom bogolesju, Hrast

drvo Peruna obično je bio središte takvih molitvi. Uz njega je bio i Belgorući kamen ili oltar. Hrastje i grm, a hrastova šuma (dubrava) grmik. Perun je bio Bog groma i munje. Dakle, grmlje bio njegovo mjesto. Peruna su poštovali kijevski kneževi, koji su zaključivali sporazumne zakletve s Bizantom, npr. u ugovoru Svjatoslava/Lavrentjevski Ljetopis/ kaže se: "Zaklinjemo se Bogom, u njega vjerujemo, u Peruna i u Volosa, stočnog Boga." U Igorovom ugovoru piše: "I koji pomisli sa strane Ruse razrušiti... da nema pomoći od Boga, ni od Peruna...

Ako li tko prekrši ovo... neka bude proklet od Boga i od Peruna..." Ovdje je jasno povučena razlika izmeñu Boga i Peruna, izmeñu Boga i Peruna i Volosa. Kao što smo rekli, Perun i Veles, bez obzira na moć koju posjeduju, bili su samo pribogovi, dokje Prabog, Svarog, bio Jedan i Jedini.

Kao i Vedejci, koji su smatrali nebo, dnevno ili noćno, staništem Boga, Slaveni su Svargu smatrali Carstvom Svaroga.

Učenje Svarožeg nauka o dobru učinilo je Slavene dobrim, gostoprimljivim narodom i mnogi od njih su, poput Polabljana, Pomorana ili Lužičkih Srba bili lak plijen germanskih ratobornih naroda. Čak su i njemački ljetopisci, suvremenici baltičkih Slavena Venda i Borusa, pisali o njima kao o "najboljem i najgostoljubivijem narodu".

S izuzetkom Baltičkih Slavena, naročito s Rigena koji su imali hramove, svećenike i službe, preuzete od susjednih naroda, istočni Rusi i Južni Slaveni nisu imali ni žrece, ni idole /I. Tereh/. Koliko nam je poznato, idoli su se pojavili u Rusiji s dolaskom Varjaga,

koji su sa sobom donijeli svog Tora, Odina i druga božanstva, dok su slavenska božanstva bila njihove kopije i nalazila se u Kijevu. Na selima i salašima, razbacanim po čitavoj zemlji, bila su samo molitvena mjesta, Bel-Gorući-Kamen i bogolesja.

A. Afanasjev tvrdi da su "sva vjerovanja (Slavena) i shvaćanja prirode bila poetska". Ova poezija nije imala odakle da se pojavi, osim iz Veda.

Znamo iz prethodnog kratkog opisa Rg-vede da su u vedizmu Boga doživljavali kao ljepotu i izvor ljepote, a ne kao bezosjećajnog zakonodavca. Prirodno je da Slaveni, koji su direktno potekli iz vedizma, sačuvaju u svojoj religiji poetsku predstavu Boga.

Molitve su bile protkane tihom poezijom i glazbom, u kojima se iskazuje ljubav prema Bogu, ocu i prašćuru, koga se nisu bojali, već Ga poštovali kao svog pretka, jer od "Svaroga sve poteče". Semiti su morali stupiti u savez s Bogom, dok Slaveni o tome nisu čak ni mislili, jer je on bio njihov otac. Oni su sebe uvijek smatrali "Svarogovom djecom", ili "unucima Dažboga". Daž na sanskrtu znači "bijeli". Možda se to odnosi na kišu, ili je Daž-Bog bio Belobog nasuprot Crnobogu? Na žalost, ovo pitanje ostaje sporno. Meñutim, u Ipatjevskom ljetopisu se kaže: "Sunce car, sin Svarogov, koji je Dajbog".

Pored pribogova, primarnih ipostasa ili Svarožića, poštovali su se i Dajbožići, Slaveni Rusije,  kao  i  Perunići-ratnici  Svjatoslava,  koji  su  pali  na  bojnom  polju,  Kupalići- Skudesnici,  Ladići-Volhvi,  Jarići-Vesnjanići  itd.  Vjerojatno  su  to  bili  sekundarni ipostasi, potekli od raznih božanstava, koja su sa svoje strane vodila poreklo od Svaroga.

U djetinjstvu smo imali priliku da prisustvujemo Vesnjankama u Novgorodskoj guberniji, gdje su djeca, igrajući na cvetnom polju, pjevala:

"Ladići, vesnjanići, jarići, kudrjavići, kunićiparunići, doñite kod nas!

Da bi sve cvjetalo, u našem selu,

da bi Bogdao veselo došao!

Aj, Ljulji, Ljalji, Ljulji!

Kako Ljalji postiše

kako Nečve procvjetaše..."

Igrajući, oni su bacali k nebu cvijeće, uglavnom plavo i crveno. Ovaj običaj sličan je indijskom. Kad prestane monsun i nastupi period cvjetanja drveća i grmlja, od jutra djeca trče, rasipajući usitnjeno crveno brašno od korijena "garans", posipajući njime koga god sretnu, oglašavajući na taj način početak proljeća, cvjetanja, obnove života.

Blizak vedskom običaju je Perunov oganj. "Njemu (Perunu) kao bogu žrtve prinosiše i oganj neugasivi od hrastovog drveća neprestano pališe." (Gustinski ljetopis). Ovo je u pravom smislu riječi vatra Agni, koja je došla iz vedskih stepa. Na jugu Rusije u nekim mjestima babe i djeca, iznoseći boju, koja je ostala od bojanja jaja na Praznik proljetnog sunca, prskaju je po putovima, ispred ulaza u dvorište, što je vjerojatno u vezi s prethodnim običajem (u Indiji).

Možemo sa sigurnošću reći da su kod svih Slavena obredi i bogosluženja u osnovi bili istovjetni. Izuzetak čine samo baltički Slaveni koji su preuzeli, kao što smo već rekli, vanjske religiozne modele zbog susjedstva s drugim narodima. Kod ruskih Slavena starješina u rodu bio je svećenika (starješina zadruge). Upravo je on vršio bogosluženje, dok su ostali učestvovali kroz pjesmu i igru. Patrijarhalni vedizam i ovdje dolazi do izražaja, jer kod Indo-arijevaca nije bilo strogo ustrojene kaste onih koji su prinosili žrtve. Žrec je bio samo savjetnik starješine roda, koji je uznosio žrtvu i, vjerojatno, čitao posebne molitve, koje nitko, osim njega, nije mogao čitati. Ali starješina je imao pravo i da započne slavlje ako nije bilo žreca.

U Perunovim hrastovim šumama obavljale su se drevne Trebe Slavena. Katkad i u lipovim šumarcima, jer je lipa drvo Lade, kao i u brezovim, jer breza je drvo Semikovo. Zaklinjanje kneževa u Bizantu Perunom potiče otud što je Perun bio Bog kneza i družine,  kao  Bog  rata  i  vlasti,  dok  su  ugovori,  koji  su  za cilj  imali  trgovinu,  bili posvećeni još i Velesu, stočnom Bogu Slaveni Kijeva su se u uglavnom bavili stočarstvom, kao osnovnom djelatnošću. Ruski trgovci su stoga, trgujući stokom s Bizantom, poštovali Velesa.

Svaroga su Slaveni smatrali za Boga dobra i ljubavi, i nijednog od njegovih božanstava nisu  se  plašili.  Zlo  su  utjelovili  u  druga  imena  Potma,  Tamoliho,  Tama,  Crnobog,Tamnovid. Trudili su se da o njima i ne govore. Crnobožaca je bilo i meñu njima, ali vrlo malo. Upravo su oni prinosili ljudske žrtve. Prinosili su ih i oni Slaveni, koji su pretrpjeli utjecaj germanske religije Vodana u Pribaltiku ili u Kijevu (preko Varjaga).

Slaveni su nastojali da u svom životnom krugu "svarože", tj. žive kao Svarog, upodobljujući se Bogu-Ocu, milostivom i voljenom.

Dakle, "Zvorožina" jurjevskih staraca je u svoj svojoj biti potpuno odražavala ovaj pogled. Uzgred, podsjećam da su oni pili iz rogova, u koje im je sipala bragu zvorožja

baba, dok je ded dijelio brjašnu. U narodnom govoru, ova "strava" se zvala zajednička trpeza. "Strava" se tako zvala vjerojatno zbog toga što se u nju stavljalo mnogo povrća, tj. trave, zbog čega su tu travu (divlja loboda ili divlji špinat) sijali na južnoj strani ispod seoskih kuća. Ako bi nastupila oštra zima, "bijelu lobodu" skupljali su i solili s komoračem, peršinom i bogorodičinom travom. Tako se i za Proljetnu Stravu, na Praznik Zelenila, kao i za Jesenju, na Zvorožinu, dodavalo u čorbu povrće.

U Jurjevki su Stožine zvali Zvorozi. U drugim mjestima su ih zvali Volosožari. Na Kubi je jedan stari granični kozak rekao autoru ovog rada: "Crkva!...Kod Gospoda Savaota nebo je posuto zvijezdama! Gle, kakvi se svijećnjaci upališe".

Veda nam saopćava da je zvjezdano nebo sa svojim Mliječnim Putem put kojim jaše nebeski konjanik, jutarnji i večernji Ašvin. Istu sliku nalazimo i kod pjesnika:

"Kao da ga diže bijesna kobila, što projuri bijelim oblacima, iznad stare crkve mile bukti zlatasti prah..."

Veda o tome govori: "Ti stavljaš Tvoj blistavi oklop, i Ti ideš, zasljepljujući oči, kao Sunce (Indra)".

Na drugom mjestu govorilo se o Bhaga-Savitri-Sunce (Sretno).

Perun-Indra bio je najmoćniji u očima naših Predaka, i njemu su se molili (Molonja), a sama njegova pojava u Crnom Oblaku, Gromu i Oluji bila je poput Tajne Umivanja (Molonj, Molinj). Kiša, koja je lila s Neba, bila je poput Tajne Umivanja Priboga Perunaindre (Božanski Znoj, koji je zbacio s tkaninom iz nebeske Movnice Svarog ili njegov Pribog Perun-Indra). Svjetlošću raznom buktale su njegove Nebeske Vatre (Agni). Nije li Perun-Paruna-Puruša? Puruša po svojstvima ipostasa, jer je takoñer Bog- Sunce. Njegov hram sija kao zraci Sunca iza Oblaka.

Prisni, "uvijek, ninje i prisno", Indralaruna, Puruša, Perun bio je zamjenik djeda Vaseljene na zemlji i nebu. S njim su bili Dajbog i Mokoša, Mokša, boginja Kostroma, svi Svarožići. Ali i oni kudesnici, što su živjeli u Bogu, takoñer su postajali Svarožići, Svaržići, kao i Pitris s Aditijas. Rastvarali su se u Svarogu.

I. Tereh kaže: "Neki mitolozi, pozivajući se na pisane spomenike, tvrde da su se Slaveni klanjali Ognju (Svarožiću, molili mu se pod sušarom   nisu li to "dirmoljaji" Solovjova?), šumarcima, drveću, kamenju, vodi, i zato birali ta mjesta (sa takvim predmetima) Meñutim ovi mitolozi nisu obratili pozornost da su te spomenike pisali izopačeni fanatici, kao i da su davanje hrane Ognju, vješanje marama na drveće ili bacanje hrane i cvijeća u vodu bili samo simboličan obred poštovanja i zahvalnosti božanstvu, a ne poklonjenje predmetima. Ne može se, na primjer, tvrditi da se kršćani,sveteći vodu trokratnim potapanjem križa i paljenjem svijeća, klanjaju vodi, ili, moleći se u hramu, klanjaju hramu; isto tako ne možemo tvrditi da su se Slaveni, vješajući darove na grane drveća i bacajući cvijeće u vodu ili moleći se ispod drveta ili K-Raj vode, molili drvetu i vodi". Mi ćemo dodati da je do danas u Sedmorječju i na Altaju, kao i u Mongoliji i na Tibetu sačuvan običaj vješanja darova na neki grm ili granu drveta u znak zahvalnosti Bogu za uspješan prolazak kroz neko divlje mjesto. Isti običaj imali su i Arijevci, koji su živjeli u Saptasindhu (Sedmorečje). Slaveni, jedna od grana Arijevaca, došli su u Europu iz Sedmorječja. Izvodeći svoju religioznu tradiciju iz vedizma, Slaveni, naravno, nisu mogli biti prosti idolopoklonici, a ako su i bili, bili su tamo, gdje su na njih izvršile utjecaj strane religije (Rigen, i to ne do K-raja, Kijev, gdje je "vjera kneževa" bila drukčija).

Možda Slaveni nisu dobili ime po mitskoj boginji Slave, već po tome što su meñu Vedejcima bili najviše skloni da slave i blagodare Boga, svodeći čitavo bogosluženje samo na himne. Pri svakom pjevanju oni su u prvom redu slavili božanstvo. Tako smo u godinama prije Prvog svjetskog rata imali ostatke poganstva u vidu Kristoslava i Kolednika, Štedrivnika, Slavogoda (na Novu Godinu djeci su sipali pregršti žita prema ikonama). Oni su uvijek slavili praznik. Istina, proljetni praznički praznici bili su već čisto kršćanski, ali ne bez:

"Svjetlo se rodivši, Na travu spustivši, a ona zelena, nestade sna,

Svjetlost sija s Nebesa, Kristos (Hristos) Voskrese!"

Poslije čega "Kristos Voskrese iz Mrtvih"? Kakvog "sna nema"? Zimskog sna, kojim spavaju Rodići u mogilama.

"Sunašce prigrija, sve zazeleni, zove stara Baba: obasjati travu treba!"

Ova baba i to još stara baba je zemlja. Upravo su njoj Kristoslavi pjevali himne na Praznik proljetnog sunca. Prelazeći iz dvorišta u dvorište, oni su bacali u ugao s ikonama snopić zelene trave, simbol uskrsavanja prirode.

Daleka, vedska prošlost bila je u ovim riječima jurjevskih Kristoslava na Veliki Dan. Kristos se već sjedinio s Idromjaroperunom u njihovom sjećanju. Oni više nisu razlikovali u svom pjevanju pogansko od kršćanskog.

Pobjeda života nad smrću zajednička je ideja kršćanstva i poganstva. Njoj su Kristoslavi i pjevali, zato što trava znači somu, a soma znači spasenje, pretvaranje, preobražaj.

S druge strane, jurišajući u boj, Slaveni nisu bili kukavice. "Nas je malo, ali mi smo Slaveni! reče Svjatoslav Hrabri, a ostali povikaše: "Slava Perunu!.. Slava Dajbogu!

Slava Svarogu!" Napadači bijahu odbijeni, a Slaveni, idući s bojnog polja, pjevali su u slavu bogovima, voždima i herojima koje su poštovali, uznoseći ih meñu bogove (isto kao Pitris). Pjevali su slavu kneževima u vrijeme kijevskih kneževa, a u carskoj Rusiji bio je običaj da se na pirovima pjeva slava carevima. Otud slava postade sinonim za hrabrost, herojstvo i Slaveni koje su, poznato je, i Avari smatrali hrabrima, jer su sačinjavali gardu avarskog kana, imali su puno pravo da se smatraju slavnima.

Slava znači hvala. Slava je takoñer renome, slava je dobra kada se govorilo: "muž je blag", slava je loša kada se čuje: "ne idi k njemu, on je beslavan". Na jugu Rusije pravili su leća od riže s medom na parastos pokojniku i to jelo zvalo se "slava". U Galičini kažu

(I. Tereh), "gdje je kruh, tu je i Bog", a Srbi kažu; Gdje kruh i slama, tamo i slava". No, naravno, nisu po slavi, niti po jelu "slava" dobili Slaveni svoje ime, već po slavoslovlju, po stalnom proslavljanju Boga. Vedejci su takoñer, uvijek samo slavili bogove ili Boga i vrlo malo molili Indru ili Agnija, točnije, kad su molili, to je bilo za ono najnužnije. U tom slučaju treba reći da su, izvodeći svoju tradiciju iz vedizma, Slaveni u početku imali svoje pismo. Veliki Novgorod zapisivao je, na primjer, svoje trgovačke transakcije s Hanzom, koja je u to vrijeme tek bila u začetku. Na kom jeziku? Poznato je da je u to vrijeme u Novgorodu veliko po štovanje uživao Čislobog, a obzirom da je Veliki Novgorod započeo svoje trgovačke poslove prije Ćirila i Metodija, logično je zaključiti da su cifre bile poznate prije pojave tzv. "Svete braće". Dokumente iz tog perioda vjerojatno je spalio Ivan Grozni, ako su u to vrijeme likvidacije novgorodskih privilegija još postojali. Spaljivali su ih i grčki popovi, uvodeći kršćanstvo, a kasnije i domaći ruski popovi ikneževi koji su primili kršćanstvo.