Kako bi nas djelotvorno uvukla u zamku braka, jedna od karakteristika zaljubljenosti mora biti i iluzija kako će takvo iskustvo trajati zauvijek. Ta je iluzija usvojena u našoj kulturi kao mit o romantičnoj ljubavi koja potječe iz omiljenih nam bajki,gdje princ i princeza, jednom sjedinjeni, žive sretno do kraja života. Taj mit nam zapravo govori kako za svakog mladića na svijetu postoji djevojka kao stvorena za njega i obratno. Štoviše, uvjerava nas kako za svakog muškarca postoji samo jedna žena koja mu je suđena i da je tako "zapisano u zvijezdama". Kad sretnemo osobu koja nam je "namijenjena", prepoznat ćemo je tako što ćemo se u nju zaljubiti. Kada susretnemo osobu koju nam je predodredila sudbina, budući da takav spoj mora biti savršen, moći ćemo zadovoljiti sve naše potrebe i živjeti sjedinjeni i složni sretno do kraja života. Dogodi li se, međutim, da taj spoj nije savršen i da se naše međusobne potrebe ne podudaraju, odljubit ćemo se, te užasnuto spoznati kako smo učinili strašnu pogrešku i krivo protumačili zvijezde. Shvaćamo kako ono što smo smatrali ljubavlju nije prava i istinska ljubav te nam ništa drugo ne preostaje osim živjeti nesretno do kraja života ili se pak razvesti.

Općenito držim kako su veliki mitovi veliki upravo stoga što utjelovljuju velike univerzalne istine (kasnije ćemo proučiti neke od tih mitova). Mit o romantičnoj ljubavi je strahovita laž. Možda je ona nužna laž koja osigurava opstanak ljudske vrste tako što zaljubljenosti daje legitimitet za ulazak u brak. Kao psihijatar, gotovo svakodnevno patim iz dubine svog srca zbog užasnih zabluda i patnji koje ovaj mit stvara. Milijuni ljudi trate ogromne količine energije, očajnički i uzaludno pokušavajući uskladiti stvarnost svojih života s nestvarnošću mita.

Gospoda A. se zbog osjećanja krivice apsurdno podređuje svom suprugu. "Nisam zapravo voljela svog muža kad smo se vjenčali," kaže ona, "samo sam se pretvarala". Zapravo sam ga prijevarom navela na brak, tako da se nemam pravo žaliti. Osjećam se dužna udovoljavati njegovim željama."

Gospodin B. se jada: "Žalim što se nisam oženio s gospođicom C. Mogli smo imati dobar brak. Nisam bio ludo zaljubljen u nju pa sam pretpostavio da ona nije prava osoba za mene."

Gospoda D., koja je dvije godine u braku, zapala je u tešku depresiju, iako bez nekog vidljivog razloga te je započela terapiju govoreći: "Ne znam što nije u redu. Imam sve što mi je potrebno, uključujući i savršen brak." Tek nakon nekoliko mjeseci uspjela je prihvatiti činjenicu da se odljubila od svog supruga, ali da to i ne znači kako je napravila strašnu pogrešku. Gospodin E., također već dvije godine u braku, počeo je patiti od snažnih glavobolja, međutim, nije vjerovao u njihov psihosomatski uzrok. "Moj obiteljski život je dobar. Volim svoju suprugu jednako kao i prvog dana kad smo se vjenčali. Ona je sve što sam ikada želio," kaže. Ipak, glavobolje su prošle tek nakon godinu dana kad je priznao: "Užasno me živcira način na koji neprestano nešto zahtijeva, zahtijeva i zahtijeva stvari od mene bez obzira na moja primanja" te ju je potom uspio suočiti s njenom rastrošnošću.

Gospodin i gospoda F. priznali su jedno drugom kako su se međusobno odljubili te su nastavili činiti jedno drugo nesretnim, uzajamnim prijevarama i potragom za jedinom "pravom ljubavi". Nisu shvatili kako je njihovo priznanje moglo označiti početak rada na poboljšanju braka, umjesto da ga ruše. Kad parovi shvate da je njihov medeni mjesec završio da više nisu romantično zaljubljeni, ali im je još stalo do veze, oni se ipak još uvijek grčevito drže mita i trude mu se prilagoditi svoje živote.

"lako smo se možda odljubili, ako se budemo ponašali kao da smo zaljubljeni, možda se romantična ljubav ponovno vrati u naš život," ovako otprilike razmišljaju. Ovi parovi insistiraju na zajedništvu. Kad se podvrgnu grupnoj terapiji (moja supruga, naše kolege i ja vodimo vrlo ozbiljno bračno savjetovalište), oni sjede zajedno, govore jedno u ime drugog, opravdavaju jedno drugo, odnosno, predstavljaju se grupi kao jedinstven front. Uvjereni su kako je takvo jedinstvo znak relativnog zdravlja njihovog braka i dobar temelj za njegovo poboljšanje. Prije ili kasnije, obično prije, prinuđeni smo takvim parovima reći da su predugo u braku da su previše zbliženi te da je potrebno uspostaviti određenu psihološku distancu, prije nego što uopće mogu započeti konstruktivno rješavati problem. Ponekad je nužno i fizički ih razdvojiti, staviti ih da sjede odvojeno u krugu grupe. Gotovo ih uvijek moramo upozoravati da ne govore jedno u ime drugog ili da se uzajamno brane pred grupom. Neprestano im moramo ponavljati: "Neka Mary govori u svoje ime, "John," ili "Mary, John se može i sam braniti, dovoljno je jak.." Konačno, ukoliko ostanu na terapiji, parovi nauče kako je prihvaćanje vlastite individualnosti i odvojenosti jedini temelj zrelog braka na kojem može izniknuti prava ljubav.