Jedna od vrlo zbunjujućih stvari vezanih za religiju jest činjenica da joj se ljudi okreću iz različitih razloga. Neke  religija privlači zbog afiniteta prema misterioznom, dok druge privlači mogućnost da pobjegnu od misterije.

Nije mi namjera da razočaram ove posljednje, jer su oni na posebnom nivou psihospritualnog razvoja, poput alkoholičara koji su odnedavno postali zakleti protivnici alkohola, ili kriminalaca koji su se okrenuli moralnim načelima života. Njima je potrebna vrlo jednostavna dogmatska vrsta vjere i uvjerenja na osnovu kojih će organizirati svoj život. Isto tako ne želim tvrditi kako se potpuno dohovno zrela osoba ništa manje ne pridržava dogme od istraživača, i to u svemu, baš kao i naučnik. Inače, stvar za apsolutno vjerovanje ne postoji. Realnost, poput Boga, je nešto čemu se samo možemo približiti.

'U našem nastojanju da razumijemo realnost, mi smo u poziciji nekoga tko pokušava shvatiti mehanizam sata bez zagledanja u njegovu unutrašnjost. Taj vidi brojčanik i kazaljke, čak čuje otkucaje, ali ne postoji način da zaviri unutra. Ukoliko je dovoljno maštovit, mogao bi stvoriti sliku mehanizma koji funkcionira zahvaljujući pojavama koje je evidentirao, ali nikada neće biti potpuno siguran da je slika stvorena u mašti jedina prava i na osnovu koje se mogu objasniti njegove opservacije. Nikada neće moći usporediti zamišljenu sliku sa realnim izgledom mehanizma pa čak ni zamisliti mogućnost takve komparacije.'

Ove riječi napisao je Albert Einstein, čovjek za koga bi većina ljudi mogla reći da je spoznao više od bilo koga drugog na zemlji i koji je postao sinonim genijalnosti. Napisao je da možemo razmatrati i stvarati teorije, ali da nikada nećemo sasvim sigurno spoznati apsolutnu realnost. Mi joj se, naime, u najgenijalnijim vizijama i spoznajama možemo samo približiti.

Za religiozne ljude možemo reći da 'imaju Boga u malom prstu', ali duhovno zrele osobe znaju da realnost kakvu predstavlja Bog nije nešto što se može upakirati u ukusan mali intelektualni paketić, staviti u torbu, nositi okolo ili posjedovati. Prije će biti da realnost, poput Boga, posjeduje nas.

Duhovnost je potreba za istinom isto toliko koliko je to i nauka. Potpuno zrela osoba mora tragati za istinom u svakom trenutku u istoj mjeri kao i naučnik, a u nekim slučajevima možda čak i više. I baš kao što se neki ljudi okreću religiji da bi pobjegli od misterioznog, postoje i oni koji se, s istim ciljem, okreću nauci.

P'oznat je slučaj naučnika koji su život posvetili proučavanju citokromne oksigeneze iste vrste tkiva prostate golubova na pH 3,7 do pH 3,9 - i to je bio čitav njihov univerzum interesa. Oni su stvorili svoj minijaturni svijet, a o predmetu svog interesa pročitali su više radova od bilo koga drugog. Samim tim, njihovo poznavanje navedene oblasti je neusporedivo veliko i oni se zbog toga i isjećaju vrlo sigurno. Ali da bi se zaista tragalo za istinom, čovjek se ne može zatvoriti u sigurnost školjke uske specijalizacije i zauvijek ostati na tom stupnju. On mora zakoračiti u nepoznato.

P'onekad su mi pacijenti govorili - mada ne na način kako hi to rekao psihotični pacijent - da su zbunjeni. Ja bih odgovarao: 'Odlično! Fantastično!' Onda bi oni pitali da Im objasnim svoje oduševljenje, jer su svoju zbunjenost doživljavali kao problem. 'Ne, ne , rekao bih, 'To je znak vašeg blagoslova'. 'Sumnjam, zbunjenost je užasan osjećaj i ne doživljavam ga kao blagoslov', zlovoljno su tvrdili.

'Znate, kada je Isus držao svoju propovijed na Gori, njegove prve riječi bile su da su blagoslovljeni siromašni duhom', odgovarao sam. Postoji više načina 'tumačenja' nječi 'siromašan duhom', ali na intelektualnom nivou, mislim da je termin zbunjen najbliži originalnom značenju. Blagoslovljen, dakle, znači - zbunjen! Ako se, pitate zbog čega je Isus uopće rekao tako nešto, bit će da je to bilo zbog toga što zbunjenost' vodi traganju za razjašnjenjem, a tokom samog procesa traganja može se puno naučiti.

Davne 1492.godine, jedne noći mnogi nisu dugo mogli zaspati razmišljajući kako je Zemlja ravna, a sljedećeg dana su se probudili i doznali daje ustvari okrugla! Prošli su dugotrajan period zbunjenosti i istraživanja, a da nisu znali staje istina, a šta obmana. A na putu od odbacivanja stare ideje i usvajanja nove i bolje, mora se proći kroz period zbunjenosti.

Sve je to neugodno, a ponekad i veoma bolno i svakako ne liči na blagoslov. Otvoreni smo za sve što je novo, tragamo i razvijamo se, i baš zato je Isus zapravo rekao 'Blago zbunjenima.' Sve što je zlo u ovom svijetu okrenuto je ljudima koji su uvjereni da znaju šta rade. Međutim, to se ne odnosi na 'zbunjene - siromašne duhom.'

Cijelog života okruženi misterijom, mi zaista ne znamo kuda idemo. Ako smo uistinu intelektualno inferiorna 'djeca' koja tapkaju u mraku, kako onda uopće opstajemo. Postoje samo dva odgovora na ovo pitanje. Jedan zaključak je da Scott Peck i Albert Einstein nisu u pravu i da znamo mnogo više nego što oni znaju. Drugi je da smo na neki način zaštićeni, a to je upravo ono što sam želio istaknuti. Kako funkcionira ta zaštićenost? Nemam pojma, osim da se sve to odvija u ime Boga. U kancelariji držim figurice sedam anđela u različitim pozama. To nije zbog toga što nikada nisam vidio humanoidno stvorenje sa krilima, već zbog ideje o svemogućnosti Boga.

Zaista vjerujem da neki od tih anđela postoje u ljudskom obliku. Postoji divna zbirka produhovljenih eseja koja se zove 'Noćna svjetla: priče pred spavanje za roditelje u mraku'. U jednoj od njih mlada žena se prisjeća polaganja ispita na kom su neka pitanja bila tako komponirana da su izdvajala zdrave ličnosti od paranoika. Ona se prisjeća samo jednog koje je glasilo: 'Da li mislite da ste specijalni agent Boga?' Na trenutak, prisjeća se, bila je potpuno paralizirana razmišljajući o svim beneficijama civilne službe koji se mogu povezati s tim pitanjem. Konačno, zaključila je da je diskrecija mnogo bolji odgovor, uzela olovku i napisala - 'Ne'. Zbog toga vjerujem da postoje neki specijalni agenti oko nas koji nas štite dok tumaramo kroz mrak na svom misterioznom putovanju. O tome naročito volim razmišljati u vrijeme Noći vještica, tog najmisterioznijeg kršćanskog i paganskog praznika. Upravo tada se sjetim poznate škotske molitve iz XVII vijeka koja glasi:

Od svih grozota i duhova

 dugonogih zvjeri,

 i svih noćnih strahota

Bog neka nas čuva.

Dopustite mi da parafraziram ovu molitvu za potrebe kasnog XX vijeka:

Od svih grozota nepoznavanja vlastitih osjećaja i pogrešno tumačenog osjećanja neprijateljstva,

Od  duhova naših ideja kojih se čvrsto držimo i iluzije o mudrosti kompetentnih,

Od dugonogih zvijeri našeg neznanja, predrasuda našeg samozadovoljstva i svih onih stvari o kojima ne znamo dovoljno, a plašimo se njihovog postojanja u misterioznoj noći iza granica našeg vida,

Bog neka nas čuva - tebe, mene i cijelo djetinjasto čovječanstvo.