Ovu smo diskusiju započeli još prije mnogo stranica opaskom kako je ljubav nešto misteriozno te kako se sve do sad ta tajanstvenost ignorirala. Na tada postavljeno pitanje, sada već imamo odgovor. Ali postoje i druga pitanja na koja nije tako lako odgovoriti.

Jedan skup takvih pitanja proizlazi logično iz materijala koje smo do sada obradili. Postalo je jasno, primjerice, kako se samodisciplina razvija na temelju ljubavi, ali ovo ne odgovara na pitanje otkud dolazi sama ljubav. A, ako postavimo ovo pitanje, neizbježno se moramo i zapitati koji su izvori nedostatka ljubavi. Ukazali smo na to kako je nedostatak ljubavi glavni uzrok psihičkih bolesti, a da je prisutnost ljubavi suštinski čimbenik izlječenja u psihoterapiji. Budući da jest tako, kako se onda izvjesni pojedinci, rođeni i odgajani u okruženju bez ljubavi, zanemareni i zlostavljani, uspiju uzdići iznad iskustava iz djetinjstva, katkad i bez pomoći psihoterapije i postati zrele, zdrave pa i svete osobe? Kako to da neki pacijenti, očito ništa bolesniji od drugih, djelomično ili uopće ne reagiraju na psihoterapiju, iako su liječeni kod najmudrijih terapeuta punih ljubavi?

Pokušat ćemo odgovoriti na ovo pitanje u posljednjem poglavlju koje je posvećeno milosti. Taj pokušaj neće nikoga zadovoljiti u potpunosti, uključujući i mene. Nadam se, međutim, kako će ono što je napisano unijeti bar malo svjetla u taj problem.

Postoji još pitanja koja su namjerno izostavljena ili skraćena u razglabanju o ljubavi. Kad moja ljubljena stoji ispred mene gola, izložena mom pogledu, mene prožima osjećaj strahopoštovanja. Zašto? Ako seks nije ništa drugo do li instinkt, zašto se jednostavno ne osjećam "uzbuđenim" ili ne osjećam "glad"? Takva bi jednostavna glad bila sasvim dostatna za produžetak vrste. Čemu onda strahopoštovanje? Zašto seks komplicirati s poštovanjem? A, kad smo već kod toga, što je to što određuje ljepotu? Rekao sam kako objekt iskrene ljubavi mora biti osoba, budući da jedino ljudi imaju duh sposoban za sazrijevanje. Međutim, što je s najfinijim djelima majstora drvodjelaca? Ili veličanstvenim skulpturama srednjovjekovnih madoma? Ili brončanim kipom grčkog kočijaša u Delfima? Nisu li te nežive objekte voljeli njihovi tvorci i nije li njihova ljepota na stanovit način povezana s ljubavlju autora? Što je s ljepotama prirode, prirode koju ponekad nazivamo remekdjelom? I zašto u prisustvu ljepote i radosti tako često reagiramo čudno i paradoksalno, tugom i suzama? Kako to da nas izvjesna glazba potrese? Zašto mi zasuze oči kad moj šestogodišnji sin, nakon izlaska iz bolnice zbog operacije krajnika, još uvijek slabašan i umoran dođe do mene i počne me milovati po leđima?

Jasno je kako postoje dimenzije ljubavi o kojima nismo razglabali i koje je vrlo teško razumjeti. Ne mislim kako će sociologija odgovoriti na ova (i mnoga druga) pitanja o aspektima ljubavi. Psihologija sa svojim spoznajama o granicama ega može biti od male pomoći, ali sasvim malo. Ljudi koji najviše znaju o ovome su proučavatelji misterija. Moramo se okrenuti njima i religiji ukoliko želimo barem naslutiti suštinu tih stvari.

U preostalom dijelu ove knjige bavit ćemo se izvjesnim aspektima religije. Iduće poglavlje govori na vrlo ograničen način o odnosu religije i procesa sazrijevanja. Posljednje poglavlje usredotočeno je na fenomen milosti i njenu ulogu u tom procesu. Koncept božje milosti poznat je u religiji milenijima, ali je stran znanosti, uključujući i psihologiju. Ipak, vjerujem kako je razumijevanje fenomena milosti suštinsko za upotpunjavanje razumijevanja razvojnog procesa ljudskih bića. Nadam se kako će ono što slijedi predstaviti doprinos polaganom proširivanju suradnje između religije i znanosti psihologije.